Marketing
Atak na žardinjeru
Jutros prije cika zore odoše mili moji. Za Pulu. Tamo ih dočekao brod. Za Mali Lošinj. Mlađa Potočnica otišla u novu avanturu, na petodnevno ljetovanje s bakom i didom. Starci su jučer stigli, javili da je sve oke, borave u prikolici na 4 m od mora.
Jučer je trebalo sve pripremiti. Stvari za ljetovateljicu, ali i za pratnju. Manjoj par kratkih hlača, par dugih, pa suknjicu i sandalice jer je dida rekao da će je vodit na ples, pa svašta nešta. A ne previše. Onda stvari za kupanje za svo troje. Jer je starija išla s njima da joj guza vidi puta al i da se okupa na Lošinju. Hoće li, to još ne znam.
Jutros, oko pola 5, stiže poruka na mužev mobitel. Mi si navili alarme za 5 pa nas ovo prenulo iz sna. Piše dida da je tamo nevrijeme i da se odgodi put. Da ne bi. Karte za brod kupljene još u ponedjeljak, sve spakirano. Pa opet treba ić u Pulu, pitat jel se mogu karte zamijenit. A ak ćeš ih zamijenit, moraš doć prije nego ovaj današnji brod ode, da se eventualno može nekom uvalit današnja karta. Ništa. Ide se. U 5 zvone oba naša mobitela. Malo kasnije uspijem izvuć iz kreveta uspavane ljepotice. Nismo im dali doručkovati, samo su Dramine popile. Kao, pojest će sendviče kasnije. E da... džaba prevencija. Javiše mi se kad su stigli na otok. Ovo dvoje starijih uhvatila muketina. Jedino mlađa nije povraćala. Veeeliki valovi ih valjali. Ajd, sad su stigli i oporavljaju se. Večeras valjda neće biti takvih valova, kad se vraćaju tajo i njegova prvorođena. A ja ću sjedit u radnji na iglama sve dok mi se ne jave da su pristali u pulsku luku. I onda strepiti dok ne dođu do kuće. I ponovit cijeli doživljaj u nedjelju, kad muž ide po avanturisticu.
I onda je gotovo s putovanjima. Dok ne dođe vrijeme za berbu. Al za to ima još vremena.
Joj, da vam se izjadam... Imam dvorište, jel, a u njemu dio za parkiranje auta. U dvorište se ulazi s male uske cestice kojom prometuju svi koji imaju veze sa tržnicom a i ostali, bez veze. Do našeg uzlaza u dvorište s te, cestovne strane, nalazi se i ulaz u susjedno dvorište. Tamo se pak, parkiraju raznorazni tipovi, al to nije moj problem. Dok nismo ispred stupa koji dijeli naša dva dvorišta stavili žardinjeru s cvijećem, svako malo bi se neki pametnjaković našao i sparkirao poprečke, tako da ni mi a ni susjedi nismo mogli s autom ni van ni unutra. To se trubilo, svađalo, svi su bahato mislili da je taj prostor samo za njih napravljen. Onda smo stavili žardinjeru. Pa bi ista svakih par dana bila pronađena prevrnuta. Eeeej, betonska vaza teška ohoho! Netko bi došao s kamiončićem, pa se ne bi mogao od drugih – bezobrazno sparkiranih auta – izmanevrirati, pa mic pa gur i gurao bi tako žardinjeru dok je ne bi pregurao i prevrnuo. Onda mi moj muž svako malo prije nego uđe ili izađe autom morao premiještati vazetinu. Pa je bilo i onih koji su se vrzmali oko žardinjere pa nenamjerno luplili ili ogulili auto, jer nisu gledali. Inače je tržnica poznata kao vrlo nezgodno mjesto za parkiranje. Hrpa dostavnih vozila, mladih vozača, hrpa ogrebanih auta od tuđih vrata, od tuđih ključeva (ooo, da, i toga ima naveliko. Samo ti netko onak podere lim s ključem, jer mu iz nekog razloga ne pašeš.). Postavljali se i stupići, da se ne može unići u prostor same tržnice. Ni to nije pomoglo, svako malo netko bi ili šunuo autom i slomio stup ili bi ga netko iščupao.
Onda smo se dosjetili jadu pa smo u žardinjeru posadili drfce. Dovoljno visoko da ga se vidi iz svakog auta. E, tad su jako prorijeđeni incidenti. Iako ima pametnjakovića koji se sad nasred cestice stanu i odu, ostavivši auto da smeta svim ostalima, u svim smjerovima. Pa kakofonija truba privuče bahatog vozača. Pa onda opere poganim jezikom sve one koji su htjeli proći baš kad je on imao prevažnog posla i "morao" stati kako je stao...
Već dosta vremena tako žardinjera odolijeva vremenu i limenim ljubimcima. Cvijeće svako malo mijenjamo. Tako i ovo ljeto stavismo šareni sadržaj, svaki dan ga zalijeva muž i cvijeće se širi i ukrašava. Zna se među cvijećem pojaviti i opušak, i ogrizak, i ostatak sendviča. Ljudi vole utaknuti neki svoj trag, ljenčuge kojima se ne da odšetati par koraka dalje i baciti smeće u kontejner. Redovito to čistimo. E, al ima i drugih štetočinja...
Ovo je ugnječeni trag guzice jedne od susjeda. Osamljena starica koja živi u obližnjoj zgradi u svakodnevnoj šetnji gradom osjeti potrebu za sjesti. Jer je boli kičma. Pa je već u nekoliko navrata tako posadila pozadinu taman u cvijeće. Muž ju je nekoliko puta vidio. I molio da to ne radi. Pa se baba zapjeni i viče i prijeti. Jer nju boli kičma i ona mora sjest. Neki dan sam je ja zatekla. Moja nova susjeda naslonjena na klizna vrata razgovara s babom. A baba se raširila po žardinjeri. Prilazim, baba mam počne dizat glas. Da je ona MORALA sjesti. I da nije uništila cvijeće, da ga je odgrnula. Rekoh joj da je bezobrazna. I da je mogla donijeti stolicu. Il ju je susjeda mogla uvesti u dvorište i ponudit joj svoju stolicu. A ne, ovako je slađe. Otišla sam. Za mnom se još orilo kako sam neodgojena.
Da l´ da stavim ljepila na rub? Il igle štrikaće zabodem u zemlju oko cvijeća?
Post je objavljen 22.08.2007. u 16:50 sati.