Kompić kao – radi. Al ga više ne smijem ugasiti. Jerbo sam ga na jedvite jade nagovorila da proradi. Kod majstora bio, sve u redu. Nikakvih problema. Pa majstor pretpostavio da je možda tipkovnica na USB napravila problema. Ter mi direktor kupio novu tipkovnicu. Skuplju. Najjeftinija bila 30 kn, on se isprsio pa platio 45 za ovu. I miša sam promijenila, bežičnog optičkog zamijenila za stari žičani model. Jer više ne znam koji klinac zeza. A i monitor mi je sumnjiv. Ako Bog da i direktor, možda uspijem nekako nabaviti novi kompić na jesen.
Jutros smo vratili kućni kompjuter doma, na sveopće veselje i radost vlastite nam djece. A razumijem ih. Mal im je dosadno ovih dana. Mi se odrasli zabavljamo ićem, pićem i keckanjem. Uvijek se nađe netko pametan s nekom teorijom pa ostali graknu. A curkama je ispod časti sudjelovati u takvim umnim razgovorima, pa il čitaju nešto il gledaju TV il se igraju.
A imali smo ovih dana i okupacije sa šogorovim mobitelom. Isterorizirao nas. Svako jutro zvoni alarm u 6:45. I radnim danom i svetkom. Sestra već navikla. Al ne budi se šogor na zvonjavu, već ona. A i moja tetka, ako je s njima zajedno na kakvom izletu il ljetovanju. Godišnji odmor, možeš ćoriti do kad hoćeš, al ne uspijevaš – jerbo ti u trifrtalj 7 počne rompat mobitel. Isprogramiran za svaki dan. I tak u nedjelju, svetu nedjelju, jedini dan kad mogu odspavati i kad ne radim ujutro. Mir, tišina, kadli... Iskočila sam iz kreveta na prve taktove budnice, digla se i moja sestra, nađosmo se u hodniku, skoro se sudarile. Ova lovi šogorov mobitel i prekida zvonjavu. Moj šogor blaženo spava, ko da se to njega ne dotikavle. I ošlo nedjeljno jutro u pičvajz. Kako nismo uspjeli ponovno zaspati, ispodizalo se nas četvero, domaćin skuhao kavu i lijepo u 7 i nešto probudio šogora. Kad nas je sve već tako ranom zorom isprobudio, nek se i on digne. Ma, bila sam ljuta ko leptir. Ne volim se previše prepucavati ni sa kim, pa ni sa šogorom, al sam mu ipak svašta napričala. Uvrijedio se čovjek. Da što bismo htjeli, nisu nas budile bombe (šogor je bio hrvatski dragovoljac). Da, i? Sad bismo trebali biti sretni zbog toga? I svako jutro reći «O, hvala Bogu, nisu bombe.»?! No, od jučer se ne čuje alarm.
U nedjelju je starija Potočnica imala nastup mažoretkinja. Sutra opet nastupa. More je i dalje toplo, ide se na kupanje skoro svaki dan. U četvrtak tajo vozi curke u nabavku školskih torbi. Mlađa je zaželjela torbu na kotačiće, pa da može vozati knjige na putu do kuće. Starija će se vjerojatno zadovoljiti nekim poluruksakom, al za oba ramena, da se i dalje čuvaju dječja leđa. Podmuklo nam se približava kraj ljeta i početak školske godine.
Posla ima pa uživam. Talijani su ipak stigli. Roba je naručena, zalihe obnovljene, osmijeh i dalje na licu. Nek traje što dulje ovaj period.
Post je objavljen 14.08.2007. u 10:45 sati.