Srećom da još nema kiše. Pa je i druga večer fešte Ribarske noći uspješno završila. Ma, kažem vam ja, samo ponudi turiste i domaće ićem i pićem, daj malo muzike i fešta je zagarantirana...

Sinoć su prvo plesale djevojke iz studia za moderni ples Blue dream:



onda smo imali priliku vidjeti rukometaše RK Umag. Predstavili su nam se uoči nove sezone:



a zatim je stigla vesela i vrckava Danijela. Kažu da njen nastup plaćen 40 tisuća kuna. Da li je to puno više ili puno manje od nekih drugih koji nastupaju na trgovima naših gradova, pojma nemam. Al da ova mlada žena zna dignuti atmosferu, uspostaviti kontakt s publikom, to znam. Imali smo već nekoliko puta zadovoljstvo ugostiti Danijelu u našem gradu (ma dobro, platiti joj da dođe) i svaki put je napravila dobar štimung. Sinoć je pjevala,





plesala, skakutala po pozornici, ležala čak,



a i zaplesala stiskavac s jednim tatom iz publike.



Mlađa Potočnica stajala je u prvom i redu i upijala svaki pokret i svaki stih. I uživala.



Ja sam se za trajanja koncerta bavila većinom fotokopiranjem. Da ti netko subotom navečer donese stotinjak papira, većinom nacrta i troškovnika, nije baš uobičajeno. Da ti za vrijeme kopiranja dvoje zrelih ljudi izmjenjuje zaljubljene poglede, pipka se, štipka, ni to mi baš nije uobičajeno. Da mi pregledaju cijelu radnju, diraju i ono što se netko drugi ne bi baš usudio, deja vu. Da mušterija stane na ulazna vrata cijelom svojom pojavom, zakrili cijeli ulaz da nitko ne mere ni nutri ni van, i to sam već doživjela ohoho puta. Al da tip nestane i za petnaestak minuta se vrati noseći u ruci kutijicu s ogrlicom vrijednom tisuću eura (dragoj svojoj, ne meni) jer mu je bilo dosadno, to još nis doživjela. Pa sam se onda morala diviti kili zlata oko njena vrata. I dok je moj susjed Đambrljazi u to doba samo od moje mušterije zaradio tih tisuću eura, ja sam gosponu naplatila manje od sto. Kuna. Tko mi je kriv. Pod hitno moram promijeniti djelatnost...