Marketing
Pojest ću sve... bombončiće
Tko me dulje čita, zna da u radnji na pultu uvijek držim posudicu s bombonima. Najčešće malim, slatkim, tvrdim, zamotanim u prozirne papiriće. Tu sam gestu dobrodošlice usvojila u duty free shopu. Sitnica, ne košta jako puno, al ostavlja dojam. Znala sam ponekad staviti Bronhije, ili Kiki bombone, da pokažem strancima kako i mi imamo kvalitetne slatkiše. Oko Uskrsa obično napunim zdjelicu čokoladnim jajcima... Al ovi mali bomboni, koje nabavljamo u koperskom Mercatoru, su baš zgodni i ukusni.
Moj susjed Makedonac skoro svaki put kad me naiđe pozdraviti ili popričati sa mnom – uzme bombon. Neki put i uđe jedino s namjerom da si zasladi život tom slasticom. Sladoleda mu je navrh glave, znam. Zato on kod mene ima bombone, a ja za uzvrat dobijem skoro svaki dan sladoledni kup. Dobra trampa, ha?
Imam susjeda zlatara koji svaki put kad dođe priča kako bi baš eto trebao otići kupiti te bombončiće, da kako su zgodni i slatki, al kao nema vremena. Valjda misli da bih mu ja trebala kupiti i odnijeti u radnju...
Onda ima klinaca koji uporno, svaki dan upadaju u radnju s raznim pitanjima i potpitanjima, samo da bi bili u prilici uzeti koji bombon. Popuštam dok mi se ne digne tlak. Jer dovedu horde druge, musave i bučne dječurlije koja mi proharači radnjom, zaprlja stakla i pomakne izloženu robu. Onda ih rastjeram, i ne dam da mi uđu. Dok se ne ohladim.
Ima dobro odgojenih i pristojnih klinaca koji dođu sa starcima, i dok ovi kupuju, klinci il potiho upitaju smiju li uzeti bombončić. Ili plaho gledaju širom otvorenih okica i fiksiraju slatkiše. Naravno da im pružim posudicu, da se posluže. I takva dječica obavezno zahvale s velikim osmijehom na licu.
A ima i malih "pacijenata". Koji zagrabe duboko u posudicu i uzmu tri, pet, deset bombona. Roditelji ni da bi. Meni neugodno prigovoriti. Pokušala sam frendičinim klincima koji poharače posudicu duhovito pripomenuti kako su bomboni stavljeni i za drugu djecu a ne samo za njih. Mater me samo prostrijelila pogledom. Bar da je pokušala mlako prosvjedovati ili ih ukoriti... Jok. Pa mi dođu roditelji od titula i značaja u mom gradu. S djecom koja polude od bombona. Neki ih trpaju u džepove, neki u usta. I prije nego pocuclaju ili izgrizu prethodnog, već stavljaju drugi u ralje. Za nekog malog Roma iz starog grada još bi mi i bilo jasno, da je željan (iako je i to relativno, imaju im starci i love i digitalne videokamere i bijesne aute). Ovi pak fensi-šmensi starci uopće ne reagiraju, ko da i ne primjećuju vlastitu si djecu ("nisam ja s njim" - stil). Mislim... ima nas baš svakakvih.
Post je objavljen 30.08.2007. u 12:08 sati.