Jutros sam popila DVIJE blogerske kave s Ledenom, ahaaa. Nije nam bilo dosta popiti prvu jutarnju u Tondu, nego smo nastavile pričati u mojoj radnji kad je došlo vrijeme za moju šljaku. Onda se nakon nekog vremena i ostatak blogerske familije došetao do moje ulice i nagovoriše me (mene teško nagovoriti...) da opet zasjednemo u omiljenom mi kafiću. Naravno, na povratku s tih – recimo, kao – desetak minuta izostanka s radnog mjesta, sretoh par ljudi koji su me baš u tom razdoblju nešto trebali i poljubili vrata. Tako to najčešće i biva, po Murphyju, jel...

U svakom slučaju, krasan početak radnog tjedna. Ugodan i opušten susret s dragim ljudima, poznanicima, kao da smo i jučer i prekjučer sjedili i ljudovali.

A jutro je počelo strahom. Od visine i pada. Mog muža. Kako nam već mjesecima dva zida u dnevnoj sobi bivaju zalijevana slapovima Niagare pri svakoj obilnijoj kiši, odlučio najbolji muž na svijetu zakrpati rupu. Nastalu od susjedove antene priključene na dimnjak. Susjed je pokušao zakrpati, nešto je napravio ali ne najbolje. S vremenom je rupa napredovala u širinu i dubinu. Majstorima je takav posao ispod časti, nismo uspjeli nagovoriti niti jednog da nam to napravi. I eto prilike. Djece neima, rana zora – još nije prevruće, "ajmo ženo rano ustat, ja ću zamiješat smjesu a ti ćeš biti moj šegrt Hlapić..." Sinoć sam jedva zaspala. Osim još nekih tjeskobnih misli (prokleta nemoć kad slušaš i gledaš vijesti o požarima i znaš da tamo, okruženi vatrom, žive ljudi koji su ti putem bloga postali tako bliski... a ti ne možeš pomoći), mučilo me kako će to moj dragi napraviti. Treba se popet kroz krovni prozor, s čekićem, kantom punom smjese i špahtlom prošetati sedam-osam metara po krovu (na visini od isto toliko nezanemarivih metara), obgrlit dimnjak, visit glavom nadolje i krpat rupu na fasadi nekih pol metra ispod dimnjaka... Ajd, uspio je. Ja sam dolje, u potkrovlju, glumila ljudski magnet, uvjerena da ću svojom brigom i strahom i pogledom uprtim u strop, tamo gdje sam čula korake po krovu, održavati vlastitog si muža da se ne strmekne niz padinu... Dragog sam ostavila da nastavi s gletanjem i krečenjem ona dva uništena zida, u nadi da će uspjeti pogoditi nijansu boje koju je lani upotrijebio pri krečenju cijele dnevne sobe. Ma, ak i ne uspije, nije greda. Samo nek je čisto.

Jučer i danas smo rješavali malu dječju talačku krizu. Djeca su, kao što rekoh, u Sisku. Odvezli ih sestra i šogor kod muževih staraca, ranom nedjeljnom zorom. Osim što su onda cijeli dan bile izmorene i ne osobito raspoložene, dida je ih popodne odveo na gradsko kupalište gdje se održavao kulturno-zabavni program povodom blagdana. Njima potpuno nezanimljiv. Ter su cure vijećale i izvijećale. Da bi one doma. Sutra bi se preselile kod moje mame, a tajo bi ih pokupio u četvrtak i vratio kući. Dosta djeci rodbine, posjeta, razgledanja i ostalog što ide uz takve boravke. Ter smo tajo i ja sinoć i danas koordinirali bake, didu, tetku, sebe, djecu i uspjeli izorganizirati povratak Potočnica. Meni moje curke dolaze i prije nego sam se nadala!!! Ihaaa!