Eto nam kiše. Ništa čudno nakon jučerašnjeg strahovito sparnog prijepodneva. Pa se onda jučer, taman negdje oko ručka, smračilo i narogušilo da smo morali svjetla popaliti po stanu. I ištekati uređaje. Pa je lupalo i sijevalo i pljuštalo i svašta. I opet voda pronašla put do naša dva dnevna zida. Sad čovjek više nije pametan. Dragi je zakrpao rupetinu na dimnjaku. I riskirao zdravlje i život. Više ga ne budem puštala na krov. Nek curi. Stavit ćemo ručnike na parket. Ionako smo godinama to isto radili...

Sjedim u radnji i gledam kako vani cmolji. I čekam. Staričicu koja mi je uvalila sliku na čuvanje. Domaća umjetnica, slikarica. Znala tu i tamo doći da joj nešto uradim. Tu i tamo, kažem. Prvo bi se raspitivala koliko što košta, pa pokušala postići nižu cijenu jel je ona – jelte – umirovljenica. Ha, čujte, imam popust za učenike i umirovljenike. Al samo za fotokopiranje. I to popust od 50%, što nitko u gradu neima. Drugo ne popuštam. Sirovine mi poskupile u ovih deset godina nekoliko puta, a moje cijene iste ili niže nego prvih dana. A sve ostalo poskupilo. (E, da, jučer je na placu kila lubenica bila SEDAM kuna!!!!) I onda bi starica najčešće odustala od tražene usluge. Svaka čast njoj i sličnima joj, al ja pokušavam živjeti od svog posla i prehraniti familiju.

Elem. Bakica mi unišla u radnju, ležerno, nosi neki velki paket umotan u papir, i priča i priča i odloži paket i izađe. A rekla da je krenula u grad i da nekome nosi sliku i da ne može po gradu nosati sliku i da bi je rada ostavila kod mene i da će doći po nju i da mi hvala lijepa i da mi doviđenja. Trajalo manje od minute. Ja ostala širom raširenih usta i očiju. I ode žema. To je bilo prije skoro dva sata. Sad je neima. Još neko vrijeme i ja odoh doma. Neću čekati. Toliko su me puta mušterije izvozale i ostavile da ih čekam da više neću. K vragu i obzir.

Sjećam se kako mi je lani, preklani, po kiši par dana za redom upadala žemska koja radi u obližnjoj zgradi. Znamo se iz viđenja. I kaza ona meni da je doma zaboravila kišobran a da mora ić pod marendom na plac i jel joj mogu posudit kišobran. U mene u radnji uvijek bar jedno umbrello. Ja joj dala. Vratila mi na kraju marende i zafalila. Sutradan – eto je opet. Sad već u čudu (a dani su bili baš kišni, i prognoza bila točna) ja joj opet dam. I ne vraća se taj dan. Nego sutradan popodne. Da je jako padala kiša pa mi nije mogla vratiti kišobran da ne pokisne. Al nije pitala imam li JA kišobran, za sebe...

Ev ga, opet grmi. Gasim sve.