Kreativni odjel

Danas V u k o v a r ...

agava505.blog.hr

*** Danas...
u sjećanje
dostojanstveno
s ponosom
da se ne zaboravi
V u k o v a r !

***
Oštrica krika
kroz maglu siječe
pokraj vode
krvave rijeke...
Truplo jedno leži,
zapelo za granje
tu je završilo
bolno putovanje...

Oči otvorene,
kao da dno traže
izgubljene šanse
u nepovrat,
nezaborav....

Nasilje, modrice,
kontuzije, klanje
sigurno silovanje
polomljen vrat....

Kako bolan,
grozan kraj
za
m l a d o s t
jednu
koji se to monstrum trudio
zadobiti ljubav njenu??????

Zasigurno zvijer
za njom zaplakala
n
i
j
e
a pravda šuti...
šuti...
š u u u u u u t i i i i i i
progovoriti -
z
a
b
o
r
a
v
i
l
a

je





ilustracija: slika s interneta

NEPOVRAT

sewen.blog.hr

Nepovrat, u tome izgara moj kraj,
Dok blješte svjetla dozivajući zoru.
Pucaju brane jer diže se vodostaj,
I sav će mulj otići prema moru!

Nepovrat, nema tu izbora da te zakoči,
Sve napravljeno ne možeš povući više.
Oprosti starijima, da duša mirnije kroči
I ostavi djeci slatkiše...

Nepovrat, malo je tvrda ta riječ, kao kula,
Kao štit, al štit zna i pući!
Na kraju si opet samo jedna nula...
Što proživi život - život darujući...

Sjena boje ples

potok42.blog.hr

U trošnom dvorištu
sjedim u hladu brajde –
sjena skriva očev glas.

***

Pored utabane staze
cvijeće želi biti zapaženo –
unosi boje u svijet prolaznika

***

Mladi cvijet šumarice
okreće se prema svjetlu –
ples u tišini.

BRADATA PJESMA

sewen.blog.hr

Ko francuska revolucija, nenaspavan na barikadama,
Ispunjavam uvjete da budem neopjevana budnica!
Kolebam se s mislima, prisutan na svim paradama.
Sve oko mene je laž i jedna velika ludnica!

Htio sam do zvijezda pa sam ih nacrtao na papiru,
Ustajem ranije da ih pozdravim prije svitanja zore.
Od mene su se odvojili, od mene mnogi zaziru...
Jer ja sam nemiran, jer ja sam miran kao more!

Pucao sam u neprobojno staklo i ono je puklo.
Riječ je ipak najjače oružje kojim možeš sve pokoriti.
I ne razmišljam kud me je ovo moje tumaranje odvuklo.
Ustao sam, dakle ne preostaje mi nego se boriti...

ANKETA

sewen.blog.hr

Sve je to sarma,
Sve loša karma,
Ljudi pričaju po svome,
Ljudi se uvik slome!

I ovog puta samo spiza,
Ovog puta tema ne piza,
Al koga za anketu briga,
Kuva se, peče se i friga.

Ma ričima a ne dilima,
Pa po dragima i milima,
I onima što ne prate modu,
Crne košulje opet u rodu!

Po podu sam gazija letke!
Ma evo ja se sitija tetke,
U nje rižoto u kupusu bija,
I baš mi je prisija...

KRAJ

sewen.blog.hr

Komu triba šporki zrak?
Komu triba nesritnjak?
Ko će vezat suvu granu?
Ko će stat na moju stranu?

Šta je bilje vengo klak?
Čovik triba ostat jak!
A ka da je lako trpit!?
Triba iskidano krpit!

I pari mi se da san kleka!
Bez da san i riči reka,
Čini mi se da san sebe prida,
Pa me sve u prsi kida...

Ne moren se više svezat!
Ne moren se više zezat!
Došlo vrime di sve puca,
Ne gledan, a znan ko kuca...

Posljednje ruže

stella.blog.hr

Nježne bijele ruže
na mom stolu
o prošlom govore.

Kako smo voljeli, sanjali,
i od svega
ipak odustali

Male bijele ruže
na mom stolu
a ti si daleko.

Snovi su presahli,
ljubav se kao plamičak
bolno ugasila

kopilad između zemlje i neba

potok42.blog.hr

u jednom krugu
bog
njegovi robovi
s bijelim kolarima
koji ponavljaju
priče
o krvi
postanka
vječnosti
trgovci mjestima u raju
država i vojska
čuvari
poretka i izrabljivanja.

u drugom
ljubav
ples strasti
tjelesna bliskost
humor
nemiri
let
strah i nada
nagoni
entropija

a mi
nepripadajući
raštrkani
sa svojim
gladima
klimaksima
bolestima,
slobodom
razlikama,
gomilanjem iskustva
prosjačkim torbama,
skrovitim zvjezdarnicama,
snovima,
osvajanjima
mi smo kopilad
čija je majka
priroda
sirova i nepredvidiva
bujna i plodna
a otac nepoznat
svemogući
koji obuzdava
koji guši
koji nadzire
mi smo kopilad
između
majke
koja uči
da slobodno dišemo
i oca
koji traži da
klečimo.

OPREDMEĆENI SVIJET

huc.blog.hr

Iz kapitalističke zbirke pjesama — All Songs for My Precious Things

Čekao sam te dugo,
još otkad sam bio deran.
Sanjao sam te, noćima.
Radio sve što se raditi mora.
Mnoge prljave poslove sam odradio.
Gutao zapovijedi i govna.
Odricao se.
Šutio.
Trpio.
Sve — da te dobijem,
da te osjetim među nogama.

Pružaš mi čisti užitak,
onaj što prolazi kroz svaku kost
kad te zajašem i kresnem.
Ne znam to opisati drugačije.

Sjećam se kako sam te gledao izdaleka,
kroz stakla izloga,
na javnim i privatnim parkinzima,
na crpkama,
u garažama što vonjaju na pišaku i ispušne plinove,
u tuđim rukama,
u tuđim prednjim vrtovima.

Sanjao sam tvoje linije, oblike
tvoj savršeno dizajnirani zvuk.
Bio sam spreman ubiti za tebe.
Ali nisam.

Tvorničke hale. Smrad kemikalija.
Noćne smjene.
Zaštitarska kućica
gdje su mi štakori bili jedini prijatelji.
Pilana i vječni oprez da
ne odlete prsti.

U lošim danima — sudopera, deterdžent i spužva
dok svatovi rigaju svoju sreću u grmlje.
Dostava paketa
po selendrama bez asfalta.
Dostava junk fooda sobnim ljudima
pred TV-om.

Na naftnoj platformi
vjetar je bio tako hladan
da sam zaboravio kako ćuti dodir.

U call-centru
prodavao sam (i kupovao) nadu
polumrtvim glasom.

Ljeti — bauštela.
Lopata, tačke, miješalica.
Cement, gips, glet-masa.
Prašina u nosu, u plućima,
slijepljena sa bolnim tijelom.
Ručak iz konzerve.
Pivo za terapiju.

Ujesen berbe, vinogradi, voćnjaci…
grožđe, jabuke, kruške…
vlažna zemlja, blato do gležnja.
Ujutro magla, navečer painkilleri.
I nadmeni seoski gazde koji
koračaju imanjem kao da im
pripada čak i zrak.

Noću — jumbo plakati.
Kačio sam debilne umotvorine
copyrightera, parole banaka i korporacija
po zidovima grada
dok su ostali čvrsto spavali i sanjali
jačanje portfelja, kvartalne bonuse
niže kamatne stope, više koeficijente
ili jednostavno Izmjene i dopune ZOR-a.

Na ulaznim vratima noćnih klubova pogledom
stafforda osmatrao sam ljude.
Izbacivao nasilnike.
Pomalo dilao.

I sad — napokon — ja sam na tebi.
Klizimo kroz brežuljkasti krajolik.
Ti predeš i blistaš,
kromiran, čist.

Ja mislim:
Patite, jadnici.
Ovo je moje.
Opredmetio sam san —
i vozim ga.
Noga lagano pritišće gas.

Na obalama nade

agava505.blog.hr

Iz biserne odaje duše
oslobodila je uzdah
stvorena je
kao leptira san
za neka nova svitanja...

okićena ožiljcima
davno ispričanih priča
po kamenitim
alejama sjećanja
odmara
s
..l
..o
....m
........lj
.......e
...n
......o
krilo

ka novim obalama
želi,

po travkama nade
prosuti tugu...

sunce je traži
ispisuje slova
još jednog buđenja

gdje je,
ona ga na žalu traži,
gdje školjke cvjetaju
biserima darivaju
paćenike

gdje more
svoju sonatu
valom svira

gdje sanjati
dovijeka može
i pjevati o sreći…

***

Nestale su pjesme o ranjenoj duši koja traži iscjeljenje,
o putovanju kroz sjećanja i bol
postoje samo putovi ka novim obalama nade.
Uspjela je spojiti introspektivnu tugu s težnjom za svjetlom i srećom,
more je postalo metafora vječne mogućnosti htijenja i snivanja...

Kad svijet zašuti

star-rose-bloger.blog.hr

Ponekad jutro miriše na početak,
i sve izgleda moguće.
Zrak postane mek, a koraci lagani
kao misao koja zna gdje ide.

Nema obećanja, nema riječi koje traže odgovor —
samo mir što se smješta između pogleda i daha.

Tad svijet zašuti,
i sve boje utihnu u tišinu svjetla.
Srce sluša kako vrijeme diše —
i zna: nije potrebno nigdje stići.

Na prozoru dan se naslanja na vjetar
i nosi sobom tragove svjetlosti.
U tom trenutku sve postaje blisko,
čak i ono što šuti daleko.

U tišini se rađa smisao,
nevidljiv, ali prisutan,
kao sjena svjetlosti što
dotakne lice i zadrhti.

Slovo i sjećanje

agava505.blog.hr

Kada naše vrijeme
neizbježnostima ugušeno prođe
umotano stiskom zagrljaja
nošeno vjetrom života

Kada naše vrijeme prođe
ostat će slovo i sjećanje
na osjećaje
duboko u nama urezane
nikad zaboravljene
zauvijek sačuvane



fotka: moja obrada

PROZOR

sewen.blog.hr

Postoji taj prozor i zavjese bile
Kraj stabla di beton su probile žile.
Postoji taj prozor, kroz njega ne vidiš
Tek siluetu ako se umiriš i sidiš.

Na njemu kroz godinu natpis stoji
Merry Christmas ka da se vrime ne broji.
Čuja san tu živi jedna premila baka
Nisan je vidija, al baka ka svaka...

Danas po mraku san iša u dućan,
Akcijska kupnja kad nisan imućan.
I prvi put svitlo se upalilo nije
A oblak nad glavom opominje - di je?

Al kad san se vraća, otvorila se vrata,
Čuja san zvono za zidnoga sata.
Dvojica, sanduk i bila krpa priko,
Od danas ode ne živi niko...

Subotnja svjetlost od sto svijeća

potok42.blog.hr

Ljeti, u davno predtelevizijsko doba,
subotom se porodica okupljala
na dvorištu toplom od upijenog sunca.
Iz kuhinje bi, iz EI-Niš radija, dopirali
šlageri, šansone, starogradske.
rock je bio u blizini, ali još nije svratio.

Sijalica od sto svijeća osvjetljavala je
skladnost pripadništva i bacala sjene
oca, majke, bake, sina i kćeri
po zidu bijelom kao filmsko platno.
Radio-pjesmama kreketanjem su se
pridruživale žabe iz obližnjeg potoka
što se vukao, i presijecao cijeli gradu, i psi,
revni i vjerni, lajanjem i napinjanjem lanaca.

Sin je zamišljao da je u samom središtu
otoka sreće; kćer da je trebala iznijeti lutke;
otac da uskoro mora otputovati na teren;
majci je bilo žao patke koju će ujutro morati
zaklati, ispeći i poslužiti za nedjeljni ručak;
baka se sjećala neprežaljene bitange
koja ju je ostavila samu s malim djetetom.

Kad nekog voliš

stella.blog.hr