U daljini čujem uplašeni jecaj
izgubljenog djeteta,
i tužni vapaj majke
pune očaja.
U daljini čujem kako vatra pucketa,
u plamenim jezicima
nestaje šuma hrastova,
gore neprocjenjiva bogatstva.
U daljini čujem nemirne valove
kako lome nesretne mornare,
sirene su ih čežnjivom pjesmom zavele.
Čujem još nešto.
Čujem istinu
u daljini.
Nije to dijete bilo,
ni majka očajna,
nije to bila vatra,
ni ostaci vječnih hrastova,
ni vapaj mornara.
To je samo ona izgubljena duša,
još po vječnosti izgubljena luta,
u njenom vrtu života
vlada pomor i suša,
odavno je naivna
sa pravog skrenula puta.
Kako joj pomoći,
ovo tužno tijelo ne zna,
bez nje je samo mrtvo tkivo,
samo vječnu tugu ono pozna.

Žena sam savršena,
umiljata, vatrena,
tako meka i putena.

Ispred ogledala stojim naga,
madežima po tijelu,
ispisana je cijela saga.

Koža naježena već kod prvog poljupca,
boje nedozrele breskve,
ustalasanog mladog srca.

Dodirujem lagano svoje grudi,
ako možeš dragi bar još malo,
miran budi.

Dat ću ti svoje tijelo,
u sekundi nemira,
pomozi mi sada da skinem bijelo.

Što si tako dugo čekao ti hvala,
uzmi me kao oluja proljetne krošnje,
ovo što ti sada dajem nijedna ti druga nije dala.

Voli me,
to je sve što tražim,
a sad dragi uzmi me.

Koliko je riječi potrebno
da se opišu osjećaji tuge,
jer ovih dana ne poznajem
osjećaje druge,
iznutra me nešto lagano jede
i nemam ništa osim osobne bijede,
tužna sam i previše,
a ne želim biti tužna više,
želim malo pažnje i toplih riječi
treba mi smijeh da me izliječi
jer meni se stalno plače,
borim se, vjerujte,
ali to je od mene jače.
Trebam samo malo tebe
uz sebe
da me suza u grlu ne grebe,
teško mi je ovih dana,
strašno sam usamljena.
Koliko će ova pjesma biti duga,
eto tolika je i moja tuga,
u mislima samo oblaci i kiša
najdraža pjesma sve je tiša,
vesele boje sve su tamnije
ništa me ne raduje.
Priznajem da sam tužna jako
a ja osjećaje svoje ne odajem olako,
ne želim pričati nikome
o tome,
ali najgore od svega toga
je to što i nemam nikoga.
Da li da se za sebe molim,
a nisam vjernik
i u tišini sve prebolim,
da li da u sebi nađem snagu
i pošaljem sve kvragu?
Ne!
Neću odustati.
I dalje ću se boriti.
Sretno ću živjeti.
I disati.
Nešto veselije pisati!

Osjećam strah
od svoje budućnosti.
Osjećam strah
da ću činiti gluposti.
Osjećam strah
da sutra neću disati.
Osjećam strah
da pjesmu ovu neću do kraja napisati.
Osjećam strah
da me sunce neće grijati.
Osjećam strah
da mi drage stvari više neće prijati.
Osjećam strah
da me nitko neće voljeti.
Osjećam strah
da me ni bol neće više boljeti.
Osjećam strah
onako kako i on osjeća mene
i opet osjećam strah
jer u ljubavnoj vezi
između straha i mene
ne očekujem promjene.

Kao lopov
kradom dodirujem svoje tijelo
od požude napupalo.
A ta plašljiva erotika
dahom me miluje kao srna
na meni samo čipka crna.
Misli pomalo prljave
ispunjene zadovoljstvom
i njegovim zadnjim drhtajem.
Ljubi me toplim usnama
po neotkrivenim predjelima
pokreće jednu od bezbroj lavina.
Sad sam zadovoljna
spavam gola
tijela oslobođenog bola.

Jesam li sebična
što te želim samo za sebe,
jesam li drugima slična
ili možda na tebe?
Sada nisi kraj mene,
opet sam sama,
prazno me mjesto u krevetu
jutrom prene,
i gdje bi svjetlo trebalo biti,
vlada tama.
Znam da ćeš mi opet
u zagrljaj doći,
dišem za trenutak taj,
dosta će vremena do tada proći,
ali ja te čekam, znaj.
Jesam li patetična,
što sam tako tužna,
jesam li tuzi slična,
ili sam joj samo jednu
tugu više dužna?

Zašto te mrzim, a ipak toliko volim?
Zašto ti ime u sebi bezbroj puta ponovim?
Zašto se tvoja slika mota po mojim mislima?
Zašto o tebi razmišljam već danima?
Zašto te mrzim, a ipak toliko volim?
Zašto se prije spavanja za te pomolim?
Zašto te sanjam noćima?
Zašto ne mogu odoljeti tvojim skrivenim moćima?
Zašto te mrzim, a ipak toliko volim?
Zašto iznova svaki put kao vatra izgorim?
Zašto mi je stalo toliko do tebe?
Zašto ponekad ne pomislim malo i na sebe?
Zašto te mrzim, a ipak toliko volim?
Zašto se pred tvojim osmjehom jednostavno slomim?
Zašto sam uvijek tako slaba?
Zašto duh heroine u meni ne zavlada?
Zašto te mrzim, a ipak toliko volim?
Zašto ne mogu da te prebolim?
Zašto je tako teško prvu ljubav zaboraviti?
Zašto znam da ću te do kraja života pamtiti?
Zašto te mrzim, a ipak toliko volim?
Zašto te svaki dan sve više volim?
Zašto me pomisao na tebe odvaja od vanjskog svijeta?
Zašto naša ljubav ponovo ne procvjeta?
Zašto te mrzim, a ipak toliko volim?
Zašto mi bol dušu i tijelo lomi?
Zašto sam u isti trenutak tako sretna?
Zašto sam nesretna?
Zašto te mrzim, a ipak toliko volim?
Zašto suze tamnoj noći poklonim?
Zašto zbog tebe nikad neću pronaći sreću?
Zašto razloge tvoje nikad otkriti neću?
Zašto te mrzim, a ipak toliko volim?
Zašto se života bez tebe bojim?
Zašto te tako strpljivo čekam?
Zašto ne dopuštaš da te s ljubavlju svaki dan dočekam?
Toliko je pitanja skriveno ispod moje kože,
izgleda da na njih nitko odgovoriti ne može.
Ili jednostavno neće.
Preostaje mi da sama pronađem put do vlastite sreće.

Moram nešto napisati o sebi, da mi slika ne bude usamljena.
Sklona sam mijenjanju izgleda svaka dva mjeseca tako da više i ne ličim puno na osobu koju vidite na slici.
Ukratko: vrlo otvorena, pomalo lascivna osoba sa jednom velikom dušom.
Godina mi je još uvijek 25 iako sigurno koračam prema 26oj, damn it.
Hvala vam dragi prijatelji na posjeti.

Lebdim sama u međuprostoru,
gledam davno posrnulu zoru,
oko mene samo kamena lica,
na papiru života
mi smo samo skica
Prolazi sve,
dolazi vrijeme za umiranje,
i već nad sobom plačem,
zalijepljena bolom
u ponor skačem.
Gle tu su svi prijatelji moji,
svatko na svojoj strani
nepomično stoji,
samo su figure od kamena,
znamen da nas više nema.

Put me uvijek vodi
do mjesta gdje moje biće
ne želi biti
ne mogu čak ni odlučivati
o svojoj vlastitoj slobodi
jer me život nastoji
s leđe ubiti.
Put mi je staza bez kraja
tu ne nalazim
zadovoljstvo i sreću
lažni su putokazi do raja
ja to trpiti neću.
Eno moje crne rupe
doma moga
ovdje živim po svojim pravilima
nema lažnog ovoga
i lažnoga onoga.
Ovo je moj pravi istinski put
iz tame već nazirem svjetlost
ovo je moj put za vječnost
moj put za svevremenost.

Dotičem plahe zvijezde tvojim rukama,
dišem snažno tvojim plućima,
režem se tvojom dijamantnom oštricom,
vidim nove pobjede tvojim očima,
koračam svijetom tvojim nogama,
ljubim druge tvojim usnama,
čini se da živjet ću zauvijek s tvojim životom,
jer je život tvoj
jednostavno život moj.
Zar da lažem ovom papiru
koji laž ne zaslužuje,
on samo trpi pritisak
mojih riječi na svojim leđima,
zar da lažem braći njegovoj
čija sam leđa
odavno opteretila tajnama
koje ne znam zašto
čuvam samo za sebe,
ali za tebe jesam
i biti ću uvijek čista,
znaj da sam onu pravu istinu
ipak sačuvala samo za tebe.

Pogled na pučinu
oslobađa moju nemirnu dušu
kao da čujem pjesmu u sebi
osjećam kako mi rastu krila
mislim da sam sretna.
Pogled na život
odvlači moje misli na ljubav
na nečije blage oči
kao da čujem svoj treperavi glas
mislim da sam sretna.
Pogled na mjesec
ispunjava me svjetlošću
kao da netko misli na mene
osjećam snagu u svom tijelu
mislim da sam sretna.
Pogled na odraz u ogledalu
priča priču o meni
kao mjesečevoj kćeri
kraljici pučine
običnoj djevojci
maloj ženi.
Mislim da sam sretna.

Anđele moj plavi,
što te mojem srcu nosi?
Da li je to
prohladan vjetar sna?
Ili možda prva pahuljica snijega?
Da li te nosi posljednja lastavica?
Ili te nose tuđa
nasmijana lica?
Nešto te nosi k meni
da me duboko povrijedi,
da krv u meni zaledi,
da mi dušu opeče,
da me poput stabla posiječe,
da me poput očiju zaklopi,
da me crnom zemljom poškropi.

Što ako me noć pojede?
Bojim se da se ne otruje,
jer sam ja
od blata, pjeska
i tjeskobe stvorena.
Ne osjećam ni sebe ni drugo,
štoviše
ne osjećam ništa osim tuge.
Srce mi je kutija od kartona,
lako se potrga i zapali,
moje je postojanje puka šablona
koju su Vragu
na razmatranje dali.
Što ako me noć pojede?
Stvarno se bojim njezine muke,
ipak sam ja,
fluorescentna i zatrovana,
i nemarne su moje ruke.
Valjda se noć mojim mesom neće otrovati,
da će se navečer redovito na dužnost javljati,
jer bez noći ni dana nema,
ničega nema.

1. Bol je hrana.
Bol je kruh.
Kruh vječnosti.
2. Čovjek je bolesnik.
Umno poremećen.
S vremenom umire.
3. Tama je prijatelj.
Izdajnička ruka.
Guta sve u utrobu svoju.
4. Kraj je spas.
Lažna nada.
Ja u nadu ne vjerujem.

Ti si iskra koja pali sve moje vatre,
kapljica koja puni sve moje izvore
odjeća koja grije moje tijelo
moj kruh vječnosti.
Ti si dah mog proljeća
moja nova ljubav
na kraju stoljeća.
Ti si plamen mog požara
brana koja čuva sve moje rijeke
čuvar mog mirnog sna
vrtlog moje oluje.
Ti si dah mojeg uzdisaja
moja vječna inspiracija
dah života
bogatstvo riječi bez početka i kraja.

Dižem se iz svog groba,
mrtvac sam koji hoda,
kovčeg mi je tiha soba,
ova je pjesma meni oda.
Hladne su moje beživotne ruke,
a obrazi blijedi,
slušam sa tugom
posmrtne zvuke,
gledaju me uplakani pogledi.
Sad tek shvaćam
da me nema više,
da prah postajem,
ispračaju me umorne kiše,
zauvijek nestajem.

Ja sam stado svojeg pastira
način za mučenje on ne bira
vuče me za noge
bičuje mi leđa
tjera me u djetelinu.
Očito mi želi zlo,
zar ne,
zagušuje mi misli ovo za vratom zvono
i kuda da bježim
vukovi će mi suditi.
Znam da ću pod hrđav nož
da ću obilno iskrvariti,
dobra će biti svadba,
ali to je sudbina nas ovaca
zar ne?

Motaš se po mom svijetu
kao pokojnikova sjena,
a ja želim samo to
da te ovdje nema.
Ti si ipak tu
i kao prijetnja stojiš blizu,
bacaš me u tu prljavu kutiju
vlastitih laži i obmana.
Ti si moja loša strana
koja dobru potiskuje,
ti si moja neoprostiva mana
zbog koje jesam
ovakva kakva jesam.
Jer ja sam zapravo ti,
tvoja sam blijeda kopija.
Dovoljno bolna je ta spoznaja
da uništi sve
što sam rukama takla
i da me zauvijek baci
u naručje vlastitog pakla.

Mrtav kraj.
Slijepa ulica.
Tako se ja osjećam sada.
Putujem nigdje
da nažem ništa.
A ti živiš u svojem svijetu
u kojem sam ja samo
malen beznačajan čovjek.
Ne vidiš me
i kraj mene nečujno prolaziš.
Više ne želim biti ovdje.
Predugo traje ovaj pakao.
Želim postati ono...
Ono nešto.

TI PLAČEŠ snagom srca svoga,
ti više nemaš nikoga,
nema više djevojke koja te voljela
ni pustog bogastva
ni loših navika
koja su ti dušu iskvarila,
nema više lažnih prijatelja,
ostao si sasvim sam.
I sada opet TI PLAČEŠ
u tmini svoga ludila
jer u tvom svijetu
nema nikoga
da ti pokaže put,
nemaš ljubavi
ni doma svoga,
nemaš nikoga.
TI PLAČEŠ sada
istin onim bolnim žarom
kakvim sam ja plakala nekada.

Negdje mora postojati
ta prokleta granica
između nečega i ničega
između ljubavi i opsjednustosti
između zemlje i neba
između razima i ludila.
Moram je pronaći
kad je nađem nikada se neću natrag vratiti.
Pokušat ću odvojiti
svoje iluzije od stvarnosti
pokušat ću sve zaboraviti
i uspješno ću prijeći tanku liniju
između jave i sna.
Gdje li je ta granica sada?
Ako je ne nađem
znam da ću odrasti,
a ne želim odrasti,
godine bole
bolom godina.

Težak mi je ovaj prokleti dan
uvijek isti sanjani je san
duševno prokletstvo me muči
koliko god da bježim
oštricom me svojom uvijek dokuči.
U paklu hladnoća
u društvu samoća
i ništa nije kao prije
jer u vrtu moje duše
bol na ozeblom suncu zrije.
Teška je moja zabluda
jer jedino ja
ne znam gdje ću i kuda.
Hoću li ikada naći svoj mir
u svijetu u kojem tebe nema
hoću li kada naći svoj mir u carstvu zaboravljenih uspomena?

Zatvorenica vlastite genijalnosti,
ljubavnica srama
i vlasnica zraka
traži
krvnika koji zna šta radi,
mladića što voli,
i gospodara ljudske gluposti.