Lebdim sama u međuprostoru,
gledam davno posrnulu zoru,
oko mene samo kamena lica,
na papiru života
mi smo samo skica
Prolazi sve,
dolazi vrijeme za umiranje,
i već nad sobom plačem,
zalijepljena bolom
u ponor skačem.
Gle tu su svi prijatelji moji,
svatko na svojoj strani
nepomično stoji,
samo su figure od kamena,
znamen da nas više nema.