Dok svlačim lagano odjeću sa sebe
maštam o strasnim dodirima pod sjajem mjeseca
na koži osjećam znojnog tebe
dok mi tijelo zaneseno u transu jeca.
Moja mala noćna erotika
uz tihe zvukove vječnog Chopina
moja je drugima nepoznata taktika
vladar svih mojih tjelesnih dubina.
I dok si dodirujem nemirno tijelo
vjetrić me ovlaš hladnim poljupcima miluje
gledam noć s nadom da doživjet ću ljubavi djelo
da će požuda tijelo moje da otruje.
Maštam da me u život vrati
mala noćna erotika
kao da vrijeme nikad neće stati
pamteći snažne obrise tvog zamišljenog lika.
Dok se kapljice znoja
spuštaju niz toplu kožu
znam da ova erotika ostat će samo moja
zaključana u mog maštanja najskuplju ložu.
Dok mi uzdasi paraju zrak u zanosu
dodirujem samo mjesečinu
odjednom se gledam na balkonu bosu
probuđenu, uzbuđenu, postiđenu...

Posrtala sam uplakana kroz polje makova
krvavih koljena
stigoh u labirint nepoznatih trakova
prepunog strašnih sjena.
Tu spavaju spokojno ljudi od kamena
što ruke pomoći ne znaju da mi pruže
skriveni od leda i plamena
u vrtu gdje rastu divlje ruže.
Osvrnuh se stidljivo oko sebe
sunce mi je i posljednju suzu osušilo
iz umorne glave nestale su sve nevažne potrebe
nešto se predivno sa mnom dogodilo.
Jesu li mi oči kamenih ljudi pomogle
ostavivši dnevne sjenke nešto duže
jesu li me svojim čarima dotakle
tajne mjesta gdje rastu divlje ruže.
I moj je odraz u jezercu spokojan
oči snene a pogled umiljati
postavši vlastitog života dostojan
no smisliti treba kako da se tijelo u sadašnjost vrati.
Ružice blijede vrta kamenoga
ne čekajte tužne vrtlare da vam pomoć pruže
izvinite svoje vratove preko jezera srebrnoga
tamo gdje rastu divlje ruže.

Pazi čiji te odraz gleda u bezazlenom ogledalu
jer taj isti odraz pravo je zlopamtilo
mislima privlačiš opasnu mračnu silu
pazi da se štogod loše ne dogodilo.
Odrazi naših blijedih lica
nisu ono što se na prvi pogled čini
tamo iza stakla i srebra učena je varalica
što baca na nas nevidljive čini.
Pazi da te ne dotakne njihova krivudava oštrica
otkinuta nehajnim ustrašenim mislima
zamisli sva ona filmska unakažena lica
što su nas noćima držala budnima.
Ogledala sišu duše naše
ostavljaju samo sivi prah nalik pepelu
upijaju sve što se unutarnjim zlom zvaše
i čine zlo našem jednokratno posuđenom tijelu.
Ne razbijaj uzalud ogledala jer se odraza vlastitog bojiš
zatomi svoju bol duboko u sebi
i ne pokaži im da se bojiš
jer bi zaista mogli doći i previše blizu TEBI.