Posrtala sam uplakana kroz polje makova
krvavih koljena
stigoh u labirint nepoznatih trakova
prepunog strašnih sjena.
Tu spavaju spokojno ljudi od kamena
što ruke pomoći ne znaju da mi pruže
skriveni od leda i plamena
u vrtu gdje rastu divlje ruže.
Osvrnuh se stidljivo oko sebe
sunce mi je i posljednju suzu osušilo
iz umorne glave nestale su sve nevažne potrebe
nešto se predivno sa mnom dogodilo.
Jesu li mi oči kamenih ljudi pomogle
ostavivši dnevne sjenke nešto duže
jesu li me svojim čarima dotakle
tajne mjesta gdje rastu divlje ruže.
I moj je odraz u jezercu spokojan
oči snene a pogled umiljati
postavši vlastitog života dostojan
no smisliti treba kako da se tijelo u sadašnjost vrati.
Ružice blijede vrta kamenoga
ne čekajte tužne vrtlare da vam pomoć pruže
izvinite svoje vratove preko jezera srebrnoga
tamo gdje rastu divlje ruže.