U tišini se otkucaji srca čine kao potmula grmljavina,
i svaki je put samo sve teže,
kad te zarobe surova istina i sudbina,
kad te usud za tlo zaveže.
A ti se ipak ne daš,
i ustaješ svaki put jači no ikad,
možda je zaista lakše kada znaš,
da ta ljubav prestati neće nikad.
Sitnice pokreću najveće lavine,
maleni ljudi često su oni najveći,
ja sam tu za tebe kćeri, ja sam tu za tebe sine,
zajedno ćemo graditi put ka sreći.
Naš svijet je grad anđela,
naša su krila od čiste svile,
ponekad ni priznati ne bih smjela,
da sam poput kakve divlje vile.
U našem je gradu sve moguće,
ljubav i bol javno se vole,
i sve dok u nama tuče ovo srce vruće,
naše grane ne mogu da se ogole.

Kao u mutnom polusnu hodam ovim svijetom,
izgubivši dodir sa svojim unutarnjim djetetom,
bez nade i bez imalo dobre volje,
ne vidim da će sutra ili ikad biti bolje.
Sve što ja volim više nije bitno,
sve je osim mene postalo neobično hitno,
svima treba stalno nešto udovoljavati,
a ja ću naprosto kolabirati.
Ne radim stvari koje sam voljela,
nikada me stvarnost nije toliko boljela,
raspast ću se na stotinu komada,
reći će, luda je, a tako je mlada.
Loše mi je kao što nije bilo nikada,
moj se bakrorez snova raspada,
ne vidim više široku sliku,
nema osmjeha na vidiku.
Dođe mi da plačem i da vrištim,
jer svaki svoj tihi jecaj učinim još tišim,
da drugima udovoljim,
da se ponizim.

Osjećam, dišem i vidim mrak,
ispunjen zvukom stršljenovih krila
obuzima me britak užas,
ovo nije samo jedna od postaja mog drila.
Sastrugao se prah mojih drhtavih krila,
strmoglavo padajući u ambis Ambisa,
osjećam kako gubim svijest,
ne razaznavajući što je što od silnih obrisa.
Stršljen do stršljena,
gledaju me i oštre svoje male bodeže,
u panici se okrećem molitvama i suzama,
dok mi svaki od njih malo krila reže.
Dajte braćo mila,
smilujte se propaloj lutalici,
smilujte se ovoj Mona Lisi,
što ne smiješi se više na slici.
Odjednom budim se,
pokraj mene otrgnuta mala krila,
bezbjedno sletjela sam,
ali ne sjećam se gdje li sam to bila.

U mislima tračam sve svoje ličnosti,
maštam kojim ću ih kopljem
i koju ću prvo
jednu po jednu probosti.
Umorna sam od svojih silnih gospođica,
te Divna, te Depresivna,
te ona najgora; gđica Stotinu lica.
Bipolarna, višestruka šiza,
borim se sama protiv sebe,
hvata me gadna emocionalna kriza,
koža me steže, koža me grebe.
Umorna od zadovoljavanja svih,
povlačim se u mrak jedne od soba,
bježeći od lica novih
praveći od sebe modernog roba.
Koja je danas gospođica aktualna,
gđica Premorena ili gđica Opičena,
moja predstava je sve samo ne stalna,
vajna gospođa Jelena je očigledno neshvaćena.

Vrijeme je za odmor,
lutkice,
pođite spavati!

I still believe in your eyes ...

Mnogi bi rekli da je stvar prošlosti
rijeka sjećanja što teče hladnim koritom života
ali bujica ponekad protutnji bujnija no ikad
i ostavi kaos u njenom prividnom miru.
I opet se svega sjeti u djeliću sekunde
zaboravljajući na vihore boli i samoće
misleći samo na lahor te fine kose
i na zvuk ustreptalih koraka.
Scenariji se mnogi okreću u glavi
romantični i turobni, veseli i nerealni
da se opet nekako negdje sretnu
da se ukrste putevi njihovih čudnih duša.
Neke stvari ostadoše nerečene i nedorečene
valjda zato i nema tog osjećaja kraja
jer taj neostvareni gnjev ljubavi
i dalje hoda u najtišim cipelama grada.

I just don't care what you've done in your life ...

Dok se topim kao onaj fini prah u vrećici bombona

Osjećam da me traže
po mraku treće smjene
za RUKE pravila ne važe
okomile su se isključivo na MENE.
Drhtave i prljave
žele da me u smiraj noći stegnu
potkopavajući vrijednosti prave
ne dopuštajući mojim izmučenim dušama da pobjegnu.
Lažu kad kažu da dolaze u miru
njihovi prsti poput malih zmija
ne želim biti gost na njihovom piru
ali me prst po prst ruka ubija.
Otimaju me od mojih svih
ljubomorne na moju skromnu manikuru
želeći me pretvoriti u jednu od NJIH
raspirujući svaku pa i najmanju buru.

Osjećam da me traže
pa bježim u labirinte svojih misli
o ne, tu su, tu su
moj se glas više ne čuje; prsti već su mi glasnice stisli...

Hmm, da; u mojoj je osebujnoj osobnosti
skrivena sasvim čudna hrđava karika,
sazdana od tumora i otrova,
iris mog oka radar je za tuđe gluposti,
crnom đavlu slika i prilika,
gonič robova i daviteljica lavova.
Uzurpiram sve one skriveno tašte,
one uskogrudne graditelje kvazi nečega,
ovce plitkih stavova i misli,
bljedolikih bez imalo mašte
i one vlasnike pozlaćenog ničega
što su u mraku dupe stisli.
Integriram se u dobra društva,
intelektualno sam daleko nadmoćna,
crvenih usta kao zamamna Scarlett,
oh; kako uživam dok me svjetina sluša
dok ispred mene kleči nemoćna,
ja, ja i samo ja njihov sam čitav svijet.
Ribarica sam sitnih riba,
prva i najdraža Evina kćer,
tako nevino slatka a prepuna otrova
što pogledom nedostojne šiba,
raskošnog edenskog vrta zvijer,
diktator svima i daviteljica lavova.

P.S. Kraljica ljudi ne može podnijeti da svijetom hoda još jedan kralj. Kralj životinja. Jer je kraljica LJUDI, kraljica SVEGA i SVIH!!!

Kiša je moje misli razvodnila
do čiste neprepoznatljivosti,
njen mir mi apsolutno odgovara,
jesam li ili nisam bila
tamo u srcu beznačajnosti,
šesto je čulo medijska prijevara.
Klasična glazba raspliće me kao kosu,
crne ubijaju moje bijele dirke
tonovima Carrerasovog glasa
dok po lokvama trupćem u zanosu
samo sebi razumljive svirke,
ha ha ha ; nema meni spasa.
Kao lutka u izlogu mijenjam ruho,
okrećem se kako vjetar puše
mlatarajući ljepljivim pipcima,
sva sam se pretvorila u uho,
poput gladnih usta razjapljene duše,
hraneći se prigušenim kricima.

... I milim, milim ja,
gamad je zaista najotpornija ...

Ima dana kojem volim zvati danima grča,
danima spazma ...

Ranjavaju me tada razni podražaji,
tuđi ljudi i njihovi parfemi,
tad se nekako zgrči sve u meni,
moja zvijezda prestane da sjaji,
čak su i stari košmari u novoj dilemi,
moji problemi postali su traženi.
Aha, razumijem da SVI znate SVE,
prokletstvo maloga grada,
gdje svi su tako čisti i nevini,
ali mene ne možete znati; o ne,
žena sam s dušom muškog gada,
gledajte me VI uskogrudni i naivni.
Gazit ću vaše maćuhice bez straha,
grepsti noktima vaše užarene obraze,
prezreti i pljunuti sve što prošlo je,
dok vam zavist ne da ni do daha,
čak me se i vaši psi paze,
dobro meni, loše vama, eto to je.
No, kada grč polako ali sigurno popusti,
postajem kao i svaka prosječna ženica,
što popis za plac pravi,
što opet i ponovo ljudima dopusti,
da je ranjavaju nasmijana lica,
koju siva svakodnevica omčom davi.

Ima dana koje zovem danima grča,
danima spazma ...

Tada zadovoljno shvatim kako jedva čekam da im se vratim!!!

Ovaj Svijet možda i možeš mijenjati,
ali mene ne možeš.
Čak ni pokušati.

Odlazim večeras, prinče moj,
odlazim u daleku uplakanu zemlju,
samo da odlučim koju još noćas,
dok pravim mapu spajajući tvoje tamne madeže.
Ovaj običan život jednostavno baš i nije za mene,
ja sam ipak jedno veliko nezrelo dijete,
a ne samo jeftina školska glina,
koju bi ti svojim rukama lako oblikovao.
Odlazim još večeras, bivši prinče moj,
daleko; što dalje od tebe,
da ne mislim na nas nekad,
na nas danas.

Odlazim i ne tražim tvoj oprost.
Nisam naučila biti mirne duše,
mirna duša mi stvara nemir.

Želim biti olujni vjetar ...

Zbogom,
tvoja Kiyoko!

KIYOKO (P): Japanese name meaning "pure child."

U mojem svijetu nisu sve radosti sive,
jer koračam asfaltom u maniru prave dive,
šepurim se kašmirskim haljinama,
kokošanelovskim kič šeširima.
U mojem edenskom vrtu nisu sve kale bijele,
već se na boje mog raspoloženja dijele,
izgubljene među plavim ružama,
zgrbljenih vratova na samo njima poznatim mukama.
U mojoj glavi nisu sve misli crne,
mada ponekad sve u meni utrne,
crna filozofija,
bijela filozofija,
pomirbu svojih svijetova nađem u nijansi sive.
Znam što ću reći vražjim toplim bojama,
zgazit ću vas sve u mojim tamnim odajama,
ako se usudite obojati moj akromatski svijet,
neka vam oprez ne bude naodmet.
U mojem svijetu nisu svi poeti isti,
svatko sam neka sa svojim misli rasčisti,
ja sam jedna mala akromatska diva,
ako vam se sviđa,: zovite me SIVA:

Mmm, kako je dobar osjećaj krasti te od svijeta,
umirući stoput dnevno od vjetrova tvojih naleta,
uzimajući komad po komad predivnog tebe,
spremajući te samo i isključivo za sebe.
Naravno da nosim kožne rukavice na rukama,
ni dana ne bih izdržala zatvorena u mukama,
nitko neće znati da sam mali lopov ja,
ta, ja sam divna, mila i dobra djevojka.
I kako je dobro udisati miris tvoje kose,
dok je srebrni vjetrovi moje strasti nose,
čuvat ću te kao dijete ispod svoje kože,
ma, nitko te tu pronaći ne može.
Obavit ću te svojom plamtećom kosom,
rashladiti tvoj znoj jutarnjom rosom,
voljeti te i strasno i nježno,
i ti ćeš voljeti mene - to je neizbježno.
Mmm, kako je dobar osjećaj imati te uz svoje tijelo,
ovako mlado, zrelo i djevičanski bijelo,
i ja ću cijelu sebe samo tebi dati,
s tobom ću - PROCVJETATI.

Meškoljim se lijeno
na postelji od žileta
dok krvarim svileno nježno
kao neka prokleta ikona sveta.
Nisam zmija ali podlo puzim
pod nogama pobjednika
kao uvijek idem putem dužim
jer ja sam teška lijena lujka.

Ima dana kad me gađaju
poput glinenog goluba
ali izmičem se bešumno
poput ruske balerine
rastrgana između noževa i zuba
obavijena dahom jeftine pelerine.

Nisam lisica pa da kradem koke mile
od sirotih seljaka i težaka
ostavljajući iza sebe tragove sile
no na kraju ...
... tko sam ja ...
Nego jedna velika debela lijena lujka !!!

Slobodumno zauzdavam sve tuđe naredbe,
stvarajući od istih jeftine priredbe,
za slijepe ovce,
za puk.
I solim vodu žednim siromasima,
mačke gađam zelenim orasima,
iz puke obijesti,
iz pakosti.
Lomim štikle notornim damama,
spavam u blatnim jamama,
prilično pijana,
sama.

Ali, ponosno nosim svoj broš ponosa,
dok posrćem preko svog nosa,
lažući teatru bludnika,
Hugovih Jadnika.
Ludo se zabavljam sa podanicima,
nezvanim suvišnim uzvanicima,
što ljutiti će s predstave otići,
istinu po stoti put zaobići.
Osjećam se kao premijerka,
države samo po meni nazvane,
ali kako nazvati čudnu državu,
čije su vlasti same i pijane ...

Ti bez imala srama nudiš
brodove što nikuda ne plove,
tuđe nedosanjane snove,
stare razglednice
što slale su ti bivše ljubavnice.

Poštar si što ništa ne donosi,
samo si košmar što suze donosi,
val što moje stijene raznosi,
znam ja dobro šta ti nudiš.

Ti bez imalo srama nudiš
slatke balone pune boli,
oči prepune morske soli,
neka nova lažna obećanja,
i izmišljena sjećanja.

Poštar si što ništa ne donosi,
samo si vrtlog što dvorce u pijesku raznosi,
običan si stjecaj okolnosti,
znam ja dobro šta ti nudiš.

Dragi moj, pa nisam ja od jučer, nisam bez razloga ovakva kakva jesam.
Mnogo toga si nudio.
Ništa od tog nije bilo besplatno.
Sad je moj život kredit kod Boga.
Hvala.

Dragi moji prijatelji!
Događa mi se mnogo toga, između ostalog da ću postati mama.
I da ću ostati bez posla.
Tako da sam malo dekoncentrirana, ali ipak jako sretna zbog svega što mi se događa i što će mi se tek događati.
U kolovozu idem na ljetovanje pa se nadam da ću do tada napisati barem jednu pjesmu!
Na slici se nalazimo moja nadraža prijateljica Insomniax i ja!
Budite mi dobro, čitam Vas!!!

Naučila me nije nijedna škola,
nisam baš ni neke uzore imala,
da lažem slatko do bola,
kako bih drugima srce ukrala ...
... bez imalo grižnje savjesti.
Mmm, šapućem mazno,
sa sjetom u napuklom glasu,
mmm, šapućem lažno,
s nogom na gasu ...
... da pobjegnem kad me zavole.
Kažu kako mi lijepo miriše kosa,
i da su mi usne zavodljivo pune,
hodam im po srcima bosa,
trgajući tanke melodične strune...
... s crvenim noktima.
Mmm, šapućem mazno,
sa pretjeranim osmjehom,
mmm, šapućem lažno,
jer sa mnom neće stvarati dom...
... samo će zaplakati.

Prepredena.
Hirovita.
Zla.

Iza gejšinog osmjeha ...

Natjerajte me ako možete
da progutam mali jezik svoj,
iskopam vodene oči svoje,
da bez oružja odem u tuđi boj,
da portret bez boje naslikam svoj.
Natjerajte me ako možete
da u bezdan hladnokrvno skočim ja,
da postanem eventualno bolja,
i da počnem vjerovati u Stvoritelja.
Natjerajte me ako možete da na nepravdu ostanem hladna,
da u precijenjenu ljubav ne vjerujem,
da kraj punog stola ostanem gladna,
da svoju bol sama odbolujem.
Natjerajte me ako možete
da odsječem svoje hladne prste,
da ubijem svoje škrte osjećaje,
da istrijebim sve ugrožene vrste,
da odbacim sve što mi život daje.
Pa hajde,
natjerajte me,
ako možete!!!
Natjerajte me da ja,
više ne budem ja!!!
Da budem kao svi.
Ostali.


P.S. : Ova je pjesma napisana davne 2002. g. i objavila sam je na blogu na početku pisanja bloga.
Sad je re-izdajem kao dopunjenu verziju.

Nemam hrabrosti projahati sasvim gola gradom,
ni dovoljno kose da pokrijem puteno tijelo,
ali, biti poput mene smatram čudesnom nagradom,
jer zapravo sam Nečastivog umjetničko djelo.
Dok se razlijevam rijekama svojih ljubavnika,
bivam kamenovana rukom gradskih djevica,
da njihove kćeri ne budu moja slika i prilika,
njihovih čednosti da ne budem ubojica.
Tijelo od vanilije intrigira i prosjake i sinove,
kao opijum ih u vihoru spušta i podiže,
čini mokrim njhove oputošene snove,
kakav sam ja otrov za njihova polja riže.
Nečastivom Godivom me vi puritanci zovete,
jer vas vrijeđam svojom crvenom kosom,
moj grijeh ni svetom vodom ne možete da operete,
ni pravu istinu da vas ispunjavam zanosom.

Zapravo volite sve moje grijehe,
volite moje lažne osmjehe,
činim od vas karikature,
željne avanture.

U oblaku novih takozvanih zvijezda
moj je genij apsolutno nebitan,
nitko neće slušati,
ćelavu pjevačicu,
nepismenu umjetnicu.
Ja ne želim biti gospođa Smith,
ni bacati bisere pred svinje,
ni udisati niske oblake,
nitko neće gledati
neuglednu sobaricu,
nepismenu umjetnicu.
Ne zapisujem misli na papir,
samo jezik što se plete,
remeti mir ove lude kuće,
nitko neće poljubiti,
usamljenu jahačicu,
nepismenu umjetnicu.

Nikad neću nositi bijelu vjenčanicu,
jer; tko bi normalan,
želio za ženu nepismenu umjetnicu ...

Nisam li ja; zaista,
poput glazbe bez nota ...

Nisam li ja jednostavno izgubljen slučaj...