Stala sam na raskrižju života
prema nikome i ničemu,
jel to prekretnica prva il stota
i zašto opet osjećam tremu.
Putokazi su mračni i tamni
bez oznaka i smisla,
idem li na vječnosti ravni
čeka li me koja riječ suvisla.
I putanja je neravna
prerasli čičak me bode opako,
možda neka tamna strana
šalje poruku da život ne uzimam olako.
Da sam sretna, i nisam
lažan bi moj osmjeh bio,
pogled djelomično mutan i izbrisan
dok bi jezik kakvu zgodnu laž sastavio.
Prolazim kroz raskrižje skrušeno i nijemo
možda prođem neprimjećeno,
pa da u birtiji prolaznosti kakav liker boli popijemo
ako pravi put pronaći nećemo.
Sjever, jug, istok i zapad
mrak, noć, tmina i tama,
odlučno prelazim u koliko toliko hrabar napad
sigurna da na tom raskrižju nisam sama.

U temperaturnom bunilu
mi je isto kao i u ludilu,
monotono, nejasno i bolesno.
A crv savjesti
udicu oko vrata neće da si namjesti,
i da već jednom krepa sa stilom.
U temperaturnom bunilu,
vlastitom "Kužnome pilu",
sve je gnjilo, trulo i zaraženo.
A kraljica srama,
opet je dama,
kurva, podanica, nečija izabranica.
U temperaturnom bunilu,
obraza rumenilu,
skriva se obična čežnja.
Čežnja za nečijim pogledom,
makar i dvogledom,
da me pomiluje po blijedome licu.
Ako umrem noćas od bunila,
znajte, nije to od ludila,
to mi se samo teorija pobunila.

Mahnito ću urlati
na sve što nije po mom,
šamar ću opaliti
i bližnjemu svom.
Opravdanje imam
loša bioprognoza i fakin pe-em-es,
teško ću ikome da priznam
da je svemu kriv stvarnog života stres.
Mahnito ću vrištati
i lomiti kristalne vaze
mogu mi i ne moraju opraštati
jer me ionako iste osobe ne maze.
Opravdanje imam
manjak ljubavi i seksa,
na spavanje već dugo idem
bez toplog mlijeka i čokoladnog keksa.
Roba sa greškom,
veleposlanik Vraga sa gorkim smješkom,
sokol bez svog savršenog vida,
čovječanstvu sida.
Nekad sam bila obična statična,
mala sa cvikama,
previše taktična,
frajeri me nisu obasipali spikama.
Možda sam suvremeni Dorian Gray
savršeno cinična slika života,
brod koji neće pronaći svoj kej
i nikad izvučeni jackpot lotta.
Dijete već dugo nisam
i zato ću mahnito urlati,
pomahnitalo divljati,
mirno usnuti.

Neki ljudi jednostavno odu
i ne vrate se više,
zaputili se nekamo na nepoznatom brodu
zvukovi njihovih koraka sve su tiše.
Otišli su bez pozdrava
podmuklo tajno,
rekavši jednom da na njih ni Bog ne polaže prava
no u pogledu im nešto čemerno očajno.
Otišli su samo tako
bez zbogom doviđenja,
otišli olako
bez previše snova i priviđenja.
Da li znaju
da će stići tamo
gdje nikoga ne poznaju
gdje će im srce i tijelo biti samo.
Neki ljudi jednostavno odu
i nema ih više,
srljaju kroz blato i vodu
zabavljeni očajem odviše previše.
I nema ih nema
ni danas ni sutra,
prisustvo njihovo u nama drijema
ali samo do novog jutra,
Kada takvi ljudi odu
zaboravimo ih kao što su oni nas,
mogu drugima prodavati zrak i vodu
no negdje tamo znam da neće naći spas.

Bio je to još jedan običan dan,
ni po čemu zanimljiv i poseban,
popila sam svoj jutarnji nes,
pozvala cipele u gradski ples.
Osim vlastite sjene nitko me ne prati,
nema tko da mi se vrati,
ni cipelama se ne da plesati više,
bježe i one kući u strahu od kiše.
U podne ručak - ne odveć obilan,
što čovjeku uopće treba kad je sam,
klasika - nekakva juha,
zrak, voda i korica kruha.
Popodne smlavi me san,
košmaran i nestvaran,
zlotvori i utvare lome mi kosti,
ribari nepoznati lome mi osti.
Večer - zapravo ugodna i tiha,
ali osim sjene nitko nije kraj mene,
u beli svakodnevice ne dobih ni štiha,
gasim svjetlo - nema više ni sjene.
Ostadoh sasvim sama,
sirotica, prostakuša, dama,
iza mene je dan kad sam prestala sanjati,
a noć mi prijeti...

... ponoć i pusta tama - kad me se samo dohvate...