Bio je to još jedan običan dan,
ni po čemu zanimljiv i poseban,
popila sam svoj jutarnji nes,
pozvala cipele u gradski ples.
Osim vlastite sjene nitko me ne prati,
nema tko da mi se vrati,
ni cipelama se ne da plesati više,
bježe i one kući u strahu od kiše.
U podne ručak - ne odveć obilan,
što čovjeku uopće treba kad je sam,
klasika - nekakva juha,
zrak, voda i korica kruha.
Popodne smlavi me san,
košmaran i nestvaran,
zlotvori i utvare lome mi kosti,
ribari nepoznati lome mi osti.
Večer - zapravo ugodna i tiha,
ali osim sjene nitko nije kraj mene,
u beli svakodnevice ne dobih ni štiha,
gasim svjetlo - nema više ni sjene.
Ostadoh sasvim sama,
sirotica, prostakuša, dama,
iza mene je dan kad sam prestala sanjati,
a noć mi prijeti...

... ponoć i pusta tama - kad me se samo dohvate...