Natjerajte me ako možete
da progutam mali jezik svoj,
iskopam vodene oči svoje,
da bez oružja odem u tuđi boj,
da portret bez boje naslikam svoj.
Natjerajte me ako možete
da u bezdan hladnokrvno skočim ja,
da postanem eventualno bolja,
i da počnem vjerovati u Stvoritelja.
Natjerajte me ako možete da na nepravdu ostanem hladna,
da u precijenjenu ljubav ne vjerujem,
da kraj punog stola ostanem gladna,
da svoju bol sama odbolujem.
Natjerajte me ako možete
da odsječem svoje hladne prste,
da ubijem svoje škrte osjećaje,
da istrijebim sve ugrožene vrste,
da odbacim sve što mi život daje.
Pa hajde,
natjerajte me,
ako možete!!!
Natjerajte me da ja,
više ne budem ja!!!
Da budem kao svi.
Ostali.


P.S. : Ova je pjesma napisana davne 2002. g. i objavila sam je na blogu na početku pisanja bloga.
Sad je re-izdajem kao dopunjenu verziju.

Nemam hrabrosti projahati sasvim gola gradom,
ni dovoljno kose da pokrijem puteno tijelo,
ali, biti poput mene smatram čudesnom nagradom,
jer zapravo sam Nečastivog umjetničko djelo.
Dok se razlijevam rijekama svojih ljubavnika,
bivam kamenovana rukom gradskih djevica,
da njihove kćeri ne budu moja slika i prilika,
njihovih čednosti da ne budem ubojica.
Tijelo od vanilije intrigira i prosjake i sinove,
kao opijum ih u vihoru spušta i podiže,
čini mokrim njhove oputošene snove,
kakav sam ja otrov za njihova polja riže.
Nečastivom Godivom me vi puritanci zovete,
jer vas vrijeđam svojom crvenom kosom,
moj grijeh ni svetom vodom ne možete da operete,
ni pravu istinu da vas ispunjavam zanosom.

Zapravo volite sve moje grijehe,
volite moje lažne osmjehe,
činim od vas karikature,
željne avanture.