Smijem li napisati storno
na računu vlastitog života,
ili će i to postati nešto sporno,
kajanje, grijeh, sramota.
Zašto baš moj stoji potpis
na tom paragonu,
možda mi je pola duše za otpis,
ali druga polovica teži barem tonu.
Na kraju smjene original dajem Bogu,
kopiju smijem za sebe zadržati,
storno napisati ne mogu,
tijelo mi prodaju jeftinu neće izdržati.
Smijem li napisati storno
na računu vlastitog života
i kao korov živjeti otporno,
ne znati gdje je putu bez povratka kota.
Smijem li?
Gospodine Bože?
Čuješ li me?
Bože?
Ne može?
O.K.

Proteže su uskom putanjom
plitka gradska rijeka,
plovimo i mi sa njom,
na putu od vijeka do vijeka.
Plačimo sa njom,
oplakujmo put bez povratka,
tugujmo sa njom,
putanja nam je ionako prekratka.
Valovi se naši
sudaraju sa obalama kao i njeni,
bezdana se tamnog plaši,
oboje smo čudno smeteni.
Rijeka života izuzetno nam je plitka,
izblijedjela joj je ionako blijeda boja,
postala je stranica nečitka,
izgubljena poput pčele bez svog roja.
Negdje izvire i ona,
no na površini strelovito stari,
za njom plaču i crkvena zvona,
no, tko za besmislice sada mari.
Potrudimo se da naša rijeka
stvori neke puteve nove,
samoći nađimo lijeka,
ostvarimo snove.

Lutka sam bijedna,
s kojom su se oholo poigrali
baš svi koji su se igrati htjeli.
Sada na dnu crne vreće,
sanjam neke bolje dane
epizode nikad odigrane.
Ni pola me više nema,
ruke su mi obje slomili
glavu nogama zdrobili.
Lutka sam bijedna,
završena je mog igranja era
ne znam što život sa mnom smjera.
Zašto me vlasnik više ne želi,
zašto me slomio
zašto smrt dozvolio.
Stvorena sam da širim veselje,
a čučim u mraku crne vreće
možda će netko doći po mene-možda neće.
Ako nemam tijelo,
ne znači da nemam osjećaje,
no lutka ionako nije stvorena da prima,
već da se drugima beskrompomisno daje.

Ovo je zauvijek - znam
jer u meni ne posustaje ni trenutak
ono što prema tebi osjećam.
Ako su tvoje oči zvijezde
ja bit ću tamna noć
koja dopustiti neće da jutrom izblijede.
Ako su tvoje oči bogova hram
ja bit ću kamen temeljac
od čega je divan sazdan.
Ti i ja smo jedno
što oko nas je danas i što sutra biti će
potpuno mi je svejedno.
Osjećam u sljepoočnicama makove i nevene
struju bajnog Dunava
oseke i plime - sve mjesečeve mjene.
Ovo je zauvijek - znam
volim te nježno i strasno
nikome te dragi ne dam.

Jednom davno
postojao je zaboravljeni svijet,
nije u bitkama prošao slavno,
na raspelu trulom je u mukama razapet.
Kao da baš sam ja ta
koja je ukrala nečije postojanje,
progonjena, izmučena
osuđena na krvavo kajanje.
Upiru prstom u mene
te duše prodane,
ne shavaćaju spodobe jebene,
da su nam duše iz istog srebra skovane.
Ukrala sam svijet,
koji je davno prestao stvarnim biti,
ne čuje se mojih krila lepet,
lovac me je morao ustrijeliti.
Pod navalom adrenalina
ne osjećam bolnu krvavu ranu,
samo me neka grije milina,
da ću prijeći na drugu stranu.
Ne shvaćaju ti drugi ljudi,
grešnom rukom odabrani,
da su poput mene ludi,
ukradeni, poraženi, okaljani.
Ukrala sam svijet,
koji je odavno prestao stvarnim biti,
svijet razapet,
ljudi prokleti.

Lomim svoje ruke
i šapućem neke svoje molitve
u koje ni sama ne vjerujem
no ipak se nadam
da tamo gore postoji jedan bolji svijet
za mene, za tebe, za vas
gdje ćemo se zagrliti
i biti jednaki.
I da baš tamo sad moj tata
sjedi
pije vino koliko ga volja,
karta poker sa anđelom Gabrielom
za njegova krila
koja je zaslužio svojim zemaljskim životom.
Lomim svoje ruke
po prvi put onemogućena pisati u rimi,
ali emocije sada nemaju snage
biti okovane ljepotom,
no nada da nisam sama
daje mi inspiraciju za ovu pjesmu
bez rime
za moga tatu
od njegove kćeri jedinice.

Tata mi je preminuo u utorak ujutro i neko vrijeme neću pisati jer sam iscrpljena emocionalno, a i fizički.
Hvala vam što me čitate i na svim vašim komentarima.
Uskoro se opet čitamo.

Danas sam kurva,
pokvarena i prljave duše,
svi zidovi kreposti predamnom se ruše.
U krevetu moral izdaje,
saznajte i vi; dragi moji čitatelji,
dragi obožavatelji.
Nisam nikad bila fina,
ali izgledam nježno i fino,
melankolično i nevino.
Danas sam kurva,
i jebeno sam skupa,
ne dolazite ako vam je u džepu rupa.
Ponudit ću vam svašta,
meso i grijeh,
vještičji smijeh.
U krevetu moral izdaje,
kada se daješ svima,
a bolje da su te bacili psima.

Zrak kao da je bio prožet slatkim otrovom,
opijena, teturala sam praznom ulicom,
u glavi mi je tutnjala želja za pokorom,
sramotno nazvana propalicom.
Ja, koja rekla sam NE,
NE ćudoređu,
NE pokori,
NE oprostu,
sam noćaš pokleknula,
obična postala.
Sramota me je priznati
da tako slabašna sam,
da zrak je moj opijum koji moram ubrizgati,
da ovisnik sam.