Jednom davno
postojao je zaboravljeni svijet,
nije u bitkama prošao slavno,
na raspelu trulom je u mukama razapet.
Kao da baš sam ja ta
koja je ukrala nečije postojanje,
progonjena, izmučena
osuđena na krvavo kajanje.
Upiru prstom u mene
te duše prodane,
ne shavaćaju spodobe jebene,
da su nam duše iz istog srebra skovane.
Ukrala sam svijet,
koji je davno prestao stvarnim biti,
ne čuje se mojih krila lepet,
lovac me je morao ustrijeliti.
Pod navalom adrenalina
ne osjećam bolnu krvavu ranu,
samo me neka grije milina,
da ću prijeći na drugu stranu.
Ne shvaćaju ti drugi ljudi,
grešnom rukom odabrani,
da su poput mene ludi,
ukradeni, poraženi, okaljani.
Ukrala sam svijet,
koji je odavno prestao stvarnim biti,
svijet razapet,
ljudi prokleti.