Nikad nisam znala sakriti suze tako dobro kao Marina,
barem tako stihovi zvuče,
nekad je bilo dovoljno samo malo duhanskog dima,
da mi tuga suze na svoje obale povuče.
Često se prašina fino listala sa suhe kože,
ostavljeni ljudi će razumjeti taj stadij duševne regeneracije,
kada se natrag više nikako ne može,
kada kroz trepavice izliješ sve svoje frustracije.
Znamo jako dobro glumiti da smo stvoreni od kamena,
ali svaki kamen sastavljen je od sitne prašine,
svaki kamen nagrize zub vremena,
neka te to čitaoče dragi uopće ne brine.
Svi smo mi bili barem jednom u vječnosti ostavljeni,
i ostavljali druge isto tako,
nemoguće je znati hoćemo li svi biti voljeni,
i nitko nije rekao da će ikome biti lako.
I prašina će jednom sići sa našeg kamenog lica,
jer život je igrač bez milosti i kajanja,
naša će prašina pokriti ljude sa nekih drugih ulica,
vama novim ostavljenim ljudima; neka vam je zbogom i doviđenja.


... Sometimes the sound of goodbye is louder than any drumbeat ...