Dižem se iz svog groba,
mrtvac sam koji hoda,
kovčeg mi je tiha soba,
ova je pjesma meni oda.
Hladne su moje beživotne ruke,
a obrazi blijedi,
slušam sa tugom
posmrtne zvuke,
gledaju me uplakani pogledi.
Sad tek shvaćam
da me nema više,
da prah postajem,
ispračaju me umorne kiše,
zauvijek nestajem.