Nekoliko puta sam pročitala (i još ću) nevjerojatno toplu Rusalkinu recenziju meni veoma drage knjige "Moja polovica jabuke", a onda sam iskoristila trenutačnu samoću i ispružila se uz nedjeljni Jutarnji.
Ispast će jeftina reklama, ali ima taj prilog u sredini u kojem pišu očito mladi i dragi ljudi, jer pronalaze zabavni i zanimljiv sadržaj za koji smo inače kronično uskraćeni.
Danas je Vanja Došen pod naslovom -"Treba vam proza, a ne Prozac", napisala svoje iskustvo seanse kod biblioterapeutkinje Ljiljane Sabljak.
Zanimljiv, topao i srdačan tekst, koji je popraćen i izborom naslova za pojedina duševna stanja i nesnalaženja. Kaže, self-help - nikako, i potpuno je razumijem, jer nakon par desetaka kilograma takve literature, bez obzira na njenu ozbiljnost i vrijednost, duša ostaje i dalje prazna s onim kroničnim osjećajem da nešto ipak nedostaje i nedostaje i nedostaje....
A klasici, to "vrelo literature" imaju tu moć da na nas djeluju ljekovito, da nas ispune i skrenu nam pažnju s prazne putanje na puni smisao.
U Brankinoj "Polovici jabuke", nalazi se tajna, daleko jača i blistavija od "Tajne" Rhonde Byrne, a svoju osobnu bibliju "Žene koje trče s vukovima" da i ne spominjem...
Tražila sam članak na portalu od Jutarnjeg, da vam ga prebacim, ali ga još nema.
Ima nekoliko dobrih preporuka, i bez obzira što su neke knjige davno pročitane, ja ću ih na sugestiju gospođe Lili, potražiti ponovno.
Već i sam taj osjećaj čini me veselijom.
Budimo jedni drugima biblioterapeuti, preporučimo naslov koji nam je dao uvid i olakšao nemir...
inače
otkud ta trenutačna samoća
jučer još
čini mi se
pomogla sam mu da nauči hodati
danas ga tata uči voziti
System up with the top down
Got the city on lockdown
Drive by in the low ride
Hands high
when we fly by
(Blue)
Kao da plivam protiv rijeke
lakše bi bilo pustit se
u more istih-istima
ova je kuća puna sunca
ove su ruke pune zvijezda
moje je, moje je
moje je ime drukčija
tako se dobro osjećam
to sam ja
i neću nego biti ja
moje je ime drukčija
postoji nebo razloga
to sam ja
ja sam – drukčija
(Putokazi)
Late at night
You're taking me home
You say you wanna stay
But I want you to go
Say I don't love you
But you know I'm a liar
'Cause when we kiss
Ooh...
Fire
Proust,
ništa originalno
trenutak...
i miris
velike količine
netom opranog rublja
ti i ja
na katu iznad vešeraja
sasvim slučajno
hej, pa gdje si ti?
rasprše se misli
dok nestaje međuprostor
kad isprepletu se prsti
Jer ima izgubljenog vremena
za kojim se nikad neće
krenuti u potragu
svim trenucima usprkos
skidam jutros plavu jastučnicu
ispirem sjećanje na još jedan san
ionako je premalo jastučnica
za sve naše snove
da ih sve i bacim
ostaje tek besana noć
i blijedo sjećanje na zbunjenost
koju smo si davno već
oprostili
sama na stijeni
prkosim buri
gledam niz cestu
i čekam tebe
dođi što kasnije
stijena
bura
i cesta
pričaju mi
nevjerojatne priče
ništa mi ne treba
samo vrijeme
oni što me znaju
otišli su
između redova
ostala sam sama
odbijam se povući
ali ne znam
koliko će me
koštati sjećanje