U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?
utorak, 02.10.2007.
Razapete čvrste niti na tkalačkom stanu
|
(Sažetak: neopisivo patetično predočena emotivna razlika između premještanja njenog kreveta u sobu do moje i selidbe u drugi grad.)  photo by D'stric (Subotina-Buzet) Boje... rapsodija do eksplozije Vodoravni redovi i poneki okomiti antagonizam koji ne dopušta dosadu horizontu Tišinu potjera zvuk poprečne letve koja posloži i potvrdi, ono što je mogao biti nered da su se niti krivo provukle. Ali nisu. Mislila sam sjećat ću se svog prvog studentskog dana u Zagrebu, gnjavit ću ih već ponovljenim pričama, bez milosti, molit će me da zašutim. Ali nije bilo tako. Dolazila su mi neka druga sjećanja neke druge niti, koje su se tada provlačile usredotočeno. Te takve se ne zaboravljaju čak ni u borbi s vremenom, koje ionako prebrzo prođe. Uspomene traže zlatne niti poveznice.. Koliko se raspravljalo s prijateljicama mladim mamama iz onih vremena... kako i koliko je važan trenutak kada svoju malu princezu prebacuješ iz sigurnog dječjeg krevetića koji stoji kraj tvog uzglavlja, u veliki krevet u dječjoj sobi. Kako će to podnijeti? Hoće li kliznuti, jer nema ogradice, (stavljali su se jastuci na pod, nakon što je usnula, i skupljali prije nego se probudi, da ni ne zna da su bili tamo...), hoće li se probuditi, prestrašena, jer je sama u sobi? Hoće li još pamtiti svoj krevetić kraj mame, za par mjeseci kada stigne braco, i zahtijevati ga natrag? Poprečna letva gusto tkanje vrijeme Ostavi ključ u vratima s unutrašnje strane, ne otvaraj nikome, neka zvone. Spusti si te rolete prije nego ideš spavati, ova vrata možeš ostaviti pritvorena... Ne spremaj tu deku, trebat će ti. Hoćeš da ostanem?  Jedno je ostaviti svoju malu princezu u sobi do tvoje. Ostaviti kćer studenticu samu u stanu u drugom gradu, različita je priča. Došlo mi je da bacim jedan jastuk na pod, onako, u prolazu... da joj se nađe, ako klizne... Zlatne niti poveznice. Čvrstog tkanja i prekrasne rapsodije boja. Poprečna letva, još jednom Ništa više neće biti isto. .... a još prije nekoliko dana nastojale smo dokučiti da li je onaj što je uklesao glagoljicom godinu otkrića Amerike u zidinu crkve u Roču mogao uopće pretpostaviti koliko će taj njegov grafit trajati i što će značiti svakome od nas  |
- 17:32 - Komentari (20) - Isprintaj - #
Prosinac 2011 (1) Listopad 2011 (1) Srpanj 2011 (1) Svibanj 2011 (1) Travanj 2011 (1) Ožujak 2011 (3) Prosinac 2010 (2) Studeni 2010 (3) Kolovoz 2010 (1) Srpanj 2010 (1) Lipanj 2010 (1) Svibanj 2010 (2) Veljača 2010 (3) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (5) Studeni 2009 (8) Listopad 2009 (2) Travanj 2009 (1) Prosinac 2008 (2) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (4) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (4) Srpanj 2008 (2) Lipanj 2008 (4) Svibanj 2008 (7) Travanj 2008 (6) Ožujak 2008 (7) Veljača 2008 (8) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (8) Studeni 2007 (6) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (8) Kolovoz 2007 (10) Srpanj 2007 (11) Lipanj 2007 (11) Svibanj 2007 (13) Travanj 2007 (7) Ožujak 2007 (11) Veljača 2007 (15) Siječanj 2007 (10) Prosinac 2006 (9) Studeni 2006 (10) Listopad 2006 (17) Rujan 2006 (12) Kolovoz 2006 (11) Srpanj 2006 (7) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Sklona porocima    System up with the top down Got the city on lockdown Drive by in the low ride Hands high when we fly by (Blue)  Kao da plivam protiv rijeke lakše bi bilo pustit se u more istih-istima ova je kuća puna sunca ove su ruke pune zvijezda moje je, moje je moje je ime drukčija tako se dobro osjećam to sam ja i neću nego biti ja moje je ime drukčija postoji nebo razloga to sam ja ja sam – drukčija (Putokazi) Late at night You're taking me home You say you wanna stay But I want you to go Say I don't love you But you know I'm a liar 'Cause when we kiss Ooh... Fire  (Des'ree) a u kosi nam žive sjećanja, uspomene smo skrili među pramenove Proust, ništa originalno trenutak... i miris velike količine netom opranog rublja ti i ja na katu iznad vešeraja sasvim slučajno hej, pa gdje si ti? rasprše se misli dok nestaje međuprostor kad isprepletu se prsti Jer ima izgubljenog vremena za kojim se nikad neće krenuti u potragu svim trenucima usprkos  skidam jutros plavu jastučnicu ispirem sjećanje na još jedan san ionako je premalo jastučnica za sve naše snove da ih sve i bacim ostaje tek besana noć i blijedo sjećanje na zbunjenost koju smo si davno već oprostili  sama na stijeni prkosim buri gledam niz cestu i čekam tebe dođi što kasnije stijena bura i cesta pričaju mi nevjerojatne priče ništa mi ne treba samo vrijeme oni što me znaju otišli su između redova ostala sam sama odbijam se povući ali ne znam koliko će me koštati sjećanje |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||