(Kate Bush: Running Up That Hill, Hounds of Love-1985)
Čiju ćemo istinu? Moja mi ne paše.
Tvoja... pomalo je zabavna, nasmijava me. Rijetko se smijem u zadnje vrijeme, nešto mi je oduzelo bezazlenost.
Bezazlenost smo prvu potrošili.
Mrak će te pokupiti, čovječe!
Neko zimsko predvečerje, a takva su u startu mračna. Ne boj se, uvijek je neko svjetlo na kraju tunela, kažu oni što su pokušali otići, a kako ne znaju objasniti zašto su došli natrag, uglavnom misle da imaju neku veliku svrhu u životu.
Ne postoje velike svrhe. Ne postoje nikakve svrhe. Svrha, što je to?
Zato jer su nam se prsti isprepleli tako jednog običnog dana, sasvim slučajno, zar to mogu nazvati svrhom nečije neopisive boli?
Teško
Ne gledaj me tako zaprepašteno, sada je vrijeme da me pustiš.
Moraš, ja sam svoju ruku povukla, moraš me pustiti.
Neka prođu dani, nemoj isti tren oraginizirati hajku, ne šalji na mene pse tragače, oni ne biraju sredstva potrage, duguješ mi to.
Daj mi prednost, razbolit ću se, ionako mi nema spasa.
Zora je moj dio dana.
Predvečerje je tvoje.
Igra svjetlosti i tame u oboma.
Probaj, pusti majstore priče neka pamte, izvrću i dodaju, neka pričaju kako je bilo, sve dok priča ne izgubi svoj smisao i prepoznatljivost. Onda će opet sve biti lako, to će moći biti bilo tko, poznat ili nepoznat, svejedno.
A mi ćemo se opet smijati hodnicima u prolazu, smijati se slikama, pričama, razglednicama, isječcima iz novina, CD-ovima. I nekim ljudima.
Može?
Samo dva dana prednosti?
Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna.
Zapravo, ne postoji.
System up with the top down
Got the city on lockdown
Drive by in the low ride
Hands high
when we fly by
(Blue)
Kao da plivam protiv rijeke
lakše bi bilo pustit se
u more istih-istima
ova je kuća puna sunca
ove su ruke pune zvijezda
moje je, moje je
moje je ime drukčija
tako se dobro osjećam
to sam ja
i neću nego biti ja
moje je ime drukčija
postoji nebo razloga
to sam ja
ja sam – drukčija
(Putokazi)
Late at night
You're taking me home
You say you wanna stay
But I want you to go
Say I don't love you
But you know I'm a liar
'Cause when we kiss
Ooh...
Fire
Proust,
ništa originalno
trenutak...
i miris
velike količine
netom opranog rublja
ti i ja
na katu iznad vešeraja
sasvim slučajno
hej, pa gdje si ti?
rasprše se misli
dok nestaje međuprostor
kad isprepletu se prsti
Jer ima izgubljenog vremena
za kojim se nikad neće
krenuti u potragu
svim trenucima usprkos
skidam jutros plavu jastučnicu
ispirem sjećanje na još jedan san
ionako je premalo jastučnica
za sve naše snove
da ih sve i bacim
ostaje tek besana noć
i blijedo sjećanje na zbunjenost
koju smo si davno već
oprostili
sama na stijeni
prkosim buri
gledam niz cestu
i čekam tebe
dođi što kasnije
stijena
bura
i cesta
pričaju mi
nevjerojatne priče
ništa mi ne treba
samo vrijeme
oni što me znaju
otišli su
između redova
ostala sam sama
odbijam se povući
ali ne znam
koliko će me
koštati sjećanje