(Kate Bush: Running Up That Hill, Hounds of Love-1985)
Čiju ćemo istinu? Moja mi ne paše.
Tvoja... pomalo je zabavna, nasmijava me. Rijetko se smijem u zadnje vrijeme, nešto mi je oduzelo bezazlenost.
Bezazlenost smo prvu potrošili.
Mrak će te pokupiti, čovječe!
Neko zimsko predvečerje, a takva su u startu mračna. Ne boj se, uvijek je neko svjetlo na kraju tunela, kažu oni što su pokušali otići, a kako ne znaju objasniti zašto su došli natrag, uglavnom misle da imaju neku veliku svrhu u životu.
Ne postoje velike svrhe. Ne postoje nikakve svrhe. Svrha, što je to?
Zato jer su nam se prsti isprepleli tako jednog običnog dana, sasvim slučajno, zar to mogu nazvati svrhom nečije neopisive boli?
Teško
Ne gledaj me tako zaprepašteno, sada je vrijeme da me pustiš.
Moraš, ja sam svoju ruku povukla, moraš me pustiti.
Neka prođu dani, nemoj isti tren oraginizirati hajku, ne šalji na mene pse tragače, oni ne biraju sredstva potrage, duguješ mi to.
Daj mi prednost, razbolit ću se, ionako mi nema spasa.
Zora je moj dio dana.
Predvečerje je tvoje.
Igra svjetlosti i tame u oboma.
Probaj, pusti majstore priče neka pamte, izvrću i dodaju, neka pričaju kako je bilo, sve dok priča ne izgubi svoj smisao i prepoznatljivost. Onda će opet sve biti lako, to će moći biti bilo tko, poznat ili nepoznat, svejedno.
A mi ćemo se opet smijati hodnicima u prolazu, smijati se slikama, pričama, razglednicama, isječcima iz novina, CD-ovima. I nekim ljudima.
Može?
Samo dva dana prednosti?
Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna.
Zapravo, ne postoji.
Post je objavljen 06.02.2007. u 18:23 sati.