Tko me malo bolje poznaje zna da uvijek tvrdim kako „nisam tipični Ovan“. Ma pičku materinu nisam! Ako niste primjetili –pao je snijeg. Kontinentalcima je to normalna pojava i očekivana pojava. Ali je zato nama primorcima snijeg ravan kataklizmi. I uvijek nas iznadi, čak i kad ga danima najavljuju. I onda stare mudre glave počnu: sjećam se ja kad je pedeset i ove, sedamdeset i one, osamdeset i šeste palo ovoliko snijega.... Moram priznati da se i ja već mogu pohvaliti da pamtim barem dva takva povijesna događaja. To znači da sam i ja već mudra osoba sa bogatim iskustvom. A možda znači samo da sam – stara.

Uglavnom, stara mudra Wind nikad nije vozila po snijegu. Da prijatelju H. opet pišem o sebi u trećem licu, a tebi ako smeta odjebi. Stara mudra Wind nije u stanju niti hodati po snijegu, ali posklizavanje i padanje sam diplomirala. A priča ide ovako: jučer sam radila prvu. Moram se pohvaliti da radim od 05.30, jel' mi zavidite? Ali zato sam u 13.00 gotova i idem kući pjevajući a vi čamite u kancelarijama doi 16,00, 17,00. Ako mi barem sad ne zavidite onda stvarno.....
Kad sam pogledala kroz prozor u 4.30 snijeg je bio malčice napadao, onako kao kad ne znaš je li zaista pao ili ga je samo vjetar donio iz brđanskih krajeva opatijskog zaleđa. U svakom slučaju, takav sramežljivi sniježak obično se otopi za sat vremena. A u Rijeci nigdje ni pahulje! Kalifornija ljudi. Ali kad je negdje oko 06.00 počeo kijamet..... Prvo je bilo sve tiho (zatišje pred buru), a onda je sve podivljalo....telefoni nisu prestajali zvoniti , ljudi su se izbezumili, u gradu je nastala panika. Nema većeg kaosa nego kad u primorju padne ozbiljna količina snijega. Najviše se šokiraju komunalne službe zadužene za čišćenje i posipanje cesta. Obično treba najmanje 12 sati da se priberu i bace na posao. Za to vrijeme snijeg se ili utaba i - smrzne ili donekle rastopi u bljuzgu i – smrzne. Pa se onda bura nađe smrtno uvrijeđena što joj je snijeg odnio titulu kraljice katastrofe pa i ona opiči. E onda se zatvori i ono malo cesta što je bilo otvoreno, a vrhunac je kad se Krčki most zatvori za sav promet.

Zapričala se ja kao i obično, ali ovaj uvod u anatomiju je bio prijeko potreban da bi se bolje pratila priča koja počinje u 13.00 sati po završetku robije, ovaj, radnog vremena. Kao što sam već napisala na početku posta, nikad nisam vozila po snijegu. Kad sam bila cura nisam imala svoj auto, kad sam bila u braku vozio je muž, otkad sam slobodna žena nije pao snijeg ili se posrećilo da u te dane budem na slobodnim danima. Nema tko me nije zvao, i tata i kćer i prijatelji, pa čak i bivši muž. Svi su se oni uspaničili i rekli da ne dolazi u obzir da vozim. Nek ostavim auto na parkingu i izvolim doći busom. Čak se i moj potencijalni zet ponudio da me vozi. Bivši me u 15 godina braka dobro upoznao pa me prvo pitao što ću, a onda mi oprezno dao par savjeta za vožnju po snijegu. A ja sam se smrtno uvrijedila i naljutila. Ma što oni misle, pa nisam ja neka balavica i nesposobna pičkica, ako svi ostali mogu voziti zašto ne bih i ja?! Zet da dođe po mene.... mulac je prije dvije godine položio vozački a ja prije dvadeset dvije! Ma dobro, znam ja da oni mene vole i brinu se za moju sigurnost, ali dajte ljudi, pokažite malo vjere u mene. Nakraju ispada da je bivši najbolje reagirao. I naravno, moja naj naj najbolja frendica koja je rekla: ma daj, pa ti si pametna cura i znat ćeš valjda sama procijeniti svoje mogućnosti.

Jadan autić bio je potpuno zatrpan snijegom. Srećom pao je onaj fini prhki snijeg koji se lako čisti. Kad sam odledila stakla i skinula snijeg s krova krenuli smo zajedno u avanturu, moj crni bolid s ljetnim gumama i ja, neiskusna što se tiče vožnje po snijegu. U početko me malo hvatala trta jer nisam znala što da očekujem, ali kad sam vidjela da nama to sasvim fino ide i da samo treba voziti polakše, ujednačeno i bez ikakvih naglih manevara potpuno sam se opustila. Grijanje radi k'o urica, cd player također, promet rijedak, vani još uvijek netaknuta bjelina...... ma divota!
Idilu je prekinuo tata koji me nazvao da me upozori da mi ne bi slučajno palo na pamet da pokušam savladati onu jedinu laganu uzbrdicu dvadeset metara do kuće. A jebem mu mater, pa što ću onda, u Opatijji je svaki milimetar tla na kojem se može parkirati zakupio Opatija Parking. I dođem ja tako do te naše male uzbrdice i uhvati me bijes. Pa nije valjda da sam došla nadomak cilja i da ne mogu dalje?! I naravno, probam ja svejedno. Naravno, isti čas me zanjelo. I što sam onda morala napraviti, parkirati kilometar dalje (sreća da je bilo to jedno jedino mjesto).

Poslije ručka nagovorila sam kćer da odemo malo sa psom u šetnju i usput da vidim što mi je s autom jer me prala paranoja da će ga pokupiti pauk, da će se drugi auto zabiti u njega (što se na istom mjestu desilo mojoj kumi, doduše, tom liku je bilo pozlilo u vožnji što je rezultiralo totalnom štetom na njenom autu), da će ovo ili ono.... U šetnji sam zaključila da puno bolje vozim po snijegu nego što hodam. I da su psi konačno došli na svoje. Tko nije nikad vidio psa kako se igra u snijegu puno je propustio. Lako za ove male pizdolisce kao što je moja Boni, ali kad vidiš jednog fanjskog vučjaka ili švicarskog ovčara kako skakuću u snijegu kao kozlići.... Divota.
Auto je bio tamo gdje sam ga i ostavila. Netaknut, naravno. I opet mi nije dao vrag mira i pitam ja kćer da li da pokušamo doći do kuće jer nekog kurca su ipak posuli. A njoj je vjerovatno bilo već dosta šetnje, a i Boni je uskočila u auto čim sam otvorila vrata.
I tako se po drugi put tog dana tvrdoglavi uporni Ovan koji tvrdi da nije tipični tvrdoglavi uporni Ovan uhvatio u okršaj sa 20 metara sniježne uzbrdice naoružan sam ljetnim gumama i svojom tvrdoglavošću. I to je bilo kao u crtiću, uhvatim zalet i dođem praktički do vrha i onda mi prokliže. Pa se vratim malo natrag i pokušam skrenuti u sporednu uličicu koja je ravna. Nema šanse. Tu me malo uhvatila panika (tj. došlo mi je iz dupeta konačno u glavu), ali onda sam stala, malo se sabrala i razmislila. Usnimila sam jedno parkirno mjesto točno na sredini uspona. Bilo mi je ili spustiti se u rikverc ponovo na glavnu cestu i vratiti auto gdje je i bio ili uparkirati se na to jedno mjesto 10 m od kuće. Ali za tu drugu opciju trebalo je „muški“ parkirati iz jednog jedinog pokušaja a ne „ženski“ kao što to obično činim. Kćer je rekla – mama ti to možeš. I mami je valjda proradio majčinski instinkt (ono kao, kad je mladunče kraj mene jednostavno moram uspjeti). Tako i bi. Bilo je to moje nabolje bočno parkiranje u životu. Molim spontani pljesak.

E sad, sve bi to bilo divno i krasno da Opatija nije izuzetak od svih ostalih gradova u Hrvatskoj u kojima se barem nedjeljom parking ne naplaćuje. Osim toga stala sam u nultoj zoni, a to znači da se tamo smije stati samo na sat vremena sa samo jednom doplatom za naredni sat. A sat košta 10 kuna. A kazna je 200 kuna. Iza mene je bila parkirana jedna ogromna sniježna gruda, toliko je auto bio zatrpan snijegom. Pa se mislim, a valjda će shvatiti težinu situacije i neće mi napisati kaznu. Odlučila sam da ostavim ljubavno pismo za svaki slučaj, ako i ne pomogne naštetiti ne može: molim vas, nemojte mi napisti kaznu. Živim deset metara dalje, auto mi je prokllizio na vrhu uzbrdice i jedino ovdje sam mogla stati. Hvala.
Jutros u devet sati tata me nazvao da mi kaže da su kako-tako posuli cestu i dok sam razgovarala s njim vidjela sam kroz prozor dečka koji naplaćuje parking kako piše kazne. Obukla sam se u roku – odmah i rekla tati da krenemo u akciju. Srećom, bio je neki razuman dečko. Svima je napisao kaznu osim meni i onoj sniježnoj grudi. Ovi drugi su se valjda jutros parkirali. Tata je za svaki slučaj ponio kantu pijeska (koja se pokazala i te kako nužna) i negdje iz šestog pokušaja uspjela sam se dočepati posutog dijela ceste i savladati tih jebenih deset fatalnih metara uzbrdice, skrenuti i parkirati se u dvorište.
A sad malo sniježnih fotkica.









U idućem nastavku: Sniježna Opatija by night.

Hvala dragom blog.hr-u što svaki put kad otvaram editor kaže da mi je stranica uklonjena pa tako dvadesetak puta. Ako sam sigurna da mi stranica mora biti tu neki im pošaljem mail pa onda sve te obavjesti iščeznu dok si rek'o keks.