26.08.2008., utorak

O gospodarima svijeta

Šesti dio: Teorija urote?

Teorije urote su mi oduvijek bile interesantna stvar.
S jedne strane se taj termin koristi za objašnjavanje nevjerojatnih zakulisnih igara kojima se kroji stvarnost (dijelova) svijeta.
S druge strane, nema boljeg načina za obezvređivanje neke teorije ili pokušaja raskrinkavanja neke zakulisne igre, nego da ga se proglasi teorijom urote. Netko vas za nešto optuži, vi ga nazad optužite za teoriju urote i obranili ste se bez i jednog argumenta na način da ste suparnika proglasili lakrdijašem.

Primjerice:
1. službena istina o napadu na SAD u kojem su srušeni blizanci govori o teroristima predvođenima Bin Ladenom koji žele utjerati strah u kosti Amerikancima i narušiti njihova postignuća na temelju demokracije, razvoja ekonomije, ljudskih prava, društva općenito.
2. teorija urote (barem jedna od) govori kako je blizance srušila CIA koja je kao paravan koristila neke bradate brđane i to s ciljem utjerivanja straha u kosti Amerikancima s ciljem da su se oni sami voljni odreći djela svojih građanskih sloboda i dati veće ovlasti vojsci, tajnim službama... Senzibiliziranje javnosti za toliko željenu invaziju na Irak da se ni ne spominje.
3. SAD se ni ne osvrću na ovakve argumente i brane se proglašavanjem istih teorijom urote. Naglašavaju da to ne može biti izvedivo jer je CIA prevelika organizacija i takav pothvat ne bi mogao biti proveden a da ostane u tajnosti.
4. Na vama je da odlučite želite li vjerovati je li izglednije da je napad organizirala opaka i resursima neograničena vladina organizacija koja nikad nije bila poznata po opterećivanju moralom, ili samostalna hrpica islamskih fundamentalista koji se kriju po brdima Afganistana i Pakistana i bave teroriziranjem vlastitog naroda u ime Alaha i rušenjem Budinih kipova.


Zašto sve to pišem? Ovo mi je nekidan palo na pamet:

Zašto bi zaboga gruzijski premijer napravio pothvat po gluposti jednak onom Brucea Willisa kad je u nekom nastavku Umri muški gol šetao crnačkim getom noseći samo sendvič panele "Mrzim crnčuge?". Potpuno je jasno da nitko nema muda ni želje suprotstaviti se Rusiji, a da je ista poput barskih huligana samo čekala da ju Gruzija bar minimalno izazove.

No što se u to vrijeme događa u drugom dijelu svijeta? U jeku predizborne kampanje totalno (ne)poželjni predsjednički kandidat* koji je crnac, demokrat i osoba koja zagovara što ranije napuštanje Iraka (dakle i tamošnjih neopisivo unosnih interesa naftnih kompanija jer bez vojske, tko ih može čuvati od ugnjetavanih i ratobornih pripadnika lokalnih vojski?) vodi velikih 5 posto naspram bijelog i trezvenog konzervativca koji bi mogao nastaviti putovima profita svog prethodnika.

Vratimo se na Gruziju. Nakon što su izazvali premoćnog huligana, ovaj ih je pregazio, pokrao im sve oružje koje su ovi uspjeli nabaviti, i s vrlo malo osvrtanja na apele zapada (pazite, samo apele, nitko im nije ni pokušao zaprijetiti) cijelu stvar objasnio mirovnom misijom protiv terorističkog režima Gruzije nad odmetnutim građanstvom u tim pokrajinama (svaka sličnost s američkim objašnjenjima invazije na Vijetnam i Irak, te ruskih na Afganistan su slučajna). Potom su Rusi ipak potpisali nekakav mirovni sporazum i odlučili se povući van granica Gruzije, ali pod uvjetom da se i gruzijska vojska povuče van granica pobunjenih pokrajina. Nakon što je, nakon finog odugovlačenja, povlačenje počelo, Rusi su samovoljno odlučili ostaviti (barem) 2500 vojnika i tko zna koliko mašinerije u "mirovnoj misiji". Treba li uopće spominjati da toga u mirovnom ugovoru nema i da svijet ponovno apleira, ali ne prijeti. Najnoviji potez Rusije je svježe parlamentarno, pa potom i predsjedničko, priznanje neovisnosti odmetnutih pokrajina.

Sve u svemu, nakon godina i godina gladi, krize i podcjenjivanja, Rusija je ponovno postala medvjed, prijetnja svijetu, grabežljivac...

Evo nas opet u SAD-u koji još jednom vježba demokraciju i pruža snažan i plemenit uzor ostatku svijeta koji još nije na tom nivou. Je li se išta promijenilo? Pa nije zapravo osim što bijeli konzervativac sada ima nekih 5 % prednosti nad mladim, crnim demokratom koji prijeti reformama. Jer, zemlja je u opasnosti, Rusija prijeti. Nije li smislenije da je na čelu oprezni domoljub i konzervativac nego naivni demokrat koji bi pod cijenu širenja slobode i ravnopravnosti mogao dovesti Ameriku u nepovoljan položaj pred strašnim Rusima?

Dilema za razmišljanje: je li Gruzija samostalno odlučila staviti glavu u medvjedovu čeljust baš u ovom, za svijet osjetljivom trenutku, ili je tu bilo "dobronamjernog" nagovaranja od strane "trećih"?

RR


* Zanemarimo pritom činjenicu da mladi crni demokrat reformista po uzoru na hrvatskog bijelog kolegu svako malo tone u kompromise i mijenja strategije pokušavajući se svidjeti svima, umjesto da bude dosljedan i svidi se onima kojima bi i trebao. Zbog takvih lutanja vjerojatno je izgubio nešto naklonosti, ali mislim da još uvijek ni izbliza dovoljno za ovakav prevrat.


- 19:51 - Komentari (13) - Isprintaj - #

16.02.2007., petak

O pravilima stjecanja

Iako sam pogledao većinu serija i sve filmove iz Star Trek repertoara, ne doživljavam sebe kao pravog Trekkia (ili Trekkera, kako vam je draže). Naime, ne igram igre, nemam niti jednu uniformu Federacije i nemam živaca kopati po trilijunima sajtova i foruma posvećenih Star Treku. Zbog toga moram naglasiti da je sljedeći tekst plod samo mojih promišljanja i ne mora nužno imati veze sa Star Trek «istinama».

Dakle ovako, smatram da su obilježja glavnih humanoidnih vrsta u Star Trek svijetu zapravo izolirana i prenaglašena obilježja ljudi (dakle Zemljana). Sama veličina serijala je jednim dijelom takva upravo zbog uspješnosti tog procesa.

Tako su primjerice kod Kardasijanaca prenaglašena okrutnost, podmuklost i pakost i zakulisne igre. Metode koje koriste su im poprilično nalik na one koje koristi CIA, a metode kažnjavanja me pak neodoljivo asociraju na Inkviziciju. Sjetite se samo principa suđenja u kojem se optuženik odmah na početku proglašava krivim, a svrha cijelog suđenja je samo u tome da bi on sam shvatio svoju krivicu.

Kod Klingonaca mi se pak uvijek činilo da je kao uzor poslužio japanski narod iz samurajskog doba. Bitke, osvajanje, čast, hrabrost, nepopuštanje vlastitim slabostima… A opet, baš kao i kod Japanaca, iza svega toga ponovno često stoji izdaja, lažno prikazivanje sebe, teror nad slabijima.

Vulkanci i Romulanci zamišljeni su kao zgodan pokušaj separacije istog naroda na dvije radikalne skupine: na one koji se koriste samo logikom i maksimalno susprežu emocije i na one koji se u potpunosti prepuštaju emocijama i dopuste im da zavladaju njihovim ponašanjem. Logika, «predstavnik» razuma, i emocije su dva iznimno komplementarna, ali često i suprotstavljena elementa ljudskog uma. Stoga je prilično zanimljiv i njihov pokušaj rastavljanja pri kreiranju dva različita naroda istih korijena.

Borg mi se jedini ne čini kao izolacija pojedinih ljudskih osobina. Možda, ali pomalo nategnuto, se na Borg na taj način može gledati ukoliko se prihvati teorije da smo negdje duboko na podsvjesnoj razini svi mi povezani među sobom, ali i sa svime ostalim (ne samo ljudima). Može bit da je to tako i ne mora. U svakom slučaju, spajanje kolektivne svijesti s opsjednutošću tehnologijom dovelo je do stvaranja valjda najpopularnije rase u serijalu. Štoviše, većina cijelog serijala Voyager bavi se Borgom, a valjda stvaraoci znaju zašto.

Pomalo ironično, ljudska vrsta (Zemljani) je prikazana kao miroljubiva, znatiželjna, pravedna, željna napretka sviju i, kao što znamo, na kraju uvijek pobjedonosna nad «zlikovcima». Ne bih to komentirao ni na koji način, osim da su mi prikazana obilježja Zemljana najmanje realistična (vjerojatno zbog stvarnog stanja koje jako odstupa od zamišljenog, što se kod drugih rasa ne događa jer nema stvarnog stanja).

No ono zbog čega sam krenuo pisati ovaj post su Ferengiji. Njihove me osobine posebno bacaju na razmišljanje. Profit prije svega, gramzivost, beskrupuloznost, makijavelizam u pokušajima bogaćenja… Smrdi li to samo meni na prilično dobar opis suvremenog korporacijskog kapitalizma? A taj je kapitalizam trenutno ostao bez alternative u razvijenom svijetu (što nikad nije dobro).

Već sam u tekstu O ekonomiji i ekologiji pisao profitno orijentiranom društvu koje destruktivno djeluje ne samo po prirodu nego i po čovjeka. Da se ne bih previše ponavljao, skrenut ću pozornost samo na jednu, naizgled sitnu stvar: pri faktorskoj analizi, kao glavne faktore se već dugo navodi zemlju, rad i kapital. Kasnije je kao faktor prihvaćena i organizacija, a u nekim drugim podjelama i neki drugi faktori. No vratimo se na ovu osnovnu, općeprihvaćenu. Nije li pomalo neobično da se spominje rad, a ne čovjek i da se spominje zemlja, a ne priroda? Znači li to da se kod faktora uvažava samo ono što je nužno, a zanemaruje sve ostalo. Tako je čovjek bitan samo kao izvođač rada, a na taj rad se gleda kao i na neki drugi input: nastoji se povećati efikasnost. To se može postići primjerice permanentnim obrazovanjem i usavršavanjem, ali i npr. produljenjem radnog vremena, povećanjem radne efikasnosti (Taylorizam), smanjivanjem plaća... Zemlja... zemlja nam daje prostor za gradnju infrastrukture, zemlja nam daje proizvodne inpute, zemlja nam daje prostor za odlaganje nusprodukata (otpad, plinovi, iskorištena ambalaža...). Kao i kod rada, gleda se kako se sve zemlju može iskoristiti da bi proizvodnja bila efikasnija. Za svaki ekološki zahtjev, odbijenica se obrazlaže padom produktivnosti ukoliko se postupi prema zahtjevu. A pad produktivnosti dovodi do gubitka konkurentske utrke i posljedično otpuštanja ljudi. Dakle, profitabilnost se mora održati jer je ona i finalni cilj. Ukoliko zaškripi, smanjit će se plaće radnika i njihov broj, a povećat će se stupanj zagađivanja. U kapital se neće dirati, on je zlatno tele.

Kamo sve to vodi znamo. Ekološki problemi više nisu samo akademskog karaktera. A eksploatacija rada je nam malo po malo popločuje put k potpunoj polarizaciji društva na ekstremno bogate i ekstremno siromašne. Srednji sloj je smetnja svakom pokušaju eksploatiranja i njega se sustavno pokušava iskorijeniti. Kad na kraju ostane samo jako mali broj jako bogatih i jako veliki broj jako siromašnih, moći ćemo govoriti o robovlasničkom poretku. Vjerojatno ga se neće tako zvati, ali ako ste prinuđeni raditi 12 ili više sati dnevno da biste se mogli prehraniti, nemate slobode i živite kao rob. Nije potrebno da vam nitko stavi okove, neimanje izbora je savršeni okov.

Nemojmo misliti da je riječ o pošasti koja pogađa samo treći svijet. Za početak, ekonomski najmoćnija sila svijeta nije prva po životnom standardu, ima horde beskućnika i život u kamp kućicama doživljava kao nešto normalno. Uz to tipični Amerikanci rade od mraka do mraka i nisu uopće tko zna koliko bogati. Nemaju privatne kuće neopterećene hipotekama, nemaju zalihe novca, nemaju jako stabilno zaposlenje. Bogate su njihove korporacije, a to je nešto sasvim drugo. Zapravo, to je upravo ono o čemu pišem. Ako se to događa «prvima», što je onda tek s ostalima? Nadalje, te bogate korporacije iz razvijenih zemalja, čak i ako ne eksploatiraju toliko svoje građane, eksploatiraju tuđe. One ne grade proizvodne pogone u zemljama trećeg svijeta da bi spasile tamošnje stanovništvo, nego da bi uštedile na radu. To znači da radnika neće platiti ni penny više nego što moraju, a to je u siromašnim zemljama taman toliko da ga održe u «ropstvu». Istovremeno će mu uništiti prirodu, zagaditi zrak, iskopati svaku vrijednu sirovinu te mu na kraju prodati gotov proizvod. Nije vjerojatno da je riječ o nekoj velikoj mržnji korporacija prema trećem svijetu, ili kao što vidimo ljudima i prirodi općenito. Ne mrze oni nikoga, oni samo ne haju za nikoga. Profit treba ostvariti, a sve ostalo je samo put do cilja. «Ma šta znači prijeći preko par leševa, ljudi umiru, ginu, to svaki dan se dešava.»

Vratimo se na Ferengije. Za potkrepljenje navedene tvrdnje skepticima, pokušao sam izdvojiti i prevesti najvažnija od slavnih «Pravila stjecanja» (Rules of Acquisition - ključni spis u narodu Ferengia). Najvažnija nisam birao među svim pravilima, već samo među onima koja su izgovorena u javnosti i zabilježena budnim okom kamermana serijala. Uglavnom, bacite oko i primijetite sličnosti. Nisu ni tako smiješna kad se shvati da prikazuju zemaljsku stvarnost.

Pravila stjecanja


1. Jednom kad dobiješ njihov novac, nikad ga nemoj vratiti
2. Najbolji poslovni dogovor je onaj koji donosi najveću zaradu
3. Nikad nemoj potrošiti više novca na stjecanje nego što moraš
6. Nikad nemoj dopustiti da ti se obitelj ispriječi na realizacije prilike
9. Prilika plus instinkt jednako zarada
10. Pohlepa je vječna
11. Čak i ako je nešto besplatno, uvijek to možeš kupiti jeftinije
12. Sve što je vrijedno prodaje, vrijedi prodati dvaput
13. Sve što se isplati raditi, isplati se raditi zbog novca
16. Dogovor je dogovor
18. Ferengi koji ne stvara zaradu uopće nije Ferengi
21. Nikad nemoj prijateljstvo pretpostaviti zaradi
22. Mudar čovjek i u vjetru može čuti profit
27. Nema ničeg opasnijeg od poštenog biznismena
33. Nikad nije naodmet ulizivati se šefu
34. Rat je dobar za posao
35. Mir je dobar za posao
40. Dozvoli joj da ti dodiruje vrhove ušiju (veliki fetiš Ferengia zbog osjetljivosti ušiju, op.a.), ali nikad tvoj latinum (tamošnja kovina koja je punovrijedni novac, op.a.)
41. Zarada je sama sebi nagrada
45. Rasti ili umri («rasti» u poslovnom smislu; ovo pravilo negdje navode i kao 95.)
48. Širi osmjeh, oštriji nož
52. Nikad ne pitaj ono što možeš uzeti
58. Nema nadomjeska za uspjeh
59. Besplatan savjet je rijetko jeftin
60. Budi konzistentan u svojim lažima
62. Veći rizik, veća zarada
74. Znanje jednako zarada
75. Dom je tamo gdje je srce, ali zvijezde su napravljene od latinuma
76. Svako malo proglasi mir. To strašno zbunjuje neprijatelje
82. Što lošiji proizvod, to veća cijena
85. Nikad ne dopusti da konkurenti znaju što misliš
89. Ne pitaj što tvoja zarada može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za svoju zaradu
97. Dovoljno... nikad nije dovoljno
98. Svatko ima svoju cijenu
102. Priroda stari, latinum je vječan
106. Nema časti u siromaštvu
109. Ponos i prazna vreća vrijede koliko i prazna vreća
111. Ljude koji ti duguju tretiraj kao obitelj. Eksploatiraj ih
121. Sve je na prodaju, čak i prijateljstvo
123. Čak i slijepac vidi sjaj latinuma
141. Samo budale troše novac na konačnu potrošnju
144. Nema ničeg lošeg u dobročinstvu, sve dok ti završava u džepu
162. Čak i u najgora vremena netko zarađuje
177. Znaj tko su ti neprijatelji, ali svejedno posluj s njima
181. Čak ni nepoštenje ne može zasjeniti sjaj zarade
189. Prepusti drugima da si paze na ugled. Ti pazi na njihov novac
194. Uvijek je dobro poznavati svoje kupce prije nego što ti priđu
202. Zarada je sama sebi opravdanje
211. Zaposlenici su ti stube na putu do uspjeha, ne oklijevaj stati na njih
229. Latinum traje duže od pohlepe
239. Nikad se nemoj bojati krivo predstaviti proizvod
243. Više je dobro... sve je bolje
261. Bogat čovjek može si priuštiti sve osim savjesti
263. Nikad ne dozvoli da ti sumnja zasjenjuje sjaj latinuma
266. Kad si u sumnji, laži
285. Niti jedno dobro djelo nikada ne prolazi nekažnjeno

I fotka za kraj:


Rock Roll

- 12:45 - Komentari (60) - Isprintaj - #

06.09.2006., srijeda

O umirovljenicima (teorija o redovima čekanja i gradskim busevima)

«Penzići novi i penzići polovni; doživotne žrtve javnog prijevoza; blesavi od znojenja u kutiji; još samo dva radna vijeka do fićeka.»
Hladno pivo

Scena prva (zimi, oko 5:30 ujutro)
Tišinu grada remete samo prvi gradski autobusi i pokoji automobil. Busevi su gotovo prazni. U njima je samo par nesretnika koji imaju jako ran početak radnog vremena i pokoji umirovljenik. Što umirovljenik može raditi u busu u to doba? Spavati. Da, sjediti negdje kraj grijanja (čitaj prolaza ispuha) i spavati. Spajati prednosti besplatne karte javnog prijevoza i besplatnog grijanja.

Scena druga (na dan kad se uz Jutarnji list besplatno dobivala knjiga Ime ruže)
Coupe, koji je morao rano na posao, odlučio je ustati još 15 minuta ranije i čim se otvori kiosk ugrabiti svoj primjerak besplatne knjige. Dolazi do kioska na putu do posla čak 20 minuta prije njegova otvaranja i zatiče pred njime petero ljudi u redu. Svi su umirovljenici. Razumljivo, žele besplatnu knjigu. Nije im bilo teško ni zbog toga ustati oko 5 i doći pred kiosk čekati. Jedna gospođa naglašava da je došla po knjigu samo zato što je besplatna, da je ne namjerava čitati i da će vjerojatno s njome podmetnuti klimavi stol.

Scena treća (oko 8 h ujutro)
Gradski busevi su krcati ljudi koji idu na posao, studenata i učenika koji idu na nastavu. I naravno, umirovljenika koji nekud žure. Teško se probijaju kroz gužvu, pokušavaju naći slobodno mjesto, ako ga ima, odlučno se probijaju do njega, a ako ne mrko gledaju bezobraznu mladež koja sjedi i ne želi se dignuti. Komentiraju nekome do sebe kako je nestalo kulture i kako nitko ne haje za starije (i imaju pravo). Kako im se počne približavati odredište, zapravo barem stanicu ili dvije ranije, kreću polako prema vratima autobusa. Pritom drugim osobama sličnih godina koje stoje ispred njih postavljaju ritualna pitanja: «Jel' idete dolje na sljedećoj? Da, onda dobro, i ja silazim na sljedećoj.» Stanicu prije silaska već stoje na vratima, da im se ne dogodi da bus krene prije nego uspiju izaći (što je djelomično opravdano).

Scena četvrta (bilo kada do obnavljanja Banke kad su uvedeni brojevi)
Ulazim u Riječku banku na početku Korza (ono Erste mi baš i ne sjeda) i stanem u red za jedan od šaltera. Ispred mene 20-ak ljudi. Od toga barem pola umirovljenika. Dok ostali stoje i šute, umirovljenici često pričaju s nekim. Najčešće je riječ o kritikama na banku zbog predugih redova, sporosti službenika... Po tonu bi se moglo misliti da se ljute, ali u biti je riječ o ćaskanju. Obavezno dolazi i do sitnih incidenata. Netko od njih se tijekom ćaskanja s nekim ili naslanjanja na pult zbog bolnih nogu obično pokuša progurati koje mjesto naprijed u redu. Ako to učine nekom mlađem, najčešće prođe bez verbalne reakcije, samo uz bijesan pogled. Ako to pak učine nekom drugom umirovljeniku, odmah započinje rasprava kad je tko došao, gdje bi tko trebao stajati i tko je pristojan, a tko bezobrazan. Takve sam scene varanja na redu i sankcioniranja takvog varanja, viđao prilično često.

Scena peta (negdje oko 13 h)
Autobus staje na stanici kod velike tržnice kraj HNK Ivan pl. Zajc. U njemu je samo jedno prazno sjedeće mjesto na pola puta između prednjih i srednjih vrata. Jedna starija gospođa s par vrećica u rukama ulazi na srednja vrata, a druga, isto starija s par vrećica, na prednja. Uočavaju prazno sjedalo i začuđujuće agilno istodobno krenu prema njemu. Jedna stiže do sjedala sekundicu prije i sjeda. Druga gospođa negoduje da je izgubila sjedalo, a bole je noge i ne može stajati. Jedan gospodin, naočigled približno jednako star se diže i ustupa joj mjesto. Ona mu se sa smiješkom zahvaljuje. Nitko od mladih s okolnih sjedala ne trza. Nastavljaju razgovor o mladima i kulturi.

Scena šesta (oko 8:45 prije par dana)
Ulazim u Elektroprimorje na izvanredno očitanje električne energije (to je ono kad ne želite plaćati po njihovim procjenama, nego svaki mjesec sami očitate struju i odnesete očitanje da vam naprave uplatnicu (i za to vam odnedavno naplate 20 kn)). Sretan sam jer je ispred mene samo 20-ak ljudi (zna ih biti puno više), a rade dva šaltera. Uskoro mi sreća splasne kad vidim da se čovjek s jednog šaltera uopće ne miče i da je zaglavio i drugi. Broj ljudi se ubrzo udvostručuje. Glavninu čine umirovljenici (što me čudi jer je onih 20 kn za izvanredni obračun čista pljačka i ne vjerujem da im se više isplati tako plaćati struju).
Iza mene uskoro počinje rasprava. Na tapeti je naravno Elektroprimorje i nesnosna gužva. Govore kako ovo nije u redu, kako se tu čeka po sat vremena, kako bi za vrijeme gužvi trebali povući nekoga iz kancelarije da radi na trećem šalteru, kao bi trebao postojati šalter za pitanja i obavijesti, kako bi trebao postojati šalter za problematične (znači za sve one koji ne rade samo očitanje pa dugo zadržavaju red), kako je jedna od službenica otišla sa šaltera jer joj se hladi druga kava...

Ova zadnja scena me je požurila da konačno natipkam ovaj, već dugo planirani post. Smatram da umirovljenici zapravo vole redove čekanja i rasprave po busevima jer si time skraćuju vrijeme i ispunjavaju potrebe za socijalnim kontaktom. Ako nemaju sreće da ih netko od djece pomaže, ili da imaju iznad-prosječnu mirovinu, žive prilično loše, blizu granice bijede, a ponekad i ispod nje (nažalost, svi smo viđali starije ljude koji nisu klošari kako kopaju po kantama za smeće). Kad podmire režijske troškove, sretni su ako im ostane dovoljno za zaista osnovne stvari.

Vrijeme provode pred tv ekranima i u ćaskanjima sa susjedima. Da naravno, i vozeći se u gradskim busevima i čekajući u raznim redovima. Društvo ih ne treba. Čak ih štoviše tretira kao smetnju. Uvijek mi se mota po glavi strašna izjava jednog radikalnog teoretičara komunizma koji je rekao otprilike: «Ljudima treba omogućiti da rade, da budu korisni i da im bude dobro. Kad prestanu biti korisni, treba naći načina da ih se na lijepi način ukloni.» Takav je krvnički komunizam na sreću posrnuo posvuda osim u Kini (a i u njoj se stvari donekle mijenjaju i situacija nije kao nekada), ali ovakva grozna stajališta se baš i ne čine nestalima.

Mirovinski sustav po principu generacijske solidarnosti nije u krizi samo u Hrvatskoj. Zato penzije sve više zaostaju za plaćama. Znate što je najgore? Nema šanse da se to promijeni. Brzina rasta jaza se eventualno može usporavati nekakvim izvanrednim socijalnim mjerama. Jednostavno nema novca. Svaka stranka koja pokuša puno obećati umirovljenicima, zasigurno laže. (Osim možda Hrvatske stranke umirovljenika koja ionako nema šanse preuzeti vlast i u najboljem slučaju se može nadati da će svoje glasove moći za poneki ustupak skupo prodati vladajućima.)

Zdravstveni sustav fino slijedi mirovinski. Sve je više lijekova potrebno platiti (da i ne spominjem činjenicu da je često potrebno i doktora platiti, i da smo svi to znali i prije aktualnog medijski eksponiranog slučaja), a upravo su umirovljenici oni kojima ih najviše treba.

I na što se onda sve svodi? Starije osobe oskudijevaju novcem, ne mogu raditi pa ih društvo ne doživljava korisnima (mogu samo zamisliti kako se oni osjećaju), moraju se moliti da ne obole jer neće imati za lijekove. Ostaje ima da u miru provode dane i obogaćuju ih kako najbolje znaju. Odjednom odlazak na tržnicu na drugi kraj grada gradskim busom u vrijeme prometne špice ima više smisla. Kao i odlazak na banku za podizanje 50 kn sa siromašne štedne knjižice.

Jadni ljudi ni u kafićima nisu poželjni. Jeste li primijetili da kafići u kojima se počnu okupljati umirovljenici s vremenom izgube većinu drugih mušterija? Sjednu za stol, naruče mali macchiato ili deci bijelog vina (u svakom slučaju nešto jeftino) i pričaju s prijateljima «o životu, svemiru i svemu ostalom». Nije li to jednako onome što rade i svi ostali? Pa kafići su po definiciji «instituti za istraživanje ruda i gubljenje vremena»! Jedino oni možda naručuju nešto jeftinije i za stolom sjede nešto duže (mada nije pravilo, jer kad prošećem Korzom u bilo koje doba, dobijem dojam da je sva mladež Rijeke na terasama). Zašto onda svima toliko smetaju? Je li toliko odbojno sjediti stol do starčića? Ili je baš toliko naporno slušati njihove međusobne priče? Ili odtrpiti poneki pokušaj da komuniciraju s nama? Ne znam. Ali znam da u današnje vrijeme nije lako biti star. A svi mi koji budemo imali sreće ćemo to jednom biti. I to onda kad će sve banke već imati glupe brojeve za red koji ubijaju svaku interakciju.

Rock Roll


- 15:12 - Komentari (37) - Isprintaj - #

13.07.2006., četvrtak

O krizi demokracije (pojednostavljeni prikaz)

Demokracija je, najjednostavnije rečeno, vladavina naroda. Ona može biti izravna i neizravna (izabiranje predstavnika). Izravna demokracija predstavlja model u kojem svi pripadnici naroda, ili bolje državljani države, odlučuju o svim važnijim pitanjima (ili čak svim pitanjima). Iz očitih razloga taj model nije nikad zaživio osim u malenim gradovima (ili plemenima)/državama. Prvi razlog tomu je da bi preveliki broj ljudi, mišljenja i interesa u donošenju pojedinačne odluke doveo do takve sporosti, zamršenosti i skupoće donošenja odluka da takav sustav uopće ne bi bio upotrebljiv. Druga skupina razloga može se izvući iz riječi Josepha Schumpetera da većina ljudi većinu vremena nema jasnih stavova ili ti stavovi nisu dovoljno inteligentni. Nijedan političar to naravno ne bi rekao na glas, ali svaki to misli. Radije bi to rekao obrnuto: vladati trebaju najsposobniji.

Ubrzo se je kao vladajuća forma demokratskog poretka nametnula demokracija putem predstavnika. Kad se razvila do razine da pravo glasa imaju svi državljani (znači, pravo glasa su trebale dobiti žene, druge rase..., a nije smjelo biti ni ropstva), počelo se govoriti o liberalnoj demokraciji kakvu danas poznajemo u razvijenom svijetu. Uspoređujući takvu vladavinu naroda u usporedbi s nekim drugim poznatim oblicima vladavine poput razno-raznih oblika oligarhija i autokracija, čini se jedinom pravednom i ispravnom. Parafrazirati ću čestu izreku naših političara i reći da demokracija nema alternative. Možda je to zaista tako, ali ako i je, to samo znači da nema boljeg poretka, a ne i da je taj poredak dobar. Možda samo najmanje loš.

Par riječi o funkcioniranju, iako to svi znaju. Dakle, narod izlazi na izbore i bira svoje predstavnike. Ti predstavnici tada vladaju u ime naroda kroz određeno razdoblje do sljedećih izbora. Naravno, ne dobije svatko svog predstavnika. Neki predstavnici neće biti izabrani zbog nedovoljnog broja glasova. Neki će biti izabrani, ali u tom predstavničkom tijelu neće imati dovoljnu moć, jer će neki drugi izabrani predstavnici unutar svoje grupe imati koncentraciju moći. Može se reći da će veće, homogene glasačke grupe imati veću (ili čak apsolutnu) moć, u odnosu na manje grupe, zato što će njihovi predstavnici biti na vlasti. Možda najbolji termin za opisivanje ove situacije je 'teror većine', za razliku od 'terora manjine' prisutnom u oligarhijama i autokracijama.

Teror većine nije fer, nije jednako vrijedno mišljenje svih, nečije će biti i potpuno zanemareno, ali kako ipak vlada mišljenje većine, puno je više fer od alternativne situacije. Vjerujem da je to glavni razlog zbog kojeg se demokraciju smatran najboljim društvenim poretkom.

Kad bih ipak želio izdvojiti osnovne probleme takvog poretka, izdvojio: problem izbora i problem vladanja.

Problem izbora

Problem izbora proizlazi iz onoga što je rekao Schumpeter: mnoštvo jednostavno najčešće ne zna dovoljno o problemu. Ne bih se mogao složiti s njegovom izjavom da su stavovi većine ljudi glupi jer bi iz toga moglo proizaći da je većina ljudi glupa. Prije bih kao problem uočio da se stavovima ljudi da manipulirati. O tome sam svojedobno opširno pisao u sagi O gospodarima svijeta, a posebno u njenom petom dijelu: Proizvodnja pristanka. Korištenjem sredstava masovnog komuniciranja ljudima se danas može manipulirati do razine u kojoj oni pomisle da je to što su predložili njihova ideja. (TBF: «a kad pitaju ljude za mišljenja i uputstva oni nisu ni svjesni da im stavljaju odgovore u usta») Uzmite samo kako milijuni Amerikanaca još uvijek vjeruju da je rat u Iraku imao za svrhu obranu demokratskog poretka u Americi. Strašno.

Slikoviti primjer mi je danas dao prijatelj Hate: «U mom gradu je na lokalne izbore izašao jedan lokalni mesar. Nikada u životu se nije bavio politikom i općenito je čovjek slabih sposobnosti osim u svojoj struci. No on je par dana prije izbora napravio veliku feštu i ispekao dva vola koja je besplatno podijelio. To je bilo dovoljno da, sa svojom grupicom, osvoji 3 glasa u gradskom vijeću». Iako krajnje pojednostavljeno, pogodio je bit.

Hate smatra da čitav izborni sustav nije dobar i da bi ga trebalo korjenito mijenjati. Ne želim krasti njegove ideje jer je on sasvim dovoljno rječit, a nadam se da će ih sam izložiti. Recimo samo da smatra da svačije mišljenje ne bi trebalo isto vrijediti. Nadam se da će odlučiti javno izložiti taj svoj sustav da svi možemo vidjeti njegove koncepte.

Ne ulazeći dublje u njegove zamisli, recimo samo da se slažem s njime da je potpuno neprihvatljivo to što stranke osvajaju velik broj zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru, a da pritom imaju mali broj prepoznatljivih ljudi. Ostali su prošli po inerciji, jer kad glasujete za listu, vjerojatno to činite radi neke prepoznatljive osobe na njoj, a ući će i neka druga kojoj ni ime ne znate. Da i ne govorimo o situaciji u kojoj vam je prvi na listi političar A koji vam je super, a drugi političar B koji vam je nesimpatičan. Vi za ovoga pod B nikada ne biste glasali, ali ako vam je pozitivizam političara A jak, glasat ćete za njega i time možda omogućiti i političaru B ulazak iako to ne biste htjeli.

Dalo bi se puno diskutirati i o posebnim listama za manjine, dijasporu, o veličini izbornih jedinica i udjelu njihovih predstavnika u vlasti i još mnogo toga. No neću jer vjerujem da su svi svjesni tih situacija kojima se namjerno ograničava vladavina naroda ili teror većine, kako vam je draže.

Problem vladanja

Usporedio bih u kratko državu s korporacijom (dioničkim društvom i to u našem modelu). Dakle, u državi glasači na izborima izabiru svoje predstavnike. Ti predstavnici, ako budu izabrani (skupe dovoljno glasova), ulaze u parlament. Zatim parlament izabire vladu (izvršnu vlast). Vlada je za svoj rad odgovorna parlamentu. Ukoliko parlament nije zadovoljan njenim radom, izglasava joj nepovjerenje i vlada pada. U korporaciji dionička skupština (znači svi vlasnici poduzeća) izabire nadzorni odbor. Nadzorni odbor potom imenuje upravu. Ukoliko uprava ne radi kako treba, nadzorni odbor je smjenjuje. Primjećujete sličnosti? Dioničari su u sličnoj poziciji kao i glasači na izborima. Oni izabiru neke druge koji će vladati u ime njih. Pritom pretpostavimo da u toj korporaciji dioničara ima jako puno i da nema velikih dioničara sa značajnim utjecajem (da bi sličnost bila veća). Ako i ima velikih dioničara, oni bi bili usporedivi s velikim relativno homogenim glasačkim skupinama kao što je to primjerice desno glasačko tijelo.

U toj situaciji običan mali dioničar ne zna previše o tome što poduzeće radi. On zna samo javno dostupne informacije. Primjerice recimo da vi ovih dana imate jednu dionicu Plive. Što biste vi više znali o Plivi nego ja koji nemam dionicu? Možda nešto, možda ništa, a možda i manje (ovisno o tome pratite što se događa s Plivom više, jednako ili manje od mene). A vi ste vlasnik (imate dionicu), a ja nisam. Nije li to pomalo čudno? Ista je stvar i u državi. Što mi znamo o funkcioniranju vlasti? Uglavnom, samo ono što nam kažu ili što greškom procuri. Isto ono što može znati i primjerice državljanin Malezije koji dobro prati događanja kod nas, a nije glasač i zapravo ga se previše ne dotiču odluke naše vlasti.

Aha, znači u državi, kao i u poduzećima (u kojima je vlasništvo odijeljeno od upravljanja), postoji problem agenture! Političari na vlasti su u vrlo sličnoj poziciji kao menadžeri koji upravljaju korporacijama. Te vladavine jednih i drugih obilježavaju tri važne činjenice i to: oportunističko ponašanje, asimetrija moći i asimetrija informacija. Problem oportunističkog ponašanja najlakše se može objasniti starom izrekom: prilika čini lopova. Može li se očekivati da menadžer u nekoj velikoj firmi neće zaposliti svoju nezaposlenu ženu ili bratića iako možda postoje i nešto bolji kandidati? Ili da neće iskoristiti priliku i otići na kakvo besplatno putovanje i bez da za to postoji potreba? Ili da si neće isplatiti veliku plaću, ako poduzeće ima novaca, iako je realno svjestan da to baš i ne zaslužuje i da je to novac koji 'otima' vlasnicima? Ta prilika zapravo predstavlja asimetriju moći. On to može, a netko tko nije u poziciji moći ne može. Potpuno je isto i s vlašću u državi. Demokratski je izabrana i jedino o čemu bi trebala brinuti je korist (dobrobit) glasača, no zasigurno prilika učini lopova pa velika većina pojedinaca taj položaj koristi i za poboljšanje svog osobnog položaja, ili položaja svoje uske interesne skupine (npr stranke).

Takvo oportunističko ponašanje im omogućava asimetrija informacija. Naime, mi kao glasači nemamo ni približno dobar uvid u to što oni rade u naše ime. Vlada potpuna netransparentnost i pokazuje se samo ono što se želi ili mora pokazati. Kao što poduzeće pokazuje svoje poslovanje vlasnicima kroz financijske izvještaje. A jedan mudar čovjek mi je nedavno rekao da su financijski izvještaju kao CV (životopis): uljepšana i korisniku prilagođena slika stvari. Čak ni famozna revizija tome ne može doskočiti u dovoljnoj mjeri i zato je u takvoj krizi na svjetskoj razini. A vlast u državi zapravo i nema prave revizije. Samo izbore svakih par godina. Ukoliko i dođe do smjene, na vlast dolaze drugi i ponovno se ponašaju oportunistički.

Da sumiram, izabrani predstavnici naroda u vlasti znaju više od ostalih, imaju više moći od ostalih i zbog svoje ljudske prirode skloni su oportunističkom ponašanju.

Kad sve to uzmemo u obzir, možemo li uopće o demokraciji govoriti kao o vladavini naroda? Zapravo vladaju pojedinci koji su izabrani ali pod velikim utjecajem svega što se danas zna u marketingu i PR-u. Vladaju nad onima koji su ih izabrali ne dajući potpune informacije ni kako ni zašto nešto čine. Zapravo nije riječ o teroru većine, nego i dalje o teroru manjine ili čak o oligarhiji. Nekolicina izabranih predstavnika radi skoro što god želi. Vladavina naroda? Hm, hm...

Rock Roll


UPDATE

Hate je progovorio. Njegove ideje glede izbora pročitajte ovdje.

- 20:51 - Komentari (41) - Isprintaj - #

21.04.2006., petak

O pažnji (kao manifestaciji privlačnosti)

Možda ne uvijek, ali vrlo često vrijedi jedno pravilo: da bi bio privlačan drugima čovjek mora biti privlačan i sam sebi. Možda ovo izgleda banalno i općepoznato, možda to i jest, ali nikako nije moj doprinos šund literaturi iz samopomoći (što bi se samo na osnovu te rečenice moglo pomisliti).

Vjerujem da je većina nas imala fazu/e kad im je očajnički trebala nečija pažnja (kroz cijeli ovaj tekst pod pažnjom ću podrazumijevati onu emotivno/seksualne prirode). Fazu/e kad smo se osjećali sami, nevoljeni, neprivlačni, nelijepi. Često se mislima osvrćem na fazu u kojoj sam kroz to prolazio i uspoređujem to sa sličnim fazama drugih ljudi za koje vidim da se tako osjećaju. Ljudi su to kojima kao da na licu piše vapaj: «Sam sam i tužan; primijeti me». I da li im se to dogodi? Ma kakvi. Taj se očaj valjda vidi na ljudima, ili ga se svjesno, ili podsvjesno može osjetiti. Reakcija je upravo suprotna priželjkivanoj, takvi ljudi bivaju neprimjećeni. Naravno, ne mislim da ih se ignorira ili ne pozdravlja, nego samo da ih se uglavnom ne doživljava privlačnima.

Neke osobe ih pritom «zaobilaze u širem luku» i pred njima se (jer ih ne zanima), ili pred samima sobom (jer ih ne želi zanimati), prave da ne primjećuju njihov vapaj. Drugi pak primjećuju što se događa i pokušavaju biti uz njih. Pričaju s njima i smiješe se, odvedu ih na kavu... Ali zapravo ih ne doživljavaju kao privlačne, nego se samo pred njima trude da to tako izgleda. Takvi postupci vjerojatno bivaju često krivo doživljeni kao iskazivanje pažnje i interesa pa time očajnu, samoneprivlačnu osobu još i natjeraju na reakciju. Možete zamisliti ishod: «Ma ti si me krivo shvatio/shvatila. Ti si meni super i sve to, ali doživljavam te kao prijatelja/prijateljicu...» Grozno. I za izreći i za čuti. Naravno, ne mislim da se takve rečenice izriču samo u takvim situacijama. Dapače. Ali često se izriču i u njima.

Ne znam nijedan dobar način za pomoći osobi koja se osjeća neprivlačnom, a nije vam privlačna (o čemu zapravo i govorim sve vrijeme :-)) ). Ono što ta osoba treba je osjetiti se privlačnom drugima i na tome izgraditi toliko potrebno samopouzdanje. To se ne može trikom jer je trik zapravo blef, a svaki će blef propasti kad bude stavljen na kušnju. S druge strane, pokušaji da se takvim osobama prijateljstvom zamijeni privlačnost ne mogu baš dovesti do rezultata. Mislim, u svakom slučaju je lijepo imati prijatelje, ali ako se osjećate neprivlačno, prijateljevanje ne rješava vaš esencijalni problem: neprivlačnost.

[digresija] Problem je zapravo mnogo kompleksniji. «Čovjek nikada ne može biti sretan dok sreću traži u drugima», čuo sam jednom. Kao što ni kafetin ne može zaliječiti pokvareni zub. Ali privremeno može zubobolju učiniti podnošljivijom. Zbog toga je pažnja toliko na cijeni kod nesretnih ljudi. I pomaže, pa makar u kratkom roku. Pisati ću vjerojatno jednom samo o tome pa da sad ne duljim. [/digresija]

Pokušajmo sad vidjeti što je sa suprotnom stranom spektra. Recimo da je nesretna i neprivlačna/samoneprivlačna osoba kakva je razmatrana gore pronašla načina da se iz toga izvuče. Pitanje kako trenutno nije bitno, vjerojatno zbog cijelog spleta razloga. I sad je ta nekada nesretna osoba postala samozadovoljnija i samopouzdanija. Istog trenutka se i odnos okoline prema njoj počinje mijenjati. Isto kao što je prije zračila neprivlačnošću, sada zrači privlačnošću. A radi se o istoj osobi, iste inteligencije, smisla za humor i izgleda. Ipak, nešto je drugačije.

U ovoj fazi dobiva se dovoljno pažnje, čak i više nego što je potrebno. Kod nekih će to možda kratkoročno ili dugoročno izazvati samoprecjenjivanje koje može rezultirati uobraženošću. Ipak, nadam se da kod većine to ne izaziva posebne nuspojave. Kao kod pretjerane količine vitamina c, nema hipervitaminoze, tijelo uzme koliko mu treba, a ostalo se izbacuje.

Zapravo je sve potpuno naopako. Pažnju dobivamo onda kad nam ne treba (ili je bar ne treba toliko), a ne dobivamo kad nam očajnički treba. Hm...


Rock Roll


- 16:46 - Komentari (57) - Isprintaj - #

01.04.2006., subota

O novcu

(Za laike koji to žele i ostati. Ostalima je bolje da se prihvate stručne literature.)
(Svjestan sam da je ovaj post predug za blogerska mjerila. Htio sam ga izlomiti u dva posta, ali nisam mogao, a da ne riskiram gubljenje čitateljske niti. Isprike izmaltretiranima.)


Nastanak potrebe za novcem seže još u vrijeme prvobitne zajednice. Konkretnije u vrijeme kad su ekonomsko-plemenske zajednice počele proizvoditi više određene vrste dobara nego što im je bilo potrebno za potrošnju. Do tada novac nije bio potreban. Nije bilo ni razmjene. Sve što se uspjelo proizvesti, potrošilo se. Kako su rasla ljudska znanja i poboljšavala se oruđa korištena u lovu, ratarstvu i stočarstvu, počeo se pojavljivati određeni višak korisnih dobara. Plemenske zajednice su tada te viškove počele međusobno zamjenjivati. Tako je primjerice jedna plemenska zajednica mogla zamijeniti višak proizvedenog jestivog bilja za prijeko im potrebne štavljene kože druge zajednice i obratno. Radilo se je o robno-robnoj razmjeni.

Ta je robno-robna razmjena bila sjajna i svima je koristila, ali je znala biti jako složena. Primjerice, plemenska zajednica A ima višak koža koje trebaju plemenskoj zajednici B, a ova ima višak kukuruza. No, zajednica A ne treba kukuruz, ili barem ne toliko kukuruza, već želi nakit od školjaka koji proizvodi zajednica C. A zajednica C je voljna mijenjati nakit za živu stoku, a ne za kukuruz. Uglavnom, zatvaranje kruga potreba i želja u robno-robnoj razmjeni je bilo iznimno teško i često je zahtijevalo nekoliko koraka dok se nije došlo do željenog dobra.

Nekako u to vrijeme, samo po sebi, u različitim dijelovima svijeta, različite su robe postajale nekako radije primljene u razmjeni. Primjerice, negdje su shvatili da se koža da lakše mijenjati za drugu robu. Pa su počeli sav svoj višak mijenjati za kožu i onda kožu mijenjati za ono što su trebali. Kad su tu praktičnu spoznaju prihvatila i ostala plemena u njihovoj okolici, kože su postale novac. I to robni (ili naturalni) novac. Negdje drugdje su to možda bile školjke ili kovine. Upotreba robnog novca nevjerojatno je olakšavala razmjenu. Više nije bilo potrebno tražiti nekog tko traži ono što mi imamo, a ima ono što mi tražimo. Višak se je mijenjao za robni novac, a njega potom za ono što smo trebali (znajući da će drugi sudionici prihvatiti taj robni novac kao sredstvo plaćanja).

Korištenje novca nije bilo vezano samo na sredstvo plaćanja. Korišten je i kao mjera vrijednosti. Naime, sada više nije bilo potrebno znati međusobne omjere vrijednosti različitih roba, nego samo vrijednost svake od njih prema novcu. Primjerice, prije je trebalo znati koliko se školjki može dobiti za vreću kukuruza, ili drveni stolac, ili koliko kukuruza je potrebno za jednu goveđu kožu. Možete misliti koliko je to bilo složeno s primjerice 30 vrsta robe. Novac je to pojednostavio: vrijednost svake robe se mjerila samo prema njemu. Još jedna važna funkcija novca ubrzo je postala (ili je bila otpočetka) funkcija gomilanja vrijednosti. Kao što su prije pohranjivali višak proizvedenih dobara za kasnije korištenje, tako su sada počeli pohranjivati onu robu koja je predstavljala novac. Zanimljivo je to sto što to više nije bilo pohranjivanje za kasniju upotrebu (kao što se sijeno za stoku pohranjivalo za zimu), nego za kasniju razmjenu. Novac se počeo gomilati i predstavljati bogatstvo sam po sebi neovisno o uporabnoj vrijednosti.

No klasični robni novac je imao i svoje mane. Uzmimo primjerice kože, bile su velikih dimenzija i nezgodne za prenošenje, neujednačene kvalitete, kvarile su se (npr. ako su bile pohranjene na vlazi) i prilično velike vrijednosti (Kad ste htjeli mijenjati nešto što vrijedi manje nego koža, imali ste problem jer se koža nije mogla samo tako dijeliti (jer djelići kože ne vrijede koliko i cijela koža).). Zbog svih navedenih razloga, ulogu novca su polako počele preuzimati plemenite kovine i to poglavito zlato i srebro. Prednosti zlata i srebra očitovale su se kroz malu težinu, veliku vrijednost, prenosivost, djeljivost, homogenost i trajnost. Znači, omogućavale su sve ono što primjerice kože i školjke nisu mogle. Zlato (i srebro, ali kako je zlato povijesno uglavnom dominiralo kao sredstvo plaćanja, govorit ću o zlatu) se koristilo kao sredstvo plaćanja tako što se na licu mjesta vagalo (nije još bilo kovanica). Riječ je o takozvanom penzatorijskom sustavu plaćanja.

Tako je to išlo dok vladari nisu počeli kovati zlato i na te kovane djeliće stavljati svoj žig. Taj je žig jamčio vrijednost (težinu i sastav) kovanice. To je značilo kraj penzatorijskog sustava i novac se umjesto vaganja počeo brojati. No i dalje je bila riječ o punovrijednom novcu. To se je počelo mijenjati kad su vladari našli načina da zarađuju na novcu. Počeli su kovanice «onečišćivati» drugim, manje vrijednim kovinama. Primjerice, ukoliko bi u kovanice stavili 10% bakra, uštedjeli bi 10% zlata. A novčić je i dalje vrijedio kao i prije jer mu je vrijednost bila određena oznakom na kovanici, a ne težinom zlata u njoj. Time započinje era simboličnog novca tj. novca koji nije pune vrijednosti.

[digresija] Drugi lukavi način na koji su zarađivali vladari bio je taj što su naplaćivali kovanje. Kako znamo da je zlato meka kovina, s vremenom su se kovanice izlizale. Vladari su stoga propisali da se taj izlizani novac mora dati prekovati. Kovati su, naravno, smjeli samo oni. Istina je da se kovanjem jedan manji dio uvijek izgubi, ali oni nisu naplaćivali samo toliko. Zabilježeni su slučajevi da se je 3 stara novčića zamjenjivalo za dva nova. Nije teško izračunati da se tako kovanje novca naplaćivalo čak 30%. [/digresija]

Miješanje zlata s jeftinijim kovinama bez gubitka vrijednosti nije jedina manifestacija simboličkog novca. Meni je još zanimljiviji podatak da su u nekim dijelovima Rusije, umjesto s cijelim kožama, trovali s komadićima žigosane kože i krzna. Svaki je taj žigosani komadić predstavljao cijelu kožu. Time se je izbjeglo probleme nezgrapnosti kože i krzna kao novca. Navodno je na nekim prostorima ta praksa nastavljena sve do kraja 17. stoljeća.

Sada možemo pokušati sagledati ulogu banaka u cijeloj priči. U vremenima bez lokota i brava na vratima, nije bilo mudro držati doma veće količine novca (kao što nije ni danas, ili je, kako vam je gušt). Taj se je novac deponirao u bankama. Kao dokaz da je novac deponiran (pohranjen), banka je izdavala papiriće s oznakom banke i vrijednosti depozita. Ti su papirići nazvani banknote. Kada je čovjek koji je u banci želio nešto kupiti, odlazio je u banku, zamijenio banknotu za novac i otišao u kupnju. Onaj koji je od njega dobio novac (prodavač) vjerojatno je i sam taj dobiveni novac odnosio u banku. Kako bi smanjili bespotrebno kompliciranje, umjesto odlazaka u banku, trgovali su banknotama (koje su naravno morale biti «a vista» (na donosioca) da bi se to moglo). I eto nam novčanica, simboličkog novca koji predstavlja «pravi» novac pohranjen u banci.

Tu sad možemo primijetiti dva fenomena. Prvi je običaj banaka da izdaje kredite u banknotama za koje nije imala pokrića (vrlo slično čeku bez pokrića). Sve bi bilo OK ako nije bilo masovnih zahtjeva za unovčenjem banknota. Ukoliko se je to dogodilo, banka ne bi mogla unovčiti sve banknote pa bi bankrotirala. Jako puno ih je nestalo tako. Nije to nepoznat slučaj ni danas. Svaka banka bi bila vrlo ugrožena ukoliko bi u javnost došao glas o njenom posrtanju, pa bi štediše masovno posegnule unovčiti svoje depozite (tu sad govorimo u unovčavanju depozitnog novca u papirnati, a ne papirnatog u zlatni, ali princip je isti). Uostalom svi se sjećamo panike u primjerice Riječkoj banci nakon obznane kiksa dilera Nodila.

Drugi fenomen vezuje se uz novonastalu mogućnost da se plasira više papirnatog novca nego što ima zaliha. Prevelika količina novca na tržištu dovodi do inflacije. Sad je vrijeme da se suočimo s jednom od najstrože čuvanih tajni: nema inflacije ako nema previše novca u opticaju. Drugim riječima, svaka država može spriječiti inflaciju. Samo treba spriječiti povećanje količine novca ili je čak i smanjiti. Problem nastaje zbog nuspojava, ali to je druga priča. Kod zlatnog novca problemi s inflacijom nisu postojali. Zlato postoji u ograničenim količinama i nije bilo preplavljivanja. No, ako je do njega i došlo, cijena novca je pala, ali je automatski dolazilo do izjednačavanja (uvijek ga se moglo prekovati pa ga primjerice zamijeniti za valutu neke zemlje u kojoj ga nema previše i time smanjiti opticaj).

Kako je zlato bilo rijetko i skupo, te nije više moglo pratiti gospodarski rast (premalo novca u opticaju sprečava rast), sve je više izbjegavana njegova uloga novca pune vrijednosti koji se može dobiti u zamjenu za novčanice. To je postalo i općeprihvaćeno potpisivanjem jednog slavnog međunarodnog monetarnog sporazuma nešto prije kraja 2. svjetskog rata u Bretton Woodsu. U kratko, tim je sporazumom dogovoreno da se vrijednost američkog Dolara vezuje uz zlato, a vrijednost svih ostalih «važnih» valuta vezuje uz Dolar. Tako je to i bilo nekih 30-ak godina dok SAD nisu odustale od vezivanja svoje valute za zlato što je značilo i kraj sporazuma. Od tada se novac «ne vezuje uz ništa». Naravno, priroda novca je veoma složena i ovo bi mogla ispasti jako glupa izjava kad bi bila krivo tumačena. Izjava znači samo da se iza novčanica više ne krije nikakav punovrijedan novac. Neću ni pokušati objašnjavati kako se sada formira vrijednost novca jer bi to bilo jako prekomplicirano za blogerske razmjere.

Teško je shvatljiva činjenica da primjerice novčanica od 1000 kn vrijedi 100 puta više nego novčanica od 10 kn, a da su napravljene od prilično sličnog komada papira. To je pravi pokazatelj simbolike aktualnog papirnog novca. Cijela zbrka je još i veća ako pokušamo shvatiti depozitni (ili žiralni novac). Ne znam točan podatak (i ne znam postoji li uopće), ali prema procjenama, preko 75% (prema nekima čak preko 90%) svih novčanih transakcija se obavlja bezgotovinski. Sve ovo što mi dižemo na banci pa dajemo u trgovinama je zapravo sitniš. Velike cifre nikada ne vide gotovine. Štoviše, svaka država ima višestruko novca u opticaju nego što ima naštampanih novčanica. Plaćanje se obavlja prijebojima na računima.

Gledano sa aspekta mene, ili bilo kog drugog običnog čovjeka sa ceste, novčanice su zaista sve manje potrebne. Plaća nam se isplaćuje na žiro račun. Mi sa sobom nosimo jedan mali komadić plastike sličniji džepnom kalendaru nego primjerice koži ili zlatu i provlačimo ga kroz aparatiće koji nam s njega skidaju vrijednost. Može proći mjesec dana i potrošiti se plaća, a da se papirni novac ne uzme u ruku. Gotovina nam je još potrebna samo za plaćanje na pazarima ili na kioscima s novinama, svugdje drugdje možemo nositi svoj komadić plastike, koji, bdw, izgleda prilično slično ( :-))) ) kad je na njemu plaća i kad na njemu nema ničega – da i ne govorimo da na njemu može biti dug u vrijednosti npr. plaće.

Koji je slijedeći korak u evoluciji novca? Potpuno ukidanje gotovine? Hoćemo li doživjeti dan kad će ukinuti bankomate i proglasiti nezamjenjivost depozinog novca za papirnati novac (kao što su svojedobno proglasili nezamjenjivost papirnatog za zlatni)? Ili čak ukidanje i popularnih komadića plastike te njihovo zamjenjivanje nekim novim oblikom plaćanja? Hoće li doći do potpunog ukidanja novca? Vjerujem da bi takav scenarij bio znak konačnog sloma društveno-ekonomskog sustava kakvog poznajemo i nastanak ili a) pravednog društva u kojem svatko ima koliko mu treba, a radi koliko može (zvuči poznato? :-)) ), ili b) apsolutističkog društva u kojem ljudi za svoj rad dobivaju samo osnovno potrebno za preživljavanje (čitaj: novi oblik robovlasničkog poretka). U svakom slučaju, ljudima će za jedno par desetaka ili stotina godina biti jako zanimljivo promatrati daljnje jačanje simbolike vrijednosti koja vlada svijetom.

Rock Roll

- 12:57 - Komentari (36) - Isprintaj - #

03.03.2006., petak

O izboru

Generalno gledajući, bio je sretno 'dijete'. Volio je ljude i ljudi su voljeli njega. Nikada nije bio problematičan, nit je imao većih problema. Imao je nekoliko djevojaka. Volio, bio razočaran, ponovno volio... Kao i svi.

Sreo ju je na nekakvoj fešti početkom jeseni. Znali su se iz viđenja od prije, ali tada je zaiskrilo. Okolnosti su bile nemoguće, ali prebrodili su ih. Imali su brdo zajedničkih stvari i unatoč tome što su izvana mogli izgledati prilično različito, u biti su se izvrsno nadopunjavali. Ona je bila sve što je on tražio. Ubrzo su svo svoje raspoloživo vrijeme trošili zajedno. Nije bilo bitno kako: izlet u Trst, kupovina namirnica, odlazak u kino, šetnja Korzom, odlazak na kebab u Ljubljanu, maženje u krevetu, duge vožnje bez cilja i razloga... Puno su razgovarali o hrani i glazbi, smislu života i svemu između.

Jednoga dana, podijelila je s njim svoju davnu maštariju. Htjela je znati kako je biti s dva muškarca istodobno u krevetu. Nije ga to previše uznemirilo, mnogi ljudi imaju takve maštarije koje mahom ostaju samo maštarije. Razgovarali su o tome nekoliko puta. Zadnji put kad su se vratili na tu temu bilo je to na Silvestrovo. Gledali su filmove, vodili ljubav, puno jeli i raspravljali o svemu i svačemu. Ni seksualnost im nikada nije bila tabu pa nije ni tada. Priznao joj je da i njemu ta ideja nikada nije bila previše strana, ali nije je mislio ikada realizirati. Doduše, najčešće je razmišljao o sebi s dvije žene u krevetu. No zapravo nije mu neprivlačna ni ideja da treća osoba bude muškarac. Naime, ništa ga nije uzbuđivalo više nego zadovoljstvo njegove partnerice, a time bi se upravo postiglo to da ona ima svu pažnju i zadovoljstvo oba partnera. Te večeri je pala odluka. To neće utjecati na njihovu vezu. Oni se vole iznad svega i nemaju se čega bojati.

Izbor sudionika je bio ključan element. Nisu htjeli nekog do najbližih prijatelja zbog opasnosti da im to ipak naruši odnose ukoliko pođe po zlu. Nitko nepoznat nije dolazio u obzir. Previše tu opasnosti vreba, od bolesti do psihopata. Isto tako, nisu htjeli neku promiskuitetnu osobu iako bi im možda baš takva trebala. 'Veliki ljubavnici' im jednostavno nisu bili zanimljivi. A opet, ta osoba mora biti dovoljno slobodna da želi ući u tako nešto. Sve u svemu, težak zadatak. Potraga za idealnim partnerom potrajala je dva mjeseca. I tada su ga našli. Izabrali su jednog poznanika. Jednog od onih ljudi koji su vam dragi, ali iz inih razloga nikada ne postanu prijatelji. Samo dragi poznanici. Zvali su ga na kavu i izložili mu svoju ideju. Dugo je mislio da se šale. Nakon skoro sat vremena uvjeravanja, shvatio je da misle ozbiljno pa ih je glatko odbio. Nije on za te stvari. Nakon još sat vremena, ideja mu se zasviđala i prihvatio je.

Dogovorili su taj događaj za vikend nakon Valentinova. Vikend ranije su se spremali na Plitvice, a taj vikend im je i stan bio prazan. Dogovor je pao za subotu 18. Generalno su očistili stan, on je spremio meksičku hranu, ona palačinke. U sobi su stavili slabije lampice kako bi prigušili svjetlo. Odabrali su i mekanu flanelsku posteljinu. Sve kao što su planirali. S nervozom su čekali 7 navečer i njegov dolazak. Kako se to vrijeme približavalo, trema se povećavala. I tada su začuli zvono na vratima.

* * * *


Bilo im je drago da su to probali. Par dana su govorili samo o tome. Osjećaj je bio pomalo čudan, ali sami su sebi čestitali na hrabrosti. Bilo je to zanimljivo iskustvo koje je neka očekivanja ispunilo, a neka nije. Zaključili su da je najbolje pričekati neko vrijeme da se dojmovi slegnu pa onda odlučiti žele li to ponoviti/ponavljati. Nastavili su živjeti normalnim tijekom i nisu više često osvrtali na to večer.

No nešto se ipak promijenilo. Ni sam nije znao kako i pogotovo nije znao zašto, ali u misli mu se uvukao nemir. Nije joj govorio o tome, ali sve češće je i sve intenzivnije proživljavao one trenutke. Slike su mu se stalno motale po glavi iako se silno trudio da ih odstrani. Kako je uvijek nastojao biti iskren prema sebi, odlučio je to biti i ovog puta: poznanik koji je bio s njima u krevetu ga privlači. I to na neki novi, do sada neviđeni način. To nema previše smisla, on nikada nije ni razmišljao o muškarcima. Nije bio homoseksualac. Nije imao ni ništa protiv njih, samo je želio da prestanu biti tako iritantni u stalnoj dernjavi za svoja prava. «Pa 'ko ih što pita? Dok oni mene ne diraju, neću ni ja njih i gotova priča. Što će im parade ili brak koji je ionako demode? Ni sad ne mislim drugačije. Ali ne, ne, nisam ja homoseksualac, ovo je nešto čudno. To je samo nekakav hir. Zašto bih ni mislio drugačije? Sve je pod kontrolom. Joj, što ću ukoliko ga sretnem? Da mu što kažem? Ne, ne, to ne mogu. Ali k vragu, sigurno će primijetiti. Nemoguće da se ovo meni događa. Što da radim?»


Rock Roll


Kopija izgubljenih komentara zbog pokvarenog bloga:

- 18:20 - Knjiga dojmova (20) - Isprintaj - #

# amy damon - hm... i ja mastam o menage a trois u opisanoj inacici. mislim da ce to ipak ostati samo na mastanju. barem sto se tice direktora. iskreno, ne vjerujem da si ti ovo napisao :) (03.03.2006. 18:40)
# animalac - Ljudi naj cool blog koji piše o životinjama je napsao fenomenalan post o tigrovima! komentirajte!!!!! http://worldanimals.blog.hr (03.03.2006. 18:47)
# Athena Air - Ovo je napisano tako fino, detaljno, iskustveno. Iako, mislim da je na kraju pitanje koje mu se nametnulo zapravo pomalo nezrelo, jer ako se iz jednog takvog iskustva može čovjeku promijeniti seksualna preferencija, onda nešto s njim nije u redu, ne prihvaća to iskustvo samo kao jedno iskustvo više, nego kao neku super promjenu. Malo konzervativno, zar ne? (03.03.2006. 19:10)
# run'N'gun - Previše gledaš kućanice :)).. možda je trebalo bit za valentinovo, a ne nakon njega.. (03.03.2006. 19:19)
# Pupa - Zanimljiv obrat. Očekivala sam ljubomoru koja grize ispod žita, ali krenuo si drugim putem... Mislim da je muškarcima teže prihvatiti vlastitu biseksualnost i zvuči mi realno da je otkriju tek kad ih se gurne u nju. (03.03.2006. 19:53)
# drugo ja od V. - što je povod ovome? :)) istina je drugačija kada se te ne tiče, a drugačija kada se na tebe odnosi, da da :) (03.03.2006. 19:58)
# Blueville - ocekivala sam da ce prica krenuti tim tokom.... za mene bi bila manje predictable da se Ona zaljubilja u tog drugog.... no ovako bi kao trebala biti sokantnija... mene zanima kako ce ona to podnjeti? (03.03.2006. 20:12)
# venice_scandal - oh, God... mislim, nekak mi je lakše podnijet da se žena svidi žena, nego muškarac muškarcu....no, dobro, zanimljivo je što ovdje kaže na kraju... mislim da bi mnogi to željeli probat, mislim ja sam žensko pa bi radije još jednog muškarca, ali nakon što sam ovo pročitala, okanit ću se toga za neko kratko vrijeme u mislima... (03.03.2006. 20:27)
# misteriozo - do ovog zadnjeg odlomka, zvuči jaakooo poznato (03.03.2006. 21:20)
# jazzie - Pokušavam naći vezu s Rockom (ne tobom, nego ovim blogom i njegovom temom) - jasno mi je, iako način na koji je tema obrađena nije u "rokovskom" stilu. Btw. iznenadio me kraj jer sam očekivala ljubomoru, tako da mi se jako sviđa taj Prangerovski obrat. Nego, jel to iz osobnog iskustva? :) (03.03.2006. 22:59)
# cistiliste - ne znam...ali to nije za mene...inhibirana sam..a ipak nisam...ne sa soul made...a ovo pitanje, mislim da se frajer usplahirio kad je shvatio da je preživio muškog u krevetu, a zatim sve ostalo...jesam li nisam li...e da..i kaj sad sa tim saznanjem?biseksualac pa dobro.. (03.03.2006. 23:02)
# E.P. - Oho-ho! Iznenađenje! I to ugodno. Ne zbog poznanika nego zbog dobre priče. Ugodan Ti vikend :>) (04.03.2006. 10:12)
# pastir - ma ni ja ne virujen da je ovo napisa rok, marvin..možda neko treći?olaf? inače svidilo mi se (04.03.2006. 13:08)
# pegy - Malo mi je dvojben ovaj post. S jedne strane, tu je tvoj komentar na mom predzadnjem postu, s druge ... sve one intimnosti i mračne tajne koje si mi govorio. :)))) (04.03.2006. 13:45)
# svrshi - everything change, but nothing chages (04.03.2006. 17:35)
# koka 3 - čitajte bez obrva! (04.03.2006. 18:00)
# zara - reci mu, past će na to... kategorički je odbio trojac, pa vidiš da je završio u krevetu sa vama... (04.03.2006. 18:55)
# Rock Roll - @amy - zašto, jer je jako loše ili jako dobro. Mislim da naslućujem što misliš, ali razočarat ću te: jesam. @athena - a što ako nije promijenjena nego samo spoznata ili dopunjena? @run'n'gun - :-))) Zar ti tako loše izgleda? :-) @pupa - vjerujem da je to često tako. Pogotovo kod muškarčina. @v - spremao sam se to napisati već neko vrijeme, ali nikako da se dohvatim posla pa eto... @blueville - oba priča se ne bavi njome. Možda bi trebalo napisati i tu perspektivu, ali bi je prije trebalo spoznati. (05.03.2006. 01:31)
# Rock Roll - @venice - da, ne treba se iati s šibicama, ako se bojiš vatre. @misteriozo - zašto,što je druačije u zadnjem odlomku od onog tebi poznatog? @jazzie - veza s Rockom je očita, samo je izričaj drugačiji. Mislim da naslov ovori što sam htio reći. @čistilište - ne znam, tko bi kužio muškarce? :-)) @pranger - baš t hvala. Od tvog sam komentara posebno strepio. Jer ipak je ovo područje u kojem ti ne mogu ni šegrt biti. @pastir - vjeruj prijatelju, vjeruj. @peg - dvojben? Malo je reći. Možda je čak trojben. @zara - možda, ali problem je puno širi. Cijeli se svjetonzor mijenja, ako... (05.03.2006. 01:37)
# blokche - Što ne volim kad komentiram pa moram opet jer mi ne ode komentar. Nego da sam otvorila onaj drugi blog koji sam mislila napisala bi malo veći odgovor na ono što da radim. ;)) Kako nisam reći ću samo da mi nikad nije bilo nešto uzbuđujuće ni razmišljanje o više osoba u krevetu, a kamoli realizacija. I ne kužim zašto se od blogera očekuje da su uvijek isti pa se kod odstupanja moramo zamarati da li je netko zaista nešto napisao. U svima nama ima tisuću lica. (05.03.2006. 14:39)

- 18:20 - Komentari (30) - Isprintaj - #

22.01.2006., nedjelja

O umu, emocijama i intuiciji

Ja nemam pojma o medicini. Još manje znam o neurologiji. Nisam se posebno duboko bavio ni filozofijom uma. Ipak, ovo je Hrvatska, zemlja u kojoj su vladajuće strukture prepune liječnika i u kojoj vozači kamiona postaju vlasnici i direktori korporacija. Stoga, u ovoj «zemlji prilika», ni mene apsolutna nekompetencija neće spriječiti u pisanju o funkcioniranju mozga.

Dakle, uzmimo da je mozak jedan ultra-složeni biološki mehanizam, ili možda kompjuter. Uz pomoć neurona bla-bla-bla input se pretvara u output. Neka mi stručnjaci ne zamjere, ali vjerujem da je sav dosadašnji napredak u razumijevanju mozga, ma koliko značajan bio, nije učinio više od grebanja po površini. Zbog toga sam se sklon prikloniti teoretičarima koji se zalažu za «princip crne kutije» u pokušajima razumijevanja mozga. Taj princip (ili filozofija) nam zagovara tvrdnju da će se mozak shvatiti kad se u potpunosti definiraju inputi i outputi, a prema pokušajima shvaćanja strukture, mehanizama i dinamike mozga izražavaju radikalnu skeptičnost. Možda zaista nije nužno poznavati tehničku stranu funkcioniranja mozga da bi se shvatilo njegovu prirodu. Banalna usporedba: nije nužno detaljno poznavati tehnološki ustroj automobila da bi ga se moglo prilično dobro i sigurno voziti.

Za ovaj post mi je potpuno nezanimljiva kibernetska funkcija mozga u upravljanju ljudskim tijelom. Zanima me samo i isključivo razum – znači um, a ne kibernetika. A um se često dijeli na svjesni i nesvjesni dio. Još od vremena Sigmunda Freuda, a možda i od mnogo ranije, poznato je da je nesvjesni dio uma mnogo veći nego svjesni. Mogli bismo zaključiti da um podliježe tzv. «efektu ledenjaka» (ne znam koristi li se taj pojam filozofiji uma, ali jako je prikladan).

Image Hosted by ImageShack.us



Osobno sam sklon misaone (kognitivne) procese podijeliti na analitičko/racionalne, emotivne i intuitivne. Ova prva skupina je najjednostavnija. Oni su, u većoj mjeri nego ostala dva tipa, rezultat djelovanja svjesnog dijela uma. Svjesni kognitivni procesi djeluju kroz: pamćenje, pažnju, percepciju, akciju, rješavanje problema i mentalne karte. Bla-bla-bla.

S emocijama je nešto složenije. Tradicionalna psihologija ih ne tretira kao kognitivnu aktivnost. Neka moderna shvaćanja tumače je na druge načine. Ja sam (bez da pokušavam naći službena stajališta jer bi možebitno djelovala na mene) sklon misliti da su emocije na pola puta između svjesnog i nesvjesnog dijela. One emocije koje lakše kontroliramo više su na svjesnoj strani, a one koje lošije ili uopće ne kontroliramo više su na nesvjesnoj strani. Primjerice ljubav ili panični strah su zacijelo prilično duboko zaglavljene na nesvjesnoj strani. Nadalje, postoji meka granica (tj. isprepletenost) između kognitivnih procesa i emocija. Iako su emocije djelomično zaglavljene u dijelu uma koji nije pod utjecajem svijesti, svejedno dolazi do snažne interakcije između njih i čistih kognitivnih procesa. Kad ne bi bilo te interakcije, možda bi ljudi bili čisto racionalna bića, ili čisto emotivna. Jedno ni drugo ne bi nikako bilo dobro. Upravo ta vaga između emocija i racionalnosti nas čini ovakvima kakvi jesmo. Toliko o emocijama.

Intuicija je razlog zašto sam ni poželio napisati ovaj post. Naime, ona ni optimistično ne može biti razmatrana kao kognitivni proces. A nije ni emocija. Intuicija je pojava kad nam nešto nejasno i nekonkretno u našim glavama govori nešto o nečemu. Prema enciklopediji može se razmatrati kao brza i spremna spoznaja naizgled neovisna o prethodnom iskustvu i empirijskim spoznajama. Mislim da je ključ u ovome naizgled. Naime, vjerujem da je intuicija rezultat rada isprepletenosti analitičko/logičko/emotivnih procesa poput bilo koje spoznaje koja je rezultat standardnih kognitivnih procesa. Vjerujem da je proces vrlo sličan, a možda čak i isti. Jedina razlika mogla bi biti da se svi ti procesi odvijaju u nesvjesnom dijelu uma. Dakle radi se o nesvjesnom prikupljanju podataka, njihovoj obradi i kasnijem plasiranju rezultata. Ukoliko kojim slučajem taj rezultat «ispliva» u svijest, imamo intuiciju, spoznaju za koju mislimo da je slučajna, došla niotkuda, i nema veze ni sa čim.

Možemo li se na intuiciju osloniti? Pa da i ne. Kako je intuicija rezultat misaonog procesa (iako ne svjesnog) možemo se na nju osloniti kao i na svaki drugi misaoni proces: ponekad da, ponekad ne. Zapravo je i malo opasnije, jer ako ne znamo tijek procesa nego samo rezultat, ne znamo faktore koji su na njega utjecali. Jednostavnije, ne možemo racionalizirati oko rezultata. Mnogi ljudi inače govore, a posebno zadnjih dana dok sam se latentno pripremao za ovaj post, da intuicija nikada ne griješi. Uvjeren sam da je to zamka. Naime, imamo intuiciju i odlučimo postupiti po njoj. Ukoliko se ispostavi dobro, slavimo intuiciju. Ukoliko se ispostavi pogrešno, nikom ništa, ionako smo se oslonili na neki nejasan predosjećaj. Da, da, tako to biva. :-))


Za kraj, pokušati ću predstaviti svoju viziju uma po sistemu «efekta ledenjaka» s elementima svjesnih kognitivnih procesa, emocija i intuicije.

Image Hosted by ImageShack.us



Rock Roll

- 14:05 - Komentari (53) - Isprintaj - #

09.01.2006., ponedjeljak

O odlučivanju u situaciji nepotpune informacije

Živimo u svijetu nepotpune informacije. Neke stvari ne želimo znati, neke stvari možda i znamo, ali u ogromnoj većini slučajeva ne znamo sve. Možda bismo mogli znati, a možda i ne. Često i kad mislimo da znamo, zapravo ne znamo, ali ne znamo da ne znamo. Objašnjavanjem zašto je tome tako se ne bih bavio - netko je to već odradio puno bolje nego što bih ja mogao.

I što onda činimo? Svjesni ili ne svjesni toga da ne znamo sve, donosimo odluku. Da, da, čak i najveći ziheraši svakodnevno donose odluke ne znajući što bi sve ishod tih odluka mogao donijeti. Dapače, baš ziheraško ponašanje često dovodi do toga da se odluka samo prebaci iz svojih ruku u ruke slučaja (sudbine, Boga...). Hate je izložio tu perspektivu kad smo nedavno raspravljali o stambenom zbrinjavanju.

Oprezniji i mudriji se razlikuju od neopreznijih i manje mudrih po tome što nastoje više saznati prije nego odluče. Oni drugi odluče malo ranije ili malo ishitrenije. Odluke se nekad pokažu izvrsne, a nekad katastrofalne. Najčešće nešto između. No samo odlučivanje je rijetko između poznatih opcija.

Hm, tako je to. I onda, na kraju svega, moramo snositi posljedice odluka. I boljih i lošijih. To što nismo znali što one nose, ništa ne mijenja.

Dvije komponente koje nas čine to što jesmo su: odluke koje donosimo i način na koji se nosimo s posljedicama istih. Zastrašujuće zar ne? (retoričko pitanje)

Rock Roll



- 02:31 - Komentari (40) - Isprintaj - #

04.12.2005., nedjelja

O pojednostavljivanju i upotrebi modela

Uvijek me nanovo iznenadi koliko su ljudi skloni pojednostavljivanju (a i ja sam čovjek). Sve se nekako nastoji pojednostaviti. Posebno stvari koje je teško razumjeti pa ih radije pojednostavimo nego trošimo vrijeme, sivu masu i ostale resurse na shvaćanje cjeline. Doživljavam to kao pokušaje da se na stohastički sustav gleda kao na deterministički. Jer u determinističkom sustavu je sve jasno. Postoji jedinstveno rješenje. Nula/jedan. Ima struje/nema struje. Dva plus dva daju četiri. U determinističkom svijetu je to doista tako. Samim time je on jednostavniji i svima tako drag za proučavanje (pa čak i onima koji nikada nisu čuli za determinističke i stohastičke sustave). U stohastičkim sustavima to nije tako jednostavno. Ima puno varijabli koje se ne moraju ponašati uvijek na isti način i ne može se ih obuhvatiti tako da se može sa sigurnošću unaprijed odrediti ishod. (Zamislite kako bi zanimljivo bilo kad matematika ne bi bila deterministička. Utipkate 2+2 u kalkulator i radoznalo iščekujete koji će rezultat doći. :-))) )

Kao što znate/pretpostavljate, svi društveni sustavi su stohastički (ne samo oni, ali i oni). Podložni su raznim varijacijama, tumačenjima i različitim ishodima. Dobro upućeni analitičar moći će s razmjerno velikom dozom vjerojatnosti predvidjeti ishod određenog događaja u stohastičnom svijetu. No ne i sa sigurnošću. Dapače. Svi znamo fraze: «sad znam da ništa ne znam», «sa znanjem raste i sumnja» ili «tko nije paranoičan, nije dovoljno informiran» (©ovajonaj). Sve se svodi na to da što se više upoznajemo s određenom tematikom, više smo svjesni njene stohastičnosti. No, dok smo neupućeni (jer ne želimo ili ne možemo biti upućeni) želimo da nam stvari budu jasne i jednostavne. Nula/jedan. Ima struje/nema struje. Želimo to i kad smo upućeni, ali smo tada svjesni da to nije moguće.

Pogledajmo recimo znanost. Znanost jako voli upotrebu modela. Imate nekakvu složenu pojavu koju je teško razumjeti/objasniti. Kako se postaviti spram nje? Za početak, treba ustanoviti koje su glavne varijable te pojave i izdvojiti ih. Broj tih varijabli treba smanjiti na najmanju moguću mjeru: na jednu, dvije, maksimalno tri. Sve ostale varijable (varijable manjeg značaja) treba zamrznuti (ili zanemariti). Tada se pojavu proučava samo s obzirom na ove presudne varijable koje su izdvojene. I na osnovu tog proučavanja mogu se donijeti zaključci o ponašanju pojave. To nije niš' drugo nego pokušaj što veće determinacije stohastičkog sustava. No, postavlja se pitanje: što je s zanemarenim varijablama. To da su manje bitne ne znači da su nebitne. Ponekad, i to ne tako rijetko, i naizgled najmanje važna varijabla može biti presudna. Da bi se ograničilo takve situacije za zanemarene varijable se naglasni da su ceteris paribus. Tj, uz ostale stvari nepromijenjene. Uspješnost modela stoga proizlazi iz uspješnosti istraživača da pravilno izdvoji glavne varijable i da pravilno zanemari one nebitne. To je i najteži dio posla u modeliranju. Pogledajte primjerice glavne ekonomske teorije. Sve one iza sebe imaju vrlo uvjerljive modele i grafikone. No da li se oko ičega mogu složiti? Ni govora. A znate li ijedan ekonomski model koji je u svim slučajevima uspješan? Ne, ne... Ne ide to tako.

Što želim reći? Želim reći da ukoliko ni vrhunski znanstvenici ne uspijevaju izbjeći zamku pogrešnog postavljanja modela, velike su šanse da to neće uspjeti ni većini ostalih ljudi. A pojednostavljivanje putem upotrebe modela se ne koristi samo u znanosti. Dapače, koristimo ih svi (ili bar većina nas – da me ne hvatate za riječ) i to često. Posebno je to izraženo kad pokušavamo pojednostaviti pojave kod drugih ljudi. Poznato vam je već sigurno da svi znaju/znamo kako bi drugi ljudi trebali riješiti svoje probleme. «Da sam ja na njegovom mjestu, ja bih...» «Ako je to tako-i-tako, onda je stvar...» Tako svi znaju kako bi trebalo riješiti pitanje državnog duga. Svi znaju kako riješiti tuđe ljubavne probleme. Svi znaju sve.

Naravno, kad sami imamo nekakav problem/situaciju, znamo da nije jednostavno kao što ostali misle. Često rješenje nije ono koje se naizgled nameće. Ili, znamo rješenje ali nije tako lako provedivo. Ili nije uopće provedivo. Ako je to tako, zašto tako lako zaključujemo kad su u pitanju stvari koje nas se direktno ne tiču, ili o kojima ne znamo previše? Zato što ljudi jako vole modele. Vole imati jednostavno rješenje. I draže nam je imati nekakvo jednostavno rješenje i ne brinuti oko toga da li je djelomično (ili čak u potpunosti) neosnovano, nego se potruditi saznati sve činjenice pa onda pokušati zaključiti. To je zato što neke činjenice ne možemo ili ne trebamo saznati (jer nas se jednostavno ne tiču). I zato što volimo izdefinirane stvari. A loša definicija nam je prečesto draža nego da nemamo definiciju.

Moramo se paziti opasnosti pojednostavljivanja. Jer:

Image Hosted by ImageShack.us
(inspiracija za natpis)


ENDNOTES

William Stanley Jevons (1835.-1882.), slavni ekonomist i jedan od pokretača marginalističke doktrine, svojedobno je uspio u nečemu jako zanimljivome. Upotrebom regresijske analize, uspio je dokazati da postoji korelativna veza između aktivnosti sunca (proučavao je sunčeve pjege) i razine GDP-a. Znate li što je time pokazano? Pokazano je da može biti dokazana korelacija između dvije pojave koje nemaju nikakve povezanosti. Do toga može doći zato što metoda korelacije ne ispituje logičku (funkcionalnu) povezanost nego samo sličnost u ponašanju (korelaciju). Dokaze postojanja logičke (funkcionalne) povezanost treba dati znanost (teorija) i zdrava logika. Ne znači li to da ukoliko nešto uspijete teoretski «dokazati», upotrebom modela mogli biste naći načina da to i potvrdite. Ne nastaju li i primjerice predrasude upravo tako?

Modeli su strašno dobra stvar. Mnoge stvari nikada ne bi bile spoznate bez njihove uporabe. Ali, oprezno s njima, bilo u znanosti, ili u svakodnevnom životu.


Rock Roll

- 19:13 - Komentari (39) - Isprintaj - #

16.11.2005., srijeda

O konzumerizmu - treći dio - Rollercoaster

Legenda o gospodinu Sizifu (ne ‘onom’ Sizifu)*

Sigurno ste čuli priču o Sizifu, prepričava se maloj djeci uz vatru na logorovanjima, ili kraj ognjišta. Naravno, znate već da ne mislim na grčkog tragičara koji je gurao kamen, nego na onog drugog čovjeka čiji su roditelji imali čudan smisao za humor onog dana kad su mu izabrali to ime.

Sizif je, poput većine svojih suvremenika, odrastao kao dijete u obitelji radničke klase. Nikada nisu imali previše, ali nikada nisu bili ni gladni ni bosi. Bio je solidan učenik u školi, nikada najbolji, ali uvijek među najboljima. Nakon osnovne škole, uspješno je protrčao i kroz gimnaziju te potom otišao na studij u susjedni veći grad. Studentsko je vrijeme bilo zlatno vrijeme. Otkrio je kino, kazalište, Boba Dylana i Joan Baez, otkrio je bridge. Stekao je prijatelje kakve je uvijek trebao, a da toga nije bio ni svjestan. Ljude s kojima dijeli zajedničke interese i filozofije, a ne samo mjesto u kojem žive. Otkrio je i ljubav, vođenje ljubavi i ljubavnu bol. Shvatio je sve. Prepun ideala, jedva je čekao da ostavi iza sebe drago mu studentsko naselje i krene mijenjati svijet. Želio je disati punim plućima.

Negdje u to vrijeme je upoznao i nju, Terezu. Ljubav ih je pokosila poput uragana. Satima su razgovarali o ratovima i svjetskom poretku, o konzumerizmu, malograđanštini, utrošenim životima, prljavim političarima, sirotim ljudima koji spavaju u parku pokriveni novinama... Žalostilo ih je sve ono što čovjeka povede u krivom smjeru i čini ga slijepim putnikom životnog putovanja. Znali su sve, znali su što je Dylan mislio kad je napisao “koliko puta čovjek mora pogledati gore, prije nego što vidi nebo”.

Par mjeseci nakon toga, Sizif je završio fakultet i zaposlio se u poznatoj i snažnoj tvrtci. Jednoj od onih u kojima svi žele raditi. Nije bilo bitno da je kao pripravnik radio za ‘kikiriki’. Znao je da samo treba biti strpljiv i da će sve sjesti na svoje mjesto. Unajmio je malenu garsonijeru. Jedna prostorija koja je istodobno i kuhinja i dnevni boravak i soba, te wc s malom hrđavom kadom. Malo i skromno, ali u skladu s mogućnostima. U biti, njemu i Terezi nije više ni trebalo. Kad ona završi fakultet i nađe posao, sve će biti bolje. Tako je to i bilo pola godine kasnije. Tereza je završila fakultet i našla posao. Preselili su se u malo veći unajmljeni stančić, kupili računalo i stari Renault 4. Budućnost je počela.

Kroz idućih dvije godine, sve je išlo prema planu. Sizif je dobio novi ugovor o zaposlenju na neodređeno vrijeme, malo napredovanje i veću plaću, Tereza je i dalje radila na kratkoročni ugovor, ali je i njoj plaća povećana. Sanjali su svoj stan. Bili su svjesni toga da je plaćanje najma zapravo bacanje novaca. A kad se nešto zaista želi, nađe se načina. Dobro su plivali kroz financijske zavrzlame i uspjeli pronaći izvrstan stambeni kredit bez dodatnih jamaca (samo je hipoteka na nekretninu bila osiguranje kredita) i uz kamatu od 5,3 % što je mnogo, ali puno povoljnije nego što većina ljudi plaća za svoje kredite. Rok otplate 30 godina. Ključ garsonijere u džepu. Od roditelja su posudili nešto novaca i iskoristili ostatak kredite sposobnosti pa kupili i maleni automobilčić korejskog porijekla. Cijela je Terezina plaća odlazila na servisiranje duga, ali nije bilo drugog načina. Uostalom, ostvarili su prvu rundu svojih želja i sredili si život.

Ubrzo je Sizif dobio novo napredovanje i pripadajuće veće prihode. Više je radio jer novo, odgovornije radno mjesto nije dozvoljavalo puno opuštanja. Bio je na to spreman, sa rastom moći rate i odgovornost (kako je mudro zaključio još i Spidermanov odgajatelj). Morao je pomalo zanemariti društveni život i izbaciti iz rasporeda večeri bridgea. Ni Terezu više nije viđao koliko je to želio. No, barem je financijski pritisak splasnuo. A dogodilo se je i nešto divno. Nakon jednog od, sada već rijetkih, odlazaka u kino, na polu-javnom mjestu, njihova je ljubav oplođena. Devet mjeseci kasnije, rođen je Borna. Godinu i pol kasnije, kao rezultat nježne večeri u bračnom krevetu, rođen je i Boris.

Tereza je nakon porođajnog promijenila posao za drugi, bolje plaćen i s ugovorom na neodređeno. To je bilo upravo ono što im je trebalo. Reprogramirali su stambeni kredit i uz puno upotrebe mudrosti, preselili u dvosobni stančić prilagođeniji mladoj obitelji. Njihovi će sinovi imati sve. Oni će se za to pobrinuti.

Godine su prolazile, dečki su rasli, a život Sizifa i Tereze je postajao rutiniraniji. Odlaske u kino i kazalište zamijenili su subotnjim obiteljskim odlascima u supermarkete. Supermarketi su bili sjajni i zbog toga jer su tamo najčešće čuli odavno zaboravljene klasike poput L.A Woman, Aqualang ili Forever Young.

I tada potres. Stravični događaj za koji su uvijek mislili da se događa drugima, dogodio se je njima. Sizifova je tvrtka, u potrazi za većom konkurentnošću, prošla kroz proces BPR-a (reinžinjeringa poslovnih procesa). Sizifov je odjel u tom procesu proglašen strateški nevažnim za core poslovanje poduzeća i ukinut. Nakon godina vjernosti i marljivog rada, završio je na ulici. O firme je dobio malu otpremninu, oproštajnu večeru sa najbližim suradnicima i Seiko 5.

Kako Sizif nikada nije bio lijen, niti je volio plakati nad svojom sudbinom, uložio je puno truda i ubrzo našao novi posao. Doduše, nešto lošiji od onog na kojem je bio, i isto tako, nešto lošije plaćen. No, srećom, taj je posao zahtijevao i manji vremenski angažman. Popodneva i večeri su mu ponovno postala slobodna. To je bilo i dobro, jer Sizif je sada imao priliku raditi navečer s prijateljem u fušu. Taj ga je posao uvijek pomalo privlačio, a sa sinovima koji odrastaju i novca nikada nije bilo dovoljno. Kasnije nakon posla ili one dane kad popodneva nije radio, najviše je volio sjesti na kauč, raskomotiti se i upaliti tv. I on i Tereza su voljeli «lakši» tv program. Strast prema Bergmanu i Kubricku, zamijenili su za uživanje u Spielbergu, reality programima koji su postali jako popularni i starim Fordovim westernima. Naime, uz sve ove muke i posao, film su doživljavali isključivo kao opuštanje. Što lakši, to bolji.

I dalje je sanjao o lijepim stvarima. Samo što više nije zamišljao putovanja u Amazonu, Kapadokiu i na Novi Zeland. To mu se je sada činilo nekako smiješno i opasno. Dječački baš. Sanjao je novog golfa u boji trule višnje i s moćnim tdi motorom. I Bang & Olofsen plazma televizor dijagonale 29. Znao je da si ne može priuštiti ni LG plazmatron, ali što je čovjek bez snova?

Godine su polako prolazile.

*****



Borna je, kao i većina svojih suvremenika odrastao kao dijete u obitelji radničke klase. Nikada nisu imali previše, ali nikada nisu bili ni gladni ni bosi.



> Ja sam samo običan, maleni čovjek,
Ljudi kao ja svoje su odjebali
> KUD Idijoti: Ljudi kao ja


Rock Roll


*Na pisanje priče sam bio motiviran procesom zvanim Rat Race iz Kyosakijeve cijenjene ekonomske knjižice Rich Dad Poor Dad.

- 18:09 - Komentari (39) - Isprintaj - #

11.11.2005., petak

O promiskuitetu

(Svrha ovog posta nije osuda ni preporuka promiskitetnog životnog svjetonazora. O seksualnim slobodama sam pisao u više navrata i ne namjeravam se na to vraćati. Cilj mi je samo saznati više o fenomenu društvenog poimanja promiskuiteta.)


ENCIKLOPEDIJA LEKSIKOGRAFSKOG ZAVODA (direktor je bio Miroslav Krleža) o promiskuitetu:

PROMISKUITET (lat. Promiscuus pomiješan, zajednički), slobodni spolni odnos između više osoba bez ikakva rodbinskog, moralnog ili društvenog ograničenja. Mnogi autori (Bachofen, McLenan, Morgan) smatrali su opći promiskuitet osnovnim oblikom zajednice među spolovima primitivnih naroda. Engels u knjizi Der Ursprung... (op.a. predugi naslov) također pokazuje kako se tek postepenim zabranjivanjem promiskuiteta unutar horde, zbog promijenjenih materijalnih uvjeta, razvila, preko grupnog seksa, najprije poligamija, a zatim monogamija.
Neki drugi teoretičari (Westmarch, Crawley), polazeći od ranih idealističkih, biologističkih ili socio-psiholoških teza, smatraju da promiskuitet nije prvotni odnosa među spolovima, već da se pojavljuje (povezan obično s orijastičkim ekscesima) kasnije, kao izraz društvene, moralne i fizičke degeneracije (-> brak, -> porodica).


Ovo neće biti tipičan post. Obično imam neki svoj stav koji pokušavam objasniti i dokazati. Ovog puta imam samo pitanja: što je to zapravo promiskuiet? Gdje počinje? Jer, ako ćemo se držati ovog enciklopedijskog objašnjenja, gotovo nitko nije promiskuitetan. Možemo pretpostaviti da je upotreba riječi promiskuitet poprimila neko drugačije značenje. Vjerujem da kad u svakodnevnom govoru upotrijebi taj pojam većina ljudi misli na:

seksualno ponašanje slobodnije od uobičajenih društvenih normi u određenom vremenu i u okviru određene društvene skupine.


Ako je ta moja definicija barem približno zadovoljavajuća, pitam se kako odrediti granice promiskuiteta. Jer, tražiti društvo da odredi granice je u najmanju ruku neozbiljno. Zasigurno ne bi bilo jedinstvenog odgovora. Društvo se nikada oko ničega ne može dogovoriti. Kad čitam enciklopedijsko objašnjenje, potpuno je jasno (ali ispada da nitko (ili gotovo nitko) nije promiskuitetan). Kad bi se tražilo Crkveno očitovanje, svi bismo ispali promiskuitetni (ili gotovo svi). Jer, koji je promil ljudi koji se drže Crkvenih zakona u pogledu seksualnosti? Bili vjernici ili ne, ljudi u tom pogledu Crkvu ne doživljavaju za ozbiljno. Većina nas promiskuiet doživljava u nekim svojim, mekim granicama.

Zanimljivo je da jako malo ljudi sebe doživljava promiskuitetnima. Većina ljudi ne simpatizira promiskuitet, ali ga i doživljava kao nešto što se događa drugima. U svom prvom postu ikad pisao sam da ljudi na razne načine pokušavaju opravdati svoje postupke. Primjerice, živcira me kad promiskuitetno ponašanje pokušavaju opravdati potragom za duhovnošću upotrebom seksa. Zašto si jednostavno ne priznaju da vole seks? Bilo kako bilo, većina ljudi za sebe ima neku ispriku. Ali zato nema isprike za druge ljude. Zato mene zanima: kako vi doživljavate promiskuitet? Ako se za kriterij uzme mijenjanje seksualnih partnera, zanima me koliko različitih partnera netko treba imati iza sebe da bi ga se smatralo promiskuitetnim. Je li to 3, 13 ili 33? Ako se uzme sudjelovanje u grupnom seksu, mora li se promiskuitetnim smatrati svakoga tko je to probao ili postoje ograničenja (pijanstvo, opojne droge, jednokratno traženje sebe...)? Postoji li neki treći kriterij? Je li riječ o kombinaciji? Primjerice:
promiskuitetna je osoba koja je imala više od x1 seksualnih partnera, upražnjavala grupni seks y1 puta, ili je imala više od x2 seksualnih partnera i upražnjavala grupni seks y2 puta.

Nedavno sam od jedne djevojke u srednjim dvadesetim godinama čuo priču o njenom zadnjem ginekološkom pregledu. Ginekologinja je diktirala medicinskoj sestri kojim će je sve pretragama podvrći. Nakon toga je upitala tu djevojku koliko je partnera imala. Kad je čula odgovor 4 (slovima: četiri), ponovno je pozvala sestru i rekla joj da će je podvrći i nekoliko (4 ili 5) dodatnih pregleda jer: «znate, radi se o četiri (!!!) seksualna partnera». Kidao sam se od smijeha kad sam to čuo. Zar je broj četiri granica promiskuiteta? Očito za tu doktoricu je. Jer da nije, ne bi je podvrgavala dodatnim testovima. Ovako ju je svrstala u rizičnu skupinu.

Ako uzmemo da je prosječna starost stupanja u seksualne odnose 17 godina, osoba u srednjim dvadesetim je mogla doći do broja četiri tako da je svake dvije godine zamijenila partnera. Budimo razumni, tko u ovom blesavom svijetu iz prve naleti na osobu svog života? Ako i da, koliko ih poslije žali da nisu uspjeli «živjeti»? I tako, par pogrešaka ili mala želja za uživanjem u životu i već vas neki tamo doktor proglasi promiskuitetnim. Smiješno? Ne, tužno.

I još nešto, ima li razlike između muškaraca i žena? Da li društvo muškarca koji je spavao s podosta žena smatra jednako promiskuitetnim kao ženu koja je spavala s jednakim brojem muškaraca? Ako ne (a svi znamo da je odgovor ne), zašto ne?

Zbog svega navedenog, želim vidjeti «puls» društva o ovoj temi. Znam da među čitateljima ima kompetentnih da na ovo stručno odgovore. A ostali, nekompetentni (poput mene), uvijek mogu dati svoje amatersko mišljenje.


Rock Roll

- 02:34 - Komentari (53) - Isprintaj - #

02.11.2005., srijeda

O konzumerizmu – drugi dio – Are we the Borg?

Prolog


Prije par sati u zabitom kutku galaksije.

Ja: «Dobro večer, čuo sam da besplatno zamjenjujete stare SIM kartice. Mogu zamijeniti moju?»
Službenica1: «Dobro si čuo, daj mi staru karticu.»
Ja: «Evo, izvolite.»
Službenica1: «Reci mi PIN i daj mi osobnu, molim te.»
Ja: «****. Zašto osobnu, ja sam na pre paidu?»
Službenica1 u čudu: «Moraš dati osobnu za promjenu kartice.»
Ja: «Dobro kužim, nema problema, ali recite mi zašto. Nisam na pretplati nego na pre paidu. Pre paid može biti anoniman, a ako je anoniman, ne vidim razloga za davanjem osobne. Samo mi objasnite, molim vas.»
Pomalo iznervirana Službenica1: «Da bih vam zamijenila SIM moram uzeti vaše podatke.»
Pomalo iznerviran ja: «Zašto? Kad sam kupovao broj, nisam dao podatke. Kad kupujem bonove, ne dajem podatke. Kad zovem službu za korisnike, ne dajem podatke. Zašto moram dati podatke za promjenu SIM kartice?»
Službenica2: «Zato što da biste ostvarili pravo na izmjenu SIM kartice morate biti registrirani korisnik i član togaitoga.»
Ja: «Ok, nisam sretan radi toga, ali to je odgovor na pitanje koje sam postavio. Zahvaljujem.»
Dajem osobnu iskaznicu. Službenica mi pruža obrazac za popunjavanje. Ispunjavam obavezne podatke: ime, prezime, telefonski broj, adresa, mjesto, datum i potpis. Preskačem opcijske podatke: zaposlen/nezaposlen/student, stručna sprema, e-mail... Vraćam obrazac Službenici1.

Službenica1: «Zaposlen, nezaposlen ili student?»
Ja: «Piše da podaci nisu obvezni.»
Službenica1: «Ali, da bih unijela podatke u kompjuter, moram imati i te podatke.»
Ja: «Pogledajte, ovdje na vašem obrascu piše da ti podaci nisu obavezni. Ako nisu obavezni, zašto me silite da ih dajem?»
Službenica1: «Ali, meni ti podaci trebaju za unos u kompjuter...»
Ja: «Molim lijepo, ne želim stvarati probleme, ali podaci o mom zaposlenju i stručnoj spremi su moji i ne tiču vas se.»
Službenica2 Službenici1: «Ako gospodin ne želi dati opcijske podatke, unesi prijavu bez njih. Svejedno će je primiti samo će mu kasnije javiti porukom (ili porukama ne sjećam se) da je neispravno registriran.»
(preskačem neke proceduralne dijelove)

Petnaestak minuta nakon ulaska u objekt.
Službenica1: «Želite li primati poštom besplat...»
Ja: «Ne.»

Sadržaj


ARE WE THE BORG?

Image Hosted by ImageShack.us

WAKE UP!!!

Epilog


Koliko nam vrijedi naša sloboda? Jer ako nas službenik na bezveznom šaleteru bez veze smije pitati osobnu iskaznicu, nije li to kršenje naših sloboda? Ja uz njih nisam vezan potpisanim ugovornim odnosom, ne tražim ih da mi isplate novac, nije riječ o javnobilježničkom uredu u kojemu se bilježe sve radnje, nije hotel, rent-a-car ili slična institucija koja bi mogla snositi štetu uslijed mog eventualnog neodgovornog ponašanja, nije državna ustanova za koje smo navikli da sve bilježe... Zašto za promjenu SIM kartice na prepaid računu koji čak ni u minus ne može ići oni žele podatke o našem zaposlenju i stručnoj spremi? Zašto?

Reći ću vam zašto, zato jer žele imati naše profile. Žele znati tko smo, što smo, čime se bavimo, gdje se krećemo, koliko trošimo i na koga... Žele znati sve. Jednoga će dana moći iskoristiti te podatke da bi mogli izvesti nekakvu personaliziranu uslugu ili vjerojatnije marketinšku kampanju. Pretvaraju nas u STOKU. To je jednako žigosanju. I znate što me najviše čudi? Najviše me čudi to da su službenice bile u potpunosti zbunjene mojim odbijanjem davanja osobnih podataka. Znači, nitko se ne buni!!! Svi samo daju svoje osobne podatke svakom tko zatraži! Kao oni zbunjeni, mirni i zaglupljeni ljudi u filmovima «The Time Machine» i «Logan's run» koji su mirno i bez pogovora odlazili u smrt.

Čini vam se da pretjerujem? Čini vam se da je skroz OK da nam korporacije mogu nametati usmjereni marketing? Mislite da je to za naše dobro? Zamislite da sutra odete u trgovinu s cipelama i da vam ih ne žele prodati bez da im date osobnu iskaznicu i podatke o stručnoj spremi. Ili vam prodaju cipele, ali vam ih postolar ne želi popraviti bez tih podataka. Biste li se tada bunili? A kakva je razlika? Vi nemate ugovorni odnos s postolarom. Ne šalje vam mjesečne fakture za obavljene usluge. Niste dobili popust na cipele i obvezali se da ćete iduće dvije godine koristiti samo njihove cipele i servisirati ih kod samo njihovog postolara. Zašto biste im onda dali osobnu iskaznicu? Kakva je razlika između cipela i prepaid računa za telefon? Kakva?

Nemojmo se zavaravati i misliti da je to za naše dobro. Korporacije ništa ne rade za naše dobro. Vršni cilj im je zaraditi na nama. Naći načina za ostvarenje ekstra profita. A koji je bolji način da zarade na nama nego da znaju sve o nama? Koji je slijedeći korak? Za dvadesetak godina će nam tetovirati bar code koji će učitavati kad budemo ulazili u trgovinu. Nuditi će «personaliziranu uslugu». Nema potrebe da biramo musle, deterđent i čokoladu. Oni sve o nama znaju. Samo moramo ući u trgovinu i pričekati da nam prodavačica donese sve ono što je ona (ili njena korporacija) zaključila da je najbolje za nas. Nema potrebe da se opterećujemo slobodom izbora. Oni će izabrati najbolje i proslijediti nam. Mi se možemo mirno posvetiti gledanju Big Brothera, Zabranjene ljubavi, StorySuperNova music talentsa i sličnog smeća kojemu je jedina svrha poglupljivanje naroda.

Probudite se!!!




Rock Roll


UPDATE

Za Zeko-o-tov doprinos temi kliknite OVDJE.


2. UPDATE

Ne samo da sam se prodao za novu SIM karticu (zbog čega sada žalim), nego se je ispostavilo da je kartica neispravna i mobitel mi se stalno gasi. Prodao sam se za neispravnu SIM karticu! :-((


3. UPDATE

Never ending story! Ne žele mi besplatno zamijeniti neispravnu karticu koju su mi dali. Tvrde da je ispravna, ali i ako nije, moram platiti za izradu nove. Ne žele mi ni vratiti moju staru karticu (nisam ih ni pokušao pitati da mi vrate staru karticu i pritom izbrišu moju registraciju). Tvrde da je kartica ispravna i da je problem u uređaju (mobitelu). Na moju tvrdnju da se mobitel nikada nije zagasio do večeri kad sam stavio novu karticu, odgovaraju da su to nove kartice s opcijama koje zbunjuju starije modele mobitela. Kao prvo, to je nebuloza. Kao drugo, ako ti i nije nebuloza, trebali su mi to reći kad sam je uzimao. Eto za što sam se prodao!!! "Quote to raven, never more"

- 23:55 - Komentari (71) - Isprintaj - #

28.10.2005., petak

O konzumerizmu – prvi dio – Granice rasta

(priča nema veze s Rimskim klubom, preuzeo sam naslov jer mi se čini prikladan)


Razgovarao sam proljetos s frendicom. Frendica je osoba sa puno, nazovimo to, socijalne empatije. U to je vrijeme radila na loše plaćenom radnom mjestu za 2300 kn mjesečno. Bila je podstanar pa je od tog novca jedva uspijevala preživjeti. Pokušati ću otprilike prenijeti tijek razgovora.

Frendica: «Kako mene nerviraju bogati! Da sam ja bogata ja bih pomagala siromašnima. Nije fer da se oni razbacaju a drugi ljudi su gladni i nemaju ni za ogrijev. To nije u redu, ne mogu to raditi, Zemlja ne pripada njima, trebali bi imati koliko im treba, a ostalo dati onima kojima treba!»

Ma koliko se slagao s time da svjetski poredak ne valja i da ide sve na lošije želio sam da shvati zašto je njena priča utopizam i zašto se ništa ne mijenja kad se ljudi obogate (tj, zašto i dalje ne daju ništa onima kojima treba).

Ja: «Da, imaš pravo, ali kako bi se trebalo odrediti kome je koliko dovoljno? Bogati uvijek imaju potrebu postati još bogatiji, još moćniji, još... S rastom novca rastu i potrebe za stvarima, ma koliko to neshvatljivo izgledalo.»

Frendica: «Ma da, ali ne može to tako! Što će nekome milijuni? Zašto bi netko tko ima 20 milijuna želio imati 30 milijuna, a onaj tko ima 30 želio 40? Taj im novac ne treba. A drugi su gladni.»

Ja: «Dobro. Opet se slažem. Ali tko će postaviti granice što je čovjeku dovoljno? Koliko je tebi dovoljno? Primjerice, ti zarađuješ 2300 kn i možeš od toga živjeti. Jedva, ali možeš. Kad bi zarađivala 3300 kn a znaš da možeš živjeti s tisuću manje, bi li barem pola te razlike svakog mjeseca dala siromašnima? Ti bi tako imala 2800 što je više nego sada, a njima bi mogla jako pomoći s onih preostalih 500.»

Frendica: «Pa ne bih. Ja sa ovom lovom jedva živim. Da zarađujem malo više mogla bih si priuštiti nove cipele koje sada ne mogu i barem jedan komadić odjeće mjesečno. Ne bih hodala u staroj odjeći i gledala da li će mi se preko noći osušiti hlače da ih mogu ujutro ponovno obući za odlazak na posao.»

Ja: «Znači, iako ne bi bila gladna ili žedna, prije bi poradila na svom komforu i odjeći nego na potrebama siromašnih? Eto vidiš, upravo to rade i bogati. Samo sa više novca i na višoj razini. Oni razmišljaju: «Zašto bih ja dao novac siromašnima? Vozim se u BMW petici, a upravo je izašla sedmica koja je puno komfornija i manje bi me zamarala na putovanjima. Osim toga, sigurnija je u slučaju sudara, ima savršena sjedala i audio sustav. Uostalom i jedrilica me više ne zadovoljava. Svi koji nešto znače imaju jedrilice od barem 14 metara. Meni je među tom ekipom neugodno sa mojom barkicom od 10. Da i ne pričamo da nema unutrašnjost koža/drvo.» Razumiješ me, ljudi uvijek stavljaju svoje potrebe ispred tuđih, neovisno o tome koliko imaju. Ima i izuzetaka, ali iznimno su rijetki.»

Frendica: «Ali to uopće nije isto. Ja bih samo htjela malo više komfora u životu, a oni raspravljaju o jahtama i jedrilicama.»

Ja: «Ne, nego je potpuno isto. Sa stajališta onog koji je gladan i smrznut na klupici u parku, tvoja težnja da imaš dva para cipela i više odjeće prije nego što on dobije kruh je ista kao težnja bogataša da kupi luksuzniji auto, jahtu ili vilu, prije nego što pomogne siromasima.»


Nismo se uspjeli sporazumjeti. I dalje je smatrala da bi darivanje novca trebalo početi na nekoj višoj razini. I to je generalna istina. Svi smatraju da bi darivanje i pomaganje manje sretnima trebalo početi na nekoj višoj razini. Onaj tko zarađuje 5 tisuća, smatra da bi trebali pomagati oni koji zarađuju 10 i više. A onom koji zarađuje 10 ni to nije dovoljno i treba mu još malo da bi realizirao svoje potrebe.

Pitanje: koliko nam treba? Koliko novca čovjeku treba da bi bio sretan? Nedavno sam negdje napisao da bi me prihodi od 10 000 kn na mjesec u potpunosti usrećili. (Mada puno izgleda, nije to tako strašno puno. Mi samo imamo malo pa mislimo da je to bogatstvo. Prosjek menadžerskih plaća u Hrvatskoj je dvostruko iznad toga.) Moram malo korigirati tu izjavu: mjesečni prihodi od 10 000 kn mjesečno bi me potpuno zadovoljile na ovoj razini potreba. Štoviše, živio bih u obilju. Ostvario bih sve što bih sada htio. ALI SADA! Kad bih imao te prihode, zacijelo bih počeo željeti više. Svima se to dogodi. I tako to ide. Nikada nije dovoljno ono što imamo. Zato i postoji ekonomija. Smisao postojanja ekonomije je premošćivanje jaza između želja i mogućnosti. Mogućnosti su ograničene i uvijek želimo više.

Mnogi će reći da je to dobro, da čovjek uvijek treba težiti boljemu. Da čovjek nečemu mora težiti. Slažem se. Čovjek uvijek treba težiti boljemu. No, zar se to mora usmjeravati samo na imovinsku sferu? Zašto ne možemo na jednoj razini bogatstava reći dosta i posvetiti se drugim stvarima? «Mene ovo zadovoljava, imam sve što trebam. Neću mjenjati svog yuga za pola, ni pola za golfa, ni golfa za pasata. Posvetiti ću se drugim stvarima. Poradit ću na boljemu u području ljubavi, prijateljstva i humanitarnog rada.»

Gdje je granica rasta? Na kojoj razini bogatsva smo spremni zaustaviti trku za novcem i posvetiti se drugim stvarima u kojima trebamo napredovati? Zašto Bill Gates još radi i želi imati više u materijalnom aspektu života? Ili George Soros? Ili Ante Todorić? Za mene su ta pitanja enigma. Ali činjenica je da sustav tako djeluje. Više, bolje, jače.


“Power and the money, money and the power
minute after minute, hour after hour”

Coolio “Gangsta’ paradise”


Rock Roll


- 14:25 - Komentari (44) - Isprintaj - #

16.10.2005., nedjelja

O novom svjetskom poretku - drugi dio

(Za potpuno razumijevanje, bilo bi dobro znati što piše u prvom dijelu.)

Pregled izabranih svjetskih točaka nakon uspostavljanja ravnoteže


Kina – globalna sila. Glavni kandidat za nasljednika Amerike na tronu apsolutne supersile. Jedna od stvari koje su još u mojim mlađim danima bile jasne je da će Kina zavladati. Represivni državni aparat, ogromno interno tržište, tehnološka superiornost i obilje jeftinog rada bile su stavke koje su postigle da Kina prema van izgleda kao da je od jednog komada titana. Moćna, velika, čvrsta i prodorna. U vojnom aspektu je situacija gotovo jednaka. Strah i trepet. Da nisu imali krvavi petogodišnji građanski rat, već bi bili vladari svijeta.

Japan – iako je ekonomski gotovo propao američkim krahom, još jednom je pokazao neviđenu moć samoregeneracije. Ponovo je ekonomski gledano druga sila svijeta. Vojno gledano, Japan je jedan od glavnih globalnih igrača. Nisu ofenzivni (za sada), ali su veoma opasni. Između njih i njihovih tradicionalnih neprijatelja, Kine, svakodnevno frcaju iskre prema kojima se nekadašnji američko-sovjetski Hladni rat čini kao dječjom igrom.

Europa – nakon kraha jedinstvene valute (Euro) 2010. godine, europski je san dobio «reality check». Integracija je išla jedan korak u nazad. To je pak prestrašilo njezine članice koje su konačno postale svjesne toga da je jedinstvo prema vani važnije od mikro interesa iznutra. Ekonomski gledano, Europa je i dalje treća snaga. Sada doduše iza Kine i Japana. Vojno gledano, Europa baš i ne izaziva respekt velikih snaga. Ipak, zbog njene neutralnosti pri svrgavanju Amerike, nitko ju posebno ne dira (iako joj svi prijete da bi bila svjesna svog položaja). Uostalom, svi su svjesni da napad na Europu nije laki zalogaj, pa sve dok ona ne pokušava (a ne pokušava) djelovati ofenzivno, ostavlja ju se u statusu quo. Najveća opasnost joj je u vrijeme svrgavanja Amerike prijetila od nabrijanog Muslimanskog bloka. Katastrofu je spriječilo posredovanje Turske u pregovorima. Muslimanski blok je od tada uvjeren da je zbog turskog članstva u Europi, ona zapravo saveznik.

SAD – posrnuli div. Ni približno jaki kao Kina. Ekonomski kaskaju i za Europom. Nekada svjetski imperatori, danas su zemlja u pokušaju ponovnog razvoja. Veličina tržišta, bogatstvo nekima od bitnih sirovina i ljudi koji se sjećaju kako funkcionira ekonomija, spašavaju ih od potonuća na afričku razinu. Vide se tragovi oporavka, ali su mali i beznačajni u odnosu na mamutske tragove koje ostavljaju tajkuni, pokvareni političari, ulični vladari i narko šefovi. Slično kao u Rusiji devedesetih dodina prošlog stoljeća. A upravo u Carskoj Rusiji su sada pronašli najvećeg saveznika. Shvatili su da su u istoj situaciji i da su samo zajedno možda dovoljno jaki da opstanu. Ipak, ni Amere ni Ruse se nikada ne smije do kraja podcijeniti. Vojno su najmanji od velikih.

Muslimanski blok – ima sličnosti s japanskim Keiretsu sustavom udruživanja poduzeća započetim 50-ih godina prošlog stoljeća. Naizgled su zasebne, ali djeluju sinkronizirano. Gledano iznutra, Muslimanske zemlje se nikada nisu udruživale. Svaka djeluje neovisno. Često ratuju između sebe i spore se oko svega i svačega. Ovog puta bez intervencija izvana. Samome narodu ništa nije drugačije nego u dvadesetom, devetnaestom ili bilo kojem drugom stoljeću. Žene su obespravljene, djeca gladna, a muškarci ratuju u ime Alaha. Najčešće protiv drugih koji isto ratuju u Alahovo ime. Gledano izvana, Muslimanski svijet je jedinstven. U slučaju bilo kakve vanjske prijetnje, svi se interni sukobi obustavljaju i svi zajedno nastupaju kao jedan. Najlakša usporedba je s krokodilima. Dok nema hrane, jedni drugima jedu mladunčad (pa čak i sami sebi). Kad se pojavi plijen na dohvat čeljusti, šanse su mu minorne. Svaki za sebe su opet kao krokodili: primitivni i prizemni, ali opasni i čvrsti. Nitko ih ne dira i svi ih se boje. Predstavljaju (zajedno) treću vojnu silu uz Kinu i Japan.

Rusko Carstvo – danas najveći američki suputnik u nevolji. U zadnjih 20-ak godina uspjelo se stati na kraj vladavini kriminala. Samoproglašeni car Putin je, prije svoje smrti, snažnom represijom uspio povratiti svu moć u ruke vlasti. Interno se ništa značajno ne mijenja. Ljudi su još uvijek više gladni nego siti. Zima im je i dalje najveća prijetnja. No, izvana Carstvo izgleda kao tvrd zalogaj. Vjerojatno jedino to spašava Ruse da i dalje vladaju svojim zalihama pitke vode, najvažnijim resursom sadašnjosti.

Južna Amerika, Afrika i razbacane nejake državice – žive od mrvica. Postoje kao takve, a ne u sastavu nekog velikog bloka, samo zato što nisu nikome posebno zanimljive za osvajanje. Shvatile su da moraju svoje resurse dati na raspolaganje jakima i tako sebe učiniti nezanimljivima. Za sada im to i uspijeva. Veće su šanse da će se divovi poklati za njih nego s njima.

Hrvatska – po svemu nebitna državica u Europskom sastavu. Spominjem je iz čistog lokalpatriotizma. Kao najznačajniju ličnost posljednjih desetljeća ističe Vladimira Drobnjaka. Naravno, kao i uvijek, podijeljena su mišljenja da li je on spasio zemlju svojim uspješnim pregovaranjem pri integriranju, ili je upropastio njenu priliku za samostalnošću. Vjerojatnija je ipak prva opcija jer bi Hrvatska u drugačijem slučaju vjerojatno spadala u neposredno prije objašnjenu skupinu. Glavni centar moći u Hrvatskoj sada je Rijeka (u zaboravljenim vremenima to je bio Zagreb). Predsjednik vlade je Lav, u moje blogersko vrijeme poznat kao Zeko zna, a njegova žena Sabina, na blogu nekad poznata kao Pegy, gradonačelnica je Rijeke i vladarica hrvatskih Casino klubova.


Meteorološka mafija – nakon uspostavljanja ravnoteže, povukla se iz vidljivog djelovanja. Ipak, svi znaju da je tu i nitko ne spori da je ona novi Puppet Master. O njoj se ne priča, pa ni ja neću duljiti. Pssst! «The truth is out there.»


Rock Roll - zaboravljeni anonimac



- 10:58 - Komentari (37) - Isprintaj - #

13.10.2005., četvrtak

O novom svjetskom poretku - prvi dio

Zemlja 9. listopada 2021. – mentalna projekcija


Mjesto radnje: Rijeka/dio Europe zvan Hrvatska/planeta Zemlja
Vrijeme radnje: 09. listopada 2021.
Pripovjedač: zaboravljeni anonimac. Ili možda ne zaboravljeni? Jer da biste nešto zaboravili, trebali biste to nekada znati. Ok, anonimac. Obučen u staru i pokidanu, nekada bijelu majicu s jedva vidljivim crtežom prometnog znaka upozorenja na kojemu piše Rock Roll, The Truthseeker.
Tema: zadnjih 16 godina



Feniks – rušenje i građenje iz pepela

Tko bi prije 16 godina, u vrijeme kad je nafta bila presudni resurs, kad je Formula 1 dobila najmlađeg prvaka u povijesti i kad je Hrvatsku tresla blogomanija predvođena El Diablom, Jezdimirom, OvimOnim i Amy Damon, mogao pretpostaviti da će izgledati ovako kako sada izgleda? Malo tko. A sve je bilo jasno. Sve se je moglo naslutiti i svi su znakovi upućivali na ovo. A ipak, ljudi su, uključujući mene, voljeli trčati u budućnost zatvorenih očiju. Dapače, ako je nešto odredilo ljude kao masu (znači bez jakih pojedinaca) kroz povijest, bilo je to upravo trčanje u budućnost zatvorenih očiju. Da smo otvorili oči, samo otvorili oči, vjerojatno bi slika svijeta barem malo drugačije izgledala. Ili bi se bar mi pripremili na ovo što nam se spremalo. Slobodno sad možemo jadikovati i plakati nad svojom sudbinom: «Da sam ja znao ja bih bio...» Da, da, da. Pravnici bi rekli da je odgovornost za propust postoji ako «si znao ili si mogao znati». E pa mogli smo znati. Samo nismo željeli. Više nam se sviđala neka druga opcija. Opcija koju smo mi željeli vidjeti pa smo je prepoznavali u svojoj budućnosti, iako se prepoznati nije mogla.

Sve je počelo s Meteorološkom mafijom. Samo njeno spominjanje je prije petnaestak godina djelovalo smiješno. Na marginama hrvatskog bloga, OvajOnaj i Jocker su njenim spominjanjem izazivali salve smijeha. Danas joj se više nitko ne smije. Štoviše, osim propalih pijanaca koji nemaju što izgubiti, malo je tko uopće spominje. (Strah je najsuroviji sada kada nema sumnje da je utemeljen.) Tada, u vrijeme kad je počela tresti, nitko nije znao da se o tome radi. Mislili su da se radi o višoj sili, a ne da se netko igra Boga. Amerikanci nisu preuzeli odgovornost za napad meteorološkim oružjem na Afganistan. No, oni inače nisu preuzimali odgovornost za napade, pa to ni ne čudi. Ni danas sa sigurnošću ne znamo je li strašni Tsunami iz Indijskog oceana bio namjeran napad nekoga od tadašnjih «weather weapon» sila, ili je bio samo eksperiment koji je izbjegao kontroli, ili je zaista bila riječ o prirodnom incidentu.

No, kad su uragani Katrina i Rita počeli pustošiti Amerikom, sumnje više nije bilo. Barem ne u očima onih upućenih. Bio je to prva službena demonstracija moći Mafije. Čak su i zadnji skeptici shvatili stanje stvari kada je sljedeće godine slična «prirodna katastrofa» izbrisala New York s karte, te kad je, dvije godine kasnije, niotkuda izniknuli vulkan pretvorio London u planinu s plodnim obroncima. Američko-britanska osovina vojnog upravljanja svijetom je zaustavljena. Na vojnom planu, svijet je dobio nove gospodare. Gospodar više nije bio jedan. U trenutcima američkog pada, došlo je do realizacije jednostavnog koncepta tako poznatog iz igre Rizik, koju su, da cijela stvar bude tragikomičnija, izmislili upravo njihovi vojni stratezi. Koncep ide ovako, kada jedan igrač previše ojača, svi oni mali zaborave svoje nesuglasice i svatko iz svog položaja počinje nagrizati premoć vladajućega. Pojedinačno su smiješno slabi, ali svi zajedno postižu ostvarenje efekta rušenja po principu «što su veći, teže padaju». Sve što je trebalo bio je prvi korak. Netko odvažan tko će napraviti prvi udar i nanijeti prvu štetu. Bin Laden to nije uspijevao. Barem ne na američkom tlu. A ozljede u inozemstvu su manje boljele. No meteorološka mafija je uspjela. I tada je započeo stampedo.

Naizgled bezopasni, ali ludo odvažni i bez ičega za izgubiti, počeli su prodirati godinama ugnjetavani. Nije se znalo jesu li strašnije bile fanatične postrojbe iz Nikaragve, odredi smrti stasali u krvavim kupkama Iraka, na prste prebrojivi, ali veoma razorni killeri iz Sierre Leone, ili dobro organizirani, promišljeni, moćni i hladnokrvni egzekutori iz Sjeverne Koreje. Ili neki drugi, tihi, mali i okrutni. Efekt je bio sličan onome kada pčele zajedno ubijaju nemjerljivo moćnijeg stršljena tako što u velikom broju i velikom brzinom lete oko njega, sve dok ne ugine od pregrijavanja. Ništa mi ljudi ne izmišljamo. Samo primjećujemo stvari u prirodi i primjenjujemo ih. Tako je bilo i tada. U pomoć nije pritekao nitko. Čak su se i Britanci držali po strani. Žalosno i nepravedno ili baš suprotno: pravedno, procijenite sami. Amerika je pala.

Naravno, pala je i ekonomski, a ne samo vojno. U samo godinu-dvije, postala je minorni igrač u odnosu na svoju staru slavu. Ono što tada svijet nije želio vidjeti, kao što već rekoh da to ni obično ne želi, je činjenica da će taj pad imati posljedice i na druge. Krah Američke ekonomije u kaskadnom je lancu porušio sve ekonomije svijeta. Bogati su prestali biti bogati, a siromašni su postali gladni. I kao što to obično biva, stvari su ponovno pronašle ravnotežu. Oni koji su prije bili moćniji (s izuzetkom Amerike i Britanije), to su i ostali. Neki drugi, postali su moćni. Slabi su ostali slabi. Teror nije prestao – samo se je iz jedne točke preselio u više manjih. Diversifikacija terora.

Image Hosted by ImageShack.us

Novouspostavljena ravnoteža nije bila utjeha milijunima ljudi koji su tu ravnotežu morali platiti jedinim čim su imali, životom. Kao u nekom jezivom scenariju, ponovno je popularna postala stara Dylanova pjesma:

«When the cities are on fire with the burning flesh of men
Just remember that death is not the end
And you search in vain to find just one law abiding citizen
Just remember that death is not the end
Not the end, not the end
Just remember that death is not the end”



(analiza novog poretka u drugom dijelu)


- 13:03 - Komentari (19) - Isprintaj - #

04.10.2005., utorak

(O) Glupim huliganima

Otvoreno Rollovo pismo huliganima


Huligani svijeta, gadite mi se!

Skinsi, vi se borite za čistoću i bjelinu? Čistite ulice od crnaca, cigana, pedera, Kineza, Šiptara... Moram vam reći ovo: daleko mi više smetate vi nego što mi je ikada smetala bilo koja od skupina koje vi pokušavate očistiti. Bijedni ste. Zapravo, nijedna od tih skupina mi uopće ne smeta. Ali vi mi smetate. Pacijenti jedni, nadam se da među vama ima i dovoljno pametnih (mada sumnjam), kojima isfuravanje na vaše ideale potajno stvara gorak okus i komešanje u želudcu na kraju dana.

Navijački huligani. Vi ste posebno bijedni. U koju skupinu navijača spadate? U Armadu? Super. Rijeka je divan grad. Zaslužuje navijačku skupinu svog kluba koja će pokazati jedinstvo ovog kraja. Ili ste pripadnik BBB-a. Opet izvrsno. Kažu (ja se ne kužim, ali tako se priča), da ste ponajbolje organizirani, da imate najbolje pjesme i najviše smisla za spektakl. Super, skidam kapu. Ili ste pripadnik Torcide? Najveće i najheterogenije, a opet tako homogene navijačke skupine. Srčani, glasni i entuzijastični. Divno. Divim se vašoj slozi i vašoj ljubavi prema sportu i sportašima koje bodrite. Ali, zar se morate mlatiti? Kome dokazujete što time? (Pitanje se naravno odnosi na one koji se mlate, a ne na navijače općenito.) Tako ste si važni kad nakon susreta uhvatite par navijača suprotnog tabora i razbijete ih. Da, da, to pokazuje da volite svoj klub. Ako nema navijača, nema veze, svoju ljubav ćete dokazati tako što će te premlatiti nekoga, razbiti neki auto, nema veze da li je navijački. Ako ništa drugo, otići ćete ispred studentskog doma i lomiti kosti studentima iz kraja koji vam smeta. I vi se nazivate navijačima? Vi ste vraga navijači! Vi ste bruka za ljubitelje sporta.

Ili ste vi huligan iznad toga? Ne spuštate se na razinu mentalno retardiranih skinsa i navijačkih huligana? Vi se borite protiv konzumerizma, protiv svjetskog poretka i protiv autoriteta općenito. Vi imate tok svijesti koji običan čovjek ne može razumjeti. Jer je glup. Ali vi vidite istinu. Anarhija je jedini put k boljem sutra. Da, da. Sad ćete vi pokazati svijetu. Izaći ćete na ulicu i ogrebati susjedov auto. Pa će on vidjeti što sve ne valja u ovom surovom svijetu, koje su tjeskobe puberteta, i zašto nije dobro kupiti auto ne kredit. Sad će susjed vidjeti da vas baš briga, da možete raditi što god želite. Zar su to lideri anarhizma htjeli reći? Bijedni ste. Nemate pojma koliko. Kroz koju godinu ćete možda i sami saznati koliko. Izgubiti ćete svoje ideale apsurda i kupiti auto. Budite fer prema svijetu, uzmite ključ i ogrebite si ga sami. Pacijenti jedni.

Ma što ja to pričam? Koga briga za nogomet, cigane i crnce, i pubertetlije s ključem ili čavlom u ruci? Nema tu velike filozofije. Vi volite u okviru svoje skupine prijatelja izlaziti i zabavljati se. Vi živite život. Ali što možete kad vam se redovito događa da vas neki slabiji pojedinci ili brojčano slabije skupine idiota izazivaju? Da, da, tako je to. Ne želite se vi tući, ali uvijek vas neki šmokljan gurne, stane vam na nogu ili vas ružno pogleda. Glupan jedan, što si on misli? Pokazat ćete vi njemu kako se treba ponašati. Svo troje ćete ga cipelariti dok mu ne izbijete taj prkos iz glave. Znate, sklon sam misliti da ste vi najbjednija od svih vrsta huligana. Najkukavičkija, najlošije organizirana i bez ikakvih ideja o bilo čemu.

Kombinirani tipovi huligana. Da, vi koji spadate u više skupina ovdje nabrojanih, a i inih nenabrojanih. Višestruko vas prezirem.

Svima vama muškarčinama poručujem: mentalno ste impotentni. Ako ste takve muškarčine, oprobajte se negdje i pokažite koliko ste jaki. Boks? Trčanje? Nogomet? Biciklizam? Nije uopće bitno. Budite face i dokažite da u vama postoji nešto vrijedno. Nemojte tepati sami sebi da je ovo što činite vrijedno. To je bijedno. Zapravo, i ja se zavaravam misleći da vi mislite. Ne mislite vi ništa. U tome i jest problem. Da ste barem životinje, puno bih vas više cijenio. Ali, ne može vas se ni zvijerima zvati. One se bore za preživljavanje i žive po zakonima prirode. I ma koliko djelovale zvjerski, sve je u svrhu ispunjenja tog cilja. Vi niste zvijeri. «Vi ste korov društva i civilizacijska sramota.»

Huligani svijeta, gadite mi se!!!


Rock Roll


Dodatak

(izvadak iz maila kojime sam pojašnjavao ovaj post)
Kad sam pisao o huliganima, nisam uopće razmatrao osobnu razinu nasilja. Razmatrao sam samo nasilje radi nasilja, neosobni pristup prepuštanja mržnji prema nečemu nedefiniranome. Puno je lakše mrziti Srbe kao naciju, nego susjeda Srbina koji ti nikada nije ništa loše napravio. Lako je reci: "Ja mrzim Srbe, ali on je ok. Dobar je čovjek." To je drek od izjave. Jer čim se bilo što makne s individualne razine, čim počnemo zaključivati prema cijelog grupi, vec smo totalno fulali. Posebno je to bitno kod negativnih zaključivanja kao npr. mržnje. Jer, šteta je tada puno veca. Zato sam se okomio na huligane. Oni upravo to rade. Ulazu energiju da bi mogli generalizirati pa zatim ispoljavati mržnju i nasilje. Kad bi to individualizirali, vidjeli bi da ne stoji niti jedan njihov zaključak. A ako bi svejedno doslo do nasilja, to vise ne bi bilo huligansko nasilje, nego neki drugi oblik s kojim se ovdje nisam bavio.

- 13:38 - Komentari (37) - Isprintaj - #

28.09.2005., srijeda

O "oštećenoj robi"

Image Hosted by ImageShack.us

Što te ne ubije, učini te jačim? Mo'š mislit! U biti, u mnogome je to istina. Nedaće u životu jačaju čovjeka. Ista je stvar kao i s hranom. Čitao sam negdje da su makrobiotičari najpodložniji tome da otruju želudac. Bilo mi je to jako čudno. Ne znam previše o makrobiotici, ali navodno oni jako zdravo jedu. Zašto bi onda oni bili najizloženiji trovanju? Objašnjenje: upravo zato što najzdravije jedu. Zvuči paradoksalno, ali ima smisla. Makrobiotičari, ili općenito ljudi koji jako paze na kvalitetu i pripremu namirnica, srednjoročno i dugoročno izgube otpornost organizma na bakterije i nečistoće u hrani na koje je većina ostalih ljudi imuna. Ne znam da li je ta teorija istinita, ali ima smisla. U biti, isti je slučaj s trovanjem vodom turista u primjerice Turskoj. Paklena temperatura, suh zrak, dehidracija prijeti. Na sred ulice česma. Lokalno stanovništvo masovno pije iz nje. Turist si pomisli: «Vidi voda, izvrsno, mislio sam da ću dehidrirati», i popije par gutljaja. Slijedeća scena: turist leži na zaraznom odjelu bolnice. Da li oko njega leže lokalci koji su prije njega pili vodu? Leže vraga. Oni su otporni na te bakterije. Sličnih primjera ima bezbroj. Svi znamo da se cjepivo protiv gripe ili zmijskog otrova proizvodi iz uzorka tog istog virusa/otrova. Znači, mogu zaključiti da poslovica drži vodu: što te ne ubije, učini te jačim.

No, postoje li side-efekti? Je li sve baš tako jednostavno? Plaćamo li na neki način to iskustvo u preživljavanju? Itekako da ga plaćamo! Iskustvo nas možda jača i čini otpornijima, ali nas s druge strane jača i čini otpornijima. Ne, nije jeka. Smatram da to što nas iskustvo jača i čini otpornijima istovremeno predstavlja prednost i nedostatak. Blagoslov i prokletstvo. Naravno, ne pričam o otpornosti na gripu, bakterije iz hrane i zagađenoj vodi.

Radna hipoteza:
Svi ljudi koji su doživjeli i preživjeli intenzivno emotivno iskustvo romantičnog tipa, i morali nastaviti živjeti dalje bez nastavljanja tog iskustva, sada su oštećena roba.

Alternativna hipoteza:
Čovjek je najizdržljivija životinja. Svašta može otrpiti, prebroditi u sebi i krenuti dalje bez posljedica. Nema trajnog oštećenja robe. Sposobnost zacjeljivanja je potpuna. Samo je vrijeme potrebno.

Korištene metode u istraživanju:
Ovo istraživanje temelji se ponajprije na empirijskim iskustvima autora. Osim samih empirijskih podataka, kao i u funkciji interpretacije istih, autor je koristio metode indukcije i dedukcije, analize i sinteze, komparacije, kompilacije, brainstorminga, delphi metode, te metode skakanja s kamena na kamen.

Pitanja na koja istraživanje daje odgovor:
1. Jesu li emotivni ožiljci koje se zarađuje slomljenim srcem privremenog ili trajnog karaktera?
2. Ukoliko se pretpostavi da je ljubav bila iskrena i stvarna, može li se ikada sa daljine gledati na to kao na nešto što se događalo nekom drugom?
3. Da li nezacijeljene rane predstavljaju nepremostivu prepreku za normalan nastavak emotivno života u građenju neke nove kule od karata.

Vjerujem da je ljubav najveće i najljepše iskustvo koje čovjek može doživjeti. Vjerujem i da se to iskustvo doživljava mnogo rjeđe nego što se misli. Velika zavrzlama nastaje zbog toga što ljudi (a svi smo mi ljudi zar ne?) vrlo često zamjene ljubav za zaljubljenost, privlačnost, razumijevanje, potrebu za imanjem nekoga (iliti borbu protiv usamljenosti)... Nadam se da većina ljudi u životu uspije iskusiti pravu ljubav. Vjerujem da je to moguće i više puta u životu. Ipak, ako bi mi netko tvrdio da je u životu iskreno volio 10 puta, bio bih sklon vjerovati da nije volio niti jednom. Rekao bih da je on jedan od onih koji miješaju ljubav sa drugim, manje snažnim porivima.

Uglavnom: volimo, predamo se tome svim srcem. Bez ograničenja. Bez sumnji. I dogodi se nešto. Izgubimo. Slijedi bolno, teško i dugo razdoblje preživljavanja. Koliko dugo? Koliko je potrebno za preboljeti iskrenu ljubav? Tri mjeseca? Pola godine? Godinu? Deset godina? Doživotno? Odgovor ovisi prvenstveno o tome što se podrazumijeva pod prebolijevanje. Je li to sposobnost da se krene dalje i nastavi normalno živjeti? Ako je tako, onda razdoblje i nije tako strašno dugo. Ovisi o osobi, o okolnostima, o intenzitetu... Ali može se. Vremensko-prostorna odgođenost daju rezultate.

Upotrijebimo svu mentalnu higijenu koju imamo, spakiramo bolne emocije u kofer, odlažemo ih u neki zabačeni kutak našeg mentalnog podruma i nastavljamo dalje. Može se to. Ali, iskrene emocije ne možete baciti u kantu za smeće i očekivati da će ih gradska čistoća odnijeti u nepovrat. One su spakirane negdje u podrumu. Kofer je dobro zatvoren. Držite ga pod kontrolom. Ne želite ga otvarati. Dapače, ne pada vam to na pamet. Kad bi vam ga netko i otvorio, ne biste posrnuli. Ne biste se vratili kad biste i mogli. Znali biste da je to iza vas. Da povratka nema. Sve bi vam to bilo savršeno jasno. No da li bi vam bilo svejedno? NE. Nikada vam (nam, mi...) ne može biti svejedno. U trenutcima sjete, u trenutcima boli i duševnog nemira, u trenutcima kad vas neki detalj prisjeti na ovo vrijeme, bol će se vratiti. I biti će jaka isto kao onog trenutka kad vam je bilo najteže. Moći ćete je osjetiti gotovo na fizičkoj razini. Ponavljam, to ne znači da ćete se poželjeti vratiti ili da niste preboljeli i krenuli dalje. To samo znači da vam je bilo stalo. Ponovno bih povukao primitivnu paralelu. Ista je stvar kao i s lomljenjem kostiju. Ozlijedite se i polomite nešto. S vremenom zaraste. Ne boli vas više. Zaboravite na bol. No, do kraj života se može dešavati da vam neki čudan pokret ili neko loše vrijeme vrati bol u slomljenu kost. I sjetite se svega u istom času. Bol je trenutna. Prođe isto brzo kao što se pojavi. Ne ostavlja tragove. Ne prouzrokuje agoniju koju je prouzročila kad se je desila. Ali se pojavljuje. Ista je stvar i s preboljenom ljubavlju.

Zbog toga kažem da su svi ljudi koji su preboljeli stvarnu, iskrenu i intenzivnu ljubav "oštećena roba". Ožiljci ostaju. Zametnuti su u prašnjavom koferu u zaboravljenom dijelu podruma, ali nisu odbačeni.

Druga stvar: svaka ozlijeda, svako trovanje hranom, svaki ljubavni posrtaj čini nas opreznijima. Slijedeći put ćemo više paziti kad budemo preskakali zidić. Ili kad budemo pili vodu u stranoj zemlji. Ili kad se budemo prepuštali novoj ljubavi. Oprez u ljubavi? Oprez je ubojica. Sprječava potpuno prepuštanje. Sprječava potpunost. No, to ne znači da ga ne treba biti. Dapače, oprez vas sprječava da počinite iste greške. Oprez vam pomaže da ne poginete pokušavajući. Ali, ako preuzme primat ubija čaroliju. I zato kažem da su svi ljudi koji su preboljeli stvarnu, iskrenu i intenzivnu ljubav "oštećena roba". Zbog opreza.

Dodatak prvi
Jedan čovjek iz mog kraja je našao ljubav svog života. Naprosto ju je obožavao. I ona je obožavala njega. Nažalost, ona je bila smrtno bolesna. Oboje su to znali. Oženio ju je kad joj je već ostalo malo vremena. (Navodno ju je morao nositi pred oltar.) No, nije htio odustati od ljubavi. U dobru i u zlu. Nedugo nakon toga, Bogu ju je uzeo k sebi. Čovjek je preživio. S vremenom je nastavio živjeti. Ponovno je našao ljubav. Oženio se. Dobio djecu. Iskreno voli svoju ženu i svoju obitelj. U to ne treba sumnjati. No, ponekad, zaista samo ponekad, možda samo jednom u nekoliko godina, doživi trenutak slabosti. U tim ga se trenutcima slabosti može naći kako u noći mrtav pijan plače na grobu svoje preminule žene.

Dodatak drugi
Meni jako bliska osoba (muškog spola) je iskreno voljela. I izgubila. Prebolijevanje joj je bilo dugo i teško. Ali uspjela je. Danas se ne bi vratila na ono što je bilo. Vjerujte mi, pouzdano je da se ne bi vratila. Život joj ide dalje. No da li joj je svejedno? Da li osjeti bol kada vidi svoju teško preboljenu ljubav da se s nekim drugim šeće ruku pod ruku? I te kako da osjet bol. Ne zato što bi on htio biti na tom mjestu. Nego zato što je "oštećena roba".


Rock Roll - "oštećena roba"


- 14:01 - Komentari (55) - Isprintaj - #

25.09.2005., nedjelja

O postojanju Boga – drugi dio

Dva citata

U drugoj polovici ovog monologa, u dva citata ću prenijeti svoje misli.

U prvom citatu prenosim jedan razgovor između studenta i profesora. U razgovoru je spominjana jedna konkretna religija, a ovo nije post o religijama nego o postojanju Boga. No to spominjanje iz citata je bilo nemoguće izvući, a da se ne poremeti kontekst. No to i nije previše bitno jer se stvari ionako mogu promatrati generički. Rečene misli mogu vrijediti za svih koje vjeruju u Boga, višu silu, silu ili kako već to tko želi zvati. Citat mi je ponajprije zanimljiv zbog učesnika u razgovoru, a na samu teoriju i sam imam primjedbu.
Drugi citat je jedna, meni izvrsna, misao iz filma. Prenosim je zato što mi se čini idealnom za zaključivanje teme.

Prvi citat

Sveučilišni postavio je studentima ovo pitanje:
- Je li Bog stvorio sve što postoji?
Jedan student mu je smjelo odgovorio:
- Da, Bog je stvorio sve što postoji!
- Bog je sve stvorio? – upita profesor još jednom.
- Da profesore, odgovori student.

Profesor će potom:
- Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo. Budući da zlo postoji, a uzevši u obzir princip da nas određuje ono što radimo, onda je i Bog zao!
Student je ostao šutke, a profesor je pun sebe konstatirao kako je još jednom dokazao da je ono što kršćani vjeruju zapravo mit.
Drugi je student podignuo ruku i pitao profesora smije li ga nešto pitati.
- Naravno – odgovori profesor.
Student ustane i reče:
- Profesore, postoji li hladnoća?
- Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno?

Studenti su se zahihotali na kolegino pitanje.
Mladić je odgovorio:
- Zapravo profesore, hladnoća ne postoji. Prema zakonima fizike, ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je odsutstvo topline. Svako tijelo ili objekt prema proučavanju ima ili prenosi energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ima ili prenosi energiju. Apsulutna nula znači potpunu odsutnost topline sve tvari postanu inertne i nesposobne za reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo ako nemamo toplinu.

Student nastavi s pitanjem:
- Profesore, postoji li tama?
Profesor odgovori:
- Naravno da postoji.
Student će na to:
- Opet ste u u krivu, profesore, ni tama ne postoji. Tama je u u stvarnosti samo odsutstvo svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo se poslužiti Newtonovom prizmom da pretvorimo bijelo svjetlo u mnoge boje i proučavati različite duljine svjetlosnih valova za svaku boju. Ne možemo mjeriti tamu. Najobičnija zraka svjetla može prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju. Kako možete znati koliko je određeni prostor mračan? Mjerite količinu prisutnog svjetla. Nije li ovo točno? Tama je pojam koji ljudi koriste da opišu što se događa kad nema svjetla.

Na kraju, mladić upita:
- Profesore, postoji li zlo?
Sad već pomalo nesiguran, profesor odgovori:
- Naravno, kao što sam već rekao. Vidimo zlo svaki dan. Najčešće u svakodnevnim primjerima čovjekove nečovječnosti prema drugim ljudima u zločinima i nasilju diljem svijeta. Ove manifestacije nisu ništa drugo nego zlo.
Na to će student:
- Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne postoji po sebi. Zlo je jednostavno odsutstvo Boga. Baš kao i tama i hladnoća, to je pojam koji su ljudi stvorili da opišu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije poput vjere i ljubavi koje postoje baš kao što postoje svijetlo i toplina. Zlo je posljedica onog što se dogodi kada u čovjekovom srcu nije nazočna Božja ljubav. Baš poput hladnoće koju doživljavamo u odsutstvu topline, ili poput tame koja se događa kad nema svijetla.

Profesor je sjeo.
Student se zvao Albert Einstein.

Preneseno iz lista Pogled, broj 1-2/2005.

Drugi citat

- Najveći trik koji je vrag ikad izveo...
... je bilo uvjeriti svijet da on ne postoji.


Preneseno iz filma Privedite osumljičene (The Usual Suspect).


Rock Roll


- 00:01 - Komentari (36) - Isprintaj - #

21.09.2005., srijeda

O postojanju Boga – prvi dio

Od svih beskonačnih rasprava u kojima sam sudjelovao, nekako su mi najupečatljivije bile one o postojanju Boga, ili viših sila općenito. Kave i kave, sati i sati, živci i živci su na to utrošeni. I jedini je zaključak bio da nitko nikoga ni u što ne može uvjeriti. (Mada, istini za pravo, u mom je društvu inače tako, ali na ovoj temi posebno.) Ateisti su uvijek ponovno nalazili načine da opovrgnu ono što su vjernici smatrali dokazima. Vjernicima je pak to opovrgavanje bilo smiješno i nerazumno.

Sve se svodi na jedno: nema konkretnih, jasnih i nedvosmislenih dokaza koji bi mogli potvrditi ili opovrgnuti postojanje Boga. Sve se svodi na to da jedni vjeruju, a drugi ne. Tako su primjerice iskustva kliničke smrti (u kojima se viđa svjetlosti i čuje glas) za jedne ultimativni dokaz zagrobnog života, a za druge izmišljotina ili pak halucinacija. Isto tako, čudesna ozdravljenja nakon molitve za jedne su glupost, a za druge svetinja. O ezorcizmu, kao i samom zaposjedanju tijela demonima da i ne pričam. O svemu se može raspravljati. Jako dugo. I još više od toga. Ali ne može se dokazati. Barem ne dokazati na način koji bi ateistima bio vjerodostojan.

Stoga, ne želim pokušati nikome dokazivati ni opovrgavati postojanje Boga. Naučio sam da nema smisla. Ali slobodan sam primijetiti nešto drugo: ateisti uvijek iznova koriste jednu te istu skupinu zaključaka. Ti zaključci svode se na slijedeće: «Kad bih dobio opipljiv dokaz da Bog postoji, vjerovao bih», ili «Ako Bog zaista postoji, zašto se je dogodilo ovo, ili ono i zašto nije napravio to ili to?», ili pak «Zašto ti tog tvog Boga ne tražiš (ili ne očekuješ)...» Pogodili ste, uvijek se traži jasna i nedvosmislena intervencija. Treba nam netko tko će pretvarati vodu u vino ili razdvajati more. Ono što želim pokušati objasniti je zašto takvih dokaza nema. Želim objasniti zašto je sve dvosmisleno o zašto je svemu moguće isto uvjerljivo vjerovati i ne vjerovati. Biti će to slobodna i prilagođena interpretacija ideja iz knjige Zemlja – jedini planet izbora.

U ovom materijalnom svijetu caruje slobodna volja. I slobodna volja je doista jedini stvarni zakon. Čak ni u robovlasničkom društvenom uređenju slobodna volja roba nije dovedena u pitanje. Sloboda da, ali volja ne. Ona ostaje. Sada, pretpostavimo da postoji duša. Da je svaki pojedinac ima, neovisno o tome vjeruje li da je ima ili ne. Pretpostavimo i da je duša besmrtna pa je stoga tijelo zapravo samo ljuštura za trenutno pohranjivanje duše (oprostite na nespretnosti izraza). Nadalje, pretpostavimo (znam da puno moramo pretpostavljati, ali važno je za koncept) da su naše duše poželjele imati zemaljsko (fizičko, materijalno...) iskustvo. I da im (ili nam) je Bog to dozvolio. I stoga smo se rodili na Zemlji. I sada tu živimo i skupljamo iskustva koja smo željeli, ali se ne sjećamo onoga od prije. Ne sjećamo se da je naša duša postojala i prije naše ljušture. Na koji način mi možemo skupljati samo svoja iskustva i živjeti samo svoj život onako kako samo mi želimo? Tako što će nam duh biti potpuno slobodan.

Iako smo ovdje potpuno slobodni, od nas se očekuje da živimo po Božjim zakonima. Bog to očekuje od nas. Kako nam on to pokazuje? Da li nam naređuje, ili nas prisiljava? Ne, on apelira! Da, da, samo apelira. A na nama samima je da odlučimo hoćemo li poslušati apel ili ne. Da li ćemo vjerovati ili ne vjerovati.

Zašto? Zašto se Bog ne bi pokazao jasno i nedvosmisleno da postoji i da ima određena očekivanja od nas? Ateisti kažu: «Ja bih vjerovao u Boga kad bih vidio...» Sve bi bilo puno jednostavnije zar ne? Bi, ali ne bi bilo isto. Jer, kad bismo mi jasno i nedvosmisleno znali (naglašavam: znali, a ne vjerovali) da Boga ima, da postoji pakao i raj i da ćemo nakon smrti odgovarati za svoje postupke, sigurno bismo živjeli po njegovim zakonima. Nema sumnje tomu. Kad bi pouzdano znao da će za nepodopštine u ovoj formi biti kažnjen vječnim prognanstvom u pakao u nekoj drugoj formi, svatko od nas bi otrpio tih prosječnih 68 godina i živio kako treba. (Dobro, možda bi bilo umno poremećenih ljudi koji bi postupili drugačije, ali to su zaista izuzetci.) Tko bi učinio išta loše ako bi znao da će biti uhvaćen (nema skrivanja zločina pred Bogom) i da će biti kažnjen nemjerljivo više nego što je bilo kakva korist (ili zadovoljstvo) ostvarena tim lošim činom? Nitko lucidan. Eto.

Zaključno: jasno i nedvosmisleno znanje o postojanju Boga uništilo bi slobodnu volju čovjeka. A osnovni cilj života je stjecanje vlastitog iskustva kroz slobodnu volju. Prema toga, dokaza za postojanjem Boga ne smije biti. A, da li ćete vi vjerovati u njegovo postojanje ili ne, stvar je vaše slobodne volje.


Rock Roll

- 02:06 - Komentari (62) - Isprintaj - #

02.09.2005., petak

O mentalnoj higijeni



Za mentalnu higijenu sam prvi put čuo od svog prijatelja GB kada je odbio s društvom gledati neki horror. Rekao je da njemu horrori stvaraju nekakvu unutarnju napetost, da nakon njih loše spava danima i da mu to jednostavno ne treba. Nadodao je da on ne gleda horrore zbog održavanja mentalne higijene.

Kao što možete i pretpostaviti, pojam mi se je jako zasviđao. I puno mi toga objasnio. Naime, ja, kao i svi ostali, često pribjegavam mentalnoj higijeni, a do tada nisam znao da uopće postoji izraz za tako nešto. GB je koristi za ne gledanje filmova koji ga opterećuju (zaista, nakon što sam ga prisilio da zajedno odgledamo «28 dana kasnije», danima je sanjao zombije :-))) ). Ja ju apliciram kroz nečitanje stranica sa crnom kronikom u novinama. Zbog nje izbjegavam i sapunice, reality show programe i razno slično smeće kojime nas zasipaju ove naše niš-koristi televizijske kuće. U širokom luku izbjegavam i tračersko-konspirativne rasprave o događajima sa uzročno posljedičnom vezom. «Ona je njemu rekla...» «A on je to napravio zato što...» «Ali bit će njoj žao zbog...» Ma dajte ljudi, kupite si život!

Vjerujem da svatko od vas ima neke svoje stvari koje filtrira da mu ne zagađuju tijek misli. Svatko nešto drugo. Tko zna, nekome možda baš glupe sapunice pomognu da se opusti i raščisti glavu od drugih problema. Istini za pravo, to baš i ne razumijem, ali razumijem jednu blisku radoholičnu osobu koja zaista previše radi i brine o poslu. Da bi se smirila, ta osoba često gleda western filmove. Ali ne one pametne westerne novijeg doba, nego obične stare John Wayne pucačine. Znam da joj je to potrebno za čišćenje misli. Pa s obzirom na sličnost, moguće da je nekima i sa sapunicama tako. Ali manjini.

No vrijednost mentalne higijene može biti i puno veća. Mentalna higijena je ono što nam treba u najtežim trenutcima. U prošlom sam postu pisao o nužnosti emocija. O tome da nas one čine nadmoćnima, a ne slabima. No naravno, kao i uvijek, sve je u ravnoteži. Ne možemo pustiti ni da emocije same vladaju. Ponekad je glas razuma jedini put. Jeste li se morali kada suočiti s teškim prekidom? Ja jesam. Znam kako je. Nakon tako nečega normalno je tugovati. Ne mogu se suzbiti sve emocije. Ali nije dobro ni paralizirati si život. Negdje treba skupiti snage. Mislim da je tada značaj mentalne higijene nemjerljiv. Mentalna higijena se tada sastoji u prisiljavanju sebe na koncentriranje na druge stvari. Imate za položiti ispit? Nema boljeg vremena za učenje (suprotno onome što se smatra). Rizik vam skuplja prašinu na ormaru? Skinite ga i stavite na stol. Pozovite ekipu. Jeste li čuli za novu igru na ploči zvanu Puerto Rico? Izvrsna je, sad je vrijeme da si je pribavite. Normalno je da osjećate i da boli. Da ne boli, tek tada bi značilo da nešto nije u redu. Ali bez posrtanja. Ne treba vam Wertherov scenarij.

Sve u svemu, svi mi imamo neku svoju verziju mentalne higijene. Ja otkad znam za nju, pokušavam je usavršiti. I mogu reći prilično uspješno. Još tu ima puno prostora za napredovanje, ali dobro je. Ponekad, kad mi se gluposti počnu vrtjeti glavom, dovoljno je da se sjetim te filozofije i već mi je lakše. Misli se vrate na pravi put. Kako je kod vas?

Rock Roll

- 14:34 - Komentari (68) - Isprintaj - #

27.08.2005., subota

O osjećajima

Što razlikuje čovjeka od ostalih životinja na planeti? Razni se tu aspekti mogu uzeti u obzir. Duhovni lideri bi rekli da čovjek ima dušu. Ta je duša izravni izraz božanskoga u njemu i izdvaja ga u ovome svijetu. Antropolozi bi možda ustvrdili da je ljudska rasa napredovala zbog sposobnosti za apstraktno razmišljanje. To je omogućilo razvoj jezika i pisma. Omogućilo je to i stvaranje mentalnih karti, razumijevanja matematike... Prizemniji bi obrazložili da su ljudi napredniji od životinja prvenstveno po tome da koriste seks kao sredstvo zabave, ugode i ubijanja stresa, a ne samo za očuvanje vrste (reproduktivna funkcija). (To doduše nije u potpunosti točno, jer primjerice i dupini rade isto.) Amerikanci bi vjerojatno ustvrdili da su ljudi akteri neviđenog civilizacijskog napretka zato, i samo zato, što je među ljudima nastala slavna američka nacija koja je izmislila demokraciju, pizzu, slobodu i ravnopravnost, a vjerojatno i pismo i kotač. Znanstvenici samu esenciju ljudske premoći detektiraju u nezamislivim znanstvenim postignućima poput primjerice: tiskarskog stroja, SMED sustava u Toyoti, Centrino tehnologije, ili materijala za proizvodnju kipova po kojoj golubovi neće... hm, znate već. Umjetnici se s time ne slažu pa tvrde (primjerice M.Manson prije par dana za hrvatski tisak) da je umjetnost značajnija za veličanstvenost ljudske rase od znanosti. Drevni ljudi su znali ono što danas znaju samo rijetke preostale skupine urođeničkih plemena. Ljudi nisu ništa bolji od svojih životinjskih susjeda (na Zemlji). Čovjek ne bi trebao ubijati životinje više nego što mu je potrebno za jelo, ne bi trebao uzgajati ni viškove biljaka. S prirodom bi trebalo živjeti u skladu, a ne ratu. Isto tako, poput životinja, iako su se sukobljavali, drevni ljudi nikada nisu međusobno ratovali. (Ovo pišem pod dojmom nedavno ponovno odgledanog filma Instict.) Stoga, današnji ljudi ne da su napredovali nego su nazadovali i zaboravili živjeti. Prepuštaju se bezvrijednim iluzijama poput materijalnih simbola vrijednosti i kupovine časti.

U skoro svim bi se nabrojanim (osim u dijelu koji se sprda s Amerima), a i mnogim nenabrojanim aspektima, moglo naći ponešto istine. Kao što je to objasnio genijalni OvajOnaj, sve ovisi kutu gledanja i vremenskoj pogođenosti.

Aspekt koji ja sada želim obuhvatiti je aspekt osjećaja. Vjerujem da je sposobnost lučenja osjećaja nešto najbolje što čovjek ima. Mislim da je ta sposobnost bila preduvjet za ostvarenje velikih umjetničkih dostignuća i razumijevanje istih. Vjerujem da su ambicija, želja za napredovanjem, za kršenjem dogmi, za pomicanjem granica itd. također proizašle iz sposobnosti za osjećanje.

Već sam u nekoliko navrata pisao o tome da smatram da je ljubav najuzvišeniji osjećaj koji čovjek može osjetiti. Stoga ovo ipak neće biti još jedna Rockova oda ljubavi (iako se teško suzdržavam). Pažnju želim skrenuti na drugu stranu spektra: žalost, tugu, razočarenje... To su emocije koje nikome nisu drage. Svi bismo ponekad poželjeli da ih nema. Happy-child je prošlih dana pisala o plakanju. Najprije u žena, pa potom i u muškaraca. Komentatori su gotovo jednoglasno zaključili da muškarci plaču veoma rijetko i da su ti trenutci posebno traumatični za one koji to vide. Djetetu je otac glavni potporni stup u životu. On sve zna, on je najjači, najčvršći, on mora imati snage za cijelu obitelj. Mama može plakati kad joj je teško, ono (dijete) može plakati kad mu je teško, ali otac... Ako otac plače, gdje naći nadu? Znači li to da je doista nema? Slična se paradigma može prenijeti i na supruga ili brata. Muškarci se ne smiju slomiti. Jer netko mora ostati jak. Ali što to zapravo znači? Činjenica je da zaista muškarci puno manje plaču. Znači li to i da manje osjećaju? Jer plač je ekspresija tuge (može biti i sreće, ali to je prilično rijetko). U svakom slučaju, ekspresija je snažnih emocija. Očekuje li se to od muškaraca da manje osjećaju? Ili se je to barem očekivalo u tradicionalnom društvu u kojem je muškarac (barem nominalno) neprikosloveni vođa obitelji?

S druge strane, čitam neki dan dirljiv post kod Deleted. Dozvoliti ću si da je citiram:

«i kako onda ocekivati njezan zagrljaj utjehe...
zasto bi on uopce pomislio da vas treba cuvati?
kad ste jebena supergirl...
kad ste prejaka i presamostalna...
kad stistnete zube kad je tesko i postanete pretihi kad treba reci : trebam te...
moze li se negdje odlogirati sa supergirl.com????»


Počinju li i žene patiti od iste manije? Je li to jedna od stvari koje im je emancipacija donijela? U svemu ravnopravne muškarcima (što je sasvim u redu i jedino prirodno), pa i u tome da moraju biti čvrste i jake kao muškarci (što je isto tako sasvim u redu ukoliko to žele). Zar suvremena jaka i samostalna žena ne smije plakati, ne smije se slomiti, ne smije tugovati? Jer ona je supergirl! Mora stoga biti kao superman. Da, ali i supermanu je ponekad trebao zagrljaj u tišini, prepun utjehe i razumijevanja. Pa zašto ne bi i supergirl trebala takav. No, od snažnih se počne očekivati da nikada nisu slabi. A to je težak teret.

Ponavljam, nitko od nas ne voli biti tužan. Svi se moramo boriti da nas tuga ne preuzme. Da se ne pretvori u depresiju. U očajavanje. Moramo se boriti protiv samo-žaljenja. «Jadan ja. Kako mi se to moglo dogoditi? Zašto baš meni?» Rekao je lik kojeg tumači Anthony Hopkins u filmu «Na rubu divljine» da ljudi koji zaglave u divljini uglavnom ne umiru od hladnoće ili divljih životinja. Umiru od srama. Prepuštaju se osjećajima «Jadan ja» ili «Zašto baš meni?» umjesto da pokušaju promijeniti svoj položaj. Odustaju od borbe i predaju se. To ih ubije. Slično je i u drugim životnim krizama. Strašno je svakome tko se mora suočiti s smrću svoga bližnjeg. Bilo bi lijepo kad se kroz to ne bi moralo prolaziti. Svi koji su preživjeli krah velike ljubavi znaju koliko ljubav može boljeti. I zašto je najgora ciganska kletva «Dao Bog da imao pa nemao». Ljudi kojima propadne firma ili nesretnim slučajem strada životna imovina, također dolaze do dilema kako nastaviti sada kada nema svega onoga za što su se borili.

Zašto na svijetu ima toliko tuge? Ne bi li bilo lakše kad bismo mogli na prekidaču za tugu pritisnuti na OFF? Je li zapovjednik Data na Enterpriseu bio u boljem položaju od nas ostalih? I ako je, zašto je utrošio onoliku energiju da bi dobio osjećaje? Zato jer je jedino ako mogao postati čovjek! On, savršeno umjetno biće, bio je bolji ili jednak čovjeku u svemu osim u osjećajima. I zbog toga (bez osjećaja) nikada nije mogao biti čovjeku ravan.

Kako bi izgledao svijet kad bismo se mogli riješiti emocija? Zasigurno nesagledivo drugačije nego ovaj u kojemu živimo. Možda ne bi bilo ratova (kao u filmu Ekvilibrij). Možda bismo znanstveno i kulturološki bili 15 koraka ispred sadašnjeg stanja. Tko zna koliko bismo efikasniji bili u svemu što radimo kada ne bismo trošili vrijeme na ljubav, tugu, sreću, ljubomoru, nadanja... Ali bismo li to bili mi? Bismo li još uvijek bili ljudi?

Je li sposobnost za plakanjem i nužnost za tugom u kritičnim trenutcima najveća čovjekova slabost ili snaga? Je li općenito emotivna osoba slabić ili junačina? Ja kažem da je osjećajnost snaga. I vjerujem da nema bezosjećajne filozofije koja me može razuvjeriti. Između Vulkanaca i Romulanaca ja uvijek biram Romulance. I nikakav Star trek scenarist me ne može uvjeriti da je logika uvijek premoćna u odnosu na emocije. Ma koliko vremena, živaca i snage morao utrošiti da bih te emocije zadržao u granicama mjere.


Rock Roll,
emotivac


«Well, everybody hurts sometimes,
Everybody cries. And everybody hurts sometimes.
And everybody hurts sometimes. So, hold on, hold on.
Hold on, hold on. Hold on, hold on. Hold on, hold on.
»

R.E.M.: Everybody hurts




- 16:01 - Komentari (46) - Isprintaj - #

14.08.2005., nedjelja

O seksualnom opredjeljenju

Ovo nije post o mojim seksualnim afinitetima. Svi vi koji ste već dolazili na moj blog znate da se takvo što na njemu ne može naći. Ovo je post o seksualnim preferencijama ljudi i pravu čovjeka na seksualnu orijentaciju.

Svatko ima svoje preferencije. Svatko ima i pravo na svoje preferencije. Društvo to oduvijek pokušava osporiti. Uvijek se pokušava naći neki dobar razlog da se neki postupak koji nije prihvatljiv u skladu s aktualnom indoktrinacijom proglasi neprihvatljivim. Najdrastičniji primjeri toga (koji su meni poznati) su osakaćivanja žena kako ne bi mogle uživati u seksualnom odnosu. U takvim se društvima smatra da to za ženu nije primjereno. Što reći na to nego: strašno!!!

U vrijeme moje prabake, žene su se ponosile činjenicom da ih njihovi muževi nikada u životu nisu vidjeli gole. Pitate se kako su onda dobili djecu? Da, i mene je to intrigiralo. Seksualni odnosi su se odvijali u potpunom mraku. Žene su bile razodjevene samo onoliko koliko je bilo potrebno da bi do odnosa moglo doći. Posebno je to neobično ako znamo da su daleko u povijesti, u nekim drugim kulturama, na seksualnost gledali puno drugačije. Neki su na nju gledali kao mi danas. Neki čak i puno slobodnije. Primjerice, u Kama Sutri se mogu vidjeti eksplicitini odnosi između dvaju muškaraca. Jedan od njih se pritom čak i prostituira. I to odjeven u ženu. Onda i tamo, ništa neobično. Danas i ovdje, predmet tabua. I za japanske je samuraje bilo sasvim uobičajeno da konzumiraju mušku ljubav. O Sparti, Lezbosu i orgijama u Rimu ne bih ni pisao. Svi sve znate.

Sve ovo pišem samo iz jednog razloga: prije nego što osudimo tuđi seksualni izbor i način života, sjetimo se da su naše predodžbe institucionalno i kulturološki zadane. Nisu apsolutne. Nisu jedina istina. I svatko, ama baš svatko, ima pravo na izbor. Samo je jedan uvjet – time ne smije štetiti drugima.

U vrijeme studentskih dana, tijekom jedne rasprave, upitao sam svoju frendicu Dolololo: «Što ti Dolololo misliš o analnom seksu?» Odgovor koji je dala je bio savršen: «Pa čuj, ja nemam apsolutno ništa protiv. Pod uvjetom da svima uključenima odgovara.» Tako je, jedino što neka seksualna preferencija mora zadovoljiti da bi bila društveno prihvatljiva je da sudionicima odgovara. Nitko nema pravo drugome nametati granice. Ni gornje ni donje. Tko je taj koji smije reći: oralni seks nije u redu, ili analni seks nije u redu, ili homoseksualnost nije u redu, ili sado-mazo nije u redu? Tko je taj koji može reći obrnuto: oralni, analni, homoseksualni ili sado-mazo seks je u redu? Svatko i nitko. Svatko ima pravo postaviti vlastite kriterije. Nitko nema pravo postavljati kriterije drugima (pritom mislim na društvo, a ne na partnera).

U jednom drugom društvu i jednom drugom prigodom sudjelovao sam u raspravi koja je prerasla u dernjavu. Riječ je bila o traču da jedan studentski par uživa u seksualnoj igri tijekom koje jedno po drugome vrše nuždu (navodno i veliku i malu). Prirodna reakcija svih nas prisutnih je bila: «Fuj! Odvratno!» Da, i sad kažem: fuj i odvratno. Ali rasprava je vođena oko nečeg drugog. Jedna je strana zastupala tezu da je to neprirodno, odvratno i da to nitko ne bi smio raditi. Druga je strana, čije argumente smo branili samo ja i moja prijateljica Miaaauu, se je zalagala za to da tko tako nešto želi raditi, to i smije raditi. Nevjerojatno je koliko smo istih kvaziargumenata druge strane morali odslušati. Sve se je svodilo na jedno: «Vi niste normalni! Pa zar biste vi voljeli da netko piša po vama?» Odgovor je bio uvijek isti: «Ne. Ne bih volio/voljela. Nikada nisam radio/radila takve stvari, nit mislim. Ali ako se nađe par koji u tome uživa, ako oboje to žele i vole, zašto oni to ne bi radili?» Protuargument je ponovno bio: «Niste normalni! Pa ja ne mogu zamisliti da netko piša po meni.» «Niti ne trebaš tako nešto zamišljati. Ti samo zamisli da postoje ljudi kojima to paše i da oni time tebe ne ne oštećuju.» «Ali zar bi ti htio...» «Ne, ne bih htio, samo ostavljam prostora onima koji bi htjeli.» Vjerujte mi, trajalo je satima. I nitko nikoga nije uvjerio u svoj stav. Ostali smo u dva tabora. Par dana nakon toga me je «vođa» suparničke strane (to je inače neimenovana osoba koju obožavam usprkos tome da ima vrlo kritičnu narav) proglasila promiskuitetnim. E to je izazvalo pravu svađu. Zar je promiskuitet to da dajem slobodu svakom pojedincu da izabere svoj put?

Ja nikome ne dopuštam da se petlja u moj izbor. Moja intima se tiče samo mene i moje partnerice. Tako misle i oni koji druge ograničavaju, ili pokušavaju ograničiti. S jednom iznimkom: oni doživljavaju svoj izbor kao normalan ili prirodan i stoga je on van rasprave. Ako tuđi izbor ne smatraju normalnim ili prirodnim, o njemu se imaju potrebu kritički izjašnjavati. E pa nemaju pravo. Oni imaju potpuno pravo govoriti: «Meni se to ne sviđa i ja smatram da to ne bi trebalo raditi.» Ali nitko nema pravo govoriti: «To se ne smije raditi. Takvi ljudi trebaju ići na liječenje. Takvo ponašanje treba zakonski zabraniti...» Jer takve riječi me podsjećaju na razne totalitarističke režime od srednjovjekovnog Crkvenog, preko nacističkog, fašističkog, komunističkog ili aktualnog radikalno islamističkog. Svi su oni "znali" što je za drugoga dobro i ispravno. Izvrsni Slobs, piše o tome da se u Iraku premlaćuje i ubija žene koje hodaju cestom bez marame na glavi. Jer žena ne smije u javnosti pokazati nimalo ženstvenosti. Zlatko Tomčić u Saboru govori o tome da bi homoseksualnoj zajednici trebalo omogućiti liječenje. Ljubo Ćesić Rojs bi ih preselio na izolirani otok. Moja bi prijateljica zabranila da parovi pišaju jedno po drugome u okviru seksualne igre. Koja je razlika? Razlika je samo u detaljima, princip diskriminiranja je isti. Po svojoj mjeri diktiraju ponašanje drugima.



Rock Roll,
borac za pravo na seksualno samoopredjeljenje


UPDATE 16.08.2005., 19 sati
Nema veze s postom.


Upravo mi se javila prijateljica. Kaže da je njena kćerka čitala kalendar i uočila da je danas dan svetog Roka. Istovremeno su shvatile da je to moj blog imendan. Zaista, pa nisam li ja Rock Roll, ili u domaćoj verziji Roko Rolić?!! A ni ja sam se nisam dosjetio tome! Eto, ja imam blog imendan i pametne prijatelje koji me informiraju. Hvala im. :-))))

- 20:30 - Komentari (72) - Isprintaj - #

10.08.2005., srijeda

O životu, svemiru i svemu ostalom

Digresija

Stvari na kraju uvijek bivaju onakve kakve su morale biti. I snaga pojedinca se očituje u sposobnosti da prihvati nepromjenjivo. Ipak, u rijetkim trenutcima slabosti, ponekad, zaista samo ponekad, zna zavladati sjeta. I ma koliko da je vremena prošlo, rane se otvore. A umom zavlada misao: "Što bi bilo kad bi bilo?"

Rock Roll
- 11:01 - Komentari (34) - Isprintaj - #

13.07.2005., srijeda

O prodaji mudrosti (i gluposti)

Žene su univerzalno beskorisne. I to se može dokazati i pokazati. Ono što slijedi je osuvremenjena varijanta antropološke teorije.

Nekad davno, kad su ljudi tek počeli razvijati ono što se danas popularno naziva civilizacija, vladao je matrijarhat. Žene su vladale (i formalno, a ne samo neformalno) muškarcima i samim društvom u njegovim počecima. Uzroke tome može se naći u činjenici da su žene osiguravale nastavljanje rase. Samo su one mogle rađati. I njihov je značaj zbog toga bio nemjerljiv.

Čovjek (ljudska rasa) je pomalo počinjao vladati prirodom. To je značajno različito od korištenja prirode, kao što to čine životinje. Razvijale su se nove vještine. Do tada neviđene na ovoj planetici. Lov je oduvijek bio vid dominacije sposobnijih. Ta se sposobnost kod tigra očituje u snazi, kod lisice u lukavosti, kod geparda u brzini, kod dinosaurusa u veličini. No čovjeku je pošlo za rukom nešto drugo, počeo je hvatati životinje koje su bile brže, jače i veće od njega samoga. Počeo je koristiti prednost uma. I oružje. Nakon lova, daljnji je doseg bilo porobljavanje životinja (stočarstvo) i obrađivanje zemlje kao zamjena za obično ubiranje plodova (ratarstvo). Novi način ovladavanja staništem osigurao je ljudskoj rasi razmnožavanje. S vremenom je ljudska rasa postala dovoljno jaka i dovoljno brojna da njezin opstanak nije bio upitan.

Usporedo s time, komparativna prednost žena u rađanju djece je počela gubiti na značaju. Ali je zato na značaju dobila snaga. Jer, iako je um bio ono što je izdvojilo ljudsku rasu od ostalih životinja, snaga je omogućavala provedbu ideja u praksu. Započinje dominacija muškaraca. Patrijarhat. Ta je era trajala i trajala sve vrijeme od ranih početaka civilizacije pa skoro do danas. Neki misle da i danas traje. Možda i da, ali riječ je o mentalnoj percepciji, a ne o zakonu dominacije jačega.

Rušenje patrijarhata započelo je davno, a trajalo je dugo. Prvi znak njegova pada bio je izum tiskarskog stroja. Zašto baš tiskarski stroj, a ne primjerice kotač, ili parni stroj? Zato što je tiskarski stroj omogućio širenje znanja među masama. Znanje više nije bilo privilegija sretnijih. Počele su se koristiti i pametne glavice među običnim narodom. Tako je čovječanstvo u jednoj koheziji nezamislivih razmjera, sasvim stihijski, počelo ostvarivati sinergijske efekte. Krajnji rezultat: napredak tehnike i tehnologije kakav danas poznajemo.

Konačno, tijekom dvadesetog stoljeća, sveopća automatizacija dovodi do kraha potrebe za snagom. Počinje konačna dominacija uma.

A u društvenom poretku koji je generacijama stvaran, ustalile su se neke društvene norme. Žene su tako smatrane prikladnijima za brigu o kući, kuhanje i odgoj djece. Muškarci, snažniji spol, brinu o osiguranju preživljavanja obitelji. Rade teške fizičke poslove za koje su više prikladni.

No, kao što sam rekao, nema više teških fizičkih poslova. Ili, ima ih minorno u odnosu na pred samo pedesetak godina. Za veliku su većinu poslova muškarci i žene jednako sposobni. E tu se sad očituje snaga mentalnog patrijarhata. Muškarac dolazi kući s posla (posla koji je sposobna obavljati i žena), sjeda na kauč i uzima daljinski. Žena za to vrijeme rinta po kući i brine o svemu.

Da, ali ne i moderna žena. Moderna žena uviđa da muškarci više nisu u prednosti. Da je njihova snaga nebitna. Oba se bori za sebe i prebacuje lijep dio poslova na muškarca. Rezultat: prošećite studentskim domovima, pogledajte što rade najnapredniji, što rade kolovođe društva – današnje mlade žene ne znaju kuhati, ne znaju peglati, ne žele dojiti, ne čiste kuću. U biti, približavaju se muškarcima. A muškarci, ne imavši izbora, počinju učiti obavljati sve te stvari. Već sam spominjao negdje da ja znam bolje kuhati nego većina mog ženskog društva. Mislite da se šalim? Ponovno prošećite studentskim domovima, pogledajte tko više kuha. Mogli biste biti iznenađeni.

Stoga, muškarci su, uzgred prestanka potrebe za snagom, počeli preuzimati ženske poslove. Žene su pak to jedva dočekale i u potpunosti se posvetile sebi. Šminkaju se, dive se ljepoti, bore se za svoja (već davno ostvarena) prava. Ukratko, ne rade ništa. Univerzalno su beskorisne.

Dolazi vrijeme kada će se muškarci ponovno trebati boriti za sebe. Jer i ženska dominacija, kao i muška u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, nije bazirana na realnoj premoći. Nego na mentalnoj. Mnoge kažu: «Ja sam žena i ja to mogu».

* * * * *




Zašto je Rock danas ovdje napisao ogromnu hrpu gluposti? Iz tri osnova razloga:
1. Jer vas želim upozoriti da je nužno čitati s dozom kritike. Naime, razni centri moći od uvijek koriste kvazi znanost i na slične načine nas nastoji uvjeriti u ispravnost svojih postupaka. Što mislite kako su nacisti mitovima, nametnutim društvenim normama i upotrebom kvazi znanosti, uspjeli dokazati premoć Arijevske rase? Kako su Amerikanci znanstveno dokazivali da su crnci manje inteligentni? Kako bezimeni čovjek s dva prezimena dokazuje da nije kriminalac? Kako Amerika i Engleska pronalaze dokaze za postojanje oružja za masovno uništenje u Iraku? Kako islamski vjerski fundamentalisti objašnjavaju bombašima samoubojicama da će svojim postupcima zaslužiti mjesto u raju? Evo, ovako. Prepričavanjem gluposti. Ono što ja želim je da se mi tim glupostima smijemo, a ne da im vjerujemo.
2. Da mogu uprijeti prstom u ovaj post kad me sljedeći put netko bude optužio da mi je blog preozbiljan i bez mrve humora i opuštenosti. Jer, ovaj cijeli post je orgija gluposti. Tako ga treba i doživljavati. Ne drugačije.
3. Jer me zanima koliko je mojih čitatelja izgubilo živce i čitalo nervozno i s nevjericom, misleći da ja mislim bilo koju od gore navedenih gluposti. To se je moglo pomisliti zato što su gluposti bile fino upakirane među mnoge istinite tvrdnje. Buke istine i laži, baš kao što to moćnici rade.



Rock Roll,
borac protiv gluposti kojima se vara narod.




- 16:55 - Komentari (50) - Isprintaj - #

09.07.2005., subota

O kulama od karata

Image Hosted by ImageShack.us


Nemate pojma kako sam se namučio pri realizaciji ovog posta. Zamislio sam da ću praviti kulu od karata. Htio sam je slikati u raznim fazama gradnje, zatim potpuno izgrađenu, pa na kraju srušenu. Sve se je činilo jednostavno. Sve dok nisam pokušao slaganje. Nikako mi nije išlo. Složio bih jedan ili dva stupa i karte su se rušile. I rušile. I rušile. Shvatio sam da mi je podloga pre-skliska. «Da, zato mi se ruše. Moram srediti hrapaviju podlogu.» Tada sam na drvenu klupicu, na kojoj sam slagao karte, postavio kuhinjsku krpu. I situacija je bila nešto bolja. Sad sam već uspijevao sastaviti cijelu prizemnu etažu. Ali gornja nije išla nikako. Ponovno sam uvidio u čemu je problem. Kulu sam slagao s potpuno novim špilom. A nove karte se jako skližu. Nema na njima nikakve ljepljive prljavštine. Nije mi bilo druge, otišao sam po stari špil. I dobro sam napravio. Sa starim špilom karte se slažu puno lakše. A nekako mi to prkosi logici. Čovjek bi pomislio da će nove, neoštećene, ravne, čiste karte biti bolji građevinski materijal. Ali ne. Postojale su i razne druge smetnje izgradnji. Primjerice, vjetar mi je često rušio stupove prije nego sam uspijevao staviti poprečne grede za stabilizaciju. I insekti su uporno plazili po meni i činili mi pokrete nemirnima.

Image Hosted by ImageShack.us



Nakon otprilike 45 minuta i bezbroj pokušaja, uspio sam složiti dvije etaže! Gornja etaža je bila jedan stup uža nego što sam prvotno htio. I nije to bila jako lijepa kula u izgradnji. Ali bila je moja i bila je teško izgrađena. I sada mi se to činilo kao uspjeh. Treću etažu na kraju nisam ni uspio složiti. Nakon nekoliko pokušaja postavljanja prvog stupa na trećoj etaži, srušila mi se cijela kula. :-(((

Image Hosted by ImageShack.us



To me dovodi do onog glavnog. Kule od karata su jako slične ljudskome životu. Na čemu mi gradimo svoj život? Sve oko nas na čemu temeljimo svoje živote tako je krhke građe da jedva stoji. A mi se trudimo i ulažemo svo svoje vrijeme, pažnju i ljubav da bismo nešto izgradili. Doživljavamo i razne uspone i padove. Često nam se ruše stupovi pa ih dižemo iz početka. Ti stupovi pri padu često prouzroče kaskadu pa sruše i okolne. A mi ih i dalje dižemo. Stalno se pojavljuju drugi uzroci i prijetnje rušenju. I ne možemo ih sve imati pod kontrolom. Kontroliramo samo sebe. Svoju predanost, svoje strpljenje, svoju smirenost, svoju ljubav, svoje iskustvo... I da se razumije, te su komponente iznimno važne.

Nije svatko sposoban graditi jednaku kulu. Ima dobrih i loših graditelja. Rekli bismo da ima uspješnijih i manje uspješnih ljudi. No i jedni i drugi se moraju suočavati s onim prijetnjama koje ne mogu kontrolirati. Teoretski bi se to i moglo. Možete kupiti hrapave karte. Možete naći čvrsto zategnutu pletenu podlogu koja će pružiti savršene temelje. Možete graditi u izoliranoj prostoriji bez vjetra i kukaca. Možete je graditi i samo u jutro kad ste odmorni. Čak možete i koristiti ljepilo pa napraviti kulu koja ne samo da je čvrsta nego je i prenosiva. No to više nisu životni uvjeti. Iz takve gradnje se ne može naučiti ništa. U takvoj se kuli ne može uživati. Ne možete joj se veseliti. Jer, nastala je varanjem.

Kule koje gradite (ili gradim, svejedno) nastaju u turbulentnim uvjetima. Izložene su svim mogućim uzrocima rušenja kojih se možete sjetiti. Pa i onima kojih se ne možete ni sjetiti. Ali svejedno kontinuirano gradite, i gradite, i gradite. I mislite da vam dobro ide. Ponekad se čak i približite cilju. Možda samo jedan stup do zgotovljenja. I dogodi se nešto neočekivano. Ili nešto očekivano, ali ne-spriječivo. I sav vaš trud završava u temeljima. Ponovno na dnu. Uloženo vrijeme, pažnja i ljubav su izgubljeni zauvijek. I ostajete ogorčeni, bez volje za novom gradnjom. Kad i krenete ponovno graditi, nervozniji ste, manje strpljivi, i manje entuzijastični. Srušene vas kule pretvaraju u skeptika.

I što tada? Da li to znači da se ne isplati graditi kule? Jer, čak i ako je uspijete sagraditi i očuvati neko vrijeme, prije ili kasnije će se srušiti. Niti jedna kula od karata nije vječna. Ne!!! Treba ih i dalje graditi. Ne smije se dignuti ruke. Možda će sljedeća kula biti veća, ljepša i velebnija prije nego što se sruši. Možda će bit i mala i ružna. Možda neće ni doživjeti drugu etažu. Možda. Ali, kada prestanemo graditi kule, prestali smo živjeti. Srce nam i dalje kuca. Mozak nam i dalje radi. Nokti nam i dalje rastu. Ali zapravo nismo živi. Samo hiberniramo.

Stoga, ne želim odustajati. Graditi ću nove kule. Nastojati ću biti što smireniji i oprezniji. Nastojati ću ne raditi nesmotrene pokrete. Nastojati ću upravljati sa što više varijabli. Nastojati ću biti strasan u gradnji kao da je prvi put. Nastojati ću iskoristiti sve svoje iskustvo i ne ponavljati pogreške. Ali neću odustati. Jer ja sam Rock Roll. I ja gradim kule od karata da bih živio!!!


Rock Graditelj Roll


- 18:22 - Komentari (46) - Isprintaj - #

01.07.2005., petak

O metroseksualizmu

O metroseksualizmu sam se već dugo spremao pisati. Vječita mi je tema rasprava na blogu i van njega. Do sada ipak nisam, jer se na blogu o tome puno pisalo (npr kod Cookie). Ipak, nedavno učestalo sprdanje oko metroseksualaca kod Beštijice, me je motiviralo da se ipak očitujem.

«Metroseksualac promatra: 1) sebe samog u ogledalu, 2) druge metrose (kako bi inače znao što je ove sezone "in"?) i 3) žene koje su u skladu s bojama njegove odjeće.» To je izvadak iz odličnog članka o metroseksualcima kojeg možete pročitati ovdje. Što to zapravo znači? Narodski rečeno, metroseksualac je muškarac koji se može usporediti s stereotipom feminiziranog, modno osviještenog homoseksualca. Usporedivi su u svemu osim u seksualnosti. Jer naime, metroseksualci su pretežno heteroseksualni. U praksi je metroseksualnost jako teško odrediti. I to zato što su mnoge stvari, koje su prije samo par godina bile siguran pokazatelj metroseksualizma, danas potpuno normalne. Čak i tražene.

Neovisno o tome što se danas smatralo metroseksulanim, moram zaključiti sljedeće: metroseksualizam je proces feminizacije muškaraca. Znam da se mnogi neće sa mnom složiti, ali Bože moj, ovo je moj blog. I na njemu uvijek ima «malo mjesta» i za moje stavove. Zašto feminizacija? Žene su oduvijek smatrane ljepšim spolom. I to gotovo univerzalno. I žene i muškarci to često naglašavaju. Žene su lijepe, a muškarci su snažni. (To je naravno vrlo diskutabilno i ne vrijedi univerzalno.) No, činjenica je da se na žensku i mušku ljepotu kroz povijest nije gledalo istim očima. Bile su cijenjene različite karakteristike. Kod žena se je oduvijek cijenila ljepota koja se je manifestirala kroz ženstvenost. One su tu ljepotu uvijek nastojale naglasiti i poboljšati. Naravno, ovisno o tome što se je u određenom povijesnom razdoblju smatralo lijepim. U prijevodu: žene se uljepšavaju. Kod muškaraca su, s druge strane, bile cijenjene neke druge osobine. Opet se tražilo lijepe muškarce. Samo je ta ljepota muškarca sasvim drugačije percipirana, nego ljepota žene. Žene koje su posjedovale te, za muškarce poželjne osobine, nisu bile (i još uvijek nisu) smatrane lijepima. Štoviše, smatrane su muškobanjastima, a ne znam ženu kojoj je to kompliment. Muškarci pak, koji su bili obdareni ženskom ljepotom, ili ženskim smislom za ljepotu, smatrani su ženskastim, pederastim ili pičkastim (duboko se ispričavam na prostom, ali vrlo prikladnom izrazu). Tako je to bilo sve do nedavnog jačanja metroseksualnog pokreta.

Metroseksualni pokret je doveo do obrata. Muškarci su počeli pribjegavati ženskim pogledima na ljepotu, ali i metodama uljepšavanja. A nisu nužno bili homoseksualni. U «ženskom svijetu» su bila potrebna desetljeća prilagodbe neke danas uobičajene pojave. Pritom mislim na širok raspon stvari od šminkanja usana i očiju, postupnog nestajanja odjeće s «zanimljivih» dijelova tijela, pribjegavanja rigoroznim dijetama za zadovoljavanje modno-holivudskih normi, pa sve do podmetanja pod skalpel za popravljanje prirode. (Nemojte misliti da ja osuđujem bilo što ili bilo koga. Dapače, svi koji me znaju i/ili duže čitaju znaju da sam slobodouman. Nikome ništa ne osporavam sve dok time ne šteti drugima.) I to je sve tako sporo prihvaćano iako je ženama uljepšavanje prirodno, možda čak genetski zadano.

Kod metroseksualaca je taj proces išao strahovito brzo. U samo nekoliko godina, njihova briga za izgled je dostigla i prestigla žensku. Tako današnji metroseksualci jako brižno paze na svoj izgled. Oblikovanje tijela. Kvarcanje. Modna konfekcija. Nakit. Frizura. Sredstva za njegu tijela i lica. Uređivanje obrva. Depilacija pazuha. Leđa. Sve češće i nogu. Estetske operacije. (O depilaciji spolno značajnog područja ne bih ovdje pisao jer ne mora imati iste motive kao depilacija prsa ili leđa.) Kako takve pojave ulaze u main stream, postaju obaveza, a ne individualna želja. «Ženski svijet» nam je pokazao kako to izgleda. Kad sam bio klinac, nije bilo neobično na plaži vidjeti ženu dlakavih nogu. Danas bi to izazvalo čuđenje, ako ne i zgražanje. Predviđanje: ako se nastavi trend jačanja metroseksualizma, isto će biti i s muškarcima za 10-15 godina.

Mene već dugo muči sljedeće pitanje: da li je metroseksualizam trenutni modni hir ili evolucija muškarca? Moguća gledišta slijede.

1. Metroseksualizam je hir. Povijest je obilježena takvim stvarima. Svi smo vidjeli barokne slike s debeljuškastim djevojkama svijetle puti. To je nekada bilo smatrano vrhuncem elegancije i privlačnosti. A danas? Sjetite se muškaraca s dvorova sa kićenim perikama. I njihovih prstena i skupih tkanina od kojih im bijaše istkana odjeća. Nisu li oni bili slični današnjim metroseksualcima? Jesu, samo ta moda nikada nije postala fenomen za mase. A moda dolazi i prolazi. Tako će biti i ovog puta. Za koje desetljeće, ponovno će na cijeni biti muškarci sa svim svojim tradicionalnim obilježjima.
2.A) Metroseksualizam je evolucija muškarca. Isto kao što je evidentno da će se žene zauvijek uređivati, tako je konačno došlo vrijeme da se i muškarci počnu uređivati. Da počnu paziti na sebe i svoj izgled. A evolucija je nepovratan proces. Ide polako, ali neminovno. Za koju godinu muška će evoluirana pojava vladati u cijelom civiliziranom svijetu. Samo će u rijetkim, izoliranim domorodačkim zajednicama moći biti drugačije.
2.B) Metroseksualizam ne postoji. Procesi koji su u tijeku su potpuno normalni. Uopće ne potrebuju ime. Zašto muškarci ne bi pazili na sebe? Tonik za čišćenje lica i noćna krema za čišćenje pora (ili kako se to već zove) moraju biti u toaletnoj torbici svakog muškarca. Depilirani pazusi nisu estetsko nego higijensko pitanje. It is a must! Dlake na leđima pa i one na prsima su odvratne. Svako normalan će si ih ukloniti. Skupi komadi odjeće i vrhunski parfemi su pravilo. Pa ne mogu se muškarci oblačiti kao seljačine. Zapravo nema metroseksualizma. Sve navedene stvari su normalne.

Potonje je navedeno kao 2B) varijanta jer samo njeno postojanje samo pokazuje da je evolucija uzela više maha nego što sam mislio. Povod, ali ne i uzrok, pisanja ovog teksta je tvrdnja da je depiliranje muških pazuha «a must». Jer ono je higijensko pitanje. Nema veze koliko se netko često pere. Nema veze koristi li deostick. Nema čak ni veze da li su te grozne dlake možda fino podšišane. Ako nisu izdepilirane, higijena ne zadovoljava! Što je sljedeće? Kada će počupane obrve postati bazični pokazatelj urednosti muškarca? Za godinu? Dvije? Pet? Ili je već sada «a must»?

Rock Roll



- 19:30 - Komentari (42) - Isprintaj - #

20.06.2005., ponedjeljak

O gospodarima svijeta

Peti dio: Proizvodnja pristanka

(Na opće veselje ugnjetavanih blogerskih masa, objavljujem da je ovo (vjerojatno) zadnji nastavak zloglasne (a opet meni jako drage) sage O gospodarima svijeta)



U samom jeku Vijetnamskog rata, ankete su pokazivale da oko 75% Amerikanaca smatra taj rat iznimno lošim i pogrešnim. Ipak, nastavilo se je ratovati. Zašto Amerikanci nisu izabrali na vlast nekoga tko zastupa njihove želje i protivi se ratu? Zato jer im izbor takvoga nije bio ponuđen. Jedni su bili za rat. Drugi su govorili da rat treba voditi drugačije. Ili eventualno da je rat bio pogreška. Nitko ne govori da je rat zapravo bio agresivan napad na drugu državu. Ponude vam dvije slične varijante između kojih možete birati, i to je to. Kako je Bush ponovno dobio izbore u SAD-u? Ne znam, ali znam da njegov suparnik Kerry ni jednom nije rekao da Amerika vodi agresiju na Irak. Ponovno je, kao nekada politički oponenti rata u Vijetnamu, rekao da je rat vođen na pogrešan način. Sve se svodi na jedno: rat je neizbježan! Izbor je samo u načinu na koji će ga se voditi. Chomsky to zove borbom «golubova i jastrebova». Postoji problem. Postoje dvije strane koje se spore oko rješavanja problema. Javno se svađaju oko njega. Ali zapravo, njihove se izjave razlikuju samo kozmetički. Govore uglavnom isto, a spore se oko sitnica. I vama daju izbor: hoćete li koristiti maslinovo ili suncokretovo ulje za pranje ruku. Jedni viču: «Maslinovo ulje je bolje, ono je jedini izbor!» Drugi prosvjeduju i dižu galamu: «Ne, lažu vas, maslinovo ulje je pogrešan izbor! Tome treba pristupiti drugačije. Odaberite nas i mi ćemo koristiti suncokretovo ulje za pranje ruku!» I na kraju svega, nitko vam neće ponuditi sapun!!!

Sjećate li se farse s predsjedničkih izbora? To su vjerojatno bili zadnji na kojima sam sudjelovao. Prisjetite se govora, stavova i programa glavnih kandidata. U čemu su se zapravo razlikovali Mesić i Kosorica? Ja sam prilično detaljno pratio debate, intervjue i objave javnosti inih tipova, i nisam shvatio razliku. Na kraju je ispalo da se razlikuju u tome što Kosorica ne bi prepoznala generala Gotovinu da ga sretne na plaži (glupača jedna – takvo političko samoubojstvo ne bih očekivao ni od kandidata za općinsko vijeće Mrđuše Donje), a Mesić bi ga prepoznao pa bi ga zamolio da razmisli o svojim dužnostima i javi se u policiju (samo malo manji idiotizam od onog u prošloj zagradi). I onda se čudimo da se usred takve borbe «golubova i jastrebova» pojavi neki anonimac koji koristi iste kirurge kao i Michael Jackson i osvaja ogroman broj glasova. I to usprkos tome što učestalo ponavlja da je on uspješan poduzetnik koji ima svoje poduzeće i da će on državu voditi kao poduzeće! Državu će voditi kao poduzeće? Ne daj bože većeg zla! Pa zar bismo to htjeli? Znamo kako funkcionira poduzeće: borba za profitom na uštrb radnika, konkurencije, okoliša, kupaca... I on bi tako vodio državu! I, paradoksalno, osvoji glasove najugroženijih slojeva pučanstva. Kako je to moguće? E pa gospođo Pašteto i gospodine Transparentni, Jocker je barem izlagao nešto što je na prvi pogled izgledalo kao program. A što ste vi izlagali? Na slijedećim izborima ću se i ja možda kandidirati. Reći ću: «Ja sam Rock Roll. Ja sam pošten! Ja sam uspješan bloger! I ja ću državu voditi kao blog! I da, ako vidim Gotovinu, vjerojatno ga neću prepoznati. Ako ga i prepoznam, preporučit ću mu da razmisli o svojim postupcima i javi se policiji.»

Svi političari koji su u poziciji moći, kao i svi novinari koji su u poziciji moći, moraju proći razdoblje indoktrinacije u funkcioniranje političkog sustava. Ukoliko ne pristanu na prihvaćanje indoktrinacije, nikada neće ni doći u poziciju moći. A kad i ako dođu na vlast, već su toliko zaglibili da nema mrdanja. «Pssst, šuti budalo, nemoj govoriti na glas da je naša zemlje vodila agresivnu ratnu politiku drugoj suverenoj državi. To se protivi našim državnim interesima. To se ne smije ni pomisliti.» Uopće nije bitno da li bi takva izjava bila točna ili ne bi, da li je istina ili nije. Ja ne želim ni ulaziti u te sfere jer o tome ne znam dovoljno. Činjenica je samo da, kad bi i bila istina, nitko to ne bi službeno priznao. Sjećate li se odmazde koju je Pusićka doživjela kad je nešto takvo pokušala?

Tako se proizvodi pristanak. Najgorim sredstvima marketinške manipulacije nam se ispire mozak sve dok ne prihvatimo jednu od dvije identične ponude. I na kraju smo sretni da smo ipak izabrali. Jer, ako se ne bavimo politikom, ona će se baviti nama. Pa koristimo svoje pasivno biračko pravo i glasamo. Strašna stvar. To me vraća na početak teksta. Kako to da je Bush dobio izbore u Americi? Opće je poznato da su Amerikanci najgluplji narod na svijetu. Ali znajte, nije njima lako. Oni su najviše izloženi pranju mozga kroz pokrete kao što su: konzumerizam, korporacijski kapitalizam, konformizam, industrija zabave, glupi površni filmovi, Jerry Springer Show... Njima se površnost ugrađuje u glavu od kad se rode. Osim površnosti, ugrađuje im se u glavu još samo jedna stvar: ponos da su Amerikanci. I kad trebate napraviti bilo što, samo im recite da se to mora zbog očuvanja Američkog stila života. Jer Sadam je prijetio američkom stilu života, kao i Vijetkong, kao i Sandinisti. Ako im kažete da pingvini na Antartiku prijete demokratskom poretku Amerike, da se protive njihovoj velikoj kulturi i stilu života. I pritom im date da biraju između dvije opcije. «Jastrebovi» neka tvrde da pingvine treba opkoliti sa svih strana i zasuti napalmom. «Golubovi» neka se tome strogo protive i neka zastupaju varijantu da se pingvine opkoli i zapriječi im se dotok hrane sve dok ne pocrkavaju od gladi. Ako se neki pokuša probiti, neka se na njih baci mala atomska bomba kao na Japance '45., čisto da se zna tko je gazda. I neovisno o tome vjerovali oni ili ne da pingvini prijete demokratskom poretku SAD-a, neovisno o tome da li smatraju da je genocid pingvina u redu ili ne, glasati će i misliti da su napravili dobru stvar. E to se zove proizvodnja pristanka.



Epilog

«Ima bit da san potrošija i ono malo suza
Za navodnit dolinu sevdaha i bluesa
Svit je tužan, tu nikad neće bit pravde
Za one koji žele samo da žive i rade
I ljube, i smiju se svemu ka vicu
A ja se pitan ima li smisla pravit dicu
Donosit ih na svit di su život i sloboda
Ka roba, koju će neki moćnik prodat
...
Nekad se pitan jel tribalo sve baš tako bit
Pa mislin, tribalo je bit, jer je proklet ovi svit
I dobri ljudi uvik izvuku deblji kraj
Zato se nadan da postoji i pakal i raj
Neki viši sud, Božja pravda
Da presudi i kazni svakog onog gada
Željnog rata i žednog krvi ...
»

TBF: Nostalgična

Kraj sage




Rock Roll


- 02:16 - Komentari (42) - Isprintaj - #

10.06.2005., petak

O taštini

Fenomen Ahmeda Johnsona

Znate li tko je Ahmed Johnson? Ja sam bio skoro počeo zaboravljati, ali me pošalica s Promatračem podsjetila na njega. Ahmed Johnson je prije 10-ak godina bio velika zvijezda show-wrestlinga u WWF organizaciji.


Ovaj post zapravo nije o njemu, nego o nečemu drugome. Bavim se ljudskim nastojanjima da ne ispadnu glupi, pa čak ni po cijenu da ispadnu glupi. Kako to mislim? Znate li za onu sprdnju kada se par mladića postavi ispod neke zgrade pa značajno upire prstom prema krovu i ozbiljna lica si šapće nešto na uho? Naravno, vrlo je moguće da će se ubrzo oko njih skupiti grupica ljudi koji će isto tako gledati prema gore. Možda će proći i neki turist pa taj krov ovjekovječiti fotografijom. Veoma moguće. Jer, kada nešto ne razumiju, ne vide, ne znaju,..., ljudi to ne vole priznati. Umjesto toga radije simuliraju da razumiju. Kad netko tu ljudsku crtu odluči zlorabiti, nastanu onakve sprdačine. Trebate li još koji primjer? Ne, naravno, sve je jasno. Ali to mene neće spriječiti da ga ipak iznesem. Što se desi kad ne razumijete vic? Ako vam ga priča netko blizak i u bliskom okruženju, vjerojatno ćete pitati pojašnjenje. Međutim takav vic iznesen u javnosti, ili od strane ne-bliske osobe vjerojatno će mnoge od nas natjerati da se nasmijemo bez da smo ga razumjeli. Ne uvijek i ne svi, ali često i mnogi. zašto? Zato što ljudi jednostavno ne vole ispasti glupi. Pa tko bi im zamjerio?

To nas vraća na Ahmeda Johnsona. Ahmed je bio moj vic koji nitko ne razumije, moj krov u kojeg svi bulje. Ja naime pojma nemam o većini modernih stvari. Ne pratim svijet viskoke mode, prezirem MTV (vidi post O MTV-u, spotovima i filmu) i smrtno se bojim mogućnosti da je metroseksualizam zapravo evolucija muškarca, a ne modni hir. Posebno je to uvijek bilo izraženo na području glazbe. Svatko naravno sluša glazbu koju voli, a ne sluša glazbu koju ne voli. Ta tako primjerice ne volim ljetne Mtv hitove koji kao da nastaju na tekućoj traci. Svi su mi isti, svi su jeftini i napravljeni za što širu publiku (čitaj: mlađu i s manje želje za razmišljanjem). A imadoh frendicu, recimo da se zvala Brza, koja je upravo takvim stvarima bila opsjednuta. Što površnije to bolje. Jednom tako prekinuh njenu opčinjenost u slušanju svog vlastitog glasa i monolog o glorifikaciji površnosti s pitanjem: «Čuj Brza, jesi li čula onaj novi album Ahmeda Johnsona? Totalno je kul, zar ne?» Možete i sami pretpostaviti da joj taština nije dozvolila da iz prve kaže da nije nikad čula za njega. Od tada sam «Ahmeda» često koristio u sličnim situacijama. I rijetko sam dobio odgovor: «Tko je taj?» ili «Nikad čuo.»

Taj se fenomen javlja u raznim područjima i s raznim ljudima. Naravno, i ja sam čovjek, i meni se zna desiti da nasjednem na njega. Jer tko je zapravo hrabar uvijek reći «ne znam», «ne razumijem», «nisam čuo»? Naravno, ne pričam samo o glazbi. Glazba većini ljudi nije toliko značajna i ne libe se reći ne znam. Ni ja se ne libim. Ali svatko od nas ima svoje područje taštine. Područje na kojem misli da se od njega očekuje da zna. Ili barem, postoje ljudi pred kojima ne želi ispasti glup. Ili takve situacije. A činjenica je, svi smo mi glupi, ponekad. Zašto to pričam? Zato što se ja danas, poučen vlastitim primjerom, dvaput razmislim kad dobijem «Admed Johnson pitanje». Ukoliko zaista nije krucijalno ne ispasti glup, ne nasjedam. Jer naime, možda je pitanje s druge strane zaista pitanje, a možda mi neki idiot (poput mene samog) postavlja zamku.


Rock Roll





- 19:51 - Komentari (38) - Isprintaj - #

05.06.2005., nedjelja

O privlačnosti

Kako definirati privlačnost? Što je ona uopće? Ne znam što piše u rječniku. Vjerujem da bi dobra definicija mogla započeti ovako: «Privlačnost je subjektivna...» A-ha! Subjektivna! Kao što je ljepota u očima gledatelja, tako je i privlačnost u osjećajima «privučenoga». Svakoga od nas nešto privlači. Većinu nas privlači nešto drugo (barem volim tako vjerovati zbog moje ljubavi prema različitostima). Zbog toga ni ne očekujem da se mnogi od vas slože sa mnom.

Privlačnost po Rocku: «Sve je u stavu!» *
Iznervirano mnoštvo s druge strane urla: «Rock, nemoj pričati gluposti! Nama si našao prodavati šablone?!! Svi pričaju o stavu, a gledaju kakva je guza! Rock daj si šamar!!!»
Nakon početnog urlanja, saberu se štreberi iz prvog reda, ustanu i smireno elaboriraju: «Sve je to super Rock, sve si to lijepo i romantično postavio, ali mora postojati kemija. Bez fizičke privlačnosti nema privlačnosti!»

Hm, pa da, ali ja nisam rekao da me privlače ne-lijepe cure. Ne, ne. Ali, ne slažem se ni da je kemija nužno vezana uz fizički izgled. Htio sam samo reći ovo: najzgodnija djevojka na svijetu, bez meni zanimljivog stava, ubrzo mi postaje nezanimljiva. S druge strane, magnetična osobnost će dovesti do toga da mi manje zanimljiv fizički izgled naglo postane zanimljiv. Je li vam se ikada dogodilo da vam neka hiper-zgodna osoba pokaže svoju ružnu unutrašnjost pa je prestanete gledati kao zgodnu? Meni jest, više puta. Nakon toga ja zaista nisam sposoban gledati na tu osobu kao zgodnu. Bez obzira što mi oči pokazivale, informacija mora proći kroz mozak i biti obrađena.

Kakvih sve stavova ima i kako ih prepoznati? E to je najteže za objasniti. Imate glasnih i eksponiranih osoba bez prave osobnosti, a imate i tihih i povučenih osoba koje pucaju od nje. Naravno, češći je slučaj da osoba sa puno osobnosti bude i svjesna toga i ponaša se u skladu s tim (što je sasvim u redu, dapače). Pritom, molim da se strogo razlikuje svjesnost sebe od umišljenosti, bahatosti, snobizma... Jer kad bi se te i takve karakteristike osobe uzimale pod stav, svijet bi za mene bio prepun privlačnosti. Dakako, nije tako. Zapravo malo ljudi ima stav. Za snobove, umišljene i slične osobe sam sklon misliti da takvom ekspresijom zapravo skrivaju nesigurnost i komplekse zakopane duboko u sebi. Puno mi je draža osoba koja pokaže nesigurnost u sebe, nego ona koja je skriva pod maskom bahatosti. I vjerujem da sam sposoban u kratkom roku razlikovati stav od ovih imitacija stava. Nažalost, mnogo ljudi nije. Pogledajte oko sebe, sjetite se najgnjusnijeg snoba kojeg znate. Primjećujete li da oko njega postoje jadnici koji mu se klanjaju. Uvijek i svagdje ima onih slabih, koji se klanjaju lažnim božanstvima. Nažalost, često su baš pripadnici mog spola takvi.

Za mojih studentskih dana, živjela je u mom Domu jedna cura koju zvasmo Kleopatra. Kleopatra nije bila jako zgodna cura, zaista nije. Daleko od toga i da je bila nezgodna. Recimo da je bila u malo boljem prosjeku. Ali Kleopatra je mislila da je jako zgodna. Ponašala se tako, oblačila se tako, hodala je tako. I znate što, ogroman je broj muškaraca slinio za njom. A ja sam ih se sramio. Jer ta djevojka nema osobnost. Ona ima gore nabrojane imitacije stava. I nikako nisam kužio kako to oni ne vide. Sada znam da to nije usamljeni slučaj. Zapravo, mislim da je izgled zaista precijenjen. I da ljudi često padaju na stav, a da to ni sami ne shvaćaju. Ili pak na imitaciju stava.

Nije ni svaki stav privlačan. Mora to biti stav koji mi paše. A volim se misliti da umijem prepoznati stav. I stoga, dobro znam što me privlači. Kao to realizirati? E to je sasvim drugi problem.


Rock Roll - fanatik stava


* Da me ne bi zaskočili jezikoslovci: pod stavom ovdje mislim na attitude, ekspresiju osobnosti ili čak osobnost samu. Stoga, ne mislim na stav kao na stabilno mišljenje o nečemu (ili kako već glasi službeno objašnjenje
- 21:59 - Komentari (40) - Isprintaj - #

< kolovoz, 2008  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Paul Anka:
My Way


And now, the end is near;
And so I face the final curtain.
My friend, I’ll say it clear,
I’ll state my case, of which I’m certain.

I’ve lived a life that’s full.
I’ve traveled each and ev’ry highway;
And more, much more than this,
I did it my way.

Regrets, I’ve had a few;
But then again, too few to mention.
I did what I had to do
And saw it through without exemption.

I planned each charted course;
Each careful step along the byway,
But more, much more than this,
I did it my way.

Yes, there were times, I’m sure you knew
When I bit off more than I could chew.
But through it all, when there was doubt,
I ate it up and spit it out.
I faced it all and I stood tall;
And did it my way.

I’ve loved, I’ve laughed and cried.
I’ve had my fill; my share of losing.
And now, as tears subside,
I find it all so amusing.

To think I did all that;
And may I say - not in a shy way,
No, oh no not me,
I did it my way.

For what is a man, what has he got?
If not himself, then he has naught.
To say the things he truly feels;
And not the words of one who kneels.
The record shows I took the blows -
And did it my way!







































































online

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se