O promiskuitetu
|
(Svrha ovog posta nije osuda ni preporuka promiskitetnog životnog svjetonazora. O seksualnim slobodama sam pisao u više navrata i ne namjeravam se na to vraćati. Cilj mi je samo saznati više o fenomenu društvenog poimanja promiskuiteta.) ENCIKLOPEDIJA LEKSIKOGRAFSKOG ZAVODA (direktor je bio Miroslav Krleža) o promiskuitetu: PROMISKUITET (lat. Promiscuus pomiješan, zajednički), slobodni spolni odnos između više osoba bez ikakva rodbinskog, moralnog ili društvenog ograničenja. Mnogi autori (Bachofen, McLenan, Morgan) smatrali su opći promiskuitet osnovnim oblikom zajednice među spolovima primitivnih naroda. Engels u knjizi Der Ursprung... (op.a. predugi naslov) također pokazuje kako se tek postepenim zabranjivanjem promiskuiteta unutar horde, zbog promijenjenih materijalnih uvjeta, razvila, preko grupnog seksa, najprije poligamija, a zatim monogamija. Neki drugi teoretičari (Westmarch, Crawley), polazeći od ranih idealističkih, biologističkih ili socio-psiholoških teza, smatraju da promiskuitet nije prvotni odnosa među spolovima, već da se pojavljuje (povezan obično s orijastičkim ekscesima) kasnije, kao izraz društvene, moralne i fizičke degeneracije (-> brak, -> porodica). Ovo neće biti tipičan post. Obično imam neki svoj stav koji pokušavam objasniti i dokazati. Ovog puta imam samo pitanja: što je to zapravo promiskuiet? Gdje počinje? Jer, ako ćemo se držati ovog enciklopedijskog objašnjenja, gotovo nitko nije promiskuitetan. Možemo pretpostaviti da je upotreba riječi promiskuitet poprimila neko drugačije značenje. Vjerujem da kad u svakodnevnom govoru upotrijebi taj pojam većina ljudi misli na: seksualno ponašanje slobodnije od uobičajenih društvenih normi u određenom vremenu i u okviru određene društvene skupine. Ako je ta moja definicija barem približno zadovoljavajuća, pitam se kako odrediti granice promiskuiteta. Jer, tražiti društvo da odredi granice je u najmanju ruku neozbiljno. Zasigurno ne bi bilo jedinstvenog odgovora. Društvo se nikada oko ničega ne može dogovoriti. Kad čitam enciklopedijsko objašnjenje, potpuno je jasno (ali ispada da nitko (ili gotovo nitko) nije promiskuitetan). Kad bi se tražilo Crkveno očitovanje, svi bismo ispali promiskuitetni (ili gotovo svi). Jer, koji je promil ljudi koji se drže Crkvenih zakona u pogledu seksualnosti? Bili vjernici ili ne, ljudi u tom pogledu Crkvu ne doživljavaju za ozbiljno. Većina nas promiskuiet doživljava u nekim svojim, mekim granicama. Zanimljivo je da jako malo ljudi sebe doživljava promiskuitetnima. Većina ljudi ne simpatizira promiskuitet, ali ga i doživljava kao nešto što se događa drugima. U svom prvom postu ikad pisao sam da ljudi na razne načine pokušavaju opravdati svoje postupke. Primjerice, živcira me kad promiskuitetno ponašanje pokušavaju opravdati potragom za duhovnošću upotrebom seksa. Zašto si jednostavno ne priznaju da vole seks? Bilo kako bilo, većina ljudi za sebe ima neku ispriku. Ali zato nema isprike za druge ljude. Zato mene zanima: kako vi doživljavate promiskuitet? Ako se za kriterij uzme mijenjanje seksualnih partnera, zanima me koliko različitih partnera netko treba imati iza sebe da bi ga se smatralo promiskuitetnim. Je li to 3, 13 ili 33? Ako se uzme sudjelovanje u grupnom seksu, mora li se promiskuitetnim smatrati svakoga tko je to probao ili postoje ograničenja (pijanstvo, opojne droge, jednokratno traženje sebe...)? Postoji li neki treći kriterij? Je li riječ o kombinaciji? Primjerice: promiskuitetna je osoba koja je imala više od x1 seksualnih partnera, upražnjavala grupni seks y1 puta, ili je imala više od x2 seksualnih partnera i upražnjavala grupni seks y2 puta. Nedavno sam od jedne djevojke u srednjim dvadesetim godinama čuo priču o njenom zadnjem ginekološkom pregledu. Ginekologinja je diktirala medicinskoj sestri kojim će je sve pretragama podvrći. Nakon toga je upitala tu djevojku koliko je partnera imala. Kad je čula odgovor 4 (slovima: četiri), ponovno je pozvala sestru i rekla joj da će je podvrći i nekoliko (4 ili 5) dodatnih pregleda jer: «znate, radi se o četiri (!!!) seksualna partnera». Kidao sam se od smijeha kad sam to čuo. Zar je broj četiri granica promiskuiteta? Očito za tu doktoricu je. Jer da nije, ne bi je podvrgavala dodatnim testovima. Ovako ju je svrstala u rizičnu skupinu. Ako uzmemo da je prosječna starost stupanja u seksualne odnose 17 godina, osoba u srednjim dvadesetim je mogla doći do broja četiri tako da je svake dvije godine zamijenila partnera. Budimo razumni, tko u ovom blesavom svijetu iz prve naleti na osobu svog života? Ako i da, koliko ih poslije žali da nisu uspjeli «živjeti»? I tako, par pogrešaka ili mala želja za uživanjem u životu i već vas neki tamo doktor proglasi promiskuitetnim. Smiješno? Ne, tužno. I još nešto, ima li razlike između muškaraca i žena? Da li društvo muškarca koji je spavao s podosta žena smatra jednako promiskuitetnim kao ženu koja je spavala s jednakim brojem muškaraca? Ako ne (a svi znamo da je odgovor ne), zašto ne? Zbog svega navedenog, želim vidjeti «puls» društva o ovoj temi. Znam da među čitateljima ima kompetentnih da na ovo stručno odgovore. A ostali, nekompetentni (poput mene), uvijek mogu dati svoje amatersko mišljenje. Rock Roll |
