16.11.2005., srijeda

O konzumerizmu - treći dio - Rollercoaster

Legenda o gospodinu Sizifu (ne ‘onom’ Sizifu)*

Sigurno ste čuli priču o Sizifu, prepričava se maloj djeci uz vatru na logorovanjima, ili kraj ognjišta. Naravno, znate već da ne mislim na grčkog tragičara koji je gurao kamen, nego na onog drugog čovjeka čiji su roditelji imali čudan smisao za humor onog dana kad su mu izabrali to ime.

Sizif je, poput većine svojih suvremenika, odrastao kao dijete u obitelji radničke klase. Nikada nisu imali previše, ali nikada nisu bili ni gladni ni bosi. Bio je solidan učenik u školi, nikada najbolji, ali uvijek među najboljima. Nakon osnovne škole, uspješno je protrčao i kroz gimnaziju te potom otišao na studij u susjedni veći grad. Studentsko je vrijeme bilo zlatno vrijeme. Otkrio je kino, kazalište, Boba Dylana i Joan Baez, otkrio je bridge. Stekao je prijatelje kakve je uvijek trebao, a da toga nije bio ni svjestan. Ljude s kojima dijeli zajedničke interese i filozofije, a ne samo mjesto u kojem žive. Otkrio je i ljubav, vođenje ljubavi i ljubavnu bol. Shvatio je sve. Prepun ideala, jedva je čekao da ostavi iza sebe drago mu studentsko naselje i krene mijenjati svijet. Želio je disati punim plućima.

Negdje u to vrijeme je upoznao i nju, Terezu. Ljubav ih je pokosila poput uragana. Satima su razgovarali o ratovima i svjetskom poretku, o konzumerizmu, malograđanštini, utrošenim životima, prljavim političarima, sirotim ljudima koji spavaju u parku pokriveni novinama... Žalostilo ih je sve ono što čovjeka povede u krivom smjeru i čini ga slijepim putnikom životnog putovanja. Znali su sve, znali su što je Dylan mislio kad je napisao “koliko puta čovjek mora pogledati gore, prije nego što vidi nebo”.

Par mjeseci nakon toga, Sizif je završio fakultet i zaposlio se u poznatoj i snažnoj tvrtci. Jednoj od onih u kojima svi žele raditi. Nije bilo bitno da je kao pripravnik radio za ‘kikiriki’. Znao je da samo treba biti strpljiv i da će sve sjesti na svoje mjesto. Unajmio je malenu garsonijeru. Jedna prostorija koja je istodobno i kuhinja i dnevni boravak i soba, te wc s malom hrđavom kadom. Malo i skromno, ali u skladu s mogućnostima. U biti, njemu i Terezi nije više ni trebalo. Kad ona završi fakultet i nađe posao, sve će biti bolje. Tako je to i bilo pola godine kasnije. Tereza je završila fakultet i našla posao. Preselili su se u malo veći unajmljeni stančić, kupili računalo i stari Renault 4. Budućnost je počela.

Kroz idućih dvije godine, sve je išlo prema planu. Sizif je dobio novi ugovor o zaposlenju na neodređeno vrijeme, malo napredovanje i veću plaću, Tereza je i dalje radila na kratkoročni ugovor, ali je i njoj plaća povećana. Sanjali su svoj stan. Bili su svjesni toga da je plaćanje najma zapravo bacanje novaca. A kad se nešto zaista želi, nađe se načina. Dobro su plivali kroz financijske zavrzlame i uspjeli pronaći izvrstan stambeni kredit bez dodatnih jamaca (samo je hipoteka na nekretninu bila osiguranje kredita) i uz kamatu od 5,3 % što je mnogo, ali puno povoljnije nego što većina ljudi plaća za svoje kredite. Rok otplate 30 godina. Ključ garsonijere u džepu. Od roditelja su posudili nešto novaca i iskoristili ostatak kredite sposobnosti pa kupili i maleni automobilčić korejskog porijekla. Cijela je Terezina plaća odlazila na servisiranje duga, ali nije bilo drugog načina. Uostalom, ostvarili su prvu rundu svojih želja i sredili si život.

Ubrzo je Sizif dobio novo napredovanje i pripadajuće veće prihode. Više je radio jer novo, odgovornije radno mjesto nije dozvoljavalo puno opuštanja. Bio je na to spreman, sa rastom moći rate i odgovornost (kako je mudro zaključio još i Spidermanov odgajatelj). Morao je pomalo zanemariti društveni život i izbaciti iz rasporeda večeri bridgea. Ni Terezu više nije viđao koliko je to želio. No, barem je financijski pritisak splasnuo. A dogodilo se je i nešto divno. Nakon jednog od, sada već rijetkih, odlazaka u kino, na polu-javnom mjestu, njihova je ljubav oplođena. Devet mjeseci kasnije, rođen je Borna. Godinu i pol kasnije, kao rezultat nježne večeri u bračnom krevetu, rođen je i Boris.

Tereza je nakon porođajnog promijenila posao za drugi, bolje plaćen i s ugovorom na neodređeno. To je bilo upravo ono što im je trebalo. Reprogramirali su stambeni kredit i uz puno upotrebe mudrosti, preselili u dvosobni stančić prilagođeniji mladoj obitelji. Njihovi će sinovi imati sve. Oni će se za to pobrinuti.

Godine su prolazile, dečki su rasli, a život Sizifa i Tereze je postajao rutiniraniji. Odlaske u kino i kazalište zamijenili su subotnjim obiteljskim odlascima u supermarkete. Supermarketi su bili sjajni i zbog toga jer su tamo najčešće čuli odavno zaboravljene klasike poput L.A Woman, Aqualang ili Forever Young.

I tada potres. Stravični događaj za koji su uvijek mislili da se događa drugima, dogodio se je njima. Sizifova je tvrtka, u potrazi za većom konkurentnošću, prošla kroz proces BPR-a (reinžinjeringa poslovnih procesa). Sizifov je odjel u tom procesu proglašen strateški nevažnim za core poslovanje poduzeća i ukinut. Nakon godina vjernosti i marljivog rada, završio je na ulici. O firme je dobio malu otpremninu, oproštajnu večeru sa najbližim suradnicima i Seiko 5.

Kako Sizif nikada nije bio lijen, niti je volio plakati nad svojom sudbinom, uložio je puno truda i ubrzo našao novi posao. Doduše, nešto lošiji od onog na kojem je bio, i isto tako, nešto lošije plaćen. No, srećom, taj je posao zahtijevao i manji vremenski angažman. Popodneva i večeri su mu ponovno postala slobodna. To je bilo i dobro, jer Sizif je sada imao priliku raditi navečer s prijateljem u fušu. Taj ga je posao uvijek pomalo privlačio, a sa sinovima koji odrastaju i novca nikada nije bilo dovoljno. Kasnije nakon posla ili one dane kad popodneva nije radio, najviše je volio sjesti na kauč, raskomotiti se i upaliti tv. I on i Tereza su voljeli «lakši» tv program. Strast prema Bergmanu i Kubricku, zamijenili su za uživanje u Spielbergu, reality programima koji su postali jako popularni i starim Fordovim westernima. Naime, uz sve ove muke i posao, film su doživljavali isključivo kao opuštanje. Što lakši, to bolji.

I dalje je sanjao o lijepim stvarima. Samo što više nije zamišljao putovanja u Amazonu, Kapadokiu i na Novi Zeland. To mu se je sada činilo nekako smiješno i opasno. Dječački baš. Sanjao je novog golfa u boji trule višnje i s moćnim tdi motorom. I Bang & Olofsen plazma televizor dijagonale 29. Znao je da si ne može priuštiti ni LG plazmatron, ali što je čovjek bez snova?

Godine su polako prolazile.

*****



Borna je, kao i većina svojih suvremenika odrastao kao dijete u obitelji radničke klase. Nikada nisu imali previše, ali nikada nisu bili ni gladni ni bosi.



> Ja sam samo običan, maleni čovjek,
Ljudi kao ja svoje su odjebali
> KUD Idijoti: Ljudi kao ja


Rock Roll


*Na pisanje priče sam bio motiviran procesom zvanim Rat Race iz Kyosakijeve cijenjene ekonomske knjižice Rich Dad Poor Dad.

- 18:09 - Komentari (39) - Isprintaj - #

11.11.2005., petak

O promiskuitetu

(Svrha ovog posta nije osuda ni preporuka promiskitetnog životnog svjetonazora. O seksualnim slobodama sam pisao u više navrata i ne namjeravam se na to vraćati. Cilj mi je samo saznati više o fenomenu društvenog poimanja promiskuiteta.)


ENCIKLOPEDIJA LEKSIKOGRAFSKOG ZAVODA (direktor je bio Miroslav Krleža) o promiskuitetu:

PROMISKUITET (lat. Promiscuus pomiješan, zajednički), slobodni spolni odnos između više osoba bez ikakva rodbinskog, moralnog ili društvenog ograničenja. Mnogi autori (Bachofen, McLenan, Morgan) smatrali su opći promiskuitet osnovnim oblikom zajednice među spolovima primitivnih naroda. Engels u knjizi Der Ursprung... (op.a. predugi naslov) također pokazuje kako se tek postepenim zabranjivanjem promiskuiteta unutar horde, zbog promijenjenih materijalnih uvjeta, razvila, preko grupnog seksa, najprije poligamija, a zatim monogamija.
Neki drugi teoretičari (Westmarch, Crawley), polazeći od ranih idealističkih, biologističkih ili socio-psiholoških teza, smatraju da promiskuitet nije prvotni odnosa među spolovima, već da se pojavljuje (povezan obično s orijastičkim ekscesima) kasnije, kao izraz društvene, moralne i fizičke degeneracije (-> brak, -> porodica).


Ovo neće biti tipičan post. Obično imam neki svoj stav koji pokušavam objasniti i dokazati. Ovog puta imam samo pitanja: što je to zapravo promiskuiet? Gdje počinje? Jer, ako ćemo se držati ovog enciklopedijskog objašnjenja, gotovo nitko nije promiskuitetan. Možemo pretpostaviti da je upotreba riječi promiskuitet poprimila neko drugačije značenje. Vjerujem da kad u svakodnevnom govoru upotrijebi taj pojam većina ljudi misli na:

seksualno ponašanje slobodnije od uobičajenih društvenih normi u određenom vremenu i u okviru određene društvene skupine.


Ako je ta moja definicija barem približno zadovoljavajuća, pitam se kako odrediti granice promiskuiteta. Jer, tražiti društvo da odredi granice je u najmanju ruku neozbiljno. Zasigurno ne bi bilo jedinstvenog odgovora. Društvo se nikada oko ničega ne može dogovoriti. Kad čitam enciklopedijsko objašnjenje, potpuno je jasno (ali ispada da nitko (ili gotovo nitko) nije promiskuitetan). Kad bi se tražilo Crkveno očitovanje, svi bismo ispali promiskuitetni (ili gotovo svi). Jer, koji je promil ljudi koji se drže Crkvenih zakona u pogledu seksualnosti? Bili vjernici ili ne, ljudi u tom pogledu Crkvu ne doživljavaju za ozbiljno. Većina nas promiskuiet doživljava u nekim svojim, mekim granicama.

Zanimljivo je da jako malo ljudi sebe doživljava promiskuitetnima. Većina ljudi ne simpatizira promiskuitet, ali ga i doživljava kao nešto što se događa drugima. U svom prvom postu ikad pisao sam da ljudi na razne načine pokušavaju opravdati svoje postupke. Primjerice, živcira me kad promiskuitetno ponašanje pokušavaju opravdati potragom za duhovnošću upotrebom seksa. Zašto si jednostavno ne priznaju da vole seks? Bilo kako bilo, većina ljudi za sebe ima neku ispriku. Ali zato nema isprike za druge ljude. Zato mene zanima: kako vi doživljavate promiskuitet? Ako se za kriterij uzme mijenjanje seksualnih partnera, zanima me koliko različitih partnera netko treba imati iza sebe da bi ga se smatralo promiskuitetnim. Je li to 3, 13 ili 33? Ako se uzme sudjelovanje u grupnom seksu, mora li se promiskuitetnim smatrati svakoga tko je to probao ili postoje ograničenja (pijanstvo, opojne droge, jednokratno traženje sebe...)? Postoji li neki treći kriterij? Je li riječ o kombinaciji? Primjerice:
promiskuitetna je osoba koja je imala više od x1 seksualnih partnera, upražnjavala grupni seks y1 puta, ili je imala više od x2 seksualnih partnera i upražnjavala grupni seks y2 puta.

Nedavno sam od jedne djevojke u srednjim dvadesetim godinama čuo priču o njenom zadnjem ginekološkom pregledu. Ginekologinja je diktirala medicinskoj sestri kojim će je sve pretragama podvrći. Nakon toga je upitala tu djevojku koliko je partnera imala. Kad je čula odgovor 4 (slovima: četiri), ponovno je pozvala sestru i rekla joj da će je podvrći i nekoliko (4 ili 5) dodatnih pregleda jer: «znate, radi se o četiri (!!!) seksualna partnera». Kidao sam se od smijeha kad sam to čuo. Zar je broj četiri granica promiskuiteta? Očito za tu doktoricu je. Jer da nije, ne bi je podvrgavala dodatnim testovima. Ovako ju je svrstala u rizičnu skupinu.

Ako uzmemo da je prosječna starost stupanja u seksualne odnose 17 godina, osoba u srednjim dvadesetim je mogla doći do broja četiri tako da je svake dvije godine zamijenila partnera. Budimo razumni, tko u ovom blesavom svijetu iz prve naleti na osobu svog života? Ako i da, koliko ih poslije žali da nisu uspjeli «živjeti»? I tako, par pogrešaka ili mala želja za uživanjem u životu i već vas neki tamo doktor proglasi promiskuitetnim. Smiješno? Ne, tužno.

I još nešto, ima li razlike između muškaraca i žena? Da li društvo muškarca koji je spavao s podosta žena smatra jednako promiskuitetnim kao ženu koja je spavala s jednakim brojem muškaraca? Ako ne (a svi znamo da je odgovor ne), zašto ne?

Zbog svega navedenog, želim vidjeti «puls» društva o ovoj temi. Znam da među čitateljima ima kompetentnih da na ovo stručno odgovore. A ostali, nekompetentni (poput mene), uvijek mogu dati svoje amatersko mišljenje.


Rock Roll

- 02:34 - Komentari (53) - Isprintaj - #

02.11.2005., srijeda

O konzumerizmu – drugi dio – Are we the Borg?

Prolog


Prije par sati u zabitom kutku galaksije.

Ja: «Dobro večer, čuo sam da besplatno zamjenjujete stare SIM kartice. Mogu zamijeniti moju?»
Službenica1: «Dobro si čuo, daj mi staru karticu.»
Ja: «Evo, izvolite.»
Službenica1: «Reci mi PIN i daj mi osobnu, molim te.»
Ja: «****. Zašto osobnu, ja sam na pre paidu?»
Službenica1 u čudu: «Moraš dati osobnu za promjenu kartice.»
Ja: «Dobro kužim, nema problema, ali recite mi zašto. Nisam na pretplati nego na pre paidu. Pre paid može biti anoniman, a ako je anoniman, ne vidim razloga za davanjem osobne. Samo mi objasnite, molim vas.»
Pomalo iznervirana Službenica1: «Da bih vam zamijenila SIM moram uzeti vaše podatke.»
Pomalo iznerviran ja: «Zašto? Kad sam kupovao broj, nisam dao podatke. Kad kupujem bonove, ne dajem podatke. Kad zovem službu za korisnike, ne dajem podatke. Zašto moram dati podatke za promjenu SIM kartice?»
Službenica2: «Zato što da biste ostvarili pravo na izmjenu SIM kartice morate biti registrirani korisnik i član togaitoga.»
Ja: «Ok, nisam sretan radi toga, ali to je odgovor na pitanje koje sam postavio. Zahvaljujem.»
Dajem osobnu iskaznicu. Službenica mi pruža obrazac za popunjavanje. Ispunjavam obavezne podatke: ime, prezime, telefonski broj, adresa, mjesto, datum i potpis. Preskačem opcijske podatke: zaposlen/nezaposlen/student, stručna sprema, e-mail... Vraćam obrazac Službenici1.

Službenica1: «Zaposlen, nezaposlen ili student?»
Ja: «Piše da podaci nisu obvezni.»
Službenica1: «Ali, da bih unijela podatke u kompjuter, moram imati i te podatke.»
Ja: «Pogledajte, ovdje na vašem obrascu piše da ti podaci nisu obavezni. Ako nisu obavezni, zašto me silite da ih dajem?»
Službenica1: «Ali, meni ti podaci trebaju za unos u kompjuter...»
Ja: «Molim lijepo, ne želim stvarati probleme, ali podaci o mom zaposlenju i stručnoj spremi su moji i ne tiču vas se.»
Službenica2 Službenici1: «Ako gospodin ne želi dati opcijske podatke, unesi prijavu bez njih. Svejedno će je primiti samo će mu kasnije javiti porukom (ili porukama ne sjećam se) da je neispravno registriran.»
(preskačem neke proceduralne dijelove)

Petnaestak minuta nakon ulaska u objekt.
Službenica1: «Želite li primati poštom besplat...»
Ja: «Ne.»

Sadržaj


ARE WE THE BORG?

Image Hosted by ImageShack.us

WAKE UP!!!

Epilog


Koliko nam vrijedi naša sloboda? Jer ako nas službenik na bezveznom šaleteru bez veze smije pitati osobnu iskaznicu, nije li to kršenje naših sloboda? Ja uz njih nisam vezan potpisanim ugovornim odnosom, ne tražim ih da mi isplate novac, nije riječ o javnobilježničkom uredu u kojemu se bilježe sve radnje, nije hotel, rent-a-car ili slična institucija koja bi mogla snositi štetu uslijed mog eventualnog neodgovornog ponašanja, nije državna ustanova za koje smo navikli da sve bilježe... Zašto za promjenu SIM kartice na prepaid računu koji čak ni u minus ne može ići oni žele podatke o našem zaposlenju i stručnoj spremi? Zašto?

Reći ću vam zašto, zato jer žele imati naše profile. Žele znati tko smo, što smo, čime se bavimo, gdje se krećemo, koliko trošimo i na koga... Žele znati sve. Jednoga će dana moći iskoristiti te podatke da bi mogli izvesti nekakvu personaliziranu uslugu ili vjerojatnije marketinšku kampanju. Pretvaraju nas u STOKU. To je jednako žigosanju. I znate što me najviše čudi? Najviše me čudi to da su službenice bile u potpunosti zbunjene mojim odbijanjem davanja osobnih podataka. Znači, nitko se ne buni!!! Svi samo daju svoje osobne podatke svakom tko zatraži! Kao oni zbunjeni, mirni i zaglupljeni ljudi u filmovima «The Time Machine» i «Logan's run» koji su mirno i bez pogovora odlazili u smrt.

Čini vam se da pretjerujem? Čini vam se da je skroz OK da nam korporacije mogu nametati usmjereni marketing? Mislite da je to za naše dobro? Zamislite da sutra odete u trgovinu s cipelama i da vam ih ne žele prodati bez da im date osobnu iskaznicu i podatke o stručnoj spremi. Ili vam prodaju cipele, ali vam ih postolar ne želi popraviti bez tih podataka. Biste li se tada bunili? A kakva je razlika? Vi nemate ugovorni odnos s postolarom. Ne šalje vam mjesečne fakture za obavljene usluge. Niste dobili popust na cipele i obvezali se da ćete iduće dvije godine koristiti samo njihove cipele i servisirati ih kod samo njihovog postolara. Zašto biste im onda dali osobnu iskaznicu? Kakva je razlika između cipela i prepaid računa za telefon? Kakva?

Nemojmo se zavaravati i misliti da je to za naše dobro. Korporacije ništa ne rade za naše dobro. Vršni cilj im je zaraditi na nama. Naći načina za ostvarenje ekstra profita. A koji je bolji način da zarade na nama nego da znaju sve o nama? Koji je slijedeći korak? Za dvadesetak godina će nam tetovirati bar code koji će učitavati kad budemo ulazili u trgovinu. Nuditi će «personaliziranu uslugu». Nema potrebe da biramo musle, deterđent i čokoladu. Oni sve o nama znaju. Samo moramo ući u trgovinu i pričekati da nam prodavačica donese sve ono što je ona (ili njena korporacija) zaključila da je najbolje za nas. Nema potrebe da se opterećujemo slobodom izbora. Oni će izabrati najbolje i proslijediti nam. Mi se možemo mirno posvetiti gledanju Big Brothera, Zabranjene ljubavi, StorySuperNova music talentsa i sličnog smeća kojemu je jedina svrha poglupljivanje naroda.

Probudite se!!!




Rock Roll


UPDATE

Za Zeko-o-tov doprinos temi kliknite OVDJE.


2. UPDATE

Ne samo da sam se prodao za novu SIM karticu (zbog čega sada žalim), nego se je ispostavilo da je kartica neispravna i mobitel mi se stalno gasi. Prodao sam se za neispravnu SIM karticu! :-((


3. UPDATE

Never ending story! Ne žele mi besplatno zamijeniti neispravnu karticu koju su mi dali. Tvrde da je ispravna, ali i ako nije, moram platiti za izradu nove. Ne žele mi ni vratiti moju staru karticu (nisam ih ni pokušao pitati da mi vrate staru karticu i pritom izbrišu moju registraciju). Tvrde da je kartica ispravna i da je problem u uređaju (mobitelu). Na moju tvrdnju da se mobitel nikada nije zagasio do večeri kad sam stavio novu karticu, odgovaraju da su to nove kartice s opcijama koje zbunjuju starije modele mobitela. Kao prvo, to je nebuloza. Kao drugo, ako ti i nije nebuloza, trebali su mi to reći kad sam je uzimao. Eto za što sam se prodao!!! "Quote to raven, never more"

- 23:55 - Komentari (71) - Isprintaj - #

< studeni, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Paul Anka:
My Way


And now, the end is near;
And so I face the final curtain.
My friend, I’ll say it clear,
I’ll state my case, of which I’m certain.

I’ve lived a life that’s full.
I’ve traveled each and ev’ry highway;
And more, much more than this,
I did it my way.

Regrets, I’ve had a few;
But then again, too few to mention.
I did what I had to do
And saw it through without exemption.

I planned each charted course;
Each careful step along the byway,
But more, much more than this,
I did it my way.

Yes, there were times, I’m sure you knew
When I bit off more than I could chew.
But through it all, when there was doubt,
I ate it up and spit it out.
I faced it all and I stood tall;
And did it my way.

I’ve loved, I’ve laughed and cried.
I’ve had my fill; my share of losing.
And now, as tears subside,
I find it all so amusing.

To think I did all that;
And may I say - not in a shy way,
No, oh no not me,
I did it my way.

For what is a man, what has he got?
If not himself, then he has naught.
To say the things he truly feels;
And not the words of one who kneels.
The record shows I took the blows -
And did it my way!







































































online