Od svih beskonačnih rasprava u kojima sam sudjelovao, nekako su mi najupečatljivije bile one o postojanju Boga, ili viših sila općenito. Kave i kave, sati i sati, živci i živci su na to utrošeni. I jedini je zaključak bio da nitko nikoga ni u što ne može uvjeriti. (Mada, istini za pravo, u mom je društvu inače tako, ali na ovoj temi posebno.) Ateisti su uvijek ponovno nalazili načine da opovrgnu ono što su vjernici smatrali dokazima. Vjernicima je pak to opovrgavanje bilo smiješno i nerazumno.
Sve se svodi na jedno: nema konkretnih, jasnih i nedvosmislenih dokaza koji bi mogli potvrditi ili opovrgnuti postojanje Boga. Sve se svodi na to da jedni vjeruju, a drugi ne. Tako su primjerice iskustva kliničke smrti (u kojima se viđa svjetlosti i čuje glas) za jedne ultimativni dokaz zagrobnog života, a za druge izmišljotina ili pak halucinacija. Isto tako, čudesna ozdravljenja nakon molitve za jedne su glupost, a za druge svetinja. O ezorcizmu, kao i samom zaposjedanju tijela demonima da i ne pričam. O svemu se može raspravljati. Jako dugo. I još više od toga. Ali ne može se dokazati. Barem ne dokazati na način koji bi ateistima bio vjerodostojan.
Stoga, ne želim pokušati nikome dokazivati ni opovrgavati postojanje Boga. Naučio sam da nema smisla. Ali slobodan sam primijetiti nešto drugo: ateisti uvijek iznova koriste jednu te istu skupinu zaključaka. Ti zaključci svode se na slijedeće: «Kad bih dobio opipljiv dokaz da Bog postoji, vjerovao bih», ili «Ako Bog zaista postoji, zašto se je dogodilo ovo, ili ono i zašto nije napravio to ili to?», ili pak «Zašto ti tog tvog Boga ne tražiš (ili ne očekuješ)...» Pogodili ste, uvijek se traži jasna i nedvosmislena intervencija. Treba nam netko tko će pretvarati vodu u vino ili razdvajati more. Ono što želim pokušati objasniti je zašto takvih dokaza nema. Želim objasniti zašto je sve dvosmisleno o zašto je svemu moguće isto uvjerljivo vjerovati i ne vjerovati. Biti će to slobodna i prilagođena interpretacija ideja iz knjige Zemlja – jedini planet izbora.
U ovom materijalnom svijetu caruje slobodna volja. I slobodna volja je doista jedini stvarni zakon. Čak ni u robovlasničkom društvenom uređenju slobodna volja roba nije dovedena u pitanje. Sloboda da, ali volja ne. Ona ostaje. Sada, pretpostavimo da postoji duša. Da je svaki pojedinac ima, neovisno o tome vjeruje li da je ima ili ne. Pretpostavimo i da je duša besmrtna pa je stoga tijelo zapravo samo ljuštura za trenutno pohranjivanje duše (oprostite na nespretnosti izraza). Nadalje, pretpostavimo (znam da puno moramo pretpostavljati, ali važno je za koncept) da su naše duše poželjele imati zemaljsko (fizičko, materijalno...) iskustvo. I da im (ili nam) je Bog to dozvolio. I stoga smo se rodili na Zemlji. I sada tu živimo i skupljamo iskustva koja smo željeli, ali se ne sjećamo onoga od prije. Ne sjećamo se da je naša duša postojala i prije naše ljušture. Na koji način mi možemo skupljati samo svoja iskustva i živjeti samo svoj život onako kako samo mi želimo? Tako što će nam duh biti potpuno slobodan.
Iako smo ovdje potpuno slobodni, od nas se očekuje da živimo po Božjim zakonima. Bog to očekuje od nas. Kako nam on to pokazuje? Da li nam naređuje, ili nas prisiljava? Ne, on apelira! Da, da, samo apelira. A na nama samima je da odlučimo hoćemo li poslušati apel ili ne. Da li ćemo vjerovati ili ne vjerovati.
Zašto? Zašto se Bog ne bi pokazao jasno i nedvosmisleno da postoji i da ima određena očekivanja od nas? Ateisti kažu: «Ja bih vjerovao u Boga kad bih vidio...» Sve bi bilo puno jednostavnije zar ne? Bi, ali ne bi bilo isto. Jer, kad bismo mi jasno i nedvosmisleno znali (naglašavam: znali, a ne vjerovali) da Boga ima, da postoji pakao i raj i da ćemo nakon smrti odgovarati za svoje postupke, sigurno bismo živjeli po njegovim zakonima. Nema sumnje tomu. Kad bi pouzdano znao da će za nepodopštine u ovoj formi biti kažnjen vječnim prognanstvom u pakao u nekoj drugoj formi, svatko od nas bi otrpio tih prosječnih 68 godina i živio kako treba. (Dobro, možda bi bilo umno poremećenih ljudi koji bi postupili drugačije, ali to su zaista izuzetci.) Tko bi učinio išta loše ako bi znao da će biti uhvaćen (nema skrivanja zločina pred Bogom) i da će biti kažnjen nemjerljivo više nego što je bilo kakva korist (ili zadovoljstvo) ostvarena tim lošim činom? Nitko lucidan. Eto.
Zaključno: jasno i nedvosmisleno znanje o postojanju Boga uništilo bi slobodnu volju čovjeka. A osnovni cilj života je stjecanje vlastitog iskustva kroz slobodnu volju. Prema toga, dokaza za postojanjem Boga ne smije biti. A, da li ćete vi vjerovati u njegovo postojanje ili ne, stvar je vaše slobodne volje.
Rock Roll
Post je objavljen 21.09.2005. u 02:06 sati.