O novom svjetskom poretku - prvi dio
|
Zemlja 9. listopada 2021. – mentalna projekcija Mjesto radnje: Rijeka/dio Europe zvan Hrvatska/planeta Zemlja Vrijeme radnje: 09. listopada 2021. Pripovjedač: zaboravljeni anonimac. Ili možda ne zaboravljeni? Jer da biste nešto zaboravili, trebali biste to nekada znati. Ok, anonimac. Obučen u staru i pokidanu, nekada bijelu majicu s jedva vidljivim crtežom prometnog znaka upozorenja na kojemu piše Rock Roll, The Truthseeker. Tema: zadnjih 16 godina Feniks – rušenje i građenje iz pepela Tko bi prije 16 godina, u vrijeme kad je nafta bila presudni resurs, kad je Formula 1 dobila najmlađeg prvaka u povijesti i kad je Hrvatsku tresla blogomanija predvođena El Diablom, Jezdimirom, OvimOnim i Amy Damon, mogao pretpostaviti da će izgledati ovako kako sada izgleda? Malo tko. A sve je bilo jasno. Sve se je moglo naslutiti i svi su znakovi upućivali na ovo. A ipak, ljudi su, uključujući mene, voljeli trčati u budućnost zatvorenih očiju. Dapače, ako je nešto odredilo ljude kao masu (znači bez jakih pojedinaca) kroz povijest, bilo je to upravo trčanje u budućnost zatvorenih očiju. Da smo otvorili oči, samo otvorili oči, vjerojatno bi slika svijeta barem malo drugačije izgledala. Ili bi se bar mi pripremili na ovo što nam se spremalo. Slobodno sad možemo jadikovati i plakati nad svojom sudbinom: «Da sam ja znao ja bih bio...» Da, da, da. Pravnici bi rekli da je odgovornost za propust postoji ako «si znao ili si mogao znati». E pa mogli smo znati. Samo nismo željeli. Više nam se sviđala neka druga opcija. Opcija koju smo mi željeli vidjeti pa smo je prepoznavali u svojoj budućnosti, iako se prepoznati nije mogla. Sve je počelo s Meteorološkom mafijom. Samo njeno spominjanje je prije petnaestak godina djelovalo smiješno. Na marginama hrvatskog bloga, OvajOnaj i Jocker su njenim spominjanjem izazivali salve smijeha. Danas joj se više nitko ne smije. Štoviše, osim propalih pijanaca koji nemaju što izgubiti, malo je tko uopće spominje. (Strah je najsuroviji sada kada nema sumnje da je utemeljen.) Tada, u vrijeme kad je počela tresti, nitko nije znao da se o tome radi. Mislili su da se radi o višoj sili, a ne da se netko igra Boga. Amerikanci nisu preuzeli odgovornost za napad meteorološkim oružjem na Afganistan. No, oni inače nisu preuzimali odgovornost za napade, pa to ni ne čudi. Ni danas sa sigurnošću ne znamo je li strašni Tsunami iz Indijskog oceana bio namjeran napad nekoga od tadašnjih «weather weapon» sila, ili je bio samo eksperiment koji je izbjegao kontroli, ili je zaista bila riječ o prirodnom incidentu. No, kad su uragani Katrina i Rita počeli pustošiti Amerikom, sumnje više nije bilo. Barem ne u očima onih upućenih. Bio je to prva službena demonstracija moći Mafije. Čak su i zadnji skeptici shvatili stanje stvari kada je sljedeće godine slična «prirodna katastrofa» izbrisala New York s karte, te kad je, dvije godine kasnije, niotkuda izniknuli vulkan pretvorio London u planinu s plodnim obroncima. Američko-britanska osovina vojnog upravljanja svijetom je zaustavljena. Na vojnom planu, svijet je dobio nove gospodare. Gospodar više nije bio jedan. U trenutcima američkog pada, došlo je do realizacije jednostavnog koncepta tako poznatog iz igre Rizik, koju su, da cijela stvar bude tragikomičnija, izmislili upravo njihovi vojni stratezi. Koncep ide ovako, kada jedan igrač previše ojača, svi oni mali zaborave svoje nesuglasice i svatko iz svog položaja počinje nagrizati premoć vladajućega. Pojedinačno su smiješno slabi, ali svi zajedno postižu ostvarenje efekta rušenja po principu «što su veći, teže padaju». Sve što je trebalo bio je prvi korak. Netko odvažan tko će napraviti prvi udar i nanijeti prvu štetu. Bin Laden to nije uspijevao. Barem ne na američkom tlu. A ozljede u inozemstvu su manje boljele. No meteorološka mafija je uspjela. I tada je započeo stampedo. Naizgled bezopasni, ali ludo odvažni i bez ičega za izgubiti, počeli su prodirati godinama ugnjetavani. Nije se znalo jesu li strašnije bile fanatične postrojbe iz Nikaragve, odredi smrti stasali u krvavim kupkama Iraka, na prste prebrojivi, ali veoma razorni killeri iz Sierre Leone, ili dobro organizirani, promišljeni, moćni i hladnokrvni egzekutori iz Sjeverne Koreje. Ili neki drugi, tihi, mali i okrutni. Efekt je bio sličan onome kada pčele zajedno ubijaju nemjerljivo moćnijeg stršljena tako što u velikom broju i velikom brzinom lete oko njega, sve dok ne ugine od pregrijavanja. Ništa mi ljudi ne izmišljamo. Samo primjećujemo stvari u prirodi i primjenjujemo ih. Tako je bilo i tada. U pomoć nije pritekao nitko. Čak su se i Britanci držali po strani. Žalosno i nepravedno ili baš suprotno: pravedno, procijenite sami. Amerika je pala. Naravno, pala je i ekonomski, a ne samo vojno. U samo godinu-dvije, postala je minorni igrač u odnosu na svoju staru slavu. Ono što tada svijet nije želio vidjeti, kao što već rekoh da to ni obično ne želi, je činjenica da će taj pad imati posljedice i na druge. Krah Američke ekonomije u kaskadnom je lancu porušio sve ekonomije svijeta. Bogati su prestali biti bogati, a siromašni su postali gladni. I kao što to obično biva, stvari su ponovno pronašle ravnotežu. Oni koji su prije bili moćniji (s izuzetkom Amerike i Britanije), to su i ostali. Neki drugi, postali su moćni. Slabi su ostali slabi. Teror nije prestao – samo se je iz jedne točke preselio u više manjih. Diversifikacija terora.  Novouspostavljena ravnoteža nije bila utjeha milijunima ljudi koji su tu ravnotežu morali platiti jedinim čim su imali, životom. Kao u nekom jezivom scenariju, ponovno je popularna postala stara Dylanova pjesma: «When the cities are on fire with the burning flesh of men Just remember that death is not the end And you search in vain to find just one law abiding citizen Just remember that death is not the end Not the end, not the end Just remember that death is not the end” (analiza novog poretka u drugom dijelu) |
