O gospodarima svijeta
U prošlim sam nastavcima ove priče pokušao pokazati tko vlada ovim svijetom i koje mjere koristi da bi zavladao. Nadalje se želim pozabaviti s time što sa događa kada te mjere zakažu. Što ukoliko se nađe neka banana državica koja vjeruje u svoj put i ne popušta pred ekonomskim, političkim, ideološkim i drugim pritiscima? Naravno, uz pretpostavku da je ta državica iz strateških ili inih razloga bitna moćnicima. Da, dobro pretpostavljate, ovo je priča o ratu. Iako povijesnih primjera ima mnogo, u ovom tekstu bavit ću se isključivo SAD-om zato što su oni trenutno najveće leglo Državnog terorizma.Četvrti dio – War games Tematika rata je preširoka i preteška za temeljito obrađivanje na blogu. Uostalom o tome su pametniji, upućeniji i rječitiji od mene napisali mnoge knjige. Nažalost, većina tih knjiga ne otkriva pravu sliku većine sukoba. Zašto? Zato jer povijest pišu pobjednici. A nismo dovoljno glupi da bismo smatrali da pobjeđuje uvijek onaj tko je pravedan. Dapače, nema pravde u ishodima ratova. Pobjeđuje jači. I onda on piše povijest. Znači povijest je opis događaja iz osmišljen u marketinškom odjelu jačega. Srećom, postoje i ljudi koji su dovoljno upućeni i dovoljno hrabri za pisanje istine. Jedan od tih velikana je Noam Chomski. Svima koji niste, preporučam da pročitate neku njegovu knjigu. I ovaj moj tekstić je debelo motiviran njegovim djelcem «Mediji, propaganda i sitem». Većina ovdje iznesenih misli potječe iz te knjižice. S obzirom na sve navedeno, misija ovog članka je samo malo «zagrebati po površini» povijesti ratovanja i navesti vas da pročitate nešto zaista relevantno. Oko čega se je vodio rat u Vijetnamu? Zna li tko odgovor? Postoji li službeno uvjerljivo objašnjenje? Zbog čega se već desetljećima ratuje u Nikaragvi? U El Salvadoru? A u Sierri Leone? Kako to da su SAD «vlasnik» Paname? Kako je opravdana agresija na Gvatemalu? Kako je osvojena Kalifornija? A Florida? Što se uopće događa u Izraelu/Palestini? Koji je zajednički nazivnik svih nabrojanih (i mnogih drugih) sukoba? U svakom od tih sukoba su sudjelovale SAD. Zanimljivo, SAD ratuju iz samo dva motiva: zato jer im netko prijeti, ili zato jer ih netko pozove (pa ih oni odu braniti). Irak im je prijetio. Imali su oružje za masovno uništenje. Htjeli su napasti SAD. Borba u Iraku je bilo spašavanje svjetske demokracije i slobode. Sadam Hussein je čudovište. Kao što znate, istinito u svemu tomu je samo potonje, Sadam je zaista čudovište. On je zaista ugnjetavao, terorizirao i ubijao ljude. Pitanje? Kada je to počelo? Nije li Sadam bio već dugo na vlasti? Nije li Sadam bio čudovište i u vrijeme kad ga je Amerika naoružavala jer je on bio prikladan za ostvarenje nekih drugih ciljeva? Uostalom, o ovom slučaju svi znate sve. Kao što je rekao Moore: Amerika je napala zemlju koja nije napala Ameriku, koja nije nikada prijetila da će napasti Ameriku, koja nije imala čime napasti Ameriku, koja nije nikada ubila ni jednog Amerikanca u Americi. Irak spominjem samo iz jednog razloga: medijski se pokušava pokazati da je neopravdani preventivni rat protiv Iraka bio izuzetak. Činjenice pokazuju drugačije. To je samo nastavljane dugo godina uspješne doktrine. I svaki put je ta doktrina prodavana kao izuzetak. Što se je dešavalo u Središnjoj i Južnoj Americi? Amerikanci su se branili od Ruske prijetnje. U jednom trenutku napali su Nikaragvu, jer je Nikaragva bila produžena ruka SSSR-a i prijetila je sigurnosti Meksika i SAD-a. U drugom trenutku su napali Meksiko i zauzeli trećinu njegovog teritorija jer je Meksiko predstavljao prijetnju za SAD i Nikaragvu. Kaliforniju je naravno bilo nužno zauzeti da bi se obranilo jadnu Ameriku od moguće britanske prijetnje. I ratovi protiv Indijanaca su bili obrambeni. Kada su se preživjeli Indijanci posakrivali na Floridi (u borbi za goli život), predstavljali su prijetnju da će napadati SAD iz Britanskih i Španjolskih skloništa. Naravno da je za sigurnost SAD-a Florida morala biti zauzeta. U jednom američkom nacionalnom parku čak stoji i natpis: «Ovdje leži Indijanka, Wampanoang, čija su obitelj i ljudi dali sebe i svoj imetak, da bi ova veličanstvena nacija mogla nastati». Ponavljam, ovo piše na spomeniku u nacionalnom parku! Lijepo objašnjenje za možda najveći genocid u ljudskoj povijesti! Možete li zamisliti kakve bi reakcije bile na spomenik u Dachau ili Auchwitzu kad bi pisalo «Ovdje leži žena, Židovka, čija su obitelj i ljudi dali sebe i svoj imetak da bi ova veličanstvena nacija mogla nastati i prosperirati»? U El Salvadoru i Gvatemali su godinama potpomagali totalitarističke strahovlade koje kolju vlastiti narod. Njih su naravno prethodno sami i postavili na vlast. Sve je to bilo ratovanje, što direktno, što indirektno pomoću naoružavanja i obučavanja gerilaca, u svrhu širenja demokracije. Jedna od mnogih Američkih agresija na Nikaragvu bila je isprovocirana time da je Nikaragva navodno od SSSR-a nabavila MIG-ove kojima prijete Hondurasu El Salvadoru i naravno SAD-u. Američki je senator Tsongas za Boston Globe izjavio: «Ne možete im dozvoliti da sastave te MIG-ove, jer MIG-ovi nisu upotrebljivi samo protiv El Salvadora i Ekvadora već i protiv SAD-a, a Nikaragvanci znaju već dugo da to ne mogu učiniti bez povrede američke sfere utjecaja.» Znači, polazi se od pretpostavke da je Nikaragva nezakonito postupila nabavivši MIG-ove, kojima bi mogla napasti SAD – «bespomoćnog diva»! Analoški gledano, nije li SSSR imao jednako pravo napasti Dansku i Tursku?!! Dapače, Danska i Turska su realno predstavljale daleko veću prijetnju SSSR-u nego Nikaragva Americi. Sjetite se, Hitler je pred 2. svjetski rat upozorio da je «Češkoslovačka bodež uperen u srce Njemačke i neprihvatljiva prijetnja njihovoj sigurnosti». Primjećujete li sličnosti? Prema Američkim shvaćanjima, Hitler je bio potpuno u pravu. Ipak, postoji razlika u američkom započinjanju i miješanju ratova u Nikaragvi i primjerice u Gvatemali. Naime, Gvatemali su podržavali vlast, a u Nikaragvi pobunjenike protiv vlasti. Postoji i sličnost, u oba slučaja SAD su podržavale onu stranu koja kolje vlastiti narod. U Gvatemali su to pravdali time da vlada pokušava održati kakvu takvu demokraciju. A u Nikaragvi su potpomagali pobunjenike jer su se ovi htjeli izboriti za demokraciju. Postoji jedna zanimljiva specifičnost Nikaragve: to je bila jedina zemlja u regiji koja je demokratski izabrala svoju vlast. Ta vlast – Sandisti – su jedina vlada u regiji koja nije ubijala svoje stanovništvo. Koja je nastojala provesti socijalne reforme. Koja nje dozvolila da joj gotovo jedna trećina stanovništva umire od gladi. Čak ni SAD nije nikada uspio dokazati suprotno. Ipak, naoružali su pobunjenike-koljače i zajedno s njima napali legalno izabranu vlast. I to ne jednom. Par riječi o Bliskom istoku. Izdvojiti ću samo jedan slučaj, 1984. godina Jaser Arafat prilikom govora u Grčkoj upućuje niz zamolbi vezanih uz mir. Eksplicite poziva na direktne pregovore s Izraelom uz prisustvo UN-ovih promatrača. Poziva na razgovor te na međusobno priznanje dviju država. Izrael ponudu smjesta odbija, a SAD ju ignorira. Štoviše, najjači američki politički časopisi (New York Times i Washington Post) niti ne prenose tu Arafatovu inicijativu. Jedan iznenađeni čitatelj iz Detroita šalje pismo Timesu izražavajući čuđenje da Arafatov poziv na pregovore i međusobno priznanje nije objavljen. Naglašava pritom da Times već godinama «citira» Arafata njegovo odbijanje pregovora i priznanje Izraela. Od New York Timesa dobiva odgovor: «Vidjeli smo Arafatove primjedbe koje ste spomenuli u Novel Observatoru i usporedili ih s njegovim ranijim izjavama. One ne predstavljaju ništa novo u njegovim razmišljanjima i bilo bi ih pogrešno objaviti kao takve. Gospodinu Arafatu dajemo mnogo prostora te smo objavili mnoge njegove izjave i izvještaje o njegovim tajnim pregovorima s predstavnicima SAD-a i drugih stranih vlada. Kad i ako gospodin Arafat pozove na međusobno priznanje i pregovore s Izraelom, čitat ćete o tome na naslovnoj stranici New York Timesa.» Recite vi meni, tko je ovdje lud? 1962. SAD snažno bombardira Južni Vijetnam (u kojem živi 80% stanovništva Vijetnama). Time je popraćena i podrška Francuzima u pokušaju ponovnog osvajanja bivše kolonije i narušen mirovni proces iz 1954. Južni Vijetnam se zauzima, stanovništvo masovno ubija i postavlja se marionetska vlada. Koliko je vlada bila marionetska pokazuje i to da su je SAD rušile i postavljale drugu kad bi se ova usprotivila njihovim idejama. To traje do 1965. kada SAD biva pozvan od Južnog Vijetnama (kojeg sami kontroliraju) da ih zaštiti od prijetnje Sjevernog Vijetnama. Naravno, odazivaju se pozivu i počinju sa bombardiranjem Sjevernog Vijetnama (koje je, usput budi rečeno, 3 puta slabije od istovremenog i nigdje spominjanog bombardiranja Južnog Vijetnama). Od tada pa do danas, kaže Chomski, nigdje u Američkom main-stream novinarstvu nema ni riječi o američkoj invaziji na Južni Vijetnam 1962. Spominje se samo obrana Južnog Vijetnama od terorista podržanih izvana (tj. iz Vijetnama) Epilog četvrtog dijela: Igra Rizika Jeste li ikada igrali Rizik? To je najbolje društvena igra koju sam ja igrao u životu. A igrao sam je puno, obilježila mi je apsolventske dane. Želite li par dobrih savjeta u igranju rizika? Evo ih: 1. Nagovorite druge da vode vaše ratove. Objasnite im da je u njihovom interesu napasti suigrača koji vama smeta. 2. Nikada nemojte nikome priznati da gajite agresivne namjere prema njemu. Sva gomilanja vojske opravdavajte branjenjem svojih položaja. 3. Branite svoj teritorij na vanjskim granicama. Primjerice, Australiju branite na Tajlandu, Južnu Ameriku branite u Zapadnoj Africi i Južnim SAD, Sjevernu Ameriku branite u Središnjoj Americi i na Islandu. Primjećujete li sličnosti sa stvarnim svijetom? Znate li tko je izmislio Rizik? Jeste li svjesni da «globalni teroristi» igraju Rizik s našim životima? Rock Roll |
Treći dio: 
