16.04.2005., subota

O ljubavi

Što je to zapravo ljubav? Mnogi su mislioci i kvazi mislioci pokušali odgovoriti na to pitanje. Milijune je pjesama napisano o ljubavi. I mnogi «obični» ljudi su je pokušali objasniti. Sada ću to pokušati i ja. Ljubav je za mene najuzvišeniji ljudski osjećaj. Štoviše, mislim da je ljubav najveći mogući ljudski doseg. Uvijek se sjetim riječi onog filozofa (čijeg se imena ne uspijevam sjetiti): «Kad umrem, želim da mi na grobu piše samo jedno: ˝Volio sam˝.» U ovom tekstu želim se posvetiti romantičnoj ljubavi. Druge oblike ljubavi za sada prepuštam drugima. Primjerice, prepuštam Trillian, Dolki i Rabljenom da se pozabave roditeljskom ljubavlju jer su oni u tome mnogo kompetentniji mene.

Koliko se ljudi može pohvaliti činjenicom da su iskreno voljeli? Svi se uvijek hvale velikim riječima o ljubavi, ali razumiju li uistinu taj osjećaj? Nadam se da da. Bojim se da ne. Mislim da ima podosta ljudi koji nikada u životu nisu uistinu voljeli. Nadam se da je više onih koji su barem jednom to uspjeli. Sigurno je mnogo manje onih koji su to uspjeli dva, tri ili čak četiri puta u životu. Iako mi to već graniči sa SF-om. A ukoliko me netko pokuša uvjeriti da je volio pet, deset ili više puta, biti ću uvjeren da zapravo nije volio nijednom. Vjerujem da to govore ljudi koji miješaju ljubav sa zaljubljenošću, strašću, privlačnošću, poštovanjem...

Za sebe mogu reći da sam iskusio istinsku ljubav. (Mada se može naći netko tko će to pokušati osporiti.) Bilo je iskreno, bilo je intenzivno, bilo je predano i bilo je savršeno. Pričam o emociji pa se usuđujem reći: da, bilo je savršeno, jer ljubav je savršena emocija. Nažalost, kao što primjećujete, koristim perfekt. Nije me ubilo, ne znam da li me je učinilo jačim, ali zasigurno je ostavilo traga. Često znam govoriti da smatram da smo svi mi koji smo morali «preživljavati» posljedice kraha duge i intenzivne ljubavi sada «oštećena roba». U čovjeka se uvuče sumnja i skepsa koja ga «koči» u potpunom prepuštanju. Nerijetko se pitam da li ću ponovno moći voljeti istim žarom i istom predanošću? Ne znam odgovor na to pitanje, ali molim Boga da je on potvrdan. Jer nikada se ničime to ispunjenje srca ne može nadomjestiti.

Pitate se da li žalim da sam volio pa izgubio? Ne. Nikada. Ni za jednim trenutkom. Ni za jednim poljupcem. Ni za jednim zagrljajem. Iako se često sjetim Balaševićevih stihova: «O kako tužnih ljubavi ima, baš nešto razmišljam, dal' itko sretno i voli još». Pribojavam se i mišljenja koje su Jazzie i Miaaauuuu implicirale kada su rekle da nisu sigurne mogu li cijeli život voljeti jednu osobu. Veliki Freddie Mercury je to rekao ovako: «Who wants to live forever? Who dares to love forever? ... When love must die.» Sve je to meni jasno i sve mi je to zastrašujuće. Ali ne predajem se i neću se predati. Jer kao što bi rekla Pegy (i oni koji su loše preveli film Notting Hill): «Ja u ljubav vjerujem!»

Rock Roll


- 19:12 - Komentari (29) - Isprintaj - #

10.04.2005., nedjelja

O gospodarima svijeta

Drugi dio:
Nosioci vlasti i mediji





(nastavak)
Za razliku od vlasnika kapitala, političari su još uvijek donekle u poziciji moći. I to više kod nas nego u svijetu. Naime, iako oni nomenklaturno imaju moć, tome postoje mnoga ograničenja. Jeste li se ikada uistinu pitali kako se zapravo situacija u državi nikada ne mijenja? Ne samo u Hrvatskoj nego i u Svijetu. Održavaju se izbori, daju se velika obećanja, mjenjaju se face s tv-a, ali u biti sve ostaje isto. Dva su razloga tome i biti će objašnjena.

Kao prvo, političare na poziciju postavlja novac. Izravnije ili neizravnije. A novac, tj. oni koji ga imaju, biraju ili čak oblikuju ljude koji će raditi njima u prilog. Ljudi koji se bave politikom često ulaze u to s dobrim namjerama i entuzijastom. Nažalost, točna je poslovica da je put do pakla popločen dobrim namjerama. Svi su oni prije ili kasnije suočeni s kompromitiranjem sebe za neki «viši cilj». A kad se jednom krene, teško je stati. Ili nemoguće. Teoretski, na vlast bi voljom naroda mogao doći i netko tko nije indoktriniran. Nažalost, čuda se rijetko događaju. Tako primjerice, SAD vodi osvajačke ratove i u vrijeme vladavine demokrata i republikanaca. Ili, u Hrvatskoj se nitko ne bavi slučajevima državno potaknutog organiziranog gospodarskog kriminala. Svi znaju da ga je bilo jako puno. Za mnoge slučajeve se zna i krivac. Svi prije izbora obećavaju obračun s krivcima. I da li ga tko provodi? Koliko je krivaca u zatvorima? Nekoliko marginalaca koji služe kao izložbeni primjerci. Možda zato jer kapital vlada politikom? Pa naravno. Tko će u saboru dignuti ruku za zatvaranje zloglasnog bezimenog čovjeka sa dva prezimena? Nitko! Pa on je sam jednom rekao da bi tada povukao za sobom barem 46 tadašnjih saborskih zastupnika. Nitko kompromitiran, ni da želi, ne može pokazati prstom na drugoga. O zaradama putem provizija za podržavanje nečijih interesima da i ne govorimo. Stvar je vrlo jednostavna i postoji plastičan primjer svega toga: mafija. Tko jednom učini posao za mafiju, taj im «daje otkaz» samo kad umre.

Drugi razlog gubljenja moći političara leži u jačanju jedne druge strane, medija. Sjećate se afere s direktnom pogodbom za izgradnju dionice autoceste prema Dubrovniku? Vlada nas je do zadnjeg dana uvjeravala da je direktna pogodba legalna i da je taj ugovor dobar za Hrvatsku. Pretpostavimo da je to istina. Pretpostavimo da su zaista Sanadereve namjere bile služiti narodu, a ne novcu (kao što je gore objašnjavano). Ne kažem da je tako, samo pretpostavimo. Je li vlada uspjela provesti tu dobru odluku? Nije. Zašto? Zato jer su im mediji sjeli na vrat do te mjere da su morali birati između ugovora i gubitka vlasti. Naravno, popustili su. Taj je primjer vrlo jednostavno pokazao da su mediji počeli imati snagu ravnu, pa čak i veću od političke. Zbog toga svaka vlast i svaki političar pokušava kontrolirati medije. Zato što, između ostalog, mediji su ti koji izabiru vlast, a ne građani. Ako se po najpoštenijem čovjeku počne javno pljuvati kako to mediji znaju, on na izborima nema šanse. Niti igdje drugdje. Čak se i ratovi dobivaju ili gube uz pomoć medija, ali o tome će biti riječi u posebnoj temi. Slijedeća dilema je: kada su mediji najjači? Najjači su kada su krupni i usklađeni. Kada svi ili mainstream većina piše jedno te isto. Američkim prostorom pisanih medija vladaju dvije grupacije. U Hrvatskoj isto tako. Kod nas se tom okrupnjavanju još nastoje oduprijeti Novi list i Nacional, ali do kada će uspijevati? (Ne kažem da oni govore istinu, već samo da se u kontroli informacija odupiru moćnim medijskim magnatima.) Naime, već sam pročitao da vlasnici Večernjeg lista žele i vjerojatno hoće kupiti i Novi list. Hoće li i tada (realno gledajući) mali i periferni Feral uspjeti prkositi divovima. Kako se oduprijeti glupostima koje pišu npr. Jutarnji list i Globus? Pa oni slobodno mogu (a vjerojatno to i čine) prodavati laž tako dugo dok ne postane istina. A tko je vlasnik medija? Ponovno kapital. Tj. oni koji upravljaju njime, a ne oni koji ga posjeduju.

Na kraju svega uspijevam zaključiti samo da svijetom vladaju tri centra moći: oni koji upravljaju kapitalom, oni koji raspolažu sposobnošću javne kontrole misli i oni koji legaliziraju i provode želje jednih i drugih. Polugu vladanja svijetom dakle čine: magovi novca najvišeg ranga, mediji i ljudi na vlasti. Tim redom. Tom važnošću. Magovi kapitala su «puppet masters», političari i novinari su lutke na koncu, a svi mi ostali smo promatrači. Jesmo li mi toga svjesni? Nemamo pojma. Živimo u matrici, a da toga nismo svjesni, kao što ni Neo toga nije bio svjestan. Mislite li da su vlasnici kapitala toga svjesni? Nisu ni oni. Sjetite se da je ovo prijelazno razdoblje i rijetki od njih kuže da gube moć. Političari su svjesni. Bar mislim da jesu. Svaki od njih koji je kompromitiran zna da nije svoj gazda. Novinari? Kako koji. Probajte u Jutarnjem ili u Globusu objaviti članak koji se ne sviđa velikom gazdi. Neće ići. Možda ćete u nekom manjem listu moći. Ali tko ih čita? I u Svijetu je ista stvar. Postoji li ijedan članak u New York Timesu, Washington Postu ili Chicago Croniclu koji je američku politiku proglasio agresivnom, osvajačkom i zapravo državno terorističkom? Tko ga nađe, plaćam mu piće. Ako se sjetim. Jer naime, upravo namjeravam popiti «pilulu zaborava». Draže mi je misliti da imam kontrolu i biti u krivu, nego znati da sam pijun u nečijoj igri šaha. Ili možda nije?


Rock Roll



- 20:09 - Komentari (14) - Isprintaj - #

02.04.2005., subota

O gospodarima svijeta

Prvi dio:
Netokracija – «Master of puppets»



Nekada davno, svojim kraljevstvom vladaše kralj. Ili car, knez... Njegovi podanici bijahu plemići. Plemići posjedovaše zemlju (feud) i seljake koji su je obrađivali (kmetove). Možda ružno zvuči izjava da su posjedovali kmetove, ali kad se bolje pogleda situaciju, kmetovi nisu bili u puno boljoj poziciji nego robovi. Obrađivali su zemlju koja nije bila njihova, i plaćali na nju rentu koja je bila tolika, da su im preostala sredstva bila taman dovoljna da balansiraju između gladi i polu-sitosti. Plemići su svoju titulu poglavito stjecali rođenjem. Bilo je i drugih načina, kao npr. kupnja titule ili dobivanje iste za ratne zasluge. Ipak ti su razlozi bili smatrani izvanrednim i netipičnim. Plemići su živjeli u dvorcima, na selu. Bili su u partnerskim odnosima s vladarima. Kao i kod svakog partnerstva i njihovo su znala biti bolja i lošija. Ipak, trebali su jedni druge i pomagali su jedni drugima u održavanju moći. Dok god je zemlja bila glavni resurs, to je tako bilo. Da nije bilo industrijske revolucije, vjerojatno bi to tako bilo i danas.

Počecima industrijalizacije, još tamo negdje od vremena kad je James Watt izumio parni stroj, stvari se počinju mijenjati. Zemlja je lagano (kroz duži niz godina) počela gubiti primat. Daleko od toga da je postala nepotrebna, to nikada neće biti slučaj, ali je postala manje krucijalna za stvaranje bogatstva. Industrija se počinje ubrzano razvijati i zapošljavati sve više ljudi. Seljak više nije bilo jedino zanimanje. S porastom potražnje za radnicima u industriji, počinje i okrupnjavanje gradova. Primjerice, Henry Ford je u svom Rouge kompleksu s početka 20. stoljeća zapošljavao mahom bivše seljake i poljoprivrednike. Stvara se i nova klasa moći: kapitalisti. Više nije bilo dovoljno imati zemlju ili naslijediti titulu. Pravo bogatstvo se počinje gomilati negdje drugdje. U rukama buržoazije. Tranzicija moći iz ruku plemstva u ruke buržoazije nije bila brza ni bezbolna. Ni kraljevi nisu bili sigurni. Dapače, u vladanju zemljom su ih počeli mijenjati političari. Izabrani na izborima. Gotovo je s naslijeđivanjem položaja. Kako bi tranzicija moći bila što bezbolnija, plemićima i kraljevima su često ostavljane njihove titule i njihovi dvorci. Od sve njihove moći preostao im je samo ponos na «plavu» krv i život u «muzeju» daleko od velebnih gradova. U vrijeme tranzicije moći, dolazilo je do zanimljivih situacija. Naime, ljudi nisu bili svjesni promjena koje su bile u tijeku. Tako su novonastali bogataši željeli titulu, a plemstvo je željelo vratiti svoje blagostanje. Tako je primjerice dolazilo do interesnih miješanih brakova između «plave» i obične krvi. Ipak, napredak ih je zgazio i nije im ostalo ništa.

Kapitalisti su tako zavladali svijetom i držali tu poziciju sve do sada. Da li je još drže? Neki će pomisliti «Pa naravno!» Ipak, neće biti potpuno u pravu. I mi smo sada u prijelaznom razdoblju, i kao i ljudi ovog prijelaznog razdoblja, nismo toga svjesni. Kapitaliste na pozicijama moći mijenja nova vladajuća klasa: netokracija (termin je preuzet iz istoimene knjige i nije univerzalno prihvaćen). Koliko je još kapitalističke moći preostalo? Mislim da to nitko ne zna, ali evidentno je da slabi. Kako se je događala pretvorba neću pisati, jer sam o tome pisao prošli put (O agencijskoj teoriji). Krajnji rezultat je da u svijetu asimetrije informacija, zemljom vladaju oni koji ih imaju (informacije naravno). To su kreativni i nadareni i ljudi u poziciji moći (menadžeri), mediji i političari.
Što se tiče kapitalista, uskoro će im ostati samo utješne nagrade, kao plemstvu titule. Što će to biti ovog puta? Tko zna. Bezvrijedni natpisi ili imena tvornica od kojih se bogati netko drugi? Možda. Jedno je neupitno, iako se mnogi sigurno neće složiti, posjedovanje kapitala uskoro neće puno značiti. Zaradu na njemu će predstavljati mrvice koje će im menadžeri ostavljati.


Rock Roll



- 20:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

< travanj, 2005 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Paul Anka:
My Way


And now, the end is near;
And so I face the final curtain.
My friend, I’ll say it clear,
I’ll state my case, of which I’m certain.

I’ve lived a life that’s full.
I’ve traveled each and ev’ry highway;
And more, much more than this,
I did it my way.

Regrets, I’ve had a few;
But then again, too few to mention.
I did what I had to do
And saw it through without exemption.

I planned each charted course;
Each careful step along the byway,
But more, much more than this,
I did it my way.

Yes, there were times, I’m sure you knew
When I bit off more than I could chew.
But through it all, when there was doubt,
I ate it up and spit it out.
I faced it all and I stood tall;
And did it my way.

I’ve loved, I’ve laughed and cried.
I’ve had my fill; my share of losing.
And now, as tears subside,
I find it all so amusing.

To think I did all that;
And may I say - not in a shy way,
No, oh no not me,
I did it my way.

For what is a man, what has he got?
If not himself, then he has naught.
To say the things he truly feels;
And not the words of one who kneels.
The record shows I took the blows -
And did it my way!







































































online