27.03.2005., nedjelja

O agencijskom problemu

(O gospodarima svijeta - nulti dio)

Do sada sam nastojao u svojim tekstovima ne ulaziti u čisto ekonomske sfere i mislim da sam osim kod teksta «O konobarenju» u tome i uspijevao. (A i taj tekst je bio mnogo više sociološki nego ekonomski začinjen pa nije bitno.) Ovog puta se moram malo pozabaviti i ekonomijom jer mi ovaj tekst služi kao svojevrsni prolog za članak «O gospodarima svijeta» koji je u pripremi. Ipak, nastojati ću, koliko bude moguće, ne previše miješati posao i užitak pa ni ekonomija neće biti obrađivana kao što to inače biva.

Jeste li se ikada upitali kako to da su menadžerske plaće tako visoke? Kako to da ljudi na menadžerskim pozicijama uspijevaju ostvarivati primanja 15-30 tisuća kuna mjesečno? A što je tek s onima na vrhu koji znaju ostvarivati i po 80-100 tisuća kuna? Stavimo to u svjetske razmjere i vidjet ćete da pojedini menedžeri zarađuju i preko milijun dolara mjesečno. I to pričam samo o plaći. Uz to dobivaju silne druge novčane i nenovčane povlastice kao primjerice opcije na dionice ili udjele u dobiti. O jahtama i automobilima da ni ne pričam. Prije par godina na mom faksu je gostovao vlasnik jednog hrvatskog veleprodajnog magnata i iznio nam enormne svote neto dobiti koje njegovo poduzeće ostvaruje. Potom ga je netko od mojih kolega studenata upitao da li on smatra u redu činjenicu da usprkos silnoj dobiti poduzeća, njegovi radnici u skladištu rade za 2500 kn mjesečno. On je rekao: «To je istina, ali mi imamo i radnika koji zarađuju 25 000 kn mjesečno.» Kako do toga dolazi? Ja bih to podijelio u dvije skupine razloga: lakoće zamjenjivosti i problema agenture.

Lakoća zamjenjivosti sastoji se u sljedećem, neke poslove u poduzećima (zapravo velik dio njih) se može obavljaju bez nekih teško dostupnih znanja i vještina. To može biti stoga što u okolini postoji velik broj nezaposlenih radnika s istim kvalifikacijama, ili je posao takve prirode da ga svatko može obavljati uz par dana obuke (vidi članak «O konobarenju»). Radnici koji obavljaju takve poslove su lako zamjenjivi. Žalosno je, ali je tako, oni su lakše zamjenjivi u poduzeću nego nekakav pokvareni stroj ili vozilo. Takvi radnici se ne mogu nadati dobrim plaćama ni sada ni ubuduće. Dapače, mogu se bojati za svoj posao. Drugo lice novčića čine daroviti radnici. To su oni koji posjeduju specifična znanja koja su teže nadomjestiva. Pritom je nebitno da li su ta znanja stekli školovanjem, iskustvom ili talentom. Takve radnike se teško nalazi, oni su ti koji biraju poslodavce (a ne obrnuto) i plaćeni su u skladu sa svojom teškom zamjenjivošću (vidi članak «O uspijehu: Svijet voli pobjednike - ipak»). Oni pokrivaju dio razloga za veliku diskrepancu u razini plaća u poduzećima. Oni su nužni svakom suvremenom poduzeću i dok god posjeduju specifična znanja, ne trebaju se brinuti za sebe.

Međutim to objašnjava samo dio razloga za nesklad u primanjima. Kad malo razmislimo, u velikim poduzećima postoje masivne upravljačke strukture na svim razinama. Menedžeri na svim tim razinama su veoma dobro plaćeni. Stoga, ne radi se samo o nadarenima. Gledano u svjetskim razmjerima sve poslovne škole koje obučavaju menedžere kroz MBA programe (studije poslovnog upravljanja) koriste iste udžbenike iz menedžmenta, marketinga, upravljačkog računovodstva… Barem tako (po meni ispravno) tvrde pisci "Karaoke kapitalizma". Stoga, primjerice, menedžeri srednje razine ne bi trebali biti tako teško zamjenjivi. Oni zaslužuju visoka primanja, ali zar 25 000 kn kao u gore navedenom primjeru? To jednostavno nije pošteno. Nije, ali je nužno. Pritom ponavljam, ne govorim o darovitima, nego o ostalima. Zašto? Zbog agencijskog problema. Agencijski problem je problem odnosa principal-agent, ili vlasnik-menedžer.

Agencijski problem je postojao oduvijek, ali je intenziviran u 20-stoljeću. Do toga je došlo odvajanjem vlasništva od upravljanja. Dok su u poduzećima vlasnici bili i direktori, problema nije bilo. Međutim, došlo je do velikog rasta poduzeća, pa vlasnici nisu mogli sami nadgledati baš sve (npr. Kako je Henrry Ford mogao istovremeno nadgledati tvornice u Americi i Europi). Nadalje, ljudi koji su imali novac nisu nužno imali sposobnosti ili želju za upravljanjem poduzećem. Dominantan oblik organizacije postala su tako dionička društva. U njima su vlasnici (dioničari) postali oni koji su imali novac i željeli ga uložiti, a poduzećem su počeli upravljati profesionalni menadžeri. Ponekad se i danas događa da je većinski vlasnik ujedno i generalni direktor (posebno u RH), ali to je sve rijeđi slučaj. Dapače, kod velike većine multinacionalnih kompanija se ni ne zna tko je većinski vlasnik, ponajviše zbog toga što ga ni nema (vlasništvo je razmrvljeno na puno malih vlasnika). Teoretski vlasnici i dalje imaju glavnu riječ jer oni, putem nadzornog odbora i glavne skupštine, postavljaju i mijenjaju upravu. U praksi je međutim to sve teže. Tvrtke operativno vode menadžeri, a vlasnicima se prezentira samo ono što se želi. Što je vlasništvo više razmrvljeno, to je kontrola moćnih menedžera teža. Do toga dolazi zbog takozvane asimetrije informacija u korist menadžera, a na štetu vlasnika. Kako je informacija ključni resurs, ona dovodi i do asimetrije moći.

Menadžeri su tako došli u poziciju da mogu nesmetano voditi poduzeće koje nije njihovo. Tko ih pritom i kako može spriječiti da rade poslove u svoju korist, a na štetu vlasnika? To je pitanje kojim se bavi Agencijska teorija. Nihova se snaga nastoji suspregnuti na dva temeljna načina, koja se uvijek u nekom omjeru kombiniraju: sustavima kontrole i sustavima nagrađivanja. Ili, narodski rečeno, mrkvom i štapom. Kontrolu (štap) čine nadzorni odbor, godišnji i tromjesečni izvještaji koje poduzeća objavljuju, revizije i interne revizije… Ipak, metode kontrole nikada ne mogu biti dovoljne same po sebi. Vidimo to po nebrojenim slučajevima nesankcioniranog gospodarskog kriminala u RH, ili po tome da uvijek ima pijanih vozača i trkača na cestama, ma kakve kazne bile. Kontrolama se problem može umanjiti, ali ne i riješiti.
Drugi način utjecanja na menadžere je nagrađivanje. Mrkva. Pretpostavlja se da ukoliko se menadžerima daju dovoljno veliki poticaji u obliku plaće i drugih pogodnosti, oni neće imati potrebe, niti motiva djelovati u svoju korist, a protiv poduzeća. Posebno je pritom jak poticaj (osim enormnih plaća) davanje bonusa u obliku dionica. Vlasnici se pritom moraju odreći dijela svog udjela kako bi spriječili ili umanjili štetu koja bi mogla nastati zbog asimetrije moći.

Zbog svega nabrojanoga, današnjim korporacijama vlada mali broj ljudi koji zarađuje više nego što bilo kome treba. Radnici su u vrlo nepovoljnom položaju. To i nije neka novost. Dapače, izgleda da je to konstanta u svim društveno-ekonomskim odnosima od robovlasništva, preko feudalizma, kapitalizma i komunizma pa sve do ovog našeg sadašnjeg sustava za koji nema pravog naziva (neki ga nazivaju netokracija što nije općeprihvaćeni termin ali ne znam za bolji). Ono što je činjenica, a to malo ljudi zna, je da je trenutni poredak sve manje kapitalitički. Dapače vlasnici kapitala su, kao što sam naširoko elaborirao, svakim danom u sve lošijem položaju. Gube moć slično kao što su je nekada plemići izgubili od kapitalista.

To je sve došlo do takvih razmjera da se suvremena ljevica i sindikati sve više bore za prava vlasnika. Nekada su, sjetite se povjesnih činjenica, oni štitili radnike od kapitalista. Agencijska teorija, nažalost ne uspjeva riješiti problem već samo ukazuje na njega. Upravljačke strukture su sve moćnije i sve bogatije, a radnici i vlasnici su sve siromašniji i sve slabiji. Korporacijama vladaju menadžeri, a one vladaju Svijetom. Crno nam se piše. :-((( Ali o tome idući put.

Nadam se da neću previše čitatelja izgubiti zbog dužine i suhoparnosti ovog članka. Ipak, ako se dublje zadubite u problematiku, vidjeti ćete koliko se on realno i brutalno dotiče naših crnih perspektiva.

Rock Roll
- 20:06 - Komentari (21) - Isprintaj - #

23.03.2005., srijeda

O upotrebi dogmi kao sredstvu za upravljanje ljudima

(Ovo nije članak o religiji, mada je se dosta dotiče. Religija je velika tema i vjerojatno će ubrzo dobiti zasebni tekst)

Dogma – od strane grupe ljudi ili organizacije nametnuta vjerovanja ili skupine vjerovanja, za koje se od drugih očekuje da ih prihvaćaju bez rasprave.


Dogme su oduvijek bile zgodno sredstvo za upravljanje ljudima. Ima jedan vrlo jednostavan razlog tome: efikasne su. A razlog njihove efikasnosti leži u činjenici da otežavaju manipulaciju. Kada postoji nešto što centri moći žele nametnuti, nema boljeg načina nego da od toga načine dogmu. Istinu koju se ne propituje.

Najveći broj dogmi kroz povijest su nametale religije. I to sve. Za njih su dogme posebno prikladne jer sve religije sadrže određenu mistiku, A gdje ima mistike, lako se infiltriraju i dogme. Osim religija, dogme nam često nameću i svjetovne vlasti. Možda i više nego što smo svjesni.

Sama činjenica da je od nečega napravljena dogma ne znači ništa loše, ni dobro. Ovisi o cilju kojeg se u konkretnom slučaju postiže. Da bih to pokazao, navesti ću primjere nekoliko najpoznatijih dogmi. Učiniti ću i ono, što se sa dogmama ne smije, propitivati ću ih.

1. Muslimani i Židovi se obrezuju jer je to Božja volja
Zar zaista mislite da je Bog svoje djelovanje spuštao na razinu takvih banalnosti? Na kraju svega, famozna je kožica potpuno nebitno pitanje. Zašto bi netko oko toga dizao buku? Pa možda zbog toga što Židovi i Muslimani izvorno potječu iz područja s malo vode, a puno prljavštine, pijeska i nemilosrdnih klimatskih uvjeta. Kao što je poznato ti su uvjeti «idealni» za širenje raznih bolesti i upala na krhkim ljudskim tijelima. Navedeno je područje ljudskog tijela jedno od najpogođenijih. S vremenom se shvatilo da obrezivanje pomaže održavanju higijene i sprečava nastajanje upala. Pretpostavljam da su razmišljali o tome kako to najlakše prenijeti na «običan» puk. Kojeg li se boljeg načina moglo naći nego proglasiti to Božjom voljom, tj. dogmom? Da li cilj opravdava sredstvo? U ovom slučaju, mislim da da.

2. Sam je Bog proglasio nedjelju (sabath) neradnim danom
E ova dogma ima sasvim druge motive, koji su ponovno plemenite naravi. Smatram da je to bio način da se ljude zaštiti od gramzivih feudalaca (općenito vlastodržaca), ali i od samih sebe. Znate li nekoga tko ima malo privatno poduzeće i toliko radi da godinama nije bio na godišnjem odmoru? Ja znam nekoliko takvih primjera. Argumenti svih njih su isti: «Ja ne mogu firmu ostaviti na 8 ili 15 dana jer će sve propasti.» Ma nemojte! A znate li nekoga tko je tako govorio, a onda mu se desilo nešto neplanirano i neugodno, npr. lom noge? Nažalost, znam i takav slučaj. I što se je tada desilo? Apsolutno ništa! Stvari je trebalo malo presložiti, ali firma nije propala, a sunce i dalje izlazi svakog jutra. Prema tome, ako je moguće zatvoriti inokosno poduzeće na 2-3 tjedna zbog loma noge, zašto to nije moguće učiniti i zbog godišnjeg odmora? Bi li to bilo moguće kad bi to bila «Božja zapovijed»? Ista je stvar i s nedjeljama. Nažalost, danas ima puno ljudi koji nemaju niti jedan neradan dan u tjednu. Ipak, većina nas nedjeljom ne radi (ili nekim drugim danom). Možete misliti kako je to bilo prije 50-100 i više godina. Stanovništvo je bilo u pravilu ruralno i živjelo je od plodova svoje zemlje. Sjećam se pokojnog noneta (djeda, za neuke) dok smo ga posjećivali u bolničkoj sobi. Uvijek ga je jako zanimalo da li su svi poljoprivredni radovi obavljeni kako spada. A njegova je obitelj tada već odavno prestala biti ovisna o poljoprivredi. Jednostavno, to je bilo jače od njega. Što ga je zdravoga moglo spriječiti da svaki i cijeli dan provede iscrpljujući tijelo u polju? Samo Božja želja - dogma. U nedjelje se ne radi!

3. Bog se protivi vođenju ljubavi bez braka
Ovo je jedna od naj-raspravljanijih, naj-osporavanijih, ali i naj-pozivanijih dogmi. Danas je se malo tko pridržava, ali ipak Crkva je promiče svakom prilikom. Radi se o konceptu da su puteni užici u redu samo između bračnih partnera. Zašto bi Bog zahtijevao od nas tako nešto? Zbog same ljudske prirode. A ljudska priroda nije uvijek uzorna. Kad bismo htjeli u kratko opisati Boga, što bismo rekli? Možda, Bog je ljubav? I ne bismo bili u krivu. A ako je Bog ljubav, onda se on zalaže za ljubav po svaku cijenu. Možemo reći da je Bog fanatik ljubavi. A što je vođenje ljubavi? Ne znam točnu definiciju, ali mislim da bi se to moglo objasniti kao tjelesnu manifestaciju ljubavi između dvoje ljudi. Vođenje ljubavi je kulminacija romantične ljubavi. Zašto bi onda Bogu smetalo vođenje ljubavi u braku ili izvan njega? Ja to sebi objašnjavam ovako: Bogu to ne smeta, ali nema boljeg načina da se spriječi ljudska zlouporaba. Drugim riječima, promiskuitet. Kada bi se reklo: «vođenje ljubavi s voljenom osobom nije grijeh», vrlo bi brzo to bilo interpretirano ovako: «pa ja volim sve djevojke s kojima spavam. Što mogu kad se zaljubljujem svaki tjedan u drugu?» Ili, «Ja ih volim obojicu, zašto ne bih spavala s obojicom?» E tu je bitno razlikovati vođenje ljubavi od sexa. U ovim se slučajevima zasigurno ne radi o vođenju ljubavi. Kad bi se tako postavile stvari, situaciju bi bilo nemoguće kontrolirati i ljudski rod, koji je ionako lakog morala, bi brzo tonuo u promiskuitet. E, promiskuitet je ono što Bogu smeta! (Bar po mom mišljenju.) A kako zabraniti promiskuitet, a dozvoliti vođenje ljubavi? Znate li neku promiskuitetnu osobu koja se izjašnjava kao takva? Možda, ali kod većine to nije slučaj. Sve one smatraju da to nisu. I kako onda riješiti problem: krutim pravilom, dogmom, «sex je dozvoljen samo u bračnoj zajednici». Je li ta dogma riješila problem promiskuiteta? Naravno da nije. (I svakim danom sve više posustaje.) Ipak, mislim da ga je uvelike umanjila.

4. Ograničenje brzine u nekom zavoju od 50 km/h
(Ovo zapravo nije prava dogma već je koristim samo da bih do kraja objasnio prethodnu.) Vozim cestom i pred zavojem vidim znak za ograničenje brzine od 50 km/h. Dobro poznajem trasu, solidno znam voziti i auto mi je u dobrom stanju. Znam da mogu taj zavoj proći brzinom od 70 km/h bez da dovedem u opasnost sebe ili bilo koga. Moj prijatelj X je još bolji vozač od mene i može bez rizika taj zavoj proći na 80 km/h. No moj prijatelj Y vozi slabo i ima očajan auto. Njemu je kritična brzina u to zavoju 45 km/h. Zašto onda na znaku piše 50 km/h? Zar ne bi bilo bolje da znak pokazuje preporučenu, a ne najveću dozvoljenu brzinu? Tako bi svatko od nas trojice mogao prolaziti kako mu to najviše odgovara, a promet ne bi bio ugrožen (jedna latino-američka zemlja i koristi taj model). Eh da, divno bi to bilo. Ali, kako prisiliti ljude da voze u skladu s svojim mogućnostima, mogućnostima automobila i uvjetima ne cesti? Kako ih uvjeriti da ne precjenjuju te faktore i ne voze opasno po sebe i druge? Nikako! Neki su se skloni precjenjivati, neki mogu ostati iznenađeni okolnostima, a neke jednostavno nije briga. Kad bi situacija bila takva, puuuno bi više ljudi ginulo na cestama. Ista je stvar kao i sa vođenjem ljubavi. Postoji ispravan put, ali se ga ne može regulirati pa se uvodi kruto pravilo, dogma.

5. Ratovi između naroda se vode za dobrobit naroda
Možda ponekad da. Često ne. Ljudi to nisu spremni prihvatiti, previše se krvi prolije i previše se neopisivo ružnih stvari dogodi u ratu. Nažalost, često su mržnja i sukob umjetno izazvani kako bi se ostvarilo neke druge, puno banalnije ciljeve. Ljude se vodi u rat za naftu, zlato, ili moć, a prodaje im se ideale integriteta naroda i slobode. Sloboda je zakon. Ona bi trebala biti dogma, aksiom, neosporiva činjenica i pravo svakog čovjeka. Nažalost, prečesto je njena ideja zloupotrebljavana za rješavanje nekih sasvim drugih situacija.

Postoji još mnogo dogmi koje su stvorene sa, u potpunosti, humanim ciljevima, ali i onih koje su stvorene da bi se moglo manipulirati ljudima. Ne mogu ih i neću sve objašnjavati jer ih ima bezbroj, a ovaj je post ionako ispao pre-dugačak. Spomenimo samo: križarske ratove, đihad, superiornost arijevske rase, položaj žena u obitelji, sustav kasti u Indiji, položaj ne-bijelih rasa u zapadnom svijetu...

Propitajmo dogme. Zadržimo ispravne, iskorijenimo loše. Čeka se na naš potez. Nitko to neće učiniti umjesto nas.


Rock Roll
- 02:26 - Komentari (29) - Isprintaj - #

< ožujak, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Prepišite adresu (nema linka).



Image Hosted by ImageShack.us

Bestseler 2.0 blogerska mreža

Paul Anka:
My Way


And now, the end is near;
And so I face the final curtain.
My friend, I’ll say it clear,
I’ll state my case, of which I’m certain.

I’ve lived a life that’s full.
I’ve traveled each and ev’ry highway;
And more, much more than this,
I did it my way.

Regrets, I’ve had a few;
But then again, too few to mention.
I did what I had to do
And saw it through without exemption.

I planned each charted course;
Each careful step along the byway,
But more, much more than this,
I did it my way.

Yes, there were times, I’m sure you knew
When I bit off more than I could chew.
But through it all, when there was doubt,
I ate it up and spit it out.
I faced it all and I stood tall;
And did it my way.

I’ve loved, I’ve laughed and cried.
I’ve had my fill; my share of losing.
And now, as tears subside,
I find it all so amusing.

To think I did all that;
And may I say - not in a shy way,
No, oh no not me,
I did it my way.

For what is a man, what has he got?
If not himself, then he has naught.
To say the things he truly feels;
And not the words of one who kneels.
The record shows I took the blows -
And did it my way!







































































online