(O gospodarima svijeta - nulti dio)
Do sada sam nastojao u svojim tekstovima ne ulaziti u čisto ekonomske sfere i mislim da sam osim kod teksta «O konobarenju» u tome i uspijevao. (A i taj tekst je bio mnogo više sociološki nego ekonomski začinjen pa nije bitno.) Ovog puta se moram malo pozabaviti i ekonomijom jer mi ovaj tekst služi kao svojevrsni prolog za članak «O gospodarima svijeta» koji je u pripremi. Ipak, nastojati ću, koliko bude moguće, ne previše miješati posao i užitak pa ni ekonomija neće biti obrađivana kao što to inače biva.
Jeste li se ikada upitali kako to da su menadžerske plaće tako visoke? Kako to da ljudi na menadžerskim pozicijama uspijevaju ostvarivati primanja 15-30 tisuća kuna mjesečno? A što je tek s onima na vrhu koji znaju ostvarivati i po 80-100 tisuća kuna? Stavimo to u svjetske razmjere i vidjet ćete da pojedini menedžeri zarađuju i preko milijun dolara mjesečno. I to pričam samo o plaći. Uz to dobivaju silne druge novčane i nenovčane povlastice kao primjerice opcije na dionice ili udjele u dobiti. O jahtama i automobilima da ni ne pričam. Prije par godina na mom faksu je gostovao vlasnik jednog hrvatskog veleprodajnog magnata i iznio nam enormne svote neto dobiti koje njegovo poduzeće ostvaruje. Potom ga je netko od mojih kolega studenata upitao da li on smatra u redu činjenicu da usprkos silnoj dobiti poduzeća, njegovi radnici u skladištu rade za 2500 kn mjesečno. On je rekao: «To je istina, ali mi imamo i radnika koji zarađuju 25 000 kn mjesečno.» Kako do toga dolazi? Ja bih to podijelio u dvije skupine razloga: lakoće zamjenjivosti i problema agenture.
Lakoća zamjenjivosti sastoji se u sljedećem, neke poslove u poduzećima (zapravo velik dio njih) se može obavljaju bez nekih teško dostupnih znanja i vještina. To može biti stoga što u okolini postoji velik broj nezaposlenih radnika s istim kvalifikacijama, ili je posao takve prirode da ga svatko može obavljati uz par dana obuke (vidi članak «O konobarenju»). Radnici koji obavljaju takve poslove su lako zamjenjivi. Žalosno je, ali je tako, oni su lakše zamjenjivi u poduzeću nego nekakav pokvareni stroj ili vozilo. Takvi radnici se ne mogu nadati dobrim plaćama ni sada ni ubuduće. Dapače, mogu se bojati za svoj posao. Drugo lice novčića čine daroviti radnici. To su oni koji posjeduju specifična znanja koja su teže nadomjestiva. Pritom je nebitno da li su ta znanja stekli školovanjem, iskustvom ili talentom. Takve radnike se teško nalazi, oni su ti koji biraju poslodavce (a ne obrnuto) i plaćeni su u skladu sa svojom teškom zamjenjivošću (vidi članak «O uspijehu: Svijet voli pobjednike - ipak»). Oni pokrivaju dio razloga za veliku diskrepancu u razini plaća u poduzećima. Oni su nužni svakom suvremenom poduzeću i dok god posjeduju specifična znanja, ne trebaju se brinuti za sebe.
Međutim to objašnjava samo dio razloga za nesklad u primanjima. Kad malo razmislimo, u velikim poduzećima postoje masivne upravljačke strukture na svim razinama. Menedžeri na svim tim razinama su veoma dobro plaćeni. Stoga, ne radi se samo o nadarenima. Gledano u svjetskim razmjerima sve poslovne škole koje obučavaju menedžere kroz MBA programe (studije poslovnog upravljanja) koriste iste udžbenike iz menedžmenta, marketinga, upravljačkog računovodstva… Barem tako (po meni ispravno) tvrde pisci "Karaoke kapitalizma". Stoga, primjerice, menedžeri srednje razine ne bi trebali biti tako teško zamjenjivi. Oni zaslužuju visoka primanja, ali zar 25 000 kn kao u gore navedenom primjeru? To jednostavno nije pošteno. Nije, ali je nužno. Pritom ponavljam, ne govorim o darovitima, nego o ostalima. Zašto? Zbog agencijskog problema. Agencijski problem je problem odnosa principal-agent, ili vlasnik-menedžer.
Agencijski problem je postojao oduvijek, ali je intenziviran u 20-stoljeću. Do toga je došlo odvajanjem vlasništva od upravljanja. Dok su u poduzećima vlasnici bili i direktori, problema nije bilo. Međutim, došlo je do velikog rasta poduzeća, pa vlasnici nisu mogli sami nadgledati baš sve (npr. Kako je Henrry Ford mogao istovremeno nadgledati tvornice u Americi i Europi). Nadalje, ljudi koji su imali novac nisu nužno imali sposobnosti ili želju za upravljanjem poduzećem. Dominantan oblik organizacije postala su tako dionička društva. U njima su vlasnici (dioničari) postali oni koji su imali novac i željeli ga uložiti, a poduzećem su počeli upravljati profesionalni menadžeri. Ponekad se i danas događa da je većinski vlasnik ujedno i generalni direktor (posebno u RH), ali to je sve rijeđi slučaj. Dapače, kod velike većine multinacionalnih kompanija se ni ne zna tko je većinski vlasnik, ponajviše zbog toga što ga ni nema (vlasništvo je razmrvljeno na puno malih vlasnika). Teoretski vlasnici i dalje imaju glavnu riječ jer oni, putem nadzornog odbora i glavne skupštine, postavljaju i mijenjaju upravu. U praksi je međutim to sve teže. Tvrtke operativno vode menadžeri, a vlasnicima se prezentira samo ono što se želi. Što je vlasništvo više razmrvljeno, to je kontrola moćnih menedžera teža. Do toga dolazi zbog takozvane asimetrije informacija u korist menadžera, a na štetu vlasnika. Kako je informacija ključni resurs, ona dovodi i do asimetrije moći.
Menadžeri su tako došli u poziciju da mogu nesmetano voditi poduzeće koje nije njihovo. Tko ih pritom i kako može spriječiti da rade poslove u svoju korist, a na štetu vlasnika? To je pitanje kojim se bavi Agencijska teorija. Nihova se snaga nastoji suspregnuti na dva temeljna načina, koja se uvijek u nekom omjeru kombiniraju: sustavima kontrole i sustavima nagrađivanja. Ili, narodski rečeno, mrkvom i štapom. Kontrolu (štap) čine nadzorni odbor, godišnji i tromjesečni izvještaji koje poduzeća objavljuju, revizije i interne revizije… Ipak, metode kontrole nikada ne mogu biti dovoljne same po sebi. Vidimo to po nebrojenim slučajevima nesankcioniranog gospodarskog kriminala u RH, ili po tome da uvijek ima pijanih vozača i trkača na cestama, ma kakve kazne bile. Kontrolama se problem može umanjiti, ali ne i riješiti.
Drugi način utjecanja na menadžere je nagrađivanje. Mrkva. Pretpostavlja se da ukoliko se menadžerima daju dovoljno veliki poticaji u obliku plaće i drugih pogodnosti, oni neće imati potrebe, niti motiva djelovati u svoju korist, a protiv poduzeća. Posebno je pritom jak poticaj (osim enormnih plaća) davanje bonusa u obliku dionica. Vlasnici se pritom moraju odreći dijela svog udjela kako bi spriječili ili umanjili štetu koja bi mogla nastati zbog asimetrije moći.
Zbog svega nabrojanoga, današnjim korporacijama vlada mali broj ljudi koji zarađuje više nego što bilo kome treba. Radnici su u vrlo nepovoljnom položaju. To i nije neka novost. Dapače, izgleda da je to konstanta u svim društveno-ekonomskim odnosima od robovlasništva, preko feudalizma, kapitalizma i komunizma pa sve do ovog našeg sadašnjeg sustava za koji nema pravog naziva (neki ga nazivaju netokracija što nije općeprihvaćeni termin ali ne znam za bolji). Ono što je činjenica, a to malo ljudi zna, je da je trenutni poredak sve manje kapitalitički. Dapače vlasnici kapitala su, kao što sam naširoko elaborirao, svakim danom u sve lošijem položaju. Gube moć slično kao što su je nekada plemići izgubili od kapitalista.
To je sve došlo do takvih razmjera da se suvremena ljevica i sindikati sve više bore za prava vlasnika. Nekada su, sjetite se povjesnih činjenica, oni štitili radnike od kapitalista. Agencijska teorija, nažalost ne uspjeva riješiti problem već samo ukazuje na njega. Upravljačke strukture su sve moćnije i sve bogatije, a radnici i vlasnici su sve siromašniji i sve slabiji. Korporacijama vladaju menadžeri, a one vladaju Svijetom. Crno nam se piše. :-((( Ali o tome idući put.
Nadam se da neću previše čitatelja izgubiti zbog dužine i suhoparnosti ovog članka. Ipak, ako se dublje zadubite u problematiku, vidjeti ćete koliko se on realno i brutalno dotiče naših crnih perspektiva.
Rock Roll
Post je objavljen 27.03.2005. u 20:06 sati.