20.06.2005., ponedjeljak

O gospodarima svijeta

Peti dio: Proizvodnja pristanka

(Na opće veselje ugnjetavanih blogerskih masa, objavljujem da je ovo (vjerojatno) zadnji nastavak zloglasne (a opet meni jako drage) sage O gospodarima svijeta)



U samom jeku Vijetnamskog rata, ankete su pokazivale da oko 75% Amerikanaca smatra taj rat iznimno lošim i pogrešnim. Ipak, nastavilo se je ratovati. Zašto Amerikanci nisu izabrali na vlast nekoga tko zastupa njihove želje i protivi se ratu? Zato jer im izbor takvoga nije bio ponuđen. Jedni su bili za rat. Drugi su govorili da rat treba voditi drugačije. Ili eventualno da je rat bio pogreška. Nitko ne govori da je rat zapravo bio agresivan napad na drugu državu. Ponude vam dvije slične varijante između kojih možete birati, i to je to. Kako je Bush ponovno dobio izbore u SAD-u? Ne znam, ali znam da njegov suparnik Kerry ni jednom nije rekao da Amerika vodi agresiju na Irak. Ponovno je, kao nekada politički oponenti rata u Vijetnamu, rekao da je rat vođen na pogrešan način. Sve se svodi na jedno: rat je neizbježan! Izbor je samo u načinu na koji će ga se voditi. Chomsky to zove borbom «golubova i jastrebova». Postoji problem. Postoje dvije strane koje se spore oko rješavanja problema. Javno se svađaju oko njega. Ali zapravo, njihove se izjave razlikuju samo kozmetički. Govore uglavnom isto, a spore se oko sitnica. I vama daju izbor: hoćete li koristiti maslinovo ili suncokretovo ulje za pranje ruku. Jedni viču: «Maslinovo ulje je bolje, ono je jedini izbor!» Drugi prosvjeduju i dižu galamu: «Ne, lažu vas, maslinovo ulje je pogrešan izbor! Tome treba pristupiti drugačije. Odaberite nas i mi ćemo koristiti suncokretovo ulje za pranje ruku!» I na kraju svega, nitko vam neće ponuditi sapun!!!

Sjećate li se farse s predsjedničkih izbora? To su vjerojatno bili zadnji na kojima sam sudjelovao. Prisjetite se govora, stavova i programa glavnih kandidata. U čemu su se zapravo razlikovali Mesić i Kosorica? Ja sam prilično detaljno pratio debate, intervjue i objave javnosti inih tipova, i nisam shvatio razliku. Na kraju je ispalo da se razlikuju u tome što Kosorica ne bi prepoznala generala Gotovinu da ga sretne na plaži (glupača jedna – takvo političko samoubojstvo ne bih očekivao ni od kandidata za općinsko vijeće Mrđuše Donje), a Mesić bi ga prepoznao pa bi ga zamolio da razmisli o svojim dužnostima i javi se u policiju (samo malo manji idiotizam od onog u prošloj zagradi). I onda se čudimo da se usred takve borbe «golubova i jastrebova» pojavi neki anonimac koji koristi iste kirurge kao i Michael Jackson i osvaja ogroman broj glasova. I to usprkos tome što učestalo ponavlja da je on uspješan poduzetnik koji ima svoje poduzeće i da će on državu voditi kao poduzeće! Državu će voditi kao poduzeće? Ne daj bože većeg zla! Pa zar bismo to htjeli? Znamo kako funkcionira poduzeće: borba za profitom na uštrb radnika, konkurencije, okoliša, kupaca... I on bi tako vodio državu! I, paradoksalno, osvoji glasove najugroženijih slojeva pučanstva. Kako je to moguće? E pa gospođo Pašteto i gospodine Transparentni, Jocker je barem izlagao nešto što je na prvi pogled izgledalo kao program. A što ste vi izlagali? Na slijedećim izborima ću se i ja možda kandidirati. Reći ću: «Ja sam Rock Roll. Ja sam pošten! Ja sam uspješan bloger! I ja ću državu voditi kao blog! I da, ako vidim Gotovinu, vjerojatno ga neću prepoznati. Ako ga i prepoznam, preporučit ću mu da razmisli o svojim postupcima i javi se policiji.»

Svi političari koji su u poziciji moći, kao i svi novinari koji su u poziciji moći, moraju proći razdoblje indoktrinacije u funkcioniranje političkog sustava. Ukoliko ne pristanu na prihvaćanje indoktrinacije, nikada neće ni doći u poziciju moći. A kad i ako dođu na vlast, već su toliko zaglibili da nema mrdanja. «Pssst, šuti budalo, nemoj govoriti na glas da je naša zemlje vodila agresivnu ratnu politiku drugoj suverenoj državi. To se protivi našim državnim interesima. To se ne smije ni pomisliti.» Uopće nije bitno da li bi takva izjava bila točna ili ne bi, da li je istina ili nije. Ja ne želim ni ulaziti u te sfere jer o tome ne znam dovoljno. Činjenica je samo da, kad bi i bila istina, nitko to ne bi službeno priznao. Sjećate li se odmazde koju je Pusićka doživjela kad je nešto takvo pokušala?

Tako se proizvodi pristanak. Najgorim sredstvima marketinške manipulacije nam se ispire mozak sve dok ne prihvatimo jednu od dvije identične ponude. I na kraju smo sretni da smo ipak izabrali. Jer, ako se ne bavimo politikom, ona će se baviti nama. Pa koristimo svoje pasivno biračko pravo i glasamo. Strašna stvar. To me vraća na početak teksta. Kako to da je Bush dobio izbore u Americi? Opće je poznato da su Amerikanci najgluplji narod na svijetu. Ali znajte, nije njima lako. Oni su najviše izloženi pranju mozga kroz pokrete kao što su: konzumerizam, korporacijski kapitalizam, konformizam, industrija zabave, glupi površni filmovi, Jerry Springer Show... Njima se površnost ugrađuje u glavu od kad se rode. Osim površnosti, ugrađuje im se u glavu još samo jedna stvar: ponos da su Amerikanci. I kad trebate napraviti bilo što, samo im recite da se to mora zbog očuvanja Američkog stila života. Jer Sadam je prijetio američkom stilu života, kao i Vijetkong, kao i Sandinisti. Ako im kažete da pingvini na Antartiku prijete demokratskom poretku Amerike, da se protive njihovoj velikoj kulturi i stilu života. I pritom im date da biraju između dvije opcije. «Jastrebovi» neka tvrde da pingvine treba opkoliti sa svih strana i zasuti napalmom. «Golubovi» neka se tome strogo protive i neka zastupaju varijantu da se pingvine opkoli i zapriječi im se dotok hrane sve dok ne pocrkavaju od gladi. Ako se neki pokuša probiti, neka se na njih baci mala atomska bomba kao na Japance '45., čisto da se zna tko je gazda. I neovisno o tome vjerovali oni ili ne da pingvini prijete demokratskom poretku SAD-a, neovisno o tome da li smatraju da je genocid pingvina u redu ili ne, glasati će i misliti da su napravili dobru stvar. E to se zove proizvodnja pristanka.



Epilog

«Ima bit da san potrošija i ono malo suza
Za navodnit dolinu sevdaha i bluesa
Svit je tužan, tu nikad neće bit pravde
Za one koji žele samo da žive i rade
I ljube, i smiju se svemu ka vicu
A ja se pitan ima li smisla pravit dicu
Donosit ih na svit di su život i sloboda
Ka roba, koju će neki moćnik prodat
...
Nekad se pitan jel tribalo sve baš tako bit
Pa mislin, tribalo je bit, jer je proklet ovi svit
I dobri ljudi uvik izvuku deblji kraj
Zato se nadan da postoji i pakal i raj
Neki viši sud, Božja pravda
Da presudi i kazni svakog onog gada
Željnog rata i žednog krvi ...
»

TBF: Nostalgična

Kraj sage




Rock Roll


- 02:16 - Komentari (42) - Isprintaj - #

10.06.2005., petak

O taštini

Fenomen Ahmeda Johnsona

Znate li tko je Ahmed Johnson? Ja sam bio skoro počeo zaboravljati, ali me pošalica s Promatračem podsjetila na njega. Ahmed Johnson je prije 10-ak godina bio velika zvijezda show-wrestlinga u WWF organizaciji.


Ovaj post zapravo nije o njemu, nego o nečemu drugome. Bavim se ljudskim nastojanjima da ne ispadnu glupi, pa čak ni po cijenu da ispadnu glupi. Kako to mislim? Znate li za onu sprdnju kada se par mladića postavi ispod neke zgrade pa značajno upire prstom prema krovu i ozbiljna lica si šapće nešto na uho? Naravno, vrlo je moguće da će se ubrzo oko njih skupiti grupica ljudi koji će isto tako gledati prema gore. Možda će proći i neki turist pa taj krov ovjekovječiti fotografijom. Veoma moguće. Jer, kada nešto ne razumiju, ne vide, ne znaju,..., ljudi to ne vole priznati. Umjesto toga radije simuliraju da razumiju. Kad netko tu ljudsku crtu odluči zlorabiti, nastanu onakve sprdačine. Trebate li još koji primjer? Ne, naravno, sve je jasno. Ali to mene neće spriječiti da ga ipak iznesem. Što se desi kad ne razumijete vic? Ako vam ga priča netko blizak i u bliskom okruženju, vjerojatno ćete pitati pojašnjenje. Međutim takav vic iznesen u javnosti, ili od strane ne-bliske osobe vjerojatno će mnoge od nas natjerati da se nasmijemo bez da smo ga razumjeli. Ne uvijek i ne svi, ali često i mnogi. zašto? Zato što ljudi jednostavno ne vole ispasti glupi. Pa tko bi im zamjerio?

To nas vraća na Ahmeda Johnsona. Ahmed je bio moj vic koji nitko ne razumije, moj krov u kojeg svi bulje. Ja naime pojma nemam o većini modernih stvari. Ne pratim svijet viskoke mode, prezirem MTV (vidi post O MTV-u, spotovima i filmu) i smrtno se bojim mogućnosti da je metroseksualizam zapravo evolucija muškarca, a ne modni hir. Posebno je to uvijek bilo izraženo na području glazbe. Svatko naravno sluša glazbu koju voli, a ne sluša glazbu koju ne voli. Ta tako primjerice ne volim ljetne Mtv hitove koji kao da nastaju na tekućoj traci. Svi su mi isti, svi su jeftini i napravljeni za što širu publiku (čitaj: mlađu i s manje želje za razmišljanjem). A imadoh frendicu, recimo da se zvala Brza, koja je upravo takvim stvarima bila opsjednuta. Što površnije to bolje. Jednom tako prekinuh njenu opčinjenost u slušanju svog vlastitog glasa i monolog o glorifikaciji površnosti s pitanjem: «Čuj Brza, jesi li čula onaj novi album Ahmeda Johnsona? Totalno je kul, zar ne?» Možete i sami pretpostaviti da joj taština nije dozvolila da iz prve kaže da nije nikad čula za njega. Od tada sam «Ahmeda» često koristio u sličnim situacijama. I rijetko sam dobio odgovor: «Tko je taj?» ili «Nikad čuo.»

Taj se fenomen javlja u raznim područjima i s raznim ljudima. Naravno, i ja sam čovjek, i meni se zna desiti da nasjednem na njega. Jer tko je zapravo hrabar uvijek reći «ne znam», «ne razumijem», «nisam čuo»? Naravno, ne pričam samo o glazbi. Glazba većini ljudi nije toliko značajna i ne libe se reći ne znam. Ni ja se ne libim. Ali svatko od nas ima svoje područje taštine. Područje na kojem misli da se od njega očekuje da zna. Ili barem, postoje ljudi pred kojima ne želi ispasti glup. Ili takve situacije. A činjenica je, svi smo mi glupi, ponekad. Zašto to pričam? Zato što se ja danas, poučen vlastitim primjerom, dvaput razmislim kad dobijem «Admed Johnson pitanje». Ukoliko zaista nije krucijalno ne ispasti glup, ne nasjedam. Jer naime, možda je pitanje s druge strane zaista pitanje, a možda mi neki idiot (poput mene samog) postavlja zamku.


Rock Roll





- 19:51 - Komentari (38) - Isprintaj - #

05.06.2005., nedjelja

O privlačnosti

Kako definirati privlačnost? Što je ona uopće? Ne znam što piše u rječniku. Vjerujem da bi dobra definicija mogla započeti ovako: «Privlačnost je subjektivna...» A-ha! Subjektivna! Kao što je ljepota u očima gledatelja, tako je i privlačnost u osjećajima «privučenoga». Svakoga od nas nešto privlači. Većinu nas privlači nešto drugo (barem volim tako vjerovati zbog moje ljubavi prema različitostima). Zbog toga ni ne očekujem da se mnogi od vas slože sa mnom.

Privlačnost po Rocku: «Sve je u stavu!» *
Iznervirano mnoštvo s druge strane urla: «Rock, nemoj pričati gluposti! Nama si našao prodavati šablone?!! Svi pričaju o stavu, a gledaju kakva je guza! Rock daj si šamar!!!»
Nakon početnog urlanja, saberu se štreberi iz prvog reda, ustanu i smireno elaboriraju: «Sve je to super Rock, sve si to lijepo i romantično postavio, ali mora postojati kemija. Bez fizičke privlačnosti nema privlačnosti!»

Hm, pa da, ali ja nisam rekao da me privlače ne-lijepe cure. Ne, ne. Ali, ne slažem se ni da je kemija nužno vezana uz fizički izgled. Htio sam samo reći ovo: najzgodnija djevojka na svijetu, bez meni zanimljivog stava, ubrzo mi postaje nezanimljiva. S druge strane, magnetična osobnost će dovesti do toga da mi manje zanimljiv fizički izgled naglo postane zanimljiv. Je li vam se ikada dogodilo da vam neka hiper-zgodna osoba pokaže svoju ružnu unutrašnjost pa je prestanete gledati kao zgodnu? Meni jest, više puta. Nakon toga ja zaista nisam sposoban gledati na tu osobu kao zgodnu. Bez obzira što mi oči pokazivale, informacija mora proći kroz mozak i biti obrađena.

Kakvih sve stavova ima i kako ih prepoznati? E to je najteže za objasniti. Imate glasnih i eksponiranih osoba bez prave osobnosti, a imate i tihih i povučenih osoba koje pucaju od nje. Naravno, češći je slučaj da osoba sa puno osobnosti bude i svjesna toga i ponaša se u skladu s tim (što je sasvim u redu, dapače). Pritom, molim da se strogo razlikuje svjesnost sebe od umišljenosti, bahatosti, snobizma... Jer kad bi se te i takve karakteristike osobe uzimale pod stav, svijet bi za mene bio prepun privlačnosti. Dakako, nije tako. Zapravo malo ljudi ima stav. Za snobove, umišljene i slične osobe sam sklon misliti da takvom ekspresijom zapravo skrivaju nesigurnost i komplekse zakopane duboko u sebi. Puno mi je draža osoba koja pokaže nesigurnost u sebe, nego ona koja je skriva pod maskom bahatosti. I vjerujem da sam sposoban u kratkom roku razlikovati stav od ovih imitacija stava. Nažalost, mnogo ljudi nije. Pogledajte oko sebe, sjetite se najgnjusnijeg snoba kojeg znate. Primjećujete li da oko njega postoje jadnici koji mu se klanjaju. Uvijek i svagdje ima onih slabih, koji se klanjaju lažnim božanstvima. Nažalost, često su baš pripadnici mog spola takvi.

Za mojih studentskih dana, živjela je u mom Domu jedna cura koju zvasmo Kleopatra. Kleopatra nije bila jako zgodna cura, zaista nije. Daleko od toga i da je bila nezgodna. Recimo da je bila u malo boljem prosjeku. Ali Kleopatra je mislila da je jako zgodna. Ponašala se tako, oblačila se tako, hodala je tako. I znate što, ogroman je broj muškaraca slinio za njom. A ja sam ih se sramio. Jer ta djevojka nema osobnost. Ona ima gore nabrojane imitacije stava. I nikako nisam kužio kako to oni ne vide. Sada znam da to nije usamljeni slučaj. Zapravo, mislim da je izgled zaista precijenjen. I da ljudi često padaju na stav, a da to ni sami ne shvaćaju. Ili pak na imitaciju stava.

Nije ni svaki stav privlačan. Mora to biti stav koji mi paše. A volim se misliti da umijem prepoznati stav. I stoga, dobro znam što me privlači. Kao to realizirati? E to je sasvim drugi problem.


Rock Roll - fanatik stava


* Da me ne bi zaskočili jezikoslovci: pod stavom ovdje mislim na attitude, ekspresiju osobnosti ili čak osobnost samu. Stoga, ne mislim na stav kao na stabilno mišljenje o nečemu (ili kako već glasi službeno objašnjenje
- 21:59 - Komentari (40) - Isprintaj - #

< lipanj, 2005 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Paul Anka:
My Way


And now, the end is near;
And so I face the final curtain.
My friend, I’ll say it clear,
I’ll state my case, of which I’m certain.

I’ve lived a life that’s full.
I’ve traveled each and ev’ry highway;
And more, much more than this,
I did it my way.

Regrets, I’ve had a few;
But then again, too few to mention.
I did what I had to do
And saw it through without exemption.

I planned each charted course;
Each careful step along the byway,
But more, much more than this,
I did it my way.

Yes, there were times, I’m sure you knew
When I bit off more than I could chew.
But through it all, when there was doubt,
I ate it up and spit it out.
I faced it all and I stood tall;
And did it my way.

I’ve loved, I’ve laughed and cried.
I’ve had my fill; my share of losing.
And now, as tears subside,
I find it all so amusing.

To think I did all that;
And may I say - not in a shy way,
No, oh no not me,
I did it my way.

For what is a man, what has he got?
If not himself, then he has naught.
To say the things he truly feels;
And not the words of one who kneels.
The record shows I took the blows -
And did it my way!







































































online