O taštini
|
Fenomen Ahmeda Johnsona Znate li tko je Ahmed Johnson? Ja sam bio skoro počeo zaboravljati, ali me pošalica s Promatračem podsjetila na njega. Ahmed Johnson je prije 10-ak godina bio velika zvijezda show-wrestlinga u WWF organizaciji.
Ovaj post zapravo nije o njemu, nego o nečemu drugome. Bavim se ljudskim nastojanjima da ne ispadnu glupi, pa čak ni po cijenu da ispadnu glupi. Kako to mislim? Znate li za onu sprdnju kada se par mladića postavi ispod neke zgrade pa značajno upire prstom prema krovu i ozbiljna lica si šapće nešto na uho? Naravno, vrlo je moguće da će se ubrzo oko njih skupiti grupica ljudi koji će isto tako gledati prema gore. Možda će proći i neki turist pa taj krov ovjekovječiti fotografijom. Veoma moguće. Jer, kada nešto ne razumiju, ne vide, ne znaju,..., ljudi to ne vole priznati. Umjesto toga radije simuliraju da razumiju. Kad netko tu ljudsku crtu odluči zlorabiti, nastanu onakve sprdačine. Trebate li još koji primjer? Ne, naravno, sve je jasno. Ali to mene neće spriječiti da ga ipak iznesem. Što se desi kad ne razumijete vic? Ako vam ga priča netko blizak i u bliskom okruženju, vjerojatno ćete pitati pojašnjenje. Međutim takav vic iznesen u javnosti, ili od strane ne-bliske osobe vjerojatno će mnoge od nas natjerati da se nasmijemo bez da smo ga razumjeli. Ne uvijek i ne svi, ali često i mnogi. zašto? Zato što ljudi jednostavno ne vole ispasti glupi. Pa tko bi im zamjerio? To nas vraća na Ahmeda Johnsona. Ahmed je bio moj vic koji nitko ne razumije, moj krov u kojeg svi bulje. Ja naime pojma nemam o većini modernih stvari. Ne pratim svijet viskoke mode, prezirem MTV (vidi post O MTV-u, spotovima i filmu) i smrtno se bojim mogućnosti da je metroseksualizam zapravo evolucija muškarca, a ne modni hir. Posebno je to uvijek bilo izraženo na području glazbe. Svatko naravno sluša glazbu koju voli, a ne sluša glazbu koju ne voli. Ta tako primjerice ne volim ljetne Mtv hitove koji kao da nastaju na tekućoj traci. Svi su mi isti, svi su jeftini i napravljeni za što širu publiku (čitaj: mlađu i s manje želje za razmišljanjem). A imadoh frendicu, recimo da se zvala Brza, koja je upravo takvim stvarima bila opsjednuta. Što površnije to bolje. Jednom tako prekinuh njenu opčinjenost u slušanju svog vlastitog glasa i monolog o glorifikaciji površnosti s pitanjem: «Čuj Brza, jesi li čula onaj novi album Ahmeda Johnsona? Totalno je kul, zar ne?» Možete i sami pretpostaviti da joj taština nije dozvolila da iz prve kaže da nije nikad čula za njega. Od tada sam «Ahmeda» često koristio u sličnim situacijama. I rijetko sam dobio odgovor: «Tko je taj?» ili «Nikad čuo.» Taj se fenomen javlja u raznim područjima i s raznim ljudima. Naravno, i ja sam čovjek, i meni se zna desiti da nasjednem na njega. Jer tko je zapravo hrabar uvijek reći «ne znam», «ne razumijem», «nisam čuo»? Naravno, ne pričam samo o glazbi. Glazba većini ljudi nije toliko značajna i ne libe se reći ne znam. Ni ja se ne libim. Ali svatko od nas ima svoje područje taštine. Područje na kojem misli da se od njega očekuje da zna. Ili barem, postoje ljudi pred kojima ne želi ispasti glup. Ili takve situacije. A činjenica je, svi smo mi glupi, ponekad. Zašto to pričam? Zato što se ja danas, poučen vlastitim primjerom, dvaput razmislim kad dobijem «Admed Johnson pitanje». Ukoliko zaista nije krucijalno ne ispasti glup, ne nasjedam. Jer naime, možda je pitanje s druge strane zaista pitanje, a možda mi neki idiot (poput mene samog) postavlja zamku. Rock Roll |
