Treći dio:
Gubitak suverenosti u par jednostavnih koraka
Već sam pokušao ukazati na nosioce moći i na izvore njihove moći. Tako znamo da korporacije vladaju državama i kako. U nastavku ću pokušati pojasniti konkretne poteze kojima korporacije šire moć na druge, nedomicilne, male i nemoćne banana državice (primjerice na Lijepu našu). Hrvatska će u drugom dijelu biti često spominjana zato jer nam je svima bliska i poznamo situaciju. No u biti, model je primjenjiv na gotovo bilo koju zemlju u tranziciji.
Mala škola ekonomske povijesti
Godina je 1928. Američki predsjednik drži Govor naciji. U govoru sav sja od optimizma. Sve je super, sve je divno, Amerika nikada nije brže i sigurnije grabila naprijed. Par mjeseci kasnije dolazi 1929. Šok. Najveća ekonomska kriza suvremenog vijeka. Amerika je na koljenima. Svijet je na koljenima. Ekonomisti su zbunjeni. “Ovo se ne može događati! Mora da je neki fenomen! Protivi se svim ekonomskim zakonima. Najbolje je, kao i uvijek, ne miješati se i pustiti tržište da se samo dovede u red” (klasična ekonomska škola). Naravno, time se nije postiglo ništa. Nakon duge krize do rješenja je došao britanski genijalac i sveučilišni profesor J.M. Keynes. Da ne duljim previše o ekonomskim shemama, shvatio je da je spas u aktivnom sudjelovanju države u privrednim procesima i to poglavito intervencijama na strani agregatne potražnje. I funkcioniralo je godinama. Nažalost, na kraju se je desilo ono čega se je i sam Keynes pribojavao: te su mjere bile osmišljene kao kratkoročne intervencije i to u vrijeme depresije i krize. A što je s situacijom pune zaposlenosti? Sada smo u razdoblju sredine 1970-ih. Što je zapravo obilježje pune zaposlenosti? To je situacija kada su proizvodni inputi (globalno gledano – na razini države, a ne poduzeća) toliko zaposleni da se proizvodnja u kratkom roku ne može povećavati. Posebno zbog ograničenja u radnoj snazi. Ako pritom i dalje postoji pritisak od strane potražnje, a ponuda je nategnuta do maksimuma, što se događa? Cijene ubrzano rastu. Inflacija. I što sada? Čelična Lady i Predsjednik Glumac pokušavaju novi problem riješiti pritiskom na sindikate i radnike – kresanje plaća. Učinkovito, ali na vrlo kratko razdoblje. Koje su dugoročne mogućnosti? Širenje proizvodnih kapaciteta u regije gdje nema manjka radnika. Transfer tehnologije. Globalizacija. Zanimali su vas motivi globalizacije? E sad ih znate, bogatima je trebala. Drugi osnovni motiv je bilo traženje novih tržišta. O tome neću ovdje pisati jer se to uklapa u medijski eksponiranu paradigmu globalizacije, pa o tome svi već sve znaju.
Pripremanje terena za igru
Novi zadatak ekonomskih lidera bio je pripremiti metu na potpunu suradnju. Kako? Pa najbolje tako da ih se uvjeri da je to i u njenom najboljem interesu. Pokušajmo si postaviti pitanje: što je jednoj velikoj tvrtki potrebno da bi mogla nesmetano poslovati u nekoj zemlji? Treba joj: otvoreni ulazak na tržište, stabilna valuta, što manje carinske barijere, što manje mogućnosti da im država zakonodavno pokuša zakomplicirati poslovanje, stabilnost, dostupnost lokalnih resursa, te što veća fleksibilnost i manja cijena radne snage. Potonje u prijevodu znači da možete otpuštati ljude kad i kako vam se prohtije, bez potrebe da to ikome opravdavate.
Kako to učiniti? Kao prvo, provoditi ekonomsku indoktrinaciju liberalizacije, tj. uvjeriti svih da je u njihovom najboljem interesu da skinu carinske i druge barijere. Dokazati to Ricardovom Teorijom komparativnih prednosti i tvrdnjom da se nijedna zemlja, još nikada nije razvila u izolaciji. Potonje je i istina. Ipak, uporno se prešućuje ono krucijalno: razvijene zemlje liberaliziraju samo one sektore u kojima su konkurentne. Sjetite se samo napora EU da pomoću prelevmana što duže štiti svoju poljoprivredu. Industriju su lakše liberalizirali – ona je bila konkurentna. Ali i nju ograničeno. Npr., Japan su prisilili da ograniči brzinu rasta prodaje svojih automobila u Europi (na inzistiranje Njemačke). A nama sada tumače da moramo liberalizirati sve i odmah. Po njihovim uzancama Hrvatska bi trebala liberalizirati samo turizam, proizvodnju slatkiša i prodavanje lažnog nacionalnog ponosa. :-)
Naravno, postoje uvjerljivi načini nametanja filozofije. Posuđuju nam (ne samo nama, svim nerazvijenim zemljama) jako potrebni novac pod uvjetom da igramo njihovu igru. Tu glavnu ulogu imaju MMF i Svjetska banka. Mislite li da su te institucije jako zabrinute na naše interese? Kako da ne! :-) U tim institucijama najveće udjele imaju najbogatije zemlje. One stoga i upravljaju njima. Je li teško za pretpostaviti da pomoću njih onda zastupaju svoje, a ne naše interese? To je isto kao kad poduzeća ulažu sredstva u promociju ili R&D - u početku je to trošak, ali kasnije se višestruko vraća. Tako Pliva ulaže u istraživanje i razvoj, a Amerika u MMF.
MMF, između ostalog, brine i o monetarnoj stabilnosti. Ako je stabilna valuta tako super stvar, zašto SAD uporno deprecira dolar? Zato što na tome masno zarađuje! Zašto je nama uopće potrebna tako jako i stabilna kuna? Zbog opasnosti od hiper-inflacije? Uuuuu... Priče za plašenje djece. Inflacija NE MOŽE prerasti u hiper-inflaciju ako država ne počne manijakalno štampati novce. A mala stopa inflacije (10-ak %) bi značajno ojačala našu privrednu snagu i smanjila nezaposlenost. (To je čest izvor polemika, ali se time ne želim sada šire baviti jer to nije osnova ovog članka.) Koji je onda problem? Zar nam je nezaposlenost zaista draža od 10% inflacije? Problem je da to ne paše multinacionalkama. One žele stabilnu i skupu domaću valutu da bi njihovi proizvodi bili konkurentniji. Njima paše nezaposlenost jer imaju manje problema za dobiti jeftinog, prestrašenog i pokornog radnika.
Jedan od zanimljivijih fenomena je da nam prodaju ideju malih poduzeća. Ona su fleksibilna i sposobna. Istina, fleksibilna su. Ipak, primjećujete li da neko malo poduzeće prodire u Hrvatsku? Probajte poduzećem od 15 ljudi konkurirati gigantu. Pokušajte fleksibilnošću nadoknaditi razliku u cijenama. Mala privreda je bitna i potrebna stvar, ali velike firme drmaju svijetom.
Za utjehu nam služi da još uvijek imamo svoj zakonodavni i obrambeni sustav (osnovu pravne države). Imamo li? A NATO? Ako uđemo u NATO i imamo sukob interesa npr. sa SAD-om ili Francuskom, što mislite koga će NATO braniti? Zakonodavni sustav? Jeste li čuli za aquis comunitar? To su komunitarne stečevine čije poštivanje je obveza svake nove članice EU. Znači nema odlučivanja o stvarima koje su njima regulirane. A i inače, međunarodni ugovori imaju snagu iznad zakona zemlje. Oni su supranacionalni. O svemu se odlučuje u Bruxellesu. Što si primjerice Slovenci sad misle? Tko će braniti njihove interese? Naime, broj članova u organima unije nije kod novih članica recipročan broju stanovnika zemlje. A zamišljeno je da bude. Napisao je Orwell u Životinjskoj farmi: «Sve su životinje jednake, ali neke su jednakije od drugih.»
Znači situacija je ovakva: raznim pritiscima bogate zemlje (kojima vlada kapital) malim i siromašnim zemljama oduzimaju monetarnu (stablni tečaj), fiskalnu (carine), zakonodavnu (aquis comunitar) i obrambenu samostalnost. Stvaraju si poslovni raj. Nama prodaju priče o slobodi, demokraciji i liberalizaciji. A koja je to zapravo sloboda koja nam preostaje?
Rock Roll
Post je objavljen 08.05.2005. u 15:58 sati.