Marketing
O kulama od karata
Nemate pojma kako sam se namučio pri realizaciji ovog posta. Zamislio sam da ću praviti kulu od karata. Htio sam je slikati u raznim fazama gradnje, zatim potpuno izgrađenu, pa na kraju srušenu. Sve se je činilo jednostavno. Sve dok nisam pokušao slaganje. Nikako mi nije išlo. Složio bih jedan ili dva stupa i karte su se rušile. I rušile. I rušile. Shvatio sam da mi je podloga pre-skliska. «Da, zato mi se ruše. Moram srediti hrapaviju podlogu.» Tada sam na drvenu klupicu, na kojoj sam slagao karte, postavio kuhinjsku krpu. I situacija je bila nešto bolja. Sad sam već uspijevao sastaviti cijelu prizemnu etažu. Ali gornja nije išla nikako. Ponovno sam uvidio u čemu je problem. Kulu sam slagao s potpuno novim špilom. A nove karte se jako skližu. Nema na njima nikakve ljepljive prljavštine. Nije mi bilo druge, otišao sam po stari špil. I dobro sam napravio. Sa starim špilom karte se slažu puno lakše. A nekako mi to prkosi logici. Čovjek bi pomislio da će nove, neoštećene, ravne, čiste karte biti bolji građevinski materijal. Ali ne. Postojale su i razne druge smetnje izgradnji. Primjerice, vjetar mi je često rušio stupove prije nego sam uspijevao staviti poprečne grede za stabilizaciju. I insekti su uporno plazili po meni i činili mi pokrete nemirnima.
Nakon otprilike 45 minuta i bezbroj pokušaja, uspio sam složiti dvije etaže! Gornja etaža je bila jedan stup uža nego što sam prvotno htio. I nije to bila jako lijepa kula u izgradnji. Ali bila je moja i bila je teško izgrađena. I sada mi se to činilo kao uspjeh. Treću etažu na kraju nisam ni uspio složiti. Nakon nekoliko pokušaja postavljanja prvog stupa na trećoj etaži, srušila mi se cijela kula. :-(((
To me dovodi do onog glavnog. Kule od karata su jako slične ljudskome životu. Na čemu mi gradimo svoj život? Sve oko nas na čemu temeljimo svoje živote tako je krhke građe da jedva stoji. A mi se trudimo i ulažemo svo svoje vrijeme, pažnju i ljubav da bismo nešto izgradili. Doživljavamo i razne uspone i padove. Često nam se ruše stupovi pa ih dižemo iz početka. Ti stupovi pri padu često prouzroče kaskadu pa sruše i okolne. A mi ih i dalje dižemo. Stalno se pojavljuju drugi uzroci i prijetnje rušenju. I ne možemo ih sve imati pod kontrolom. Kontroliramo samo sebe. Svoju predanost, svoje strpljenje, svoju smirenost, svoju ljubav, svoje iskustvo... I da se razumije, te su komponente iznimno važne.
Nije svatko sposoban graditi jednaku kulu. Ima dobrih i loših graditelja. Rekli bismo da ima uspješnijih i manje uspješnih ljudi. No i jedni i drugi se moraju suočavati s onim prijetnjama koje ne mogu kontrolirati. Teoretski bi se to i moglo. Možete kupiti hrapave karte. Možete naći čvrsto zategnutu pletenu podlogu koja će pružiti savršene temelje. Možete graditi u izoliranoj prostoriji bez vjetra i kukaca. Možete je graditi i samo u jutro kad ste odmorni. Čak možete i koristiti ljepilo pa napraviti kulu koja ne samo da je čvrsta nego je i prenosiva. No to više nisu životni uvjeti. Iz takve gradnje se ne može naučiti ništa. U takvoj se kuli ne može uživati. Ne možete joj se veseliti. Jer, nastala je varanjem.
Kule koje gradite (ili gradim, svejedno) nastaju u turbulentnim uvjetima. Izložene su svim mogućim uzrocima rušenja kojih se možete sjetiti. Pa i onima kojih se ne možete ni sjetiti. Ali svejedno kontinuirano gradite, i gradite, i gradite. I mislite da vam dobro ide. Ponekad se čak i približite cilju. Možda samo jedan stup do zgotovljenja. I dogodi se nešto neočekivano. Ili nešto očekivano, ali ne-spriječivo. I sav vaš trud završava u temeljima. Ponovno na dnu. Uloženo vrijeme, pažnja i ljubav su izgubljeni zauvijek. I ostajete ogorčeni, bez volje za novom gradnjom. Kad i krenete ponovno graditi, nervozniji ste, manje strpljivi, i manje entuzijastični. Srušene vas kule pretvaraju u skeptika.
I što tada? Da li to znači da se ne isplati graditi kule? Jer, čak i ako je uspijete sagraditi i očuvati neko vrijeme, prije ili kasnije će se srušiti. Niti jedna kula od karata nije vječna. Ne!!! Treba ih i dalje graditi. Ne smije se dignuti ruke. Možda će sljedeća kula biti veća, ljepša i velebnija prije nego što se sruši. Možda će bit i mala i ružna. Možda neće ni doživjeti drugu etažu. Možda. Ali, kada prestanemo graditi kule, prestali smo živjeti. Srce nam i dalje kuca. Mozak nam i dalje radi. Nokti nam i dalje rastu. Ali zapravo nismo živi. Samo hiberniramo.
Stoga, ne želim odustajati. Graditi ću nove kule. Nastojati ću biti što smireniji i oprezniji. Nastojati ću ne raditi nesmotrene pokrete. Nastojati ću upravljati sa što više varijabli. Nastojati ću biti strasan u gradnji kao da je prvi put. Nastojati ću iskoristiti sve svoje iskustvo i ne ponavljati pogreške. Ali neću odustati. Jer ja sam Rock Roll. I ja gradim kule od karata da bih živio!!!
Rock Graditelj Roll
Post je objavljen 09.07.2005. u 18:22 sati.