O pažnji (kao manifestaciji privlačnosti)
|
Možda ne uvijek, ali vrlo često vrijedi jedno pravilo: da bi bio privlačan drugima čovjek mora biti privlačan i sam sebi. Možda ovo izgleda banalno i općepoznato, možda to i jest, ali nikako nije moj doprinos šund literaturi iz samopomoći (što bi se samo na osnovu te rečenice moglo pomisliti). Vjerujem da je većina nas imala fazu/e kad im je očajnički trebala nečija pažnja (kroz cijeli ovaj tekst pod pažnjom ću podrazumijevati onu emotivno/seksualne prirode). Fazu/e kad smo se osjećali sami, nevoljeni, neprivlačni, nelijepi. Često se mislima osvrćem na fazu u kojoj sam kroz to prolazio i uspoređujem to sa sličnim fazama drugih ljudi za koje vidim da se tako osjećaju. Ljudi su to kojima kao da na licu piše vapaj: «Sam sam i tužan; primijeti me». I da li im se to dogodi? Ma kakvi. Taj se očaj valjda vidi na ljudima, ili ga se svjesno, ili podsvjesno može osjetiti. Reakcija je upravo suprotna priželjkivanoj, takvi ljudi bivaju neprimjećeni. Naravno, ne mislim da ih se ignorira ili ne pozdravlja, nego samo da ih se uglavnom ne doživljava privlačnima. Neke osobe ih pritom «zaobilaze u širem luku» i pred njima se (jer ih ne zanima), ili pred samima sobom (jer ih ne želi zanimati), prave da ne primjećuju njihov vapaj. Drugi pak primjećuju što se događa i pokušavaju biti uz njih. Pričaju s njima i smiješe se, odvedu ih na kavu... Ali zapravo ih ne doživljavaju kao privlačne, nego se samo pred njima trude da to tako izgleda. Takvi postupci vjerojatno bivaju često krivo doživljeni kao iskazivanje pažnje i interesa pa time očajnu, samoneprivlačnu osobu još i natjeraju na reakciju. Možete zamisliti ishod: «Ma ti si me krivo shvatio/shvatila. Ti si meni super i sve to, ali doživljavam te kao prijatelja/prijateljicu...» Grozno. I za izreći i za čuti. Naravno, ne mislim da se takve rečenice izriču samo u takvim situacijama. Dapače. Ali često se izriču i u njima. Ne znam nijedan dobar način za pomoći osobi koja se osjeća neprivlačnom, a nije vam privlačna (o čemu zapravo i govorim sve vrijeme :-)) ). Ono što ta osoba treba je osjetiti se privlačnom drugima i na tome izgraditi toliko potrebno samopouzdanje. To se ne može trikom jer je trik zapravo blef, a svaki će blef propasti kad bude stavljen na kušnju. S druge strane, pokušaji da se takvim osobama prijateljstvom zamijeni privlačnost ne mogu baš dovesti do rezultata. Mislim, u svakom slučaju je lijepo imati prijatelje, ali ako se osjećate neprivlačno, prijateljevanje ne rješava vaš esencijalni problem: neprivlačnost. [digresija] Problem je zapravo mnogo kompleksniji. «Čovjek nikada ne može biti sretan dok sreću traži u drugima», čuo sam jednom. Kao što ni kafetin ne može zaliječiti pokvareni zub. Ali privremeno može zubobolju učiniti podnošljivijom. Zbog toga je pažnja toliko na cijeni kod nesretnih ljudi. I pomaže, pa makar u kratkom roku. Pisati ću vjerojatno jednom samo o tome pa da sad ne duljim. [/digresija] Pokušajmo sad vidjeti što je sa suprotnom stranom spektra. Recimo da je nesretna i neprivlačna/samoneprivlačna osoba kakva je razmatrana gore pronašla načina da se iz toga izvuče. Pitanje kako trenutno nije bitno, vjerojatno zbog cijelog spleta razloga. I sad je ta nekada nesretna osoba postala samozadovoljnija i samopouzdanija. Istog trenutka se i odnos okoline prema njoj počinje mijenjati. Isto kao što je prije zračila neprivlačnošću, sada zrači privlačnošću. A radi se o istoj osobi, iste inteligencije, smisla za humor i izgleda. Ipak, nešto je drugačije. U ovoj fazi dobiva se dovoljno pažnje, čak i više nego što je potrebno. Kod nekih će to možda kratkoročno ili dugoročno izazvati samoprecjenjivanje koje može rezultirati uobraženošću. Ipak, nadam se da kod većine to ne izaziva posebne nuspojave. Kao kod pretjerane količine vitamina c, nema hipervitaminoze, tijelo uzme koliko mu treba, a ostalo se izbacuje. Zapravo je sve potpuno naopako. Pažnju dobivamo onda kad nam ne treba (ili je bar ne treba toliko), a ne dobivamo kad nam očajnički treba. Hm... Rock Roll |
