Komentari

rockroll.blog.hr

Dodaj komentar (46)

Marketing

  • uspomena

    Nemam pojma kojim sam cyber putovima nabasala na tvoj blog, odnosno današnji tekst o osjećajima, ali kako smatram da ništa u životu nije slučajno, neću se ni zamarati tim pitanjem. Vjerovat ću da sam pronašla taj tekst jednostavno zbog toga što su mi baš danas nužno bile potrebne baš takve rečenice. Već sam i sama primijetila kako ljudi slabo podnose sve ono negativno što nužno treba proživjeti. Vjerujem da je svaka vrsta ravnoteže u životu jednostavno nužna, što znači da svoju 'porciju' boli, patnje, straha i suza jednostavno moramo proživjeti. Shvatila sam 'usput' i još nešto - da je prirodna ravnoteža osjećaja toliko neumoljiva da snaga bilo koje sreće postaje proporcionalna boli koju zbog nje moramo proživjeti. Neki ljudi zbog toga se gotovo intuitivno odriču lijepih emotivnih stanja i prešućuju ih ne propuštajući ih kroza se, valjda iz straha da će kasnija bol biti nepodnošljiva. Ja sam lekciju o toj životnoj ravnoteži naučila na najteži mogući način jer sam izgubila nekoga koga volim. No blago proživljenoga ostaje, to je nešto što je nepovratno i što ne vrijedi stavljati na vagu bilo koje upitnosti. Vjerujem da je umijeće prihvaćanja svega što nam život nosi najvažnije životno umijeće. Mogli bismo se čak i nadmetati u odama ljubavi. Ljubav je najkompletniji, najpotresniji i najživotniji osjećaj koji se nudi na 'meniju' bivanja. Samo o nama ovisi hoćemo li uzeti 'puni pansion' ili ćemo nastojati 'proći jeftinije' pa ostati gladni, propuštajući svoju priliku za najuzvišeniji životni doživljaj. Ja sam uzela 'puni pansion'. Zbog toga sam danas možda tužnija, ali se osjećam iznimno bogatom i posebnom. I da krenem ispočetka, opet bih učinila isto. P.S. Oprosti na hrpetini metafora - ne mogu se suzdržati lirskoga u sebi.

    avatar

    27.08.2005. (16:24)    -   -   -   -  

  • espadrila

    kao i obično, pitam se o čemu da pišem kad ti na tako spuki način pišeš sve što bih i ja o zadanoj temi:) ja se ne bih složila da muškarci ne plaču. plaču. samo ne tako javno kao žene. drugo, ne volim kada mi se, kada se rasplačem, kaže da ne dramim ili da sam ja iznad toga. što to znači? iznad čega? pa suze su izraz emocije, osim ako nisi opako dobar glumac i vrlo upitnog morala k tome. meni su suze ventil. ventil kojeg se u javnosti sramim, pa plačem pod tušem, najčešće. što se ljubavi i emocija uopće tiče, ne želim izgubiti niti jednu, i ne želim se 'sačuvati' od njih. jer one su za mene - život. šaljem ti puno pozdrava:)

    avatar

    27.08.2005. (16:26)    -   -   -   -  

  • Dolka

    Najslađi su mi muđkarci koji se rasplaču, onako, tiho, skrivečki, pri tom ne mislim, naravno, na neka bezvezna cmoljenja, ali raznježi me emotivan muškarac. Uz to mislim da su ljudi odavno počeli zloupotrebljavati svoje emocije, trošeći ih na sve i svašta ; i ljubav, i ljutnju, i svašta...

    avatar

    27.08.2005. (18:48)    -   -   -   -  

  • maja

    moj tata nije baš plakao u životu, a ima doista životopis nad kojim bi se i potpuni stranac rasplakao. prvi put sam ga vidjela da plače prije tri godine, kad mu je umro najbolji prijatelj. a nakon toga je znao pustiti još suzica, i kod sretnih i tužnih događaja. tvrdim da je to muški klimakterij :-) ja možda spadam u kategoriju supergirl, ali samo kod ljudi koji mi nisu bliski. bliski ljudi me vide da plačem i znaju kolika sam u biti emotivka. a zašto inače ne pokazujem emocije tuge? mehanizam obrane stvoren kroz godine. nema veze s emancipacijom.

    avatar

    27.08.2005. (20:25)    -   -   -   -  

  • Hyacinth House

    ja sam nešto poput supergirl o kojoj pričaš... uvijek jaka, uvijek racionalna, i rijetko pokazujem tugu, ali mi je jednako teško pokazati i ljubav... je,je, jebeno je to! ajd pozdrav..:)

    avatar

    27.08.2005. (22:57)    -   -   -   -  

  • freestyler

    prepisati cu nešto za ovu priliku što sam danas pročitao: "Možeš pripitomiti divljeg slona, zatvoriti ralje medvjedu i tigru, Jahati na lavu, Igrati se kobrom, Alkemijom zarađivati za život, Inkognito putovati svemirom, Načiniti vazale od Bogova, Ostati uvjek mlad, Hodati po vodi i živjeti u vatri, Ali vladati vlastitim mislima bolje je i teže" (Thayumanavar)

    avatar

    27.08.2005. (23:03)    -   -   -   -  

  • ....Demjan

    Logika je u mom slučaju čistim kiruškim rezom odstranjena od emocija još pri porodu i nemam želje da ikada bude stavljena u bilo kakav odnos. To su za mene dvije odjeljene teme kao i voće i povrće. Razum vlada, naravno kad treba, ali kad volim onda volim do daske i smatram da je to jedini način da pravilno potrošim dati mi život. Smatram da je jedan jedini razlog zbog kojega postoji tuga i svi ti negativni emocionalni predlošci. Da bi znali što je dobro i čemu bi mogli težiti moramo ga znati razlučiti od lošeg , jer koje bi neuko dijete znalo što je dobro, a što loše da mu se to ne pokaže i da mu se ne ukaže na put kojim bi trebalo ići. I još to, valjda sam i ja žena nove generacije, trudim se da zaplačem, ali suze ne idu. Nema smisla plakati kad više nema "đentlmena" koji bi čuli naše zapomaganje :D

    avatar

    28.08.2005. (00:04)    -   -   -   -  

  • Big Blue

    Eh, naravno da nitko ne voli osjećati tugu, razočaranje...da sad ne ponavljam, sve si dobro napisao. No, što god osjećali, kakva god emocija bila, ona je sastavni dio nas. Sve što činimo, činimo s nekom emocijom, kako god okrenuli. Pokreću nas emocije. Zbog društvenih uloga, odgoja, stereotipa...i koječega razlikujemo se samo u pokazivanju tih emocija. Ne samo muškarci i žene, svi mi. Žena od žene, muškarac od muškarca. Svi smo mi proizvod fenotipa i genotipa. Tako postoje one "supergirls" kojima je to samo "fasada". Isto kao i muškarci. To što ne plaču (ili samo to neće priznati) rezultat je onih navedenih društvenih stvarčica.Mislim da je čak i stvar vremena u kojem živimo - koliko će se pozornosti posvetiti emocijama. Danas postoje oni koji ih naglašavaju i oni koji u jurnjavi suvremenim životom "nemaju vremena" plakati. Isto kao što je primjerice u 19. st. emocija bila u krupnom planu, da ne kažem u modi.Na nama je da odaberemo hoćemo li poput robota juriti i ignorirati osjećaje (i zavaravati se - jerbo se oni ipak akumuliraju u nama pa ćemo kad-tad "puknuti") ili ćemo shvatiti da je svijet ionako dovoljno otišao k vragu da bismo se suzdržavali i glumili, umjesto da nekome kažemo da ga volimo, da nas čini sretnima i sve ostalo...Pa i kad nismo sretni da to podijelimo s nekim, tako je lakše.

    avatar

    28.08.2005. (00:10)    -   -   -   -  

  • TransFer

    Nije mi problem pokazati ljubav. U dubini duše jesam emotivac. Gubitak, bol, tjeskobu ... proživljavam dublje nego trenutke sreće. Iako ne puštam suze kada bi se to očekivalo, u meni duša plače. I nije to zato što ja to tako želim, to je nekako prirođeno. Ništa neobično vidjeti muškarca da pusti suzu ... pa to je samo jedan od načina na koji ljudi iskazuju tugu. A možda sa suznim mojim žlijezdama nešto nije u redu? Dobar, jako dobar post. Sadržajan blog. Svaka čast!

    avatar

    28.08.2005. (00:11)    -   -   -   -  

  • Happy child

    Bez texta sam :) Ti to tako dobro znas opisati da skoro na kao i svaki tvoj post samo mogu jos dodati bravo , bravo i kad bih znala pisati tako dobro kao i ti upravo bih ovako opisala :)

    avatar

    28.08.2005. (00:27)    -   -   -   -  

  • jazzie

    Ja patim sama, potpuno sama. Kada patim, a to nije često. Da ću se rasplakati pred svima, pa čak i na sprovodu najmilijih teško je moguće. Da, oči će mi biti suzne, ali samokontrola je divna stvar. Razlog zašto muškarci "ne plaču" je što u njima ne postoji ono analitičko sranje koje većina žena posjeduje da svaki pogled, dodir, osjećaj mora izanalizirati do detalja, dodati mu svoje fantazije i onda plakati nad svojom sudbinom. Muškarci (većina!) stoje na zemlji i plaču samo kad je stvarno teško. Babe plaču tek tako!

    avatar

    28.08.2005. (01:22)    -   -   -   -  

  • beštijica

    Meni se jako sviđa Freestylerov citat i to bih potpisala! Dodala bih još da treba znati kad se zaista plače, a kad se samo biseri pred svinje bacaju, što me sad približava Deminom komentaru. :D :D :D

    avatar

    28.08.2005. (02:22)    -   -   -   -  

  • buba mara

    hvala za stihove! :) ne bih se bunila da si mi cijelu pjesmu stavio u komentar, ako stigneš - you do that, pliiiz :)) ne stignem čitati jer imam goste pa moram praviti ogroman ručak :) pusu šaljem i hvala što si me informirao :) tema je odlična, prve rečenice sjajne..... jedva čekam da prođe današnji dan da pročitam!

    avatar

    28.08.2005. (09:38)    -   -   -   -  

  • Omnia mea mecum porto

    Da li su muškarci manje osjećajni? Vjerojatno ne. Da li se ponašaju bezosjećajnije? Apsolutno da. Većina muškaraca se ne zna nositi sa osjećajima, čim je neka emocionalno teža situacija bježe glavom bez obzira. Tu ne mislim samo na ljubav, nego i na gubitak nekoga ili nečega, bol i strah. U tim trenucima spašavaju se kako znaju i umiju, ne mareći previše za tuđe osjećaje i koga će svojim postupcima povrijediti, glavno da se oni izvuku sa što manje rana. Da, muškarci plaču (neki tajno, a neki javno), ali plaču zbog sebe i svog gubitka. Još nisam vidjela muškarca koji plače nad nesrećom stranca. Najbolji pokazatelj je što sa izbjeglicama, starijim i bolesnim, napuštenom djecom i onima sa posebnim potrebama radi 90% žena (kao njegovateljice, defektolozi, socijalna služba). Nije bez vraga uzrečica: Ako hoćeš savjet idi prijatelju, ako hoćeš utjehu idi prijateljici! Što se tiče suosjećanja, daleko kaskate za nama. I zato su naše suze vrijednije. Jer ih ne prolijevamo samo zbog sebe, nego i zbog drugih!

    avatar

    28.08.2005. (11:53)    -   -   -   -  

  • pegy

    Prvo, žao mi je da mi arhiva ne radi, jer pisala sam jednom o suzama, i enigmi muškog neplakanja, a i ti si tamo dao komentar. :) Drugo, moram repliku na ovaj početni dio «Što razlikuje čovjeka od ostalih životinja na planeti?», jer moje je mišljenje da čovjek NIJE životinja pa onda ne može biti ni «od ostalih». Osjećaji ... kad sve zbrojim i oduzmem, oni su dar. Jer, oni nas,kako si i rekao, čine ljudima. Nije lako uvijek se nositi sa njima, bez obzira kakve su prirode. No, trebamo ih, sve. I tugu, i bol. Jer da toga nema ne bi mogli spoznati što znači biti sretan. Ne bi mogli osjetiti sreću da je stalno prisutna, osjetimo ju baš zato što nije uvijek tu. Osjećaji su kao izmjena sunca i kiše, plime i useke, dana i noći. Nekad jedni traju duže, drugo kraće, nekad obrnuto, ali baš kako je rekla i Uspomena, na kraju postoji ravnoteža. Mislim, zapravo uvjerena sam, da muškarci i žene jednako osjećaju, samo na različite načine izražavaju svoje emocije. Ponekad je i njihovo neizražavanje – također emocija. Ili strah od nje same. U tom slučaju svodi se na ovo što je napisala Tania. Rock, trebam li ti reći da ti je post dobar ili se to podrazumijeva? :)

    avatar

    28.08.2005. (15:47)    -   -   -   -  

  • armin

    rock opet jedan odličan post...tu ima jako puno tema i ne sam ne znam kako bih komentirao...Hajne je u Azri napisao da je od roda onih koji umire kad ljube...da nismo takvi, emotivni, ne bi bili ono što jesmo već nešto drugo...teško se nositi s emocijama ali je moguće...samo što to spada u nauk o mudrosti...a mudrost je privilegija odabranih...

    avatar

    28.08.2005. (15:53)    -   -   -   -  

  • trill

    Malo mi se previše toga vrti samo oko negativnih emocija. Nije samo plač, odnosno mogućnost plača, odraz osjećajnosti neke osobe. Vjerojatno je tijekom emancipacije ili evolucije došlo do izjednačenja žena i muškaraca i po pitanju reagiranja na neke stresne, tragične ili tužne trenutke, ali to ne znači da su ljudi zato postali manje osjećajni. Samo negativne emocije manje pokazuju. Nisam primjetila da ljudi manje pjevaju ili da manje skaču i vesele se. Tuga je preosobna stvar, dok sreća nije...

    avatar

    28.08.2005. (16:41)    -   -   -   -  

  • ..::Domaćički shit-lit::..

    U srednjoj školi sam bila poster girl za supergirl.com. Tome su umnogome kumovale moje prijateljice koje su se uvek ponašale kao da su na rubu nervnog sloma, čas u ekstazi čak u maničnoj depresiji, to me je uvek bilo malo heavy pa sam svoje emocije pokazivala veoma retko. Nakon smrti oca sam shvatila da neke stvari više ne mogu da držim u sebi pa sam se pustila i sada konačno pronalazim balans u kojem sebi dozvoljavam da se ponekad razotkrijem ali nikada toliko da to drugima postane naporno. Srećna sam da sam sa osobom koja se takođe ne stidi pokazivanja osećaja jer sada konačno znam da su, pored smeha, i suze OK. Nisam baš uvek in touch with my feelings ali polako, doći ćemo i do toga. Nadam se da će se jednog dana to pokazati i na mom blogu .. :))

    avatar

    28.08.2005. (18:27)    -   -   -   -  

  • brandnewgirl

    apsolutno nemam problem sa tim. Nikada nisam bila u fazi da sedim i da kukam nad sopstvenom sudbinom, kad dođem do problema, rešavam ga. Uglavnom, poptuno hladne glave. ALI, ako se problem ne može rešiti, onda sednem pa kukam. Plačem. Vrištim. I nije me sramota. I ni u jednoj ni u drugoj situaciji ne smatram da sam supergirl, ili slabić. Ne stidim se svojih emocija, naprotiv, ponosna sam na njih.

    avatar

    28.08.2005. (18:39)    -   -   -   -  

  • Rock Roll

    @uspomena - hvala ti na iscrpnosti. Slažem se i razumijem te. @espadrila - želiš da ti posudim svoj aparatić za knranje misli? :-))) @Dolka - bravo Dolka: upotreba da, ali zloupotreba ne! @maja - i ja imam takav. No naglasio sam i u postu, suze nisu jedini dokaz tuge. @portobello - odmah poradi na tome! :-)))

    avatar

    28.08.2005. (20:49)    -   -   -   -  

  • Rock Roll

    @demjan - dobrodošla! Puno sam lijepog čuo o tebi. :-))) Da, trebalo bi razum promatrati odvojeno od emocija i gledati odvojeno jedno od drugog. Ipak, u najtežim situacijama to nije baš lako. @bigblue - da, svi smo mi pod utjecajem društva, ali samo na razini ekspresije. U duši, u samoći i u privatnosti spavaće sobe, svi smo ono što jesmo. Ispod fasade. Lijepo si to rekla. @pustinjak - nije baš ni često vidjeti muškarca kako plače. Ali, ako se nekome plače, zašto ne. Ravnopravnost je nož sa dvije oštrice. Hvala ti. @Happy - zacrvenila si me. Nije baš tako dobro, ali hvala ti. :-))) @Jazzie - slažem se - i ja tugu ne volim pokazivati. Ali to ne znači da je ne osjećam. Sad znamo i to si ti bila u prošlom životu - muškarčina! :-))))

    avatar

    28.08.2005. (20:58)    -   -   -   -  

  • Rock Roll

    @freestyler & Beštijica - da, lijepo dočarano. Beštijice ti znaš da ja nisam milio na plačljivce i teatralce, nego na osjećaje kao takve. @buba mara - ne znam cijeli tekst, ali potraži preko google - nije ih teško naći. @tania - mirišem li ja to stereotip?!! @Pegy - i te kako da su dar! Ovo za životinje neću posebno komentirati. Da pingvini rade podjelu oni bi rekli da na svijetu postoje: biljke, životinje i pingvini. :-))) @armin - privilegija ili prokletstvo, pitam se ponekad. :-)))

    avatar

    28.08.2005. (21:03)    -   -   -   -  

  • Rock Roll

    @Trillian - istina je da su negativne emocije osobnije i manje se pokazuju. Ipak, mislim da je ovaj materijalistički svijet doveo i do smanjenog smisla za veselje. Ne znamo se baš veseliti ljepotama. Barem ne koliko bi trebalo. Tek nas ružne stvari podsjete koliko su lijepe neke elementarne stvari koje ne zamjećujemo. @Domaćica -još uvijek si ti pomalo supergirl. Ali vjerujem da ne uvijek. Kao što kažeš, treba vremena da se to ublogi. :-))) @Brandnew - pa da! Tako i treba! Ipak si ti posve nova djevojka! :-)))

    avatar

    28.08.2005. (21:09)    -   -   -   -  

  • Not another teen blog

    neznam što da kažem.. mudar post :)

    avatar

    28.08.2005. (22:58)    -   -   -   -  

  • pegy

    @Rock, ali ipak si komentirao. :)) Dakle, možemo li zaključiti da ti NISI pingvin, nego čovjek pa da zato ipak postoje biljke, životinje i ljudi? Ako ništa drugo, iz te činjenice. :)) A i nisam dosad vidjela komentar na komentar prošlog posta. Ono o Škori. :)) Tko kaže da ja želim privlačiti istomišljenike? :) Moja «misija» je ipak druga. :)))

    avatar

    28.08.2005. (23:44)    -   -   -   -  

učitavam...