Putevi

<	listopad, 2022
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Listopad 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Prosinac 2021 (1)
Lipanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Svibanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Ožujak 2017 (1)
Rujan 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)

U prolazu
Casino igre online
Kockarnice
Vicevi

Putevi

14.10.2022., petak

Amerika je zemlja daleka

Ponekada ukradem ponešto, ovaj put jedan stih od muzičke grupe Aerodrom koji sam iskoristio za naslov. Prošli mjesec sam bio tamo pa je moja dužnost da to i opišem. Kako je uobičajena postava postala dosadna, odlučio sam da iznesem poneke utiske o ovaj zemlji koji su mi se najdublje utisnuli u toku dvotjednog boravaka. Počet ću od kraja. Imao sam rent-a-car s kojim sam se vratio u zrakoplovnu luku od koji je sve počelo, a tu će i završiti. Stigao sam na vrijeme, bez posebnih problema, ostavi auto i obavio check-in. Zatim sigurnosna kontrola i provjera putovnica. Sve glatko, a ja zadovoljan: do polijetanja ima još dobra dva sata, pa ću negdje sjesti naručiti cugu i uživati. Prvo sam došao do gatea odakle treba krenuti moj zrakoplov. Prolazim pored barova, restorana i gledam; sve mi je nešto neobično. Svi imaju stolice i stolove, a na svim stolovima tablet, ali ne samo jedan; koliko stolica toliko i tableta.

Kada sam na kraju odabrao moj bar, koji je imao i odjel koji je izgledao kao prava pivnica, sjednem za šank. Već sam prije pomislio da su tableti tu da bi se naručilo. Pogledam jedan i pokušam shvatiti kako funkcionira. Očekujem da vidim neki izbornik, da naručim ono što bih htio, jedno hladno točeno, ali... ne funkcionira baš kako ja mislim. Tablet ti pokaže QR kod koji ti trebaš snimiti sa svojim smartphoneom i preko njega naručiš što hoćeš. Da bi platio, treba ti kreditna kartica. Kraj svakog tableta mali uređajčić gdje je provučeš da bi platio ono što si naručio. Bio sam ljut kao pas, kako bi se to nekada bilo reklo. Nekada bi stao za šank, naručio što želiš i platio s gotovinom. E ne može više. U modernim, naprednim zemljama da bi nešto popio moraš imati mobitel i kreditnu karticu. Već sam bio odustao, ali me je želja za osvježenjem potakla da nađem rješenje. Našao sam jedan šank sa živom šankericom i rekao joj što bih htio. Ona mi je počela objašnjavati proceduru. Ja sam joj pružio moj mobitele i umiljato joj se nasmiješio. On je sva obavila, a ja sam samo provukao karticu. Evo moje točene od jedne pinte, oko pola litre. Dobra je. Zatim sam pogledao račun: 15 dolara. Bez komentara.

I tako smo došli do osnovnog dojma koji sam stekao o Americi, to jeste Sjedinjenim Američkim Državama, ili ako hoćete može i United States of America. Tamo je sve skupo. Il gotovo sve. Da počnem od jedine jeftine stvari: benzin. Napravio sam nekih tisuću i nešto milja s autom i potrošio oko 800 kuna. To kod nas ne postoji; praktično je u pola cijene. Druga tekućina, koju sam nešto češće kupovao, je piva. Ona na aerodromu je bila izuzetno skupa, što nije ni čudno jer su i u Europi cijene na poletištima jako visoke. Najjeftinije što sam uspio popiti, jedna mala Stella u boci, je koštala 7 dolara, a inače je cijena od 8 do 10 njihovih novčanih jedinica. Kod nas su pijanci pretežno siromašne osobe, a tamo moraš biti bogatun da bi se dobro nalio. Ni u dućanu nije puno jeftinije, oko 3 dolara malo obično pivo. Ona malo finija idu i do 6 dolara. Ni restorani nisu baš jeftini, a isto vrijedi i za motele i hotele, robu i sve ono što se prodaje.

Sama zemlja i ono što sam vidio mi se je prilično dopalo, uključujući tu i stanovnike. Ono malo njih s kojima sam imao kontakt, su bili natprosječno ljubazni i na raspolaganju za pomoći jadnom turistu koji se ne snalazi najbolje s engleskim, a američki mu je još gori. Engleze dosta dobro razumijem, ali Amerikanci imaju vrlo čudan izgovor i često mi se događalo da nisam razumio niti najjednostavnije rečenice. Na kraju bih shvatio jer su strpljivo ponavljali par puta ono što su imali reći. Proputovao sam mali dio države na njenom sjeveroistoku. Prepuno je šuma i sve je zelenilo. Voziti po autoputu kod njih je prilično odmarajuće. Tome doprinosi i ograničenje brzine; najviše se može ići 65 milja ili 105 kilometara na sat. Uzeo sam pristojan auto, jako stabilan i često mi se je činilo da stojim na mjestu. Ima i onih koji jurcaju, ali ja sam bio discipliniran jer sam čuo da su im kazne za prekoračenje brzine jako visoke. Meni je ionako ovo putovanje bilo preskupo, pa nisam želio da dodatno pogoršam moju novčanu situaciju.

Putovao sam po malo, često se zaustavljajući u malim mjestima da bih doživio i ono drukčiju Ameriku. Velegradi su interesantni, ima se i što vidjeti, ali je velika gužva, puno ljudi, puno automobila i previše svega. Mala mjestašca su opuštajuća. Tamo još uvijek postoje mjesta gdje možeš normalno naručiti cugu i platiti u kešu. Posebno mi se dopadaju njihove kućice, puno drukčije od onoga kako se kod nas gradi. Izgledaju mi bajkovito, a tom utisku doprinosi i činjenica da su gotovo uvijek okružene šumom i bogatom vegetacijom. U svakom slučaju je puno drukčije nego putovati po Europi. Eto, par utisaka ispričanih na moj, nadajmo se zabavan način. Nije mi išlo da pišem dnevnik, gdje sam bio, što sam vidio, s kim sam pričao i o čemu. Nadam se da će ovih par fotografija popraviti ili nadopuniti opći dojam ove stranice.

- 17:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.03.2022., utorak

Mantova – Italija

Mantova? Daj, u naslovu piše gdje se nalazi, u Italiji, a i da nije specificirano ime je talijansko. Pa zašto bi tamo netko išao? Da počnem s tim objašnjenjem. Ja već dvije godine radim od kuće, od kako je počela da se širi ova boleština. Moj najbolji prijatelj, išli smo skupa na fakultet, već više od dvadeset godina živi i radi u Italiji. Ima i talijansko državljanstvo. Posjećujem ga svake godine, ponekada i par puta godišnje. Nikada ne ostajem duže od 5 dana. Kažu da je svakog gosta..., ali kako smo dobri prijatelji, on me podnosi i dva dana više. Kako smo zatvoreni u kući, i on radi od doma, pozvao me je da se praktično preselim kod njega na par mjeseci. Znam da će se netko upitati da li sam oženjen i ako jesam kako to da me supruga pusti na tako dugi period. Neću sada ulaziti u detalje mog porodičnog života. Prijatelj ima veliku kuću blizu centra Milana. On kaže da je velika, a po meni je ogromna. Dva kata, svaki preko 120 četvornih metara i veliku okućnicu s garažom i drvarnicom. Tako sam ja od početka ove godine kod njega. Vraćam se u domovinu par dana prije Uskrsa.

Imam svoju sobu, koja je veća nego dnevni boravak u mom stanu. Bežična veza za Internet je odlična i radim odavde puno bolje nego od moje kuće. Hrana je super; svi se slažu da je jedna od najboljih na svijetu. Moj prijatelj je oženjen i ima dvoje odrasle djece (sin 19 godina, a kćerka ima 16), ali unutar obitelji nema puno komunikacije. Jako su dobro stojeći i imam osjećaj da svako drži do svojih stvari, a da ga za druge boli briga. Uvečer se svako zatvori u svoju sobu, svi imaju svoj televizor, i nakon večere se praktično ne vide. Večera je jedini dio dana kada se svi zajedno nađu za stolom. Žena nešto skuha, ponekad, ali kako i ona radi, najčešće se nešto naruči iz restorana. Kćerki ne pada na pamet da bi nešto skuhala. Ujutro se nas dvojica kasnije dižemo, kada su već svi izašli iz kuće. Djeca idu u školu, a supruga mu je zubarica pa svakodnevno ide u ordinaciju. Nas dvojica uživamo. Nešto pojedemo, malo pročavrljamo i zatim se povučemo u svoje sobe na posao. Za ručak zajedno napravimo pauzu. Uzmemo nešto iz hladnjaka, a ponekada on skuha tanjur pašte (dobro kuha). Ja sam dva puta napravio jaja s krumpirom. Baš nam je super: živimo praktično kao dva samca, ali imamo društvo, jedan drugoga. Da ne bi netko nešto krivo pomislio...

Subotom i nedjeljom me odvede na neko interesantno mjesto u Milanu ili odemo vidjeti nešto u okolici Milana. Dovoljno se udaljiti par kilometara i već si na selu, u prirodi ili na nekom jezeru. U sat vremena vožnje se već stigne do Alpi. Nijedan od nas ne skija, a nismo ni planinari, pa za sada nismo posjetili taj najveći europski planinski lanac. Prošli vikend je njegova supruga išla na neki spiritualni seminar, tečaj joge i meditacije, pa je on predložio da i mi prespavamo jednu noć van kuće. Eto, tako smo nakon ovog dugog uvoda, stigli di naslova, odnosno do Mantove.

Nakon dva sata vožnje smo ugledali zvonike crkava. Mantova se nalazi na jednoj rijeci koja se proširuje u jezero, pa se sam grad nalazi na nekoj vrsti poluotoka, okružen s vodom s tri strane. Stari dio grada je upisan u kulturno nasljeđe UNESCO-a. S gradom je u srednjem vijeku upravljala obitelj Gonzaga. Vladali su od 14. do 18. stoljeća i veći dio grada nosi njihova obilježja. Hotel nam je bio u centru grada, na glavnom trgu, preko puta gradske katedrale. Ostavili smo stvari i krenuli u razgledanje. I mom prijatelju je ovo bio prvi posjet ovom lombardskom gradu. Arhitektura je doista impozantna i vidi se bogatstvo u kojem je grad rastao. Do prije nekih desetak godina Matova je par puta za redom proglašena gradom gdje se najbolje živi u Italiji. Kod rangiranja su uzimali u obzir primanja stanovništva, općinske i sanitarne usluge, zagađenost okolice i slične elemente. Centralni dio grada nije posebno velik pa smo ga prepješačili uzduž i poprijeko. I uvečer je grad jako živ, te nudi brojna mjesta za zabavu. Mi smo izabrali jedan pub gdje smo uz večeru i irsku pivu uživali u živoj glazbi dvojice gitarista.

Sljedeći dan, bila je nedjelja, posjetili smo par mjesta u okolici. Prvi je bio jedan srednjovjekovni dvorac, za koji kažu da je jedan od najljepših u Italiji. Da budem iskren, vidio sam i puno ljepših i kod nas u Hrvatskoj. Sljedeće zaustavljanje je bilo na jednom posjedu gdje su Gonzaga išli u lov. Veliki posjed gdje se može šetati nekoliko sati po lijepo uređenim stazama koje prolaze kroz šumu, uz cvrkut ptica i nadu da će se vidjeti i kakva manja životinja. Taj dan nismo bili sretne ruke, što se životinja tiče. Pogledali smo štalu u kojoj su nekada držali konje. Danas je prazna i moram reći da bih se ja odmah tamo preselio. Dodao bih jedan krevet i jedan ormar. Kuhinja je već tamo; težaci su morali nešto jesti. Zadržao bih i srednjovjekovno posuđe; čini mi se puno kvalitetnije nego ovo što danas kupujemo i koristimo. Prije povratka u Milano prošetali smo sat vremena uz rijeku, ispod brojnih žalosnih vrbi koje su upravo počele listati: stiglo nam je proljeće.

- 17:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.12.2021., ponedjeljak

Gdje nas vode putevi

Gdje nas vode putevi? Hamlet bi to parafrazirao u stići ili ne stići, pitanje je sada. Ja bih na to dodao i upit kako? Putevi i danas postoje, isti kao i oni od pretprošle godine, jedini je problem što ih je teže prijeći, jer su manje prohodni i imaju više zapreka. Sve to mislim doslovno kako je napisano, ali i u određenom prenesenom značenju. Evom ja sjednem i počnem pisati, a žena me zove da joj pomognem. Dragi – kaže ona – hajde mi donesi male ljestve iz spavaće sobe; hoću da operem prozore u dnevnom boravku. Ja se mislim kako sam i ja u tom dnevnom boravku i kako je za pranje prozora potrebno otvoriti prozore; puno su prljaviji izvana nego iznutra. Vani je hladno, prema tome ja ću se smrznuti. Rekao bi čovjek da ovo iz mene govori Kant, njemački (mora sam provjeriti, jer nisam bio siguran da nije Francuz) filozof iz osamnaestog stoljeća. Prethodna izjava bi bio moj odgovor na izreku mislim, dakle jesam. Danas sam baš nešto intelektualno inspiriran; dolaze mi spontano, same od sebe. Kako je otvorila prozor ja sam počeo da kišem. Mene kada uhvati, teško prestaje: bar dvadesetak puta proizvedem onaj praskavi zvuk. Morao sam ići da promijenim maramicu. Nakon dvadesetak korištenja postala je previše mokra, prema tome nekorisna: više je razmazivala nego sušila.

Već ste shvatili da danas nema ništa od fizičkog putovanja. Nije baš da uopće ne putujem. Pretežno obitavam u dnevnoj sobi, ali često prošetam i do kupaonice. U kuhinju rijetko zalazim jer objedujemo u dnevnom boravku. Noć pretežno provodim u spavaćoj, s po koji puta u toku noći skočim i do kupaonice (znate kako je, tu su već i godine...). Ne želim da izigravam patnika, pa moram priznati ponekad izađem i iz stana. Žena je zaboravila da nešto kupim, pa skočim do samoposluge. Kada sam već tu, u blizini je i jedan kafić pa svratim na pivu. Kada se vratim doma, prvo pitanje je uvijek: pa gdje si do sada bio. Znaš draga da je bila velika gužva. Kako gužva? Kada sam ja bila prije pola sata nije bilo nikoga. Naučim lekciju, pa sljedeći put govorim da im se pokvarila blagajna, da je neko nešto ukrao pa su sve pretraživali na izlazu. Ma ne, ovaj puta je u samoposluzi sve išlo lišo, ali sam na izlazu sreo Marinka. Kako koji Marinko? Moj prijatelj iz osnovne škole, onaj s kojim sam zajedno išao u izviđače. Ma da taj! Inzistirao je da me počasti kavom pa smo se malo zadržali. Vidim da ovo usporenje života koje su nam nametnuli, izaziva u meni određeni porast kreativnosti; postajem pravi generator isprika. Primijetio sam da su one apsurdnije bolje prihvaćene od onih normalnijih.

To je valjda karakteristika ovog vremena. Što više izvaljuješ, izgleda vjerodostojnije. Ipak, tu postoji jedno pravilo koje treba poštovati: da bi bilo doista vjerodostojno moraš to izvaliti puno puta. Neka vrsta mantre: ako čuješ stvar deset puta, to postaje činjenica. Neka vrsta religije. Tu se javlja dodatni problem: gluhi telefon. Jedan kaže, a drugi to ponovi. Nisam još proveo naučno istraživanje da li je promjena u mantri slučajna, neka vrsta evolutivne mutacije, ili je namjeran. Ma aj, ja ću povećati broj pa će stvar zvučati još strašnije. Evo, stigli smo do koncepta: ljude treba uplašiti da bi poslušali i vjerovali u ono što kažeš. Rađa mi se jedna ideja u vezi s tim. Moram pogledati u rječnik da vidim da li je ispravna. Provjerena, naravno online. Na dva domaća rječnika, hrvatska, na jednom englesko i jednom talijanskom. Svi su prvi u pretrazi, prema tome su oni službeni. Vidi molim te, svi se slažu oko definicije. Ja ću to okrenuti malo unatrag: izazivanje straha kod drugih ljudi, odnosno izazivanje terora u njihovim glavama, bilo na materijalni ili verbalni način, se zove terorizam! Potvrđena je moja hipoteza. Naši političari i naša medijska sredstva su službeno, prema ovim rječnicima, teroristi. Izazivači terora.

Na početku ovog pandemijskog perioda je bilo malo drukčije. Svi su nešto trubili i često smo slušali kakofoniju. Jedan kaže jedno, a drugi pobija njegovo izlaganje i iznosi svoju viziju problema. Ta kakofonija nije jako dugo trajala jer su naši vrli političari zaključili a će stanovništvo tako izgubiti sluh i neće dobro čuti ono što im se naredi. Zato su zatražili od svih onih koji imaju pristup medijskim sredstvima da nauče puhati u trubu na pravilan način. Tako smo došli do ove ujednačene i harmonične melodije: svi sviraju iste akorde. Ako neko pogriješi, jednostavno mu skinu pisak s trube i njegov koncert je završen. Kada su se neki žalili na to rekli su im, da ih ne uvrijede, da su svi trubači jednaki, ali su neki od njih jednakiji od drugih (Orwell, Životinjska farma). Za kraju, da bi se jednog dana sjetili da se je nekada davno, prije 2020. godine, moglo slobodno putovati, evo jedna fotografija s mog zadnjeg putovanja u Portugal.

- 17:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.06.2021., srijeda

Na vrhu vulkana

U stvari bi na početak naslova trebalo dodati riječ skoro. Želja je bila velik, ali na kraju ne znam koliko se je napor isplatio. Nismo stigli do samog vrha, nego na oko 160 metara visine ispod njega. Čekaj malo: o čemu to govoriš? Kakav vulkan, gdje se nalazi, kada i kako to da si išao na njega, da li si bio sam ili te je netko pratio? Hajde, pojasni malo. Oprosti! Znaš kako je: ti imaš cijelu priču u glavi pa preskačeš detalje, kao da i drugi znaju ono što je u tvojoj memoriji. Kreneš od polovice, jer želiš što prije doći do onoga što je interesantno od priče, a ne vodiš računa da si izostavio osnovne elemente za razumijevanje same pripovjedi. To se događa i u svakodnevnoj komunikaciji. Znam to iz osobnog iskustva jer moja supruga ima taj pristup: preskoči uvod i zaplet, i samo mi daje rasplet, a da ja niti ne znam gdje je problem. Sada će netko reći: ma vidi ga, uobičajeni muškarac koji se žali na ženu. Znam da je to neki stereotip, ali tako mi je lakše. Ovdje mogu povjeriti svoje misli, i glasno iskazati ono što mislim. Ne riskiram da ona ovo pročita. Za nju je ovo što pišem samo čisti gubitak vremena. Često kaže da bi bilo korisnije da pročistim odvod od sudopera u kuhinji jer voda ne otiče dobro. Moram priznati da djelomično ima pravo, ali mi je nekako ljepše i ugodniji ovdje škrabati. Da krenem iz početka, kako se to prigoduje.

Da prvo definiram period u kojem se situacija odvijala i mjesto radnje (nastojim se držati gore postavljenih pitanja). Bila je sredina mjeseca svibnja. Nalazimo se na Španjolskom otoku Tenerife. On čini dio Kanarskog otočja. Cijeli otok se razvija oko centralnog dijela koji dominira vulkan Teide. Visok je oko 3700 metara i jedan je od viših na svijetu (to ovisi o tome odakle se vulkanu mjeri visina, ali ću preskočiti to razmatranja). Bili smo u dvoje; ona, moja bolja polovica, i ja. Odgovor na pitanje zašto je malo složeniji. Prvi razlog je što smo se psihološki umorili od ove pandemije. Dosta! Novine, televizija, radio, društvene mreže; samo se o tome priča. Milijun informacija od kojih su brojne međusobno kontradiktorne. Najpoznatiji svjetski znanstvenici daju potpuno suprotna tumačenja onog što se događa. Jednostavno nam je trebao neki odmor. Drugi razlog, u stvari je bio više poticaj za putovanje, jeste da je supruga u tom periodu imala rođendan, jedan od onih okruglih i značajnijih. Treći je bio da se u Španjolsku moglo relativno jednostavno ići ako napraviš tampon, onaj molekularni. Košta, ali na ovom svijetu nema više ništa džabe, kako bi Bosanci rekli. Kako smo išli, je jednostavno: zrakoplovom. Četiri sata leta s maskom na licu nije najugodnija stvar na svijetu, ali sam zato nekoliko puta išao u klozet da se nadišem svježeg zraka. Znam da će netko primijetiti da tamo zrak i nije tako svjež i ne mogu mu dati za krivo, ali mi je bilo najvažnije skinuti sintetički opnu koja mi je pokrivala lice.

Zrakoplovna kompanija koju smo izabrali zbog povoljne cijene leti jednom tjedno. Zrakoplov stiže na Tenerife u 6 popodne i u 6 i pol se vraća nazad. Tako smo tamo ostali punih 7 noći. Otok je upravo za turiste, ono što se nama pretjerano ne dopada, ali je prilika bila takva i mi smo se prilagodili. Hotel je bio lijep, s dva bazena na kojima smo provodili pretežni dio vremena; pod suncobranom i uz dobru knjigu. Niti španjolska piva nije loša (ja uvijek pijem lokalne proizvode). Provesti sedam dana tako bi ipak bilo previše, pa smo već unaprijed planirali da posjetim vulkan, najznačajniju znamenitost otoka. Pravi ljubitelji pješačenja idu do vrha pješke. Baza vulkana jeste na 2200 metara, pa za uspon ostaje samo nekih 1500 metara. Koliko sam shvatio, puno njih krene i prvo prespava u jednoj planinarskoj kućici. Zatim ujutro nastave uspon do vrha, kada je i vidljivost najbolja, i onda se u toku dana vrate do dna (silazak je ipak fizički znatno lakši od uspona). Naš plan je bio praktičniji. Od podnožja kreće žičara koja dolazi pod sam vrh u manje od 10 minuta. Za dostići vrh je dovoljan uspon od oko pola sata, 40 minuta. U tom slučaju je obavezno obratiti se nekoj agenciji koja osigurava i vodiča. Rečeno, učinjeno. Rezervirali smo za dvije osobe i odmah i platili. Sutradan stiže neugodno iznenađenje: nema slobodnih mjesta. Kako nema: kada smo rezervirali ih je bilo; uzeli ste nam i pare. Pare vraćaju, ali mjesta nema.

Plan B: uzeti ćemo auto u najam i otići u podnožje. Karte za žičaru ćemo kupiti prije i tako ćemo doći skoro do vrha. Meni ovo rješenje nije bilo mrsko: malo me je brinuo uspon od pola sata na visini od gotovo 4 tisuće metara. Ne znam koliko ta visina može stvoriti problema s disanjem. Kupili karte i rezervirali auto. Sutradan stiže poruka da je sve zatvoreno zbog jakog vjetra na vrhu vulkana. Auto smo već bili uzeli, pa smo se malo provozali po otoku. Svih narednih dana, situacija je bila ista. Zadnji dana našeg odmora, vjetar se smirio. Tako smo prije polijetanja zrakoplova uspjeli doći skoro do vrha. Danas analiziram situaciju i pitam se da li je vrijedilo truda? I da i ne. Da, zbog toga što smo potrošili malo vremena na organizaciju uspona; malo smo se i ljutili, ali je to učinilo odmor malo dinamičnijim. Ne, jer nas je prilično koštalo, a vidljivost baš i nije bila najbolja, pa nismo bog zna što vidjeli. Na toj visini se nalazi puno oblaka koji se brzo kreću. Svako toliko se otvori pogled, ali dok shvatiš što gledaš to već nestane iz vidnog polja. I za kraj pozitivna misao: ipak smo se popeli, skoro do vrha. Skoro da zaboravim: za suprugin rođendan smo izašli na večeru i pojeli neizbježnu paelju. Nije bila loša.

- 20:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

31.12.2020., četvrtak

Stara godina

Čekam da supruga servira ručak. Od jučer su ostale lazanje, što će biti glavo jelo. Danas je napravila francusku salatu, što je za nas neka vrsta tradicije: sprema se samo na današnji dan, zadnji od godine koje sutra više neće biti. Dala mi je da probam: odlična je. Napravljena je s japanskom majonezom koja je tri puta skuplja od obične. Možemo si priuštiti ovakvo razbacivanje para, bar jedno godišnje i to sa zadovoljstvom. Lazanje su ostale od sinoćnje večere i doista su odlične, drukčije nego inače. Lakše, blaže po okusu, ali bez ikakve ograde, odlične! Primijetio sam da s godinama počinjem više cijeniti jela koja nemaju prejaki okus, koja su delikatna. Na primjer, uvijek sam obožavao domaće kobasice koje su obično pune češnjaka. Ima već duže vremena da osjećam da mi teško padaju na želudac. Jučer smo za večeru imali goste. Jedan par s malom curicom koja je ovih dana navršila 9 mjeseci. S njima je bio i njihov pas, koji se zove Kamila. U crvenoj smo zoni, pa je sve jako ograničeno. Policijski sat počinje u 10 uvečer i završava u 5 ujutro. Oni su došli negdje oko 7, i 5 minuta prije policijskog sata su nas napustili. Policija tolerira vrijeme povratka prema vlastitom apartmanu. Tako smo obavili društvene obveze za ovu godinu, a večeras smo doma sami.

Uz francusku, koja je uvijek predjelo, za večeru je predviđena leća; simbolički predstavlja male kovanice i jede se da bi donijela sreću s financijskog gledišta. Uz to ide i pire krumpir i kotekino. Kotekino je posebna vrsta kobasice (možda više sliči na salamu). Kupili smo jedan pravi, koji je napravio naš mesar, a ne one industrijske zamotane u aluminijsku foliju koje je potrebno samo zgrijati u vrućoj vodi. Ovaj zanatski treba za pravo kuhati nekih 90 minuta. Razlika je što kod onih industrijskih osjećaš konzervanse, a kod ovoga okus je pravi, onakav kakav treba biti bez tehnoloških primjesa i kako su ga jeli naši preci (bar se tome nadam, niti mesari nisu uvijek na visini zadatka). Od jučer je ostao i komad odličnog kolača s breskvama. Sve ćemo zaliti s bocom crnog vina, Brunello di Montalcino, jedno od najboljih i najskupljih talijanskih vina, od onih koji se prodaju po normalnim dućanima. Interesira vas koliko košta? Ništa strašno, oko 20 euro. U Italiji već za 5 eura se piju jako dobra vina. U Hrvatskoj možeš samo sanjati da popiješ nešto dobro za 40 kuna. Za ponoć je predviđena i boca pristojnog, pjenušavog vina.

Ja nisam od onih koji bacaju petarde, ali buke sigurno neće nedostajati. Ovdje gdje stanujemo, svake večeri, a ponekada i 2, 3 puta u toku dana, imamo vatromet, bez obzira na doba godine ili blagdane. Pretpostavljam da će večeras rasturati. Vatromet košta, a imam osjećaj da se radi uvijek o istim osobama koji ga organiziraju i nije mi jasno tko ima toliko novaca na bacanje. Jedan prijatelj mi je rekao da se sigurno radi o Napolitancima; i on je sam iz Napulja, pa pretpostavljam da zna o čemu govori. Kaže da oni svaki dan slave nekog sveca, a u tim slučajevima se ne gleda na troškove. Kao da su izašli iz kockarnice, ili su završili igrati u casino online, pa slave veliki dobitak na nekoj slot mašini koji će im promijeniti život.

Ručak za staru godinu 2020. s obaveznom francuskom salatom

Ručali smo, popili čašu običnog crnog vina, ono jako dobro smo ostavili za večeras, i izašli van u jednu šetnju. Prije 3 dana je napadalo nekih 20 centimetara snijega. Ceste su brzo očistili, ali na dijelovima pločnika snijeg je ostao, iako bi svi ispred vlastitih zgrada trebali počistiti. U međuvremenu se pretvorio u izrovani led. Tako sam nakon manje od sat vremena hodanja bio fizički iscrpljen. U biti sam bio više mentalno umoran zbog visokog nivoa koncentracije koji svaki korak zahtijeva. Malo nepažnje, zamisliš se o nečemu i noga prokliže, a u mojoj dobi pasti na tur, na hladni i tvrdi led, nije baš najugodnija stvar. Na stranu ovi problemi, obožavam snijeg. Onaj dan kada je padao, proveo sam sigurno pola sata na balkonu i uživao u lepršanju pahulja. Dan nakon tog je izašlo i sunce pa sam napravio par lijepih fotografija. Na balkonu je i bor koji smo okitili za Božić, pa je sve još sugestivnije. Pogotovo je lijepi ugođaj po noći, kada lampice s bora nadopunjuju gradsku rasvjetu.

Ovdje napišem jedno poglavlje pa si uzmem pauzu. Previše sam radio u toku ove 2020., pa ovaj zadnji dan nemam puno volje. Obećao sam si da ću ovdje staviti članak, a ja obećanj poštujem. U toku zadnje, dosta kratke pauze sam pogledao vijesti na televiziji. Ova epidemija izgleda da se ne želi povući. Obavezne maske, policijski sat, zatvaranje barova, restorana i dućana i stvari se ne popravljaju. Daj, kod nas to nije baš nešto posebno čudno jer smo nedisciplinirani, ali gledam Njemačku. I kod njih je ponovo planulo, a to me doista iznenađuje. Koji puta mi prođe kroz glavu da to sve netko regulira, da potpiruje virus ako ovaj počinje biti manje prisutan. Dođe mi i ideja tko bi to mogao biti, ali ostavimo to za neki drugi put.

- 19:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.07.2020., nedjelja

Selidba u vrijeme korona virusa

Prošle godine smo kupili stan znajući da ćemo morati čekati godinu dana na useljenje. Vrijeme je prolazilo, ni brzo ni polako, već uobičajeno sve do pojave korone. U veljači je sve zastalo, kretanje je svedeno na neophodno šetanje do prve samoposluge, prestali smo viđati prijatelje i praćenje svakodnevnih izvještaja o broju zaraženih i mrtvih osoba postao je glavni izvor diskusije.

Dok još nismo znali što nas čeka i dok je vrijeme na raspolaganju za prodaju stana isticalo, dogodilo se da se pojavio kupac. Bili smo zadovoljni da smo riješili taj problem u pravi čas ili bolje rečeno u zadnji čas. Izgledalo je da će biti sve u redu, upravo onako kako su nas svakodnevno bombardirali s medijskom propagandom; bit će sve u redu. Pjevalo se s balkona, palile su se svijeće, ljudi su se tako međusobno hrabrili jer kako je to jednom lijepo rekla jedna moja prijateljica "u neznanju je spas". Ubrzo se prestalo pjevati i kako su se stvari dalje odvijale svima je poznato. Čovjek se na sve brzo privikne jer mu je to uvjet za preživljavanje. Nekih stvari se teško odrekne, ali kad nemaš izbora nema ti druge.

Koronavirus nije utjecao na moje preseljenje u nekoj značajnijoj mjeri. U stvari nije baš tako: u realnosti me nije puno omeo, a u fiktivnoj sferi mi je pružio mogućnost za jedno neuobičajeno putovanje. Znam da nije ni malo jasno ovo što sam izjavila. Nastojat ću da pojasnim putem sljedeće usporedbe.

Kad je počeo lock down, veliku popularnost je dobio roman "Putovanje po mojoj sobi" od Xavier de Maistre, u kojem on opisuje svoj boravak od četrdeset dana u kućnom pritvoru. Sjetila sam se da sam pročitala tu knjigu i poželjela da je ponovo pročitam u ovom specifičnom trenutku. Nije mi nedostajalo slobodnog vremene jer su sve aktivnosti zamrle. Nismo imali u programu nikakvo putovanje i selidba je postala putovanje u pravom smislu te riječi. Mora da je primjer Xaviera utjecao da preseljenje s jednog dijela grada u drugi dio doživim na taj način. On je putovao po svoj sobi a ja po mom gradu.

Novi stan je na dijametralno suprotnom dijelu grada, dijelu u koji do prije dvije godine nisam nikad zašla. Iz prve mi se svidio i nudio čitav niz pogodnosti a prije svega blizina posla za mog supruga koji sada može pješice otići u ured. Naravno da je ideja preseljenja bila moja a razloga je puno. Nismo imali balkon, pogled je bila susjedna zgrada, vlakovi su često kasnili i štrajkali a oni su nam bili glavna veza s gradom. Moram priznati da je meni dosadilo živjeti već 18 godina na jednom mjestu. Nije bilo više ničeg novog za mene, ništa se nije događalo i počela sam se osjećati "tijesno". Putovanja su efikasno sredstvo za suzbijanje tjeskobe, monotone svakodnevice. Lijepo je vidjeti nešto novo, a i kad nije lijepo interesantno je ako to nisi nikad vidio. Potrebni su mi takvi poticaji da bi se dobro osjećala.

Sam čin preseljenja, koji su mi svi opisali kao teško i traumatično iskustvo, sam doživjela kao jednu ugodnu avanturu. Avanturistički duh je bitan za uspješno savladavanje raznih životnih situacija. Život je avantura u kojoj oni koji vole putovati uvijek nađu razloga za uživanje. S uživanjem sam se oslobodila mnogih nepotrebnih predmeta koje sam poklonila ili bacila, ne žaleći ni za čim. Tek prilikom seljenja vidimo koliko smo zatrpani sa stvarima koje će nam možda jednog dana trebati. Pitanje bi trebalo glasiti: ako mi ovo sada ničem ne služi zašto bi mi jednog dana moglo služiti? Uglavnom se ni ne sjećamo gdje smo stavili to što bi nam jednog dana moglo služiti.

Uskoro će biti mjesec dana kako upoznajem novu okolinu, susrećem nova lica, živim u novom stanu, gledam drugi krajolik i grad iz sasvim druge perspektive. Bila sam u mnogim barovima tipa sky bar ili roof top bar jer mi se sviđaju visine, zadnji katovi na visokim zgradama. Naš stan je na sedamnaestom katu, zadnji kat s terasom i najljepšim kućnim barom. Stavila sam i kauč na terasu da doživljaj bude potpun i čitanje prijatno. Uvečer slušamo glazbu, i uz piće gledamo zalazak sunca, a kasnije i zvjezdano nebo. Osjećam se dobro, lijepo mi je kao kad sam negdje u dalekom svijetu. Često odemo u restoran preko puta zgrade u kojoj stanujemo, a koji vode Egipćani. Kad je jedne večeri konobar donio iz kuhinje veliku rođendansku tortu, sjetili smo se večeri provedenih u Keniji. Doživljaj je bio kao u nekom turističkom naselju. Ove godine s obzirom na situaciju nismo mogli izabrati bolje i prikladnije putovanje. Mogla bih ozbiljno razmisliti o tome da predložim agencijama za prodaju nekretnina ovaj novi oblik turizma. Ili turističkim agencijama da obogate ponudu sa selidbenim turizmom.

Gospodin preko kojeg smo kupili stan nam je ispričao da je poznavao jedan stariji par koji se selio svake godine i redovno kontrolirao da li kroz vrata može proći mrtvački sanduk. Interesantan način suzbijanja monotonije pod stare dane. Uz malo mašte i želje za životom nije teško naći način za ostati zauvijek mlad. Želim ostati zauvijek mlada, u smislu da nikad ne izgubim interes za novim jer tko to sačuva ostaje mlad.

- 10:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.12.2019., ponedjeljak

Blagdani u Milanu

Dogodine će biti 30 godina da živim u Milanu pa bi bio red da napišem i koju riječ o njemu. Nije da se radi o putovanju, ali za one koji žive u Hrvatskoj je ionako neka vrsta putopisa. Milano je financijski i modni centar Italije. Što se mode tiče, njegova važnost sigurno dobro prelazi preko granica i svrstava se u, recimo 5 najvažnijih gradova svijeta koji diktiraju modne trendove. Postoje dvije ulice simbol koje se ne mogu propustiti kada se posjećuje glavni grad Lombardije: Via Monte Napoleone i Via della Spiga. Ova zadnja je jedna uska uličica koja podsjeća na one koje možemo vidjeti u centru naših primorskih gradića, dok je Monte Napoleon uobičajena ulica. Karakteristike od njih obje je da su tamo prisutni samo ekskluzivni modni dućani, vrhunskih svjetskih firmi. Ako se slučajno nađete u jednoj od te dvije ulice, kako ćete znati da ste tamo? Po izlozima, naravno, ali tako lijepo sređenih izloga ćete naći i na drugim mjestima. U izlozima ćete vidjeti samo jedan ili dva modela, muške ili ženske odjeće (ova druga je raširenija, jer su žene bolji klijenti), ali nigdje nećete vidjeti ceduljice s cijenama.

Strogi centar Milana je katedrala Duomo, za mene najljepša i najraskošnija na svijetu (ovo drugo je vjerojatno diskutabilno, najljepše nije, jer se radi o osobnom ukusu). S njene desne strane, kada izađete iz nje, se nalazi isto tako famozna galerija Vittorio Emanuele II. Radi se o dvije ulice koje se križaju u centru i koje su natkrivene staklenim kupolama, pa se tako ima osjećaj da se nalazi negdje unutra, a ne vani. Tu se je među tradicionalne i luksuzne milanske dućane i restorane, uspio uvaliti i McDonald's. Nemam ništa protiv tog lanca brze hrane (ponekad ga i posjetim i pojedem hamburger i pomfrit), ali moram iskreno reći da kvari atmosferu mjesta. Kada ste prošli kroz cijelu galeriju, na njenom izlasku ćete se naći na trgu na kojem se nalazi famozna Skala. Ovih dana je bila premijerna predstava s kojom je otvorena nova sezona. Radilo se o operi Tosca (Giacomo Puccini). Ovaj puta je čak i državna televizija, RAI, prenosila direktno ovaj spektakl. Na kraju predstave, pljesak je trajao punih 14 minuta. Sigurno bi se razočarali da vidite Skalu izvana: svaki stari teatar u Hrvatskoj je ljepši za vidjeti (recimo riječki Ivan Zajc). Iznutra je lijep, ali ništa posebno što se i kod nas ne može vidjeti. Ono što je doista važno jeste povijest kuće, duh koji se u njoj godinama provlači i koji su gradili najpoznatiji svjetski glazbeni i baletni umjetnici. Bio sam na raznim, manje važnim predstavama, par puta, ali mene osobno ne oduševljava previše i ne uspijeva mi prenijeti taj stari dah; ja sam više rock dečko.

Uz ovo postoje još dvije ili tri atrakcije koje se ne mogu propustiti, ali ono što je lijepo kod velegrada jeste da je broj atrakcija ogroman. Da bi se poznavale i da bi se u njima moglo uživati, mora se živjeti ovdje ili često dolaziti u posjete, što je već puno teže jer košta puno. Ne može se posjetiti Milano bez da se posjete glavna interesna mjesta i na to se potroši sve vrijeme (i novac), pa tako ne ostane prostora da bi se posjetile one male, slatke stvari koje se mogu naći praktično na svakom koraku, iza kuta jednog bloka zgrada. Moje omiljeno mjesto u Milanu su Navigli. Radi se o riječnim kanalima koji su izgrađeni u srednjem vijeku i koji su bili gradska arterija s kojom su se prevozili ljudi i roba. Priča se da je u to prošlo vrijeme Milano bio kao Venecija. Danas je od svih tih kanala ostalo svega nekoliko i oni su pretvoreni u mjesto za zabavu i provođenje slobodnog vremena stanovnika grada, Bez daljnjega su i turistička atrakcija, pogotovo u ljetnim danima kada se sve odvija na otvorenom.

Milano vodoskoci na kanalima za proslavu Božića

Proteklu subotu sam bio tamo jer je organiziran niz priredbi u vezi s nadolazećim blagdanima. Većina stvari se odvija u kasno popodne i predvečer, pod umjetnom rasvjetom koja daje dodatni blagdanski ugođaj. U subotu su na kanalima izvukli stare gondole koje su kružile nudeći svoje usluge, na plaćanjem, brojnim ljudima koji su se htjeli provozati po kanalima. Bilo je puno Djedova božićnjaka koji su veslali na gondolama, zabavljali djecu ili radili u raznim dućanima sa suvenirima. Na jednom proširenju su postavljeni i plešući vodoskoci, koji se pomiču u ritmu klasične glazbe. U jednom trenutku, na jednoj barci je zapjevao i jedan milanski bariton, ariju iz opere Tosca. Uz se to nije mogla nedostajati i gastronomska ponuda, a na veliko se je točilo i kuhano vino. Osjećao sam se kao pravi Milaneze.

- 14:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.05.2019., srijeda

Putovanje u Indiju

Ovo je najduže i najskuplje putovanje koje smo do sada poduzeli. Do prije samo par godina supruga i ja smo imali isti osjećaj prema Indiji: iz nekog čudnog razloga nije privlačila niti nju niti mene. Onda se nešto promijenilo, nisam siguran što. Možda je neka prijateljice od moje drage ispričala kakvu privlačnu priču o indijskom potkontinentu, ili nešto slično, i supruga je odlučila da tamo trebamo u posjetu. Ova godina za nas oboje je na neki način jubilarna po više raznih aspekata, pa se je odlučilo da se tamo provedu 3 tjedna. Morao sam unaprijed informirati mog šefa i tražiti dozvolu za tako dugački godišnji odmor u proljeće, kada je najviše posla. Sve sam mu to servirao kako treba, s puno takta, i dobio sam dozvolu. Sve se je to događalo negdje početkom jeseni prošle godine. Kada smo utvrdili osnovni plan, moja drugarica se je bacila na razrađivanje detalja.

Ona već dugo godina ima dosta interesantan hobi: gađa s lukom i strijelom. U grupi s njom je i jedna gospođa naših godina koja ima jednu malu turističku agenciju i koja je uz ostalo, ma vidi molim te, specijalizirana za putovanja u Indiju. I sama je tamo bila desetak puta i ima odlične veze s lokalnim turističkim agencijama. Trebalo je utvrditi plan putovanja. Krenuli smo s jednim od standardnih tura po Radžastanu, koji je na kraju supruga jako modificirali. Skratili smo put po Radžastanu i dodali 2 druga grada "koji se ne mogu ne posjetiti ako ideš u Indiju", kako je rekla jedna njena poznanica. Bilo je povuci, potegni, jer se neke transportne veze nisu uspijevale složiti. Da bi se sve to vidjelo, trebalo je uzeti i nekoliko lokalnih avionskih letova, ali se ne leti na svim dionicama svaki dan. Na kraju je sve, to jest pripreme, trajalo gotovo 3 mjeseca. Vremena je bilo dovoljno na raspolaganju pa su obje strane, moja supruga i njena prijateljica iz turističke agencije, prilično rastegle stvar. Na kraju ovog tura, predviđen je i pravi odmor na moru, gdje ćemo proslaviti našu godišnjicu braka. Cijeli tjedan na jednom otoku čije obale zapljuskuje Indijski ocean.

Na putovanje smo krenuli 23. ožujka i doma smo se vratili 11. travnja, ove, 2019. godine. Promijenili smo 9 zrakoplova, jedan vlak, 2 trajekta i napravili par tisuća kilometara u osobnom vozilu. Na prvi pogled prilično zahtjevno, ali bez ikakvog forsiranja. Sve je bilo opušteno, svaki dan smo imali na raspolaganju i slobodnog vremena za nešto što smo mi željeli, van službenog programa. Ujutro bi se nakon doručka uputili u razgledanje grada gdje smo prenoćili, u pratnji lokalnog vodiča, ili bi krenuli prema našoj sljedećoj meti. Kako smo se pomicali sa zapada prema istoku, tako su se dani skraćivali. Zanimljivo je da je cijela Indija u jednoj jedinoj vremenskoj zoni, iako bi zemljopisno gledajući trebala imati dvije zone. To utječe na činjenicu da se dan na izgled skraćuje idući na istok; u stvari je dan iste dužine, samo se prije svanjuje i prije zalazi sunce. Puno ljudi ide u Indiju da bi posjetili mjesta poznatih spiritualnih učitelja. Netko je rekao da ljudi idu tamo gdje su prije bili učitelji, a ne tamo gdje su sada. Drugim riječima, dok jedan od njih postane famozan u svijetu, stigne mu i kraj života i ljudi samo posjećuju mjesto gdje je podučavao, a ne uspijevaju pohađati njegove lekcije. Mi smo ovaj aspekt ostavili van našeg programa putovanja.

Zbog zrakoplovne veze prema otoku na kojem ćemo provesti neku vrstu medenog mjeseca, morali smo na kraju tura stići u Kalkutu (sada se zove Kolkata). Stigli smo u rano popodne i imali smo i vremena da bar na kratko posjetimo grad. Naš hotel je bio puno van centra, blizu zrakoplovne luke s koje ćemo sutradan krenuti vrlo rano ujutro (zbog toga su nas smjestili u blizini), pa bi već sam prijevoz do centra dugo trajao. Uz to vani je bila velika sparina (hladnije nego u Radžastanu, ali puno vlažnije i u stvari neugodnije), pa smo odlučili ostati u našem prenoćištu. Šalili smo se da smo se malo odmorili da se pripremimo za odmor koji ćemo imati sljedećih 7 dana.

Kristalno čisto more, plaža s bijelim pijeskom široka nekih 30 metara i dugačka oko kilometar i pol, a u pozadini džungla. To je mjesto gdje ćemo provesti narednih tjedan dana. Uski puteljak, dugačak oko 200 metara, vodi do naše kućice koja se nalazi u samoj džungli. Konstrukcija je od drveta, zidovi ili bolje rečeno stijenke od isprepletene trske i krov je pokriven palminim lišćem. U toku našeg boravka na otoku, kiša nije niti jednom pala pa nismo uspjeli testirati da li krov propušta vodu. Kućica je podignuta nekih metar od tla, na drvenim stupovima, da ne bi ulazile životinje i insekti. Na temeljima, gdje su učvršćeni stupovi formirano je malo udubljenje gdje svaki dan osoblje uspe vodu, preko koje ne mogu mravi i ostale životinjice. U kućici su sve komotnosti koji bi jedan turista očekivao, ili gotovo sve. Na prvom mjestu je air-condition; uzimajući u obzir veliku sparinu, bilo bi vrlo neugodno spavati bez njega. Jedno večer smo probali, ali nakon što sam se počeo znojiti u krevetu, digao sam se i upalio hlađenje. Tu je i mini bar s pivom, što je na cijeni, iako u kompleksu postoji i pravi bar (onaj u sobi je bio nešto jeftiniji jer nema posluge). Nema televizora (koga briga, ionako ne razumijem indijski), niti wi-fi. Ni ovo zadnje me ne uzbuđuje jer nemam mobitel. Supruga je više vezana za ovaj aspekt, ali je Internet veza na raspolaganju u zoni recepcije, pa je i to riješeno.

Osoblje vrlo ugodno i spremno da s uživanjem zadovolji naše razumne zahtjeve, odlična hrana u restoranu koji se nalazi na 50 koraka od naše kućice, bar dobro opskrbljen, a i gosti naselja druželjubivi. Svi sastojci dobrog odmora i dobre zabave. Uz jutarnje šetnje po plaži i džungli, dok još sunce nije previše zapeklo, obroke i aperitive prije večere, vrijeme nam je brzo i ugodno prolazilo. Ako me netko pita da li bi mu savjetovao putovanje u Indiju, objeručke bih mu dao pozitivan odgovor. Raznovrsnost kultura, jezika, gastronomije i religije, čine da je svaki posjećeni grad drukčiji u odnosu na prethodni i da je mnoštvo utisaka prtljag koji se rado sa sobom nosi na povratku kući.

- 16:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.10.2018., ponedjeljak

Krf – prljavi otok

Sletjeli smo rano ujutro na krfski aerodrom. Bilo nas je četvero. Na izlasku iz aviona nas je čekalo sunce i toplina. Sunce je puno jače i puno svjetlije nego na našim zemljopisnim širinama. Posegao sam za torbicu koju nosim oko vrata i izvadio sunčane naočale. Ljeto još uvijek traje iako smo u zadnjem tjednu rujna. Preuzimanje prtljage i carinske formalnosti su nam uzele tek nekih dvadesetak minuta. Konačno smo van zgrade i mogu zapaliti cigaretu. Let je bio kratak, nekih 90 minuta, ali kada ti nešto brane osjećaš veću potrebu za tim nego inače. Ostatak grupe ne puši i nervozno me gleda: žele odmah krenuti u avanturu bez gubljenja vremena. Kažem im da pronađu agenciju preko koje smo iznajmili auto. Nalazi se malo dalje od aerodromske zgrade; tako su im rekli na jednom šalteru. Krećemo u smjeru koji im je bio pokazan, ali se rađa sumnja da smjer nije točan. Nakon ponovnog raspitivanja shvaćamo da je agencija prilično daleko od aerodroma.

Jedan moja prijateljice je rezervirala auto. Ona uvijek traži najniže cijene. Najam poslovnog prostora na aerodromu je skup, pa zato naša agencija ima sjedište koje je udaljeno jedan kilometar. Na kraju ih zovemo telefonom i šalju po nas kombi. Nakon svih obavljenih procedura konačno smo u autu. Dali su nam jedan Nissan Note, crne boje. Vani je toplo, a unutra je toplotni udar; srećom tu je rashladni uređaj. Krećemo prema našem odredištu koje se nalazi na sjeveru otoka. Supruga je izabrala taj dio jer je na toj strani more najljepše i najtoplije. Imamo u zakupu za 4 noći jednu vilu. Malo je skuplje nego što uobičajeno izabiremo, ali ovaj puta smo odlučili da si priuštimo malo luksuza. Auto je dizel, ali lijepo vuče. Kočnice su očajne: tvrda pedala i ima dugački zaustavni put. Srećom sam odmah probao kako rade, pa tako nije bilo daljnjih iznenađenja. Cesta je zavojita i ide neprestano gore dole.

Azurno more se prostire s naše lijeve strane. S desne, prema unutrašnjosti, bujno mediteransko zelenilo i bezbrojna stabla maslina: to je jedan od glavnih proizvoda ovog otoka. Nakon par kilometara ostajemo sve otvorenih usta. S lijeve strane je proširenje uz cestu, široko nekih 5 metara i dugačko oko 100 metara, na kojem je odloženo pravo brdo smeća. U nastavku ćemo vidjeti i puno drugih depozita tog tipa. Od ovuda dolazi naslov članka. Nevjerojatno za jedan turistički otok toliko smeća uz samu cestu. Na sreću, to je bilo jedino neugodno iznenađenje. Moj prijatelj je odmah rekao da mu ne pada na pamet da ikada više posjeti Krf. Tako vjerojatno misle i mnogi drugi turisti, ali onih koji dolaze prvi puta je uvijek dovoljno da popune kapacitete otoka.

Vila u kojoj ćemo boraviti nam se je svima dopala. Terasa na kojoj smo ujutro pili kavu i u predvečer odmarali prije izlaska na večeru je bio najintrigantniji dio kuće. Na početku stepenica koje su vodile do vile se nalazi jedan bar u kojem smo se odlično zabavili. Ovdje moram iznijeti podatak da je na otoku jako puno Engleza (nekada je Krf bio njihova kolonija) i dobar dio njih je kupio nekretnine. Iz tog razloga je puno lokala engleskog tipa, namijenjenih upravo njima. Illusions bar je jedno takvo mjesto. Osoblje je englesko: mladi studenti i studentice koji vjerojatno rade za jako nisku plaću, ali imaju prilike provesti ljeto na moru. Muzika iz 70-ih i 80-ih godina, odličan štimung, ples i dobri kokteli. Velika piva 2,50 eura. Nikada ne zatvara prije 3 ujutro.

Glavna atrakcija otoka su brojne plaže. Sliče na one naše na Sjevernom Jadranu. Uvale, manje ili veće, u kojima se je s vremenom kreirala plaža. Najčešće su one šljunčane, ali smo posjetili i dvije pješčane. More je prozirno i čisto, a temperatura vode ugodna za kupanje čak u i prvim jesenskim danima (rekao bih negdje oko 25 stupnjeva). Uz to su interesantna i kulinarska iskustva. Brojna su domaća, tradicionalna jela (jedno od njih je gotovo isto kao i naša dalmatinska pašticada) koja su se meni najviše svidjela. Za ljubitelje ribe, ja ne spadam u njih, izbor je doista odličan, kako po kvaliteti, tako i po cijeni. Uz to se može naletjeti i na pokoje iznenađenje. Jedno jutro sam za doručak uzeo kapučino i kroasan. Ovaj zadnji je bio ogroman, preko 20 centimetara. Jedno večer smo pojeli nešto u sobi, pa smo u jednom restoranu uzeli samo desert. Palačinka punjena sa sladoledom je bila velika kao orada od 70 deka. Namučio sam se dok sam je pojeo. Usput, bila je jako dobra.

Jedan dan je vrijeme bilo vjetrovito i oblačno pa smo napravili i krug po unutrašnjosti otoka gdje se nalaze brojni zaseoci s manje od 100 stanovnika. Svako selo ima crkvu i trg gdje se uvijek pronađe bar jedna pristojna gostionica. Bili smo i na najvišem vrhu otoka koji doseže visinu od 906 metara. Na vrh se može doći s autom i na njemu se nalazi pravoslavna crkva. U samom dvorištu crkve je podignuta antena za telekomunikacije, visoka preko 50 metara. Tako su Grci uspjeli estetski uništiti jedno potencijalno prelijepo mjesto s kojega se pruža pogled od 360 stupnjeva na cijeli otok, ali i na susjednu Albaniju i druge Ionske otoke koji pripadaju Grčkoj. Južni dio Albanije graniči se s Grčkom i udaljen je samo 3 km od obale Krfa.

Zadnji dan smo imali dosta vremena na raspolaganju prije našeg leta koji je bio predviđen za kasno popodne. To smo iskoristili za posjet gradu koji nosi isto ime kao otok: Krf. Sličan je našim primorskim gradićima, s uskim ulicama popločenim kamenom, po kojima su razbacani bezbrojni dućani i restorani namijenjeni turistima. Iako je turistička sezona na isteku, grad je još uvijek odavao ljetnu atmosferu i uobičajenu gužvu koja se očekuje u središnjim ljetnim mjesecima. Tako je završilo jedno od naših brojnih putovanja.

- 15:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.04.2018., ponedjeljak

Barcelona

Veći dio putovanja je zasluga moje supruge: nađe jeftini let do neke destinacije i odluči da to vrijedi za jedan kratki boravak od recimo 5 dana. Putevi nas često vode u nepoznato. Tako je bilo i s Barcelonom. Nije mogla odoljeti cijeni od 70 eura za povratnu kartu iz Milana. S druge strane, dosljednost nije jedna od njenih jačih osobina. Preko Interneta je uzela u najam stan po cijeni od 160 eura za noć: skuplje nas je došlo samo jedno spavanje nego let za nas oboje. Pokušala me je uvjeriti kako je to optimalno rješenje jer su hoteli jako skupi. Na kraju i ona nije bila pretjerano zadovoljna s izborom. Ulaz u stan je direktno s ulice. U stanu ne postoje prozori; jedino prirodno svjetlo dolazi kroz staklena ulazna vrata. Isto vrijedi i za ventilaciju, da bi se provjetrile prostorije treba otvoriti vrata. Tako svi oni koji prođu zavire da vide što radiš. Ulica je bila mirna i nije bilo puno onih koji su virili.

U apartmanu se osjećao teški miris sredstava za čišćenje. Očekivali smo da će nestati nakon par dana, ali se to nije dogodilo. Na kraju smo napustili stan bez da smo uspjeli otkriti izvor vonja; to bi bila prava definicija. Mjestu u kojem smo odsjeli bih mogao pronaći i još po neku zamjerku. Vrata od kupaonice se nisu mogla do kraja zatvoriti. Jedan dio zida u dnevnom boravku se ljuštio. Par žarulja je bilo pregoreno i nisu radile. Na stranu prethodno iznesene primjedbe, apartman je bio dosta lijep i funkcionalan. Ikea je zaslužna za najveći dio namještaja i predmeta koji su se unutra nalazili. Pozicija je diskutabilna. Pozitivno je da se nalazi na par stotina metara od stanice metroa i vrlo blizu je i Sagrada familia, glavna turistička atrakcija Barcelone. S druge strane se nalazi na gotovo sat vremena hoda od centra grada, a to znači da i s podzemnom željeznicom treba bar 20 minuta jer treba presjesti.

Sagrada Familia je najpoznatiji turistički objekt u Barceloni

Odužio sam ovaj uvod. Ne ide mi da vam prepričavam što smo sve vidjeli: posjetili smo sve ono što je za posjetiti. Pet dana je više nego dovoljno ne samo za posjet glavnim znamenitostima, nego i da se počne osjećati sami grad, atmosfera koja u njemu vlada. Propješačili smo sigurno nekih pedesetak kilometara i tako vidjeli veliki dio metropole. Jer se radi o metropoli: Barcelona danas ima 1.600.000 stanovnika i drugi je grad po veličini u Španjolskoj. Šetati u travnju je još uvijek ugodno; vrijeme je lijepo ali ne previše toplo. U ljetnim mjesecima umor bi bio pretjeran. Prolazeći po zabitim ulicama, van utabanih turističkih staza, otkrili smo neke male dragulje grada. Prekrasne trgove s bogatim zelenilom gdje smo našli odlične restorane u kojima se dobro jelo i pilo. Evo jedne preporuke! Vjerojatno ne znate da je tipično piće Barcelone vermut. Dobije se puna čaša, oko 2 decilitra, hladne i vrlo ugodne tekućine koja osvježava.

U nedjelju, drugi dan nakon dolaska, vrijeme je bilo oblačno, a pale su i dvije kapi kiše. Na sreću moglo se proći i s kapom, bez upotrebe kišobrana. Negdje oko 5 popodne smo bili prilično umorni i ja sam odlučio da popijem pivu na glavnom šetalištu. Prepuno turista i lokala njima namijenjenih. Takve lokalne uobičajeno izbjegavamo jer su skupi i loše kvalitete, ali nisam se moga vratiti iz Barcelone i reći prijateljima da nisam popio pivu na Rambli. Uzmem kartu i vidim da pola litre točene pive košta 6,5 eura. Piva od litre ima mali popust: 12 eura, umjesto 13. Naručujem pivu, bez da specificiram koju. Logika mi kaže da je uobičajeno pola litre. Dolazi konobar i nosi onu od litre. Izraz lica i pogled otkrivaju kako mu pokušava smuljati. Deset godina unatrag vjerojatno bih bio i zadovoljan s njegovim izborom, ali budući da sam zašao u mudre godine, ne dam se prevariti. Zovem ga i tražim da mi donese normalnu kriglu. Nije zadovoljan, ali je poslušao. Najskuplja i najgora piva koju sam popio tih dana. Za susjednim stolom dva gosta su ostavila više od pola krigle. Ja sam manje selektivan i popio sam cijelu porciju.

Pročelje jedne lijepe zgrade u Barceloni

Igra boja stvorena s keramičkim pločicama

Supruga teška srca priznaje da je umorna i da bi se vratila u sobu. Jedan odmor od sat, dva vremena će nam dobro doći, oboma. Dan je dugačak i noć još duža. Treba ponekad i predahnuti. Uzimamo metro i ja uspijevam promašiti liniju. Pravim extra 6 stanica i jedno dodatno, nepredviđeno presjedanje. Konačno stižemo na našu stanicu. Imamo još 500 metara do boravišta. Supruga se žali da ima problema sa želudcem i da hitno mora u WC. Ja posežem rukom u džep da izvadim ključ... Šok! Nema ključa. Pretražujem po drugim džepovima, po rancu, ali već znam da je to uzaludno. U nekoj prilici, a ne znam gdje i kada, kada sam vadio novčanik ispao mi je ključ. Uz taj novonastali problem, ostaje problem probavnih smetnji moje supruge. Na sreću, na par stotina metara pronalazimo jedan bar. Supruga ulijeće unutra kao raketa; jedva na vrijeme. Ja sjedam i naručujem malu pivu: 1,5 euro. Vlasnik bara je Kinez! Pa neka mi neko nešto kaže protiv žute rase koja će zavladati svijetom. Zovem vlasnika stana i s dubokom isprikom objašnjavam da sam izgubio ključ. Vrlo je ljubezan i kaže da stiže za 30 minuta. Tako je i bilo. Stigao je na motoru. Problem: zaboravio je donijeti rezervni ključ i mora se vratiti doma po njega. Dodatnih pola sata čekanja i konačno odmor u sobi. Ova moja nesmotrenost me je koštala dodatnih 20 eura, ali se nisam žalio. Pošteno je da mi naplati ono što sam mojom krivicom izgubio.

Oprobali smo i gastronomske specijalitete, a doma smo ponijeli i 20 dekagrama famoznog španjolskog pršuta ma skromnoj cijeni od 30 eura. Svinje jedu samo žirove i to košta, pa ako hoćeš da probaš plati! Vidjeli smo i neke čija je cijena 250 eura za kilogram. Vjerujem da su dobri, ali što je pretjerano je pretjerano. Za taj novac jedno afričko pleme se može hraniti mjesec dana.

- 16:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.11.2017., ponedjeljak

Japan – neki drugi svijet

Početkom 11. mjeseca sam proveo 12 dana putujući po Japanu. Organizirano putovanje s vodičem i 8 sudionika. Vrijeme je bilo super; sunce i prosječna temperatura od nekih 20 stupnjeva. Više je sličilo na početak nego na kraj jeseni. Uzevši u obzir da je Japan dosta južnije od nas, to u stvari i nije nikakvo iznenađenje. Nalazi se otprilike na visini Cipra. Kažu da su dva najbolja perioda za posjet početak proljeća i kraj jeseni. Po ljeti je izuzetno vruće i vlažno s puno kiše. Opisati gdje smo sve bili i što smo sve vidjeli mi se čini dosadno. Ništa posebno me nije dojmilo. Ono što mi je ostavilo utisak je atmosfera, ljudi i neke navike i običaji koji su različiti od naših, a ponekad i kontradiktorni među sobom, barem na izgled. Počnimo od čistoće ulica.

Ne želim reći da nema niti malo smeća po ulicama, ali smo vrlo blizu granice apsolutne čistoće. Tome je naizgled u kontradikciji činjenica da na ulicama ne postoje koševi za smeće. Jedini izuzetak su peroni na kojima se zaustavljaju vlakovi, gdje se mogu naći kontejneri za otpad; u samim vlakovima ne postoji uobičajeni sandučić za tu svrhu. Objašnjenje je u visokoj svijesti Japanaca. Nose sa sobom doma sve ono što je za baciti. I mi smo se tome prilagodili, pa su na kraju dana koševi u hotelskim sobama bili uvijek punu; u toku dana smo otpatke nosili u rancima, zajedno s ostalim potrepštinama.

Doprinos općoj čistoći jeste i zabrana pušenja na ulici. Zabrane su istaknute na vrlo vidljiv način i naročito u zonama s gustim pješačkim prometom. Koliko su nam objasnili, mjera je donesena više zbog zaštite pješaka, da se međusobno ne opeku s cigaretama, nego zbog čistoće, ali je i ona na tome dobro zaradila. Tu i tamo se može pronaći po neka zona za pušače, ali su prilično rijetke. Da budem iskren, ovog pravila se nisam baš u potpunosti pridržavao. Nakon podužeg hodanja i razgledanja znamenitosti uđete u neki bar ili restoran da se odmorite, nešto pojedete i popijete pivu, kad tamo... U većini lokala pušenje je dozvoljeno. Jedan par koji je putovao s nama nam je ispričao kako su ušli u jedan restoran i bili upitani da li žele stol gdje se može pušiti, ili onaj za nepušače. Izabrali su ovaj drugi jer nitko od njih ne uvlači da se ne bi ugasilo. Za susjednim stolom, bez ikakve pregrade ili neke vrste lokalne ventilacije sjedili su 4 pušača koji su dimili kao iz lokomotive.

Stvar koja me se je prilično dojmila jesu WC školjke. U svim hotelima gdje smo odsjeli i u najvećem dijelu ugostiteljskih objekata, u funkciji su tehnološke školjke. Neke od osnovnih funkcija su grijanje daske i ispiranje intimnih dijelova s mlazom. Toplina sjedišta se može regulirati, a isto tak i mlaz vode koji dolazi odozdol: regulacija topline i snage mlaza, te nagiba ventila iz kojih voda izlazi. Na nekim je bilo i dodatnih funkcija, ali ih nisam sve uspio isprobati. Javni zahodi su jako rašireni, za razliku od europskih gradovi odakle su gotovo nestali. Tamo je sve kako bi čovjek iz naših krajeva i očekivao. U jednoj zgradi sam uspio vidjeti i tradicionalni japanski zahod, ali mi nije potpuno jasno kako se koristi. Možda iz priložene slike vi uspijete to shvatiti. Još jedna zanimljivost: puhanje nosa u maramicu se smatra izuzetno nepristojnim. Pa kako oni to rješavaju, na primjer u restoranu? Ušmrkavaju, i to prilično glasno. Kod nas bi to bilo jako loše viđeno.

Još jedna od zanimljivosti jeste da su pločnici prisutni samo na glavnim ulicama. U onim sporednim, na rubu ceste je označen bijelom trakom prostor za pješake, u razini sa samom ulicom. Šetajući parkovima, razgledajući izloge, švrljajući među policama marketa i gledajući poslužena jela po restoranima, došao sam do zaključka da je njihov estetski nivo na puno većoj razini od našega. Pazi se na svaki detalj. Kada ti pakiraju neku stvar koju si kupio postaješ nervozan jer to dugo traje, ali je rezultat na kraju besprijekoran. U kontrastu s time je užasna mreža električnih kablova koja se isprepleće iznad ulica i stvara strukturu koja nalikuje na paukovu mrežu. Kod nas je to sve ispod zemlje i ne vidi se. Oni preferiraju ovakav način jer je popravak puno lakši i brži zbog jednostavnog pristupa.

Uslužnost i ljubaznost Japanaca se na glasu. Kada vam vraćaju novac to uvijek rade s naklonom a novčanice pružaju s dvije ruke. Bilo mi je posebno zabavno promatrati konduktere u vlakovima. Uđe iz drugog vagona, zaustavi se i nakloni se. Izlazi iz vagona, zaustavi se, okrene se prema putnicima, nakloni se, opet se okrene i izađe. Prave pravcate ceremonije. Mislim da izgube više vremena na njih nego na kontrolu karata. Vlakovi su besprijekorno čisti i savršeno točni; možeš po njima natočniti sat. Jedna od velikih strasti Japanaca su kockarnice.

Zovu ih Pačinko, po istoimenoj igri s kuglicama. Pustiš kuglicu na jednu vertikalnu površinu unutar koje su prepreke. Kuglica izađe na dnu, i ovisno gdje je izašla dobivaš određene bodove, to jeste zarađuješ novac, ili ga gubiš. Casino su vrlo rašireni, kako u centralnim zonama tako i na periferiji gradova. Može se igrati igra s kuglicama ili na modernim slot mašinama. I ja sam htio oprobati moju sreću. Obratio sam se jednom zaposlenom i objasnio na engleskom da bih htio uzeti žetone za tisuću jena, nekih 60 kuna i igrati s kuglicama. Pokušao sam na sve načine, ali ovaj nije govorio engleski. Izvadio sam novčanicu i pokazao prema igraćim aparatima. On je stalno nešto govorio i pokazivao na drugu stranu. Tako je propao moj pokušaj da se okušam u jednoj od japanskih kockarnica.

- 17:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.03.2017., petak

Zanzibar u srcu

Krenuli smo s milanskog aerodroma Malpensa (u prijevodu bi se zvao Lošemisli) u 10 navečer. Bio je dan žena. Stigli smo u Stone Town, glavni i jedini grad na otoku, u 8 i pol ujutro. Istu zrakoplovnu liniju smo koristili prije 10 godina, kada smo išli na safari u Keniju. Nakon što smo, tada, sletjeli u Zanzibar, putnici kojima je to bilo odredište su se iskrcali i ukrcali su se oni koji su se trebali vratiti u Milano. Zrakopolov je proslijedio za Mombasu (Kenija) i tamo stigao za nekih pola sata. Tom prilikom smo se tamo iskrcali. Ovaj puta se sve bilo isto osim što smo u Mombasi čekali sat i pol u aerodoromskoj zgradi da bi se letjelici očistila i nakon toga smo proslijedili za Milano.

Hajde da se vratimo na temu, to jeste u sadašnjost. Na ulasku u Tanzaniju, Zanzibar je dio te istočnoafričke države, se plaća ulazna viza: 50 dolara po osobi. U Africi smo, ali traže kreditnu karticu, a ja sam želio platiti gotovinom (ne volim ostavljati tragove iza sebe i riskirati da mi neko uzme podatke kartice). Na kraju su oni pobjedili. Zatim su me uslikali, uzeli otiske prstiju i stavili vizu u putovnicu. Potrošio sam nekih sat vremena za ulazne formalnosti. Na povratku će biti malo gore. I za izlazak se plaća, ali ovaj puta s popustom: 49 dolara po osobi. Boravak na ovom otoku je prilično jeftin, ali za jedan par treba predvidjeti fiksni trošak za vize od 200 dolara, što supruzi i meni nije baš bilo najdraže. Ako se čovjek malo stisne, to je iznos koji je dovoljan da bi se tamo provelo 5 dana, pokrivši sve troškove

Naše odredište je bilo krajnji sjever otoka gdje su najljepše pješčane plaže. Čekao nas je vozač iz strukture u koju smo išli (30 eura). Nakon sat vremena, malo iza 10 ujutro smo bili na cilju. Pred nama je bio cijeli dan. Zaboravih spomenuti da je vremenska razlika samo dva sata i praktično se ne osjeća; kada je kod nas na snazi legalno, ljetno vrijeme, razlika se povećava na 3 sata. Oni ne mjenjaju vrijeme jer je u toku čitave godine dužina dana, zahvaljujući činjenici da se nalaze na 5 stupnjeva ispod ekvatora, dosta ujednačena. U hladu terase bara sačekali smo da se spremi naša soba koja se nalazila u jednoj kući preko puta bara. Sve na plaži, 30 metara od mora. Prva operacija, skidanje cipela i zavrtanje hlača. Ne samo da je bilo jako vruće, sigurno preko 33 stupnja, nego je i vlaga bila na nezavidno visokom nivou. Nije još bilo podne, ali sam si priuštio jednu pivu.

U podne je soba bila spremna. Biti će naš dom u narednih pet dana. Dva bračna kreveta, minimalni namještaj i pristojna kupaonica. Jedan ventilator na stropu i jedan stojeći će biti vrlo značajni u toku dolazećih noći; bez njih bi bilo gotovo nemoguće spavati. Oblačenje kupaćih kostima i pravac more. Super! Bar 27 stupnjeva, ako nije i 29. Plaža je pješćana i dovoljno je ući u more dvadesetak metara da bi se moglo plivati. Ono što se posebno dopada, pogotovo mojoj supruzi, jeste azurna boja mora. Uz to bijela plaža i kristalno čisto plavo nebo. Idealan ambijent za dobre fotografije. Dnevno smo provodili nekih par sati na plaži ispred sobe dok smo ostatak dana šetali po plaži, obrokovali u raznim, mnogobrojnim restoranima i ponekad popili koju ekstra pivu van obroka. Na južnom dijelu plaže, na nekih 30 minuta hoda, se nalaze turistički kompleksi u kojima je većina turista. Praktično niti ne koriste more, nego se kupaju u bazenima. Otužno! Nalaze se u Africi a praktično je niti ne osjete. Naš smještaj se nalazi na rubu sela, tako da smo u neposrednom kontaktu s njima.

Uživanje je gledati malu djecu iz sela kako se igraju i nadvikuju u moru. Oko pet poslijepodne, kada sunce malo popusti, plaža se ispuni s lokalnim nogometnim momčadima; svakih 100 metara se igra jedna zasebna utakmica. U ponekoj momčadi se može pronaći i poneki bjelac, turista, koji se pridružio nogometnoj utakmici. Sve vrvi od živosti i radosti. Zanimljiv je ovdje i jedan drugi aspekt: može se vidjeti i puno bijelih djevojaka u prilično prisnom društvu s obojenim momcima iz sela. Vidjeti suprotnu kombinaciju, crnu curu s bijelim dečkom je praktično nemoguće; Zanzibar ima ogromnu većinu muslimanskog stanovništva. Pa neka kažu sa smo samo mi muškarci oni koji prakticiraju određene vrste turizma.

Na nekih 10 minuta hoda od našeg staništa (kako se čovjek brzo odomaći kada je negdje dobro) se nalazi prirodni bazen s kornjačama. Kornjače često završe u mrežama ribara i nekada su završavale i na njihovim stolovima (bolje su sa rižom nego s krumpirom, tako su mi rekli). Kako ih je sve manje i prijeti im istrijebljenje, jedna dobrotvorna organizacija je otvorila ovaj akvarij da bi spasila kornjače. Za svaku kornjaču koju donesi, ribolovci dobiju malu novčani naknadu, a kako je novac rjeđa stvar nego hrana, sve skupa dobro funkcionira. Di bi isplatili troškove otkupa i održavanja (male kornjače ostanu tamo na neko vrijeme dok ne odrastu i mogu se vratiti samostalnom životu u moru), naplaćuju posjetiocima kupanje s ovim morskim životinjama. Mislim da je zadovoljstvo obostrano.

Drugi dan našeg boravka smo bili na jedinom izletu. Cilj je bio jedan mali otočić na kojem se nalazi restoran The Rock. Slika ove prirodne ljepote obogaćene sa strane čovjeka je prisutna u glavama puno ljudi jer je vrlo proširena na internetu, a često se vidi i na televiziji. Ono što doista vrijedi i što nas je zanimalo je sama panorama, ali već kada smo bili tamo nije nam bilo krivo ni oprobati kuhinju restorana koji okupira malu površinu otočića. Cijena nije bila baš zanzibarska, ali je kulinarski doživljaj bio na visini.

Zadnja dva dana smo proveli u Stone Town-u. To je jako pojednostavilo odlazak u zračnu luku na povratku (nalazi se na 15 minuta vožnje od centra grada), a i sam grad vrijedi pogledati. Ovaj puta smo optirali za malo luksuzniji smještaj u hotelu koji se nalazi u jednoj povijesnoj, ali renoviranoj građevini. Osjećali smo se kao sultani i nije nam bilo žao kojeg ekstra eura koji smo potrošili. Grad je tipičan za centralnu Afriku. Uz većinu oronulih zgrada u jako lošem stanju, pronađe se pokoja obnovljena koja privlači pažnju svojim stilom. U pojedinim dijelovima grada su prisutne i nove građevine. Moderna arhitektura često odudara od povijesnog ambijenta. Na kraju, ako volite Afriku i njene stanovnike (za crnogorce kažu da su to oni afrikanci koji su protjerani jer su previše radili), ako vam nije mrsko znojiti se (to morate uzeti u obzir), ako vam se dopadaju novi mirisi i okusi, i u slučaju da vam je novčanik prilično tanak (ali ne potpuno prazan), mogu vam od srca preporučiti Zanzibar.

- 16:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.09.2016., četvrtak

Alpska jezera

Izlet je organizirala ista općinska organizacija s kojom smo prije toga bili na jednotjednim putovanjima na jug Balkana i po Sardiniji. Ovaj puta se radilo o jednodnevnom izletu s polaskom iz Milana. Supruga je već bila odlučila da učestvuje, pa je pitala i mene da li me izlet interesira. Rekla mi je da se ide na sjeverni dio jezera Como i da će se nakon ragledanja ručati u nekom lokalnom restoranu. Rado sam prihvatio da joj se pridružim. Krenuli smo u 7 ujutro s autobusom. Još se nisam sasvim ni probudio kada sam začuo glas Marka, organizatora i vodiča izleta. "Dobro jutro svima! Nadam se da ste svi uzeli osobnu kartu koja će vam trebati na granici sa Švicarskom". Pogledao sam suprugu koja je sjedila do mene s izbeljenim očima. I ona je imala čudan izraz lica: zaboravila mi je spomenuti da će se skočiti i do Švicarske. Tako sam se našao u autobusu s preko 30 ljudi bez ikakvog dokumenta, što mi se često događa, to jeste da ne nosim osobnu iskaznicu. Znam da to nije nikakva ispreka jer dokumete treba uvijek imati sa sobom. Neki od suputnika su me tješili govoreći da na granici u biti nema nikakve kontrole. Najgora varijanta je bila da ću ih čekati na granici do njihovog povratka u Italiju. Radilo se o travnju 2010. godine i u Europi je sve bilo mirno, bez bujice izbjeglica koji nas danas okupiraju.

Cesta je promicala dok smo putovali istočnim dijelom jezera Como. Prolazak kroz brojne tunele, to jeste učestalo nestajanje svjetlosti, mi je pomoglo da utonem u neku vrstu dremeža, ali je to bilo više kao neka noćna mora. Jedna misao se neprestano vrtila po mom mozgu, u raznim varijantama: da li ću uspjeti ući i izaći iz Švice? Kada smo stigli u Chiavenna-u i skrenuli prema zemlji sira i satova, ostalo je još 10 kilometara do rješenja mog problema. Prvo talijanska, a zatim švicarska granica. Bez saustavljanja i bez ikakve kontrole. Evo me ilegalno u jednoj stranoj zemlji. Još je ostalo da vidimo kako će biti na povratku. Tu sam se tješio da me eventualno mogu uhapsiti talijani, a to znači da sam u zatvoru kod kuće, a ne u inozemstvu. Pretpostavljao sam da će biti dovoljno, ako se to dogodi, da supruga donese dokumente od kuće. Da vam skratim ovu pripovjetku, i na povratku je sve proteklo bez problema.

Cesta se uspinjala a na okolnim planinama se vidio snijeg. Brojne serpentine su učinile da se vozač dobro namuči prije nego smo stigli na prijevoj na nešto više od 1800 metara nadmorske visine. Iza toga je praktično planinska zaravan, dolina koja se proteže prema istoku, potpuno pokrivena snijegom. Cesta je bila dobro očišćena i potuno suha, a vrijeme je bilo sunčano, iako ne pretjerano toplo. Naš vodič nam je objašnjavao da se na desnoj strani nalazi jezero Sils, koje je praktično bilo cilj naše ekskurzije. Ma koje jezero, većina nas se je pitala? Nije se razlikovalo od ostatka pejzaža jer je bilo kompletno zaleđeno. Samo svjetlucanje leda na mjestima gdje su trkači sa skijama prošli i očistili površinski snijeg je odavalo njegovo prisustvo. Zamislite ogromno bijelo prostranstvo, po čijim se rubovima nalaze isto tako bijeli vrhovi planina, obasjano s proljetnim suncem čije se zrake reflektiraju s glatke površine. Predivna, bajkovita atmosfera.

Zaustavili smo se u jednom mjestu gdje smo prošetali po snježnom pokrivaču i okrijepili se toplim napicima u jednom baru, a zatim natrag u autobos i povratak u Italiju. Svi su bili dobre volje jer se približavao trenutak ručka; u Italiji su obroci jako cijenjeni. Restoran je bio smješten na obali jezera Como i uz odličnu hranu nudio je i prekrasan pogled. Nakon ručka ukrcali smo se u dvije barke i napravili mali krug po jezeru s posjetom jednom manastiru iz srednjeg vijeka. Manastir je mali i može mu se pristupiti samo s barkom. U njemu se nalaze freske koje su iznenađujuće dobro očuvane nakon stotine godina koje su prošle od njihovih kreacije (nikada nisu bile restaurirane). U predvečer smo se vratili u Milano vrlo zadovoljni s ugodno i drukčije provedenom subotom.

Oznake: alpska jezera Italija Švicarska

- 16:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.02.2016., nedjelja

Sankt Peterburg po zimi

Vratimo se u sadašnje vrijeme. Prošli mjesec, bio je siječanj 2016., sam proveo 5 dana u Sankt Peterburgu. Svi posjećuju ovu destinaciju u ljetnom periodu da bi uživali u bijelim noćima, kada se sunce spusti samo par stupnjeva ispod obzorja i to na samo par sati. Nisam nikada bio u tom periodu, ali mi prijatelji kažu da je fantastično. Ja sam se odlučio za zimski period jer grad nudi neke druge stvari koje rijetko imam priliku da vidim. Prva stvar je snijeg. Zadnjih godina na našoj zemljopisnoj visini to je postala rijetka metereološka pojava. Da budem iskren, i tamo sam vidio snijeg koji pada na samo pola sata i to prvo večer kada sam stigao, ali je snijega bilo obilno po ulicama i po poljima.

Druga stvar je zaleđena rijeka Neva. Kako je Petrograd podignut na ušću rijeke, kroz grad prolazi 6 rukavac i još nekoliko umjetnih kanala koji međusobno povezuju te iste rukavce. Pogled na zamrznutu rijeku je fantastičan, a šetnja po ledu nešto neopisivo. Uz to, dok se šeta po rijeci, može se zaustaviti i popričati s lokalnim ribarima. Imaju svrdlo s kojim probuše led i kroz taj mali otvor pecaju ribu. Ulov nije velik, par ribica od po dest dekagrama, ali je uživanje beskrajno. Jedan čovjek s kojim sam popričao na nekoj mješavini rusko-hrvatskoga, mi je s rukom pokazao okoliš i rekao, manje više: pa zar ovo nije prelijepo. Još jedna prednost zimskog perioda su cijene zrakoplovnih karata i hotelskog smještaja; uštedi se gotovo pola iznosa koji je potreban u ljetnom periodu.

Prva dva dana sam šetao po gradu. Bilo je oblačno i ne pretjerano hladno; između minus 4 i 8 stupnjeva. Grad je impozantan. Sve je veliko, ulice široke, a zgrade značajne i pretežno dobro održavane. Car Petar je želio da ovaj grad predstavi Europi i svijetu bogatstvo i moć carske Rusije. Pozvao je najbolje arhitekte tog vremena da podignu građevine koje će zadiviti posjetioce. I u tome je potpuno uspio. Šetati po oblačnom vremenu, po pločnicima pokrivenim snijegom (tu i tamo i s ledom), s bjelinom koja te okružuje sa svih strana, mi je davalo osjećaj bajkovitosti, nestvarnosti prostora i vremena. Ubrzo sam otkrio i kulinarske običaje i specijalitete. Jako je raširen takozvani poslovi ručak. Lokali u vrijeme od podne do pet nude kompletan obrok po izuzetno niskim cijenama. Juha, glavno jelo i salata, za svega 200 rubalja, malo manje od 20 kuna. Probao sam ga više puta i mogu reći da je kvaliteta uvijek bila jako dobra.

Nisam mogao posjetiti Rusiju bez da probam i njihov najbolji kavijar Beluga. Izabrao sam i najbolje mjesto; Kavijar Bar koji se nalazi u hotelu Europa. Porcija od 10 grama najboljeg kavijara košta nekih 500 kuna. Probao jednom da zadovoljim znatiželju i dosta. Odličan je, bitno različit od svih sličnih proizvoda koje sam do tada probao, ali za moj ukus ne vrijedi svojih para. Glavno jelo su bila rebarca od janjetine; jedan od najboljih komada mesa koji sam pojeo u mom životu.

Treći dan je osvanuo sa suncem, ali je i temperatura osjetno opala: minus 15. I dan iza sunce je obasjavalo grad pod bijelim pokrivačem, a stupac žive se zaustavio na -21. Videći sunce, odlučio sam napraviti izlet u Carsko Selo. Prvo podzemna željeznica, a zatim autobus i za sat vremena sam se našao na pustoj cesti gdje su mi rekli da trebam sići. Ali kada sam se okrenuo, zastao mi je dah. Na par stotina metara su se nalazile zlatne kupole palače koju je sagradila Katarina Velika obasjane zimskim suncem. Utonula u ogromni park, građevina je dominirala okolinu svojom veličinom, ljepotom i bojama, u kontrastu s bijelilom koje ju je okruživalo. Poezija za oči i srce. Unutrašnjost carskih odaja je isto tako dojmljiva: fantastična sala za prijeme i pogotovo soba čiji su zidovi obloženi s ambrom.

Predzadnji dan, opet po suncu, sam posvetio šetnji po Nevskom Prospekt, glavnoj ulici. Na sve strane su bili plakati koji slave grad heroj Lenjigrad, kako se nekada zvao, koji je odolio nacističkoj opsadi gotovo 3 godine. Ovo je bilo moje prvo putovanje u Rusiju i iznenadio me je nivo standarda koji sam vidio. Vozni parke je moderan, s puno skupljih vozila. Vjerojatno je na perifieriji grada standard, bar što se tiče auta, puno niži. Jedno večer sam posjetio i jedan od glavnih teatara da bih prisustvovao baletskoj predstavi. Sankt Peterburg je grad s najznačajnijom baletskom školom na svijetu iz koje su potekli Barišnjikov i Nurejev, pa nisam mogao propustiti jednu takvu priliku.

Ono što je doista super kada se posjećuje neko značajno mjesto van glavne turističke sezone jeste da se ne moraju čekati redovi za ulaz. Tako sam bez čekanja posjetio Ermitaž, jedan od najpoznatijih muzeja na svijetu. Ogoman kompleks zgrada skriva remekdjela umjetnosti. Kako sam se sličnih muzeja već nagledao, više mi se dopao Ruski Muzej, u kome su izložena slikarska i kiparska djela ruskih umjetnika, meni slabo poznatih, ali koja po ničemu ne zaostaju za slavnim Europskim imenima.

- 15:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.09.2015., ponedjeljak

Mexico

Tekla je 2009. godina. U to vrijeme se već naveliko pričalo o kraju svijeta koji su navodno prorekli stari Maya. Njihov antički kalendar završava 2012. godine, u prosincu, i to je mnoge navelo na zaključak da iza toga nema više ništa, da će doći do neumitnog smaka svijeta, da će naša civilizacije dostići svoj kraj i nestati. Po drugim teorijama, čovječanstvo bi iza tog graničnog datuma trebalo prijeći na viši nivo svijesti, ljudi bi trebali postati bolji, za ne reći dobriji (sviđa mi se ova kovanica). Teško mi je povjerovati u prvu, a još teže u drugu tezu. Da bih produbio moje poznavanje problema odlučio sam otići u Mexico, na poluotok Yucatan, koji je upravo bio glavno prebivalište izumrlog srednjoameričkog naroda.

Tjedan dana obilaženja piramida i arheoloških iskopina i sedam dana izvaljen ispod suncobrana pod tropskim suncem, to je bio plan koji je na kraju i realiziran. Prvo iznenađenje koje nam je priredio naš vodič kod prvog susreta je bilo otkriće da on pripada narodu Maya, koji nisu izumrli, kako sam ja duboko vjerovao. Njihovi potomci žive i danas pretežno u ovom dijelu Mexica, pomiješani sa drugim etničkim grupama. Doista ih je lako prepoznati: niski i nabijeni, sa jako kratkim vratom. Objašnjeno nam je da su u stara vremena nosili zavežljaje u marami koja je visila na leđima i oslanjala se na čelo (ne znam kako bih to bolje objasnio) i da su zbog toga njihovi vratovi kratki da bi imali manju polugu i lakše podnosili opterećenje. Da me čuje moja profesorica iz biologije kako objašnjavam evoluciju, dobio bih čistu jedinicu. Nemaju oni kratke vratove da bi lakše nosili teret, nego su preživjele i razvile se one jedinke kod kojih je genetska mutacija išla u tom smjeru.

Nakon dolaska u Cancun, glavni grad te meksičke pokrajine, krenuli smo na dugački put koji nas je vodio po najznačajnijim mjestima koja su obilježila povijest Maya. Bilo nas je 14 u grupi i prevozili smo se s jednim minibusom. Put nas je većim dijelom vodio kroz Mexico, ali smo prošli i kroz Guatemalu i Belize. Oko dvije tisuće kilometara u tako malo dana je prilično naporno, ali smo puno toga vidjeli i osjetili duh naroda koji tamo živi. Preko dana u posjeti fantastičnim piramidama i drugim tipovima gradjevina, slušajući legende o zmijama i orlovima, a preko noći lutajući po gradovima i uživajući po restoranima u odličnoj meksičkoj kuhinji. Baza gotovo svih jela su grah, kukuruz i ljuta papričica. Meksikanci, kada sade, u istu rupu u zemlji stavljaju sjemenje te tri biljke i tako one zajedno rastu. Društvo je bilo jako simpatično i raznovrsno, što je izuzetno važno za pozitivan ishod putovanja. Zadnje večer smo proslavili svi zajedno u bazenu hotela sa bocom tekile. S nama su se "namakale" i jedna gospođa iz Sjedinjenih Država s kćerkom. Punudio sam ih tekilom, da bi proširio društvo i "probao" s kćerkom koja je bila izuzetno zgodna, ali ni čuti: one ne piju alkohol. Ah, ti Amerikanci.

Nakon toga more. Bijeli pijesak se rasprostirao kilometrima, oplakivan karipskim morem. Hotel jako ugodan sa fantastičnom hranom: u tjedan dana sam uhvatio dvije kile, što mi se u životu nije dogodilo. Jednostavno nisi mogao prestati da jedeš koliko je bilo dobro i raznoliko. Uz to smo imali uključeno u cijenu i piće, uključujući i alkohol; odličnu meksičku pivu od kukuruza, dobro vino i neizbježnu tekilu. Napravili smo i dva, tri manja izleta u okolici. Najviše nas se dojmio posjet mjestu gdje smo plivali i zabavljali se zajedno sa izdresiranim delfinima. Imali smo prilike uvjeriti se u njihov visoki nivo intiligencije.

Sada mi nedostaje sjeverni dio te zemlje, koji prije ili poslije moram posjetiti. Ono što se vidi na jugu je jako različito od onoga kako je u našoj kolektivnoj svijesti obilježen Mexico; nema pustinje, niti kaktusa, a od sombrera ni traga, osim za turiste.

- 13:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.03.2015., ponedjeljak

Capri

Vratimo se malo u sadašnjost, putovanje u Tursku je već davna prošlost, pa ću vam opisati dio mog posljednjeg putovanja koje se okončalo upravo jučer, u nedjelju drugog listopada. Već godinama si obećavam kako ću proputovati južnu Italiju, ispod Rima; u Rimu sam često boravio zbog posla pa mogu reći da dosta dobro poznajem glavni grad Italije i jednu od kolijevki zapadne civilizacije. Oko stopedeset kilometara prema jugu se nalazi Napulj, jedan od najinteresantnijih gradova našeg zapadnog susjeda, opjevan u pjesmama i uslikan po filmovima. Ima i famu da se tamo pije najbolja kava, a kažu isto tako da se jede i najbolja pizza. Pa kako i ne bi bili kada su upravo oni izmislili to famozno jelo za kraljicu Margeritu. Ali neće se zadržati u toj poznatoj prijestolnici juga, nego ću otići malo na zapad, na jedno od najfamoznijih turističkih mjesta na svijetu, gdje se svake godine slijevaju stotine tisuća turista, pretežno iz Sjedinjenih Država, i to onih sa podebljim novčanikom. Govorim o Capriju, malom otoku, svega 6 x 3 km, na kojemu se nalazi istoimeno mjesto i njegova sestra Anacapri, puno manje poznata.

Stigao sam brzim trajektom, bez auta samo ranac na leđima, iz Sorenta oko 10 ujutro. Dosta velika luka sa puno luksuznih jahti i pristaništima za brze brodove koji povezuju otok sa susjednim mjestima. Ali centar Caprija se nalazi na uzvisini, na oko 300 metara nadmorske visine. Popeti se pješke s prtljagom mora biti prilično naporan poduhvat, pa sam uzeo vlak žičaru. Dan je bio sunčan i topal, kao što je i cijeli ovaj period, pravo ljeto dok smo već dobrano zakoračili u jesen. Kada sam se u svega par koraka našao u centru, odlučio sam popiti kavu. Cure i dečki, 4 euro jedna obična, moram ipak priznati dobra, kava. Vidi se zašto ovdje dolaze samo parajlije. Razmišljajući malo, na kraju sam im morao dati pravo: ako mogu nešto prodati za 4, zašto bi to isto prodali za 2. Jednostavni zakon ponude i potražnje.

Odsjeo sam u jednom hotelu u samom centru, koji sam rezervirao preko interneta po relativno prihvatljivoj cijeni, uzimajući u obzir odredište. Nakon što sam preuzeo sobu i na recepciji pokupio turističku kartu otoka, krenuo sam u razgledanje otoka. Postoji 7 staza po kojima se može razgledati doista lijepa i privlačna priroda otoka. Gotovo cijela obala je litica koja se strmo spušta u more, ali se tu i tamo otvara i pokoji zaljev gdje se mogu naći male i teško pristupačne šljunčane plaže. Nisam izdržao da se na jednom od takvih mjesta ne okupam. More jako toplo, rekao bih oko 25 stupnjeva. Ono što me je najviše pogodilo, ostavilo mi utisak, su mirisi. Otok je pošumljen sa borovom šumom i uzgajaju se famozni limuni, pa je miris jako intenzivan i za moj nos prijatan. Taj prvi dan sam napravio sigurno petnaestak kilometara, gore i dolje, često i po stepenicama, tako da sam uvečer već vrlo rano bio u krevetu i zaspao blaženim snom.

Ujutro, dobro naspavan i odmoren, sam se spustio do luke i pridružio jednom izletu koji nas je sa brodom provozao oko cijelog otoka. Na žalost, najpoznatija stvar na otoku, Plava špilja, nije bila pristupačna zbog uzburkanog mora. Ulaz je jako mali i pristupa se sa malim barkama na vesla. Kod malo jačih valova postaje jako nesigurno pokušati ući u pećinu. Iako sam propustio to legendarno mjesto, ostatak izleta mi je dao dosta zadovoljstava, pogled na stjene koje strše iz mora, beskonačno visoke litice i bogata šuma. Popodne još jedna šetnja do arheoloških iskopina imperatora Trojana na samom istoku otoka, kratka pauza sa paninom i pivom i već je došlo vrijeme da se uzme brod za slijedeće odredište, ali o tome drugi put.

- 13:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.12.2014., ponedjeljak

Turska

Prošle godine u razgovoru sa prijateljima, isto tako apasioniranim putnicima kao što sam i ja, se odlučilo da se organizira jedno zajedničko putovanje po sistemu sam svoj majstor, to jeste bez uplitanja turističke agencije. Na kraju dugotrajne razmjene mišljena i dugih pregovora stvorila se grupa od pet osoba i odlučeno je da se ide u Tursku. Kupljene su avionske karte i rezerviran je hotel za prve dvije noći u Istambulu, a sve ostalo je ostavljeno improvizaciji na licu mjesta. Želja nam je bila da istražimo istočni dio Turske, koji je gotovo nepoznat za masovne turiste, a od poznatih ciljeva odlučili smo da uključimo i Cappadocia-u. Dogovoren je i termin putovanja; zadnja dva tjedna u lipnju.

Naše putovanje je počelo i završilo u Istambulu, gradu s velikim povijesnim značenjem za našu, a i europsku povijest. Grad je doista ogroman i izgleda dosta moderno, što me je u prvom trenutku lagano razočaralo, jer mi se sviđa vidjeti nešto slikovitije, što ne viđam svaki dan. Šetajući naokolo uspijeli smo pronaći i dijelove grada koje sliče na ono što u našim glavama predstavlja život u Turskoj, uske, prenapučene uličice, žene koje sjede po rubovima pločnika i čakulaju (bosanci bi rekli da divane), bezbroj djece koja jure gore dole, brdo otpadaka od prehrambenih proizvoda na sve strane. Istambul je bez daljnjega europski grad što potvrđuju i cijene koje su relativno visoke. Ono što nas je doista šokiralo je bila cijena benzina; više od 2 eura za litru.

Treći dan smo uzeli zrakoplov koji nas je odveo na drugu stranu Turske, u grad Van koji se nalazi na istoimenom jezeru. Glavna znamenitost je jedna crkva na malom otoku u sred jezera, jedno od bitnih mjesta za razvoj i širenje kršćanstva sa njegovih prvih početaka. Druga famozna stvar je vrsta autohtone mačke koja tamo živi i koja ima dvije posebnosti: da roni i tako lovi ribu (normalne mačke ne vole vodu) i da ima dva oka razne boje. Tamo je na žalost uspijeli tamo vidjeti, ali zadnji dan prije povratka smo u jednom pothodniku Istambula sreli jednog čovjeka koji je u kartonskoj kutiji imao jednu. Bili smo beskrajno sretni zbog te slučajnosti.

U Vanu smo iznajmili auto (otprilike 100 eura na dan, sa neograničenom kilometražom) i uputili se na sjever, prema iranskoj granici, u gradić zvano Dogubayazit, u podnožju planine Ararat. Mjesto koje doziva mitske priče o potopu svijeta, ali i gdje sam vidio najviše tenkova. Radi se o zoni gdje žive Kurdi i turske vlasti se ne odnose baš najbolje prema njima. U razgovoru sa jednim Kurdom sam imao prilike da se osvjedočim koliko je njihov način razmišljanja drukčiji od našega: moji argumenti protiv terorizma su bili potpuno odbačeni sa njegove strane jer su njihove vrijednosti jako različite od naših. Mi smo postali individualisti, dok su kod njih kolektiv i domovina još uvijek ispred svega drugoga. Nije uspio promijeniti moje mišljenje, kao uostalom ni ja njegovo, ali sam bar bolje shvatio neke stvari. Takva kulturna razmjena je jedna od najljepših stvari koja se može donijeti sa putovanja.

Slijedećih dana smo nastavili prema sjeveru, zastavljajući se u raznim gradovima i razgledajući lokalne ljepote, a mogu vam reći da ih ima puno. Došli smo tako do Trabzon-a, na Crnom moru, gdje smo ostavili iznajmljeni auto i autobusom krenuli prema Cappadocia-i. Izuzetno zanimljivo područje sa geološke točke, gdje su stanovnici iskoristili geološke formacije da bi u njima iskopali svoje nastambe; u jednom od takvih, takozvanih vilenjačkih dimnjaka smo i spavali – mnogi od njih su naime pretvoreni u hotele. Nismo propustili ni let u balonu (oko 90 eura po osobi), uz prve zrake jutarnjeg sunca, sa fantastičnim pogled na cijelu pokrajinu. Avion smo se vratili u Istambul, prespavali i vratili se našim domovima, zadovoljni, puni impresija i nestrpljivi da na kompjuteru pogledamo bezbrojne fotografije koje će nas još dugo podsjećati na ovo putovanje.

Oznake: Turska, Istambul

- 13:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.06.2014., četvrtak

Valencija

Španjolska je zemlja koju najčešće posjećujem. Prvi puta sam bio u Barceloni krajem osamdesetih godina, a zatim sam se vratio ovoj zemlji prije 3 godine, posjetivši Saragozu i Madrid. Ovaj puta izbor je pao na Valenciju, grad na Mediternaskom moru, gdje je 2007. godine održana regata za American's cup u jedriličarstvu i od tada je taj grad procvjetao, s turističkog stanovišta. Zašto tako često idem u taj dio Europe? Naravno jer mi se dopada: ljudi su simpatični i susretljivi, jede se dobro, cijene su relativno umjerene, a i klima je vrlo ugodna. Da ne zaboravim spomenuti i to da ne postoji vremenska razlika prema Hrvatskoj, a budući je Španjolska puno zapadnije tamo dan traje gotovo dva sata duže, što je jako zgodno za turiste jer imaju više vremena na raspolaganju za razgledanje.

Proboravio sam u Valenciji 4 dana, jedan produženi week-end. Pristojan hotel po prihvatljivoj cijeni, 20 minuta hoda da centra. Imao sam sreće s vremenom; sunčano i toplo, između 27 i 30 stupnjeva. Prvi dan sam u potpunosti posvetio razgledanju znamenitosti i iznenadio se raznolikom arhitekturom koja odaje bogatstvo, već iz davnih vremena. U jednom periodu srednjeg vijeku Valencija je bila najnaseljeniji europski grad. Uz to što je bila značajna kao luka, tamo su prvi u Europi počeli proizvoditi svilu, aktivnost od velike ekonomske važnosti koja je uveliko pridonijela razvoju. Uz to je tamo izdan i prvi novčani ček u povijesti. Moram iznijeti i jednu primjedbu; već prvi dan sam primjetio da se na ulicam često osjeti miris kanalizacije. Odmah nakon izlaska iz hotela sam vidio plakat koji je taj isti dan najavljivao i koridu. Nisam propustio priliku i predvečer sam prisustvovao toj predstavi koja ima puno protivnika.

Sutradan je bila nedjelja, veliki dio dućana i muzeja je bio zatvoren, ali u gradu kao što je Valencija to nije problem: tu je i more. Pješčana plaža dugačka 7 km, široka preko 200 metara, na samo par koraka od centra. Iznajmio sam suncobran i ležaljku i jutro proveo u odmoru. More je iznenađujuće čisto i bistro, i za ovo doba godine relativno toplo, rekao bih oko 20 stupnjeva. Kako je odmicalo jutro tako je broj kupača neprestano rastao, a atmosfera je bila opuštena i vesela. Brojne obitelji su donijele i hranu, tako da se oko 1 sat plaža pomalo pretvarala u restoran. Nakon ručka u obližnjem restoranu, popodne sam promijenio ambijent.

Malo van središnjeg dijela grada, 5 stanica s metroom, se nalazi biopark, neka vrsta zoološkog vrta. U njemu, na gotovo potpunoj slobodi, žive brojne životinje. Park je podjeljen u eko sisteme, kao na primjer savana, tropski dio Afrike, Australija. U stvari posjetilac može reći da je bio na safariju. Lavovi, slonovi, krokodili, nojevi, doista ne nedostaje gotovo ni jedna životinja. Najviše sam se zadržao ispred prostora sa gorilom. Sjedio je ispred staklenog zida koji ga djeli od publike u dubokoj meditaciji, bacajući svako tako pogled na znatiželjnike koji su ga gledali, kao da ih pita: a što bi vi htjeli? Moram spomenuti i vegetaciju koja je u potunosti prilagođena područjima koja su predstavljena; prisutna su i dva ogromna baobaba i jednostavo sam se pitao kako su ih dopremili, videći njihovu veličinu. Ako vas slučajno put odvede u Valenciju, ne smijete propustiti ovu atrakciju.

Ponedjeljak je bio posvećen daljnjem produbljenju poznavanja grada i pomalo kupnji. Prije otprilike 50 godina, rijeka koja je proticala je izazvala strahovitu poplavu s puno žrtava. Gradski oci su odlučili da pomaknu njen tok van grada i ostalo je pitanje kako iskoristiti suho korito u mjestu, dugacko preko 10 km i koja zauzima pojas od bar 100 m. Napravili su ogomni park, sa puno sadržaja, sportskih i kulturnih. Prostor je uvijek pun šetača, joggera, biciklista i djece koja se igraju. Neprocjenjiva vrijednost za jednu tako veliku urbanu cjelinu.

Za zadnji dan sam ostavio Grad umjetnosti i znanosti, novi dio grada izgrađen u zadnjih 10 godina prema projektima trenutno najcjenjenijeg svjetskog arhitekta, Satijaga Calatrave, koji je rođen upravo u Valenciji. 6 impozantnih građevina koje ugošćuju koncertne dvorane, kino sale, muzej tehnologije i nauke i veliki oceanografski institut. Skoro sam zaboravio na famozni most u obliku lire. Šetati se među tim remek djelima arhitekture vam daje osjećaj da ste se obreli u budućnosti, a kombinacija azurne i bijele boje i brojne palme vam daje osjećaj da se nalazite u tropima. Proveo sam 3 sata u oceanografskom institutu u kome se nalaze brojni akvariji i bazeni u kojima obitavaju stanovnici mora i oceana. Ručao sam u jednom ekskluzivnom restoranu koji se nalazi unutar kompleksa i koji je uređen kao veliki akvarij, pa vam tako za vrijeme objeda prave društvo brojne ribe koje neprestano kruže.

- 11:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.03.2014., utorak

Cabo Verde iliti Zeleni Rt

Ova zima je bila prilično oštra i došla mi je volja da otputujem negdje u toplije krajeve. Početkom godine uvijek ima puno posla pa sam zbog toga mogao računati najviše na tjedan dana odmora. Imajući na raspolaganju relativno malo vremena, htio sam otići negdje blizu; po meni nema smisla izabrati destinaciju udaljenu 10 i više sati leta za samo jednu sedmicu boravka. Ono što mi je prvo došlo na pamet su sjeverno afričke zemlje; za najviše 4 sata leta iz Europe si već tamo, a to je podnošljivo. Ali svi znamo što se dogodilo u Egiptu, Tunisu i Libiji u ovoj 2011., a i u ostale arapske zemlje na mediteranu mi nisu ulijevale previše povjerenje. Ma gdje se može otići za najviše 5-6 sati leta? Prema Karibima se leti oko 10 sati, a i Maldivi su otprilike na istoj udaljenosti, a uz to su i jako skupi. Stvar se riješile, kako to obično i biva, sama od sebe, preko razgovoru sa jednim prijateljem.

Zeleni Rt ili u originalu Cabo Verde je skupina otoka u Atlanskom Oceanu koja se nalazi otprilike 500 km od zapadne obale Afrike, u visini Senegala. Radi se o bivšoj portugalskoj koloniji. Klima je vrlo umjerna u toku cijele godine, u prosjeku 25 stupnjeva, more je gotovo uvijek toplo, a kiši jednom ili dva puta godišnje. Od Milana manje od 6 sati leta, a uz to su i cijene jako privlačne. Devetsto eura, uzimajući u obzir udaljenost, su mi se činili vrlo prihvatljivi, uzevši u obzir i puni pansion koji uključuje i soft drinks.

Boavista

Izbor je pao na otok Boavista, najbliži afričkom kontinentu i znatno manje turistički razvijen od otoka Sal. Velik je otprilike 30 x 30 kilometara i panorama je još uvijek pretežno djevičanska iako je u jakom turističkom razvoju. Plaže su jako lijepe, s bijelim pjeskom koji je u snažnom kontrastu s crnim stijenama eruptivnog podrijetle. Na jugu otoka se nalazi plaža Sveta Monika, za koju kažu da je treća najljepša na svijetu. 18 km dužine i malobrojni turisti vam garantiraju da ćete naći par stotina metara plaža samo za vas – pravi zemaljski raj.

Za vrijeme mog boravka, svih 7 dana je bilo vjetrovito, što je karakteristika ovih otoka, i more je bilo uvijek valovito tako da je gotovo nemoguće plivati (tu i tamo se može naći kakav zaklonjeniji zaljev), tako da sam vrijeme u moru provodio igrajući se s valovima viskim i do 2-3 metra. Unutrašnjost otoka je pretežno pustinjska s vrlo malo vegetacije. Na sjeveru se nalazi prava pravcata pustinja sa dunama; kažu da je pjesak podrijetlom iz Sahare, odakle je donešen vjetrom.

Nisam od onih koji se izležavaju 7 dana na plaži pa sam tako obišao gotovo cijeli otok. Moje omiljeno prevozno sredstvo je bio quad. Može se iznajmiti na cijeli dan za 65 eura i pravo je uživanje voziti se brzinom od 80 km/h po plaži ili ići gore dole po dunama. Osim netaknute prirode, koja se meni jako svidjela, nema se što puno vidjeti. Par malih naselja, vrlo lijepih i mirnih, gdje život sporo teče kao u stara vremena, djeca se igraju na ulicama, a muškarci sjede u hladovini i igraju “orril”, afrička igra koja podsjeća na backgamon. Odlično mjesto za opuštanje i relaksaciju.

Oznake: zeleni rt

- 13:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.01.2014., srijeda

Izrael

Vidim da imam tendenciju pisati o starim putovanjima u ovom periodu godine. Kako se preko zime uglavnom ne putuje puno, živi se od sjećanja ne prethodna putovanja i razgledanja fotografskih albuma. S velikim zadovoljstvom se prisjećam putovanja u Izrael u rujnu 2008. Evo još malo pa će peta godišnjica tog događaja. Povod je bila jedna svadba, i to ne bilo kakva, nego židovska. Jadan moj poznanik, s kojim sam u to vrijeme imao određeni poslovni odnos, je odlučio da se oženi. Već godinama stanuje u Tel Avivu i tamo je upoznao jednu Ruskinju po imenu Svetlana, pa je donio odluku da s njom konačno uplovi u bračne vode. Ja sam bio pozvan i odazvao sam se s velikim zadovoljstvom. Kako se takva prilika ne pojavljuje svaki dan, odlučio sam da od svega napravim pravo putovanje: plan je predviđao 5 noći u Tel Avivu, 2 noći na Mrtvom moru i jednu u Jeruzalemu.

Stigao sam na aerodrom u 3 sata ujutro. Taxi do hotela i zahtjev da mi nađu sobu i za tu noć, iako je gotovo već bila prošla. Znao sam da zrakoplov dolazi jako rano, pa sam planirao da ako mi se bude spavalo mogu otići na plažu i odspavati: tako bih uštedio jednu večer u hotelu. Kada sam stigao, bio sam toliko umoran da mi se moje prethodno razmišljanje činilo kao teški idiotluk. Nakon par odspavanih sati u provizornoj sobi, krenuo sam u grad (hotel je bio na periferiji) slijedeći put uz obalu. I odmah sam se zaljubio u Tel Aviv i u Izrael. Beskonačna pješčana plaža se proteže po cijeloj dužini i dobar dio života Telavivljana (valjda se tako zovu) protječe na njoj. Preko dana se kupa i odmara u hladovini suncobrana, a predvečer i po noći se jede, pije i zabavlja, uvijek uz more.

Jedan dan sam se malo prije sumraka prebacio sa ručnika na plaži u obližnji bar. Uvalio se u sjedalicu, zakopao noge u još topli pjesak i uz čašu dobrog, crnog vina uživao u zalasku sunca, u toplini pjeska, u diskretnoj glazbi koja se širila iz obližnjih zvučnika, u samom postojanju. Jedan od rijetkih trenutaka u mom životu kada držim da sam se približio pojmu nirvane: jednostavno postojati. Nije lako opisati i razjasniti zašto mi se Izrael toliko svidio, ali ja to ovako uobičavam definirati: dobra radijacija. Tko je shvatio je shvatio, a tko nije strpljenje. Uzmite u obzir da mjesto gdje je On odlučio da mu se rodi sin po definiciji ne može biti loše mjesto.

I svadba je bila ugodan i poseban doživljaj. Naći se u društvu gotovo isključivo židova daje mogućnost za nova poznanstva i saznanja. Mladoženja, to jeste moj poznanik, je slomio nogu mjesec dana prije, pa mu je bila u gipsu. To je izazvalo određene probleme u trenutku kada ja nogom, po tradiciji, trebao razbiti čašu. Svi prisutni su se dobro zabavili i nasmijali, ali je njega oblijevao znoj.

Ispunjena ta obveza, uzeo sam autobus i otišao do jednog kibuca na Mrtvom moru, gdje sam prespavao dvije noći. Volim javna prometna sredstva, ali sam u ovom slučaju pogriješio. Ispalo je da se kibuc ne nalazi odmah na obali, nego je udaljen oko 5 kilometara od takozvanog mora. Lijepo su mi prijatelji govorili: uzmi rent-a-car, ali ja tvrdoglav. Za transport sam stopirao, pa sve u svemu nije bio neki poseban problem. Kupanje u Mrtvom moru je specijalna stvar. Nemoguće je plivati jer te voda izbacuje van, pa je jedina stabilna pozicija neka vrsta sjedenja; uzmeš novine i na miru čitaš dok plutaš.

Na putovanju prema Tel Avivu, odakle sam imao avion za povratak, prespavao sam jedno večer u Jeruzalemu. Grad potpuno drukčiji od Tel Aviva (koji je vrlo moderan), tradicijonalan, s puno ortodoksnih židova koje možete vidjeti na svakom koraku, ali i arapa koji u pauzi za ručak zatvaraju dućane i trče u džamiju na molitvu, sa obaveznim tepišićem pod rukom. Atmosfera je neopisiva i treba je doživjeti. Brojni ljudi na ulicama u uniformi i s oružjem u ruci sigurno se mnogima ne bi svidjeli, ali na neki način i oni čine dio folklora ovog grada i čovjek se navikne.

- 12:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.09.2013., ponedjeljak

Talijanski Jadran

Protekli vikend sam proveo u Italiji, kod ljudi koje sam upoznao ove godine na jednom mom putovanju u Africi. Proveli smo pet dana zajedno i rodila se obostrana simpatija. Strahovito su inzistirali da ih posjetim u mjesto gdje žive. Ortona, njihovo prebivalište, se nalazi tridesetak kilometara na jug od Peskare, otprilke preko puta Splita. Kako nikada nisam bio na talijanskoj obali Jadrana, a zaključio sam da gospođa i odlično kuha, odlučio sam se na posjet. Avionom do Peskare, gdje su me sačekali i odveli doma. Lijepa, velika kuća par kilometara van Ortone, par stotina metara kvadratnih, sa ogromnom terasom i divnim pogledom na maslinike, a u dnu se vidi i široka traka mora. Za dvije noći koliko sam kod njih ostao, stavili su mi na raspolaganje prekrasnu sobu sa kupaonom.

Večer kada sam ja došao, stigla im je i kćerka sa zaručnikom, tako da je kuća bila puna i živahna. Svi jako ljubezni i gostoprimljivi. Moj domaćin je pekar, prizemlje kuce je u stvari pekara sa svom opremom, i preko dana spava, a po noći radi. Tako mi je ustupio svoj automobil, jedan Pasat, da bih mogao provesti dan u razgledanju okolice. Prva etapa je bila plaža. Plaže na talijanskom dijelu su pretežno pješčane, a da bi ih zaštitili od erozije mora, na udaljenosti od oko 30 do 50 metara od obale, su konstruirane školjere, nasipi od velikih blokova stijena, neka vrsta plažobrana. 40 metara školjere, 40 metara slobodnih, i tako naizmjenice kilometrima. Voda nije tako bistra kao s naše strane, ali je dosta toplija. Sreo sam puno talijana koji su bili u Hrvatskoj i uvijek su se lijepo izražavali o našem moru, i jedina primjedba je nila da je hladno: sada shvaćam zašto tako misle. Uzmite u obzir da je početak rujna i da je temperatura bila sigurno preko 25 stupnjeva.

Nakon ugodno provedenog poslijepodneva u kupanju, na redu je bio posjet gradu koji se nalazi na brdu iznad gradske luke. Srednjovjekovna koncepcija neumitno ima puno uskih uličica u kojima je problem da se mimoiđu dva pješaka. Na krajnjem istoku grada se nalazi tvrđava u kojoj se tog popodneva događala proslava neke stogodišnjice, nisam točno shvatio kakve. Bilo je prepuno vitezova, neki i na konjima, srednjovjekovnih dama i paževa. Sve to je dalo i dodatni ugođaj starine samom mjestu. Centralni korzo je namjenjen samo pješacima i nakon duže šetnje, a bližio se i sumrak, bilo je vrijeme za mali predah uz koktel. Uz piće je došla i ogromna količina raznih grickalica; sira, komadić pizze, razni slanutci, a uz to i mali tanjur sa salatom od hladne pašte – njam, njam. Za takvu gozbu, cijena od 5 eura mi se činila vrlo niskom, čak i za naše prilike.

Moji domaćini su odlučili da me izvedu na večeru u jedan restoran; po našim mjerilima se više radilo o gostionici. Trabalo je probati lokalni specijalitet o kome su mi puno prepričavali u Africi. Jelo se zove arostičini (arrosticini) i radi se o ražnjićima od kastriranog ovna. Komadići mesa su jako mali, trebaju bar dva – tri za jedan zalogaj, i prilično su prepečeni. Ukus je poseban i jako mi se svidilo. Uz to je posluženo i odlično crno, lokalno vino. Na kraju večere kava (ja sam je jedini preskočio, jer od nje ne spavam) i čašica grape, da bi se sve bolje probavilo. Bilo nas je jedanaest i mislio sam da će račun biti puno veći, ali je na kraju ispalo oko 120 kuna po osobi. Objasnili su mi da je jug Italije osjetno jeftiniji nego sjever.

Dan iza sam imao slobodno jutro i dio popodneva prije poletanja zrakoplova, pa sam to vrijeme iskoristio za još jedno kupanje, ali ovaj puta na plaži od oblutaka i u društvu mog domaćina, koji je, kako je bila nedjelja, imao slobodni dan i nije morao u pekaru prethodne noći. Oprostio sam se od svih na aerodromu i na putu prema kući prelistavao svoje dojmove s ovog kratkog izleta. Lijepa priroda, odlična kuhinja i, ono najvažnije, jako dragi ljudi. Nadam se da ćemo se opet vidjeti, ovaj puta u Hrvatskoj.

Oznake: talijanski Jadran

- 12:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

31.07.2013., srijeda

Dubai

Stigli smo u Dubai s autobusom iz Omana. Kako udaljenost nije velika, oko 400 kilometara, umjesto zrakoplova smo izabrali zemaljsko prijevozno sredstvo koje nam je omogućilo i da promatramo okoliš u toku puta. Uz to ima i jednu drugu prednost, košta svega 6 eura po osobi. Nakon otprilike 7 sati puta, od čega oko 2 sata na granice Ujedinjenih Emirata, smo stigli i zamislite što nas je dočekalo: dvije kapi kiše. Sjeli smo u jedan lokal da nešto pojedemo, uzeli podzemnu željeznicu i stigli u naš hotel oko 5 popodne. 5 zvjezdica, sa bazanom na krovu, spektakularno i relativno jeftino za takav smještaj.

Na recepciji sam uzeo plan grada i ustanovio, poslije će se vidjeti pogrešno, da je jedna od glavnih atrakcija Dubaia, Burj Khalifa, najviša zgrada na svijetu s preko 800 metara, relativno blizu. Ispalo je to oko sat i 20 minuta hoda i moja bolja polovica nije bila previše zadovoljna. Uz to uzmite u obzir da novi dio grada, u kojem smo se nalazili, nije napravljen za pješake; često jednostavno nedostaje pločnik pa se mora hodati po rubu ceste. Meni taj napor nije bio mrzak jer smo prolazili po glavnoj ulici gdje su koncentrirani neboderi, u svim dimenzijama i oblicima, i kako sam po struci građevinar, došla mi je volja da i ja tako nešto isprojektiram. Uz famozni neboder se nalaze i fontane koje plešu i tu smo se uspjeli malo opustiti i zaboraviti svađu izazvanu mojom lošom procjenom udaljenosti. Sam neboder smo posjetili dva dana iza i pogled sa 124. kata, gdje se nalazi rotirajuća panoramska platforma, je impresivan.

Čim stignete u Dubai odmah vam se razjasni naziv grada; potječe od engleskog izraza Do Buy, što bi u slobodnom prijevodu značilo „kupi“. U gradu postoje desetci trgovačkih centara i neki od njih su među najvećima na ovoj kugli zemaljskoj. Potvrdu toga smo imali slijedeći dan. Bio je petak i u muslimanskim zemljama taj dan je puno toga zatvoreno, bar ujutro dok se ne obavi podnevna molitva u đamiji. Tako smo odlučili da uzmemo turistički autobus da bi prokrstarili gradom; udaljenosti su velike i pješčenje nema smisla. Gotovo sve stanice su bile uz komercijalne centre. Jedan je u obliku piramide s temom starog Egipta, u jednome ima skijaška staza, drugi svojim posjetiocima nudi klizalište, a nerjetko ispred ulaza vidite parkirane Ferarije, Rojs Rolsove i slične luksuzne limuzine. Treba privući klijentelu s nečim posebnim, što drugi nemaju, a poslije će ona već nešto kupiti. Mi smo u Dubai Mall-u, naj na svijetu, kupili čokoladu napravljenu s devinim mlijekom. Ako vas put nanese, preporučujem; cijena je oko 6 eura za 70 grama, ali vrijedi probati.

Drugi dan smo razgledali novi dio grada prebacujući se s autobusom. Vidjeli smo famozni hotel sa 7 zvjedica u obliku jedra, gdje je najmanji apartman velik 150 metara kvadratnih, dok je najveći od nekih 750. Pitam se da li u njemu ima i mali moped da bi se čovjek mogao prebaciti iz jedne sobe u drugu. Turistički krug je uključivao i vožnju brodicom po zaljevu koji djeli Dubai na stari i novi dio. Treći dan smo posvetili starom dijelu, koji i nije baš jako star, gdje se nalaze poznati sukovi (tržnice) mirodija i zlata, ali se može naći i sve drugo; odjeća, elektornika, parfemi i sve ono što se može prodati. Želeći definirati Dubai s jednom rječi, moguće je reći da se radi o velikom Disneyland-u. Vrijedi li ga posjetiti? Bez daljnjega, ali je dovoljno jedan puta. Period u kojem smo bili, polovica ožujka, je vrlo dobar jer je toplo, ali još nije stigla sparina koja počinje od travnja.

Oznake: Dubai, oman

- 11:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.