Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/putevi

Marketing

Barcelona

Veći dio putovanja je zasluga moje supruge: nađe jeftini let do neke destinacije i odluči da to vrijedi za jedan kratki boravak od recimo 5 dana. Putevi nas često vode u nepoznato. Tako je bilo i s Barcelonom. Nije mogla odoljeti cijeni od 70 eura za povratnu kartu iz Milana. S druge strane, dosljednost nije jedna od njenih jačih osobina. Preko Interneta je uzela u najam stan po cijeni od 160 eura za noć: skuplje nas je došlo samo jedno spavanje nego let za nas oboje. Pokušala me je uvjeriti kako je to optimalno rješenje jer su hoteli jako skupi. Na kraju i ona nije bila pretjerano zadovoljna s izborom. Ulaz u stan je direktno s ulice. U stanu ne postoje prozori; jedino prirodno svjetlo dolazi kroz staklena ulazna vrata. Isto vrijedi i za ventilaciju, da bi se provjetrile prostorije treba otvoriti vrata. Tako svi oni koji prođu zavire da vide što radiš. Ulica je bila mirna i nije bilo puno onih koji su virili.

U apartmanu se osjećao teški miris sredstava za čišćenje. Očekivali smo da će nestati nakon par dana, ali se to nije dogodilo. Na kraju smo napustili stan bez da smo uspjeli otkriti izvor vonja; to bi bila prava definicija. Mjestu u kojem smo odsjeli bih mogao pronaći i još po neku zamjerku. Vrata od kupaonice se nisu mogla do kraja zatvoriti. Jedan dio zida u dnevnom boravku se ljuštio. Par žarulja je bilo pregoreno i nisu radile. Na stranu prethodno iznesene primjedbe, apartman je bio dosta lijep i funkcionalan. Ikea je zaslužna za najveći dio namještaja i predmeta koji su se unutra nalazili. Pozicija je diskutabilna. Pozitivno je da se nalazi na par stotina metara od stanice metroa i vrlo blizu je i Sagrada familia, glavna turistička atrakcija Barcelone. S druge strane se nalazi na gotovo sat vremena hoda od centra grada, a to znači da i s podzemnom željeznicom treba bar 20 minuta jer treba presjesti.



Odužio sam ovaj uvod. Ne ide mi da vam prepričavam što smo sve vidjeli: posjetili smo sve ono što je za posjetiti. Pet dana je više nego dovoljno ne samo za posjet glavnim znamenitostima, nego i da se počne osjećati sami grad, atmosfera koja u njemu vlada. Propješačili smo sigurno nekih pedesetak kilometara i tako vidjeli veliki dio metropole. Jer se radi o metropoli: Barcelona danas ima 1.600.000 stanovnika i drugi je grad po veličini u Španjolskoj. Šetati u travnju je još uvijek ugodno; vrijeme je lijepo ali ne previše toplo. U ljetnim mjesecima umor bi bio pretjeran. Prolazeći po zabitim ulicama, van utabanih turističkih staza, otkrili smo neke male dragulje grada. Prekrasne trgove s bogatim zelenilom gdje smo našli odlične restorane u kojima se dobro jelo i pilo. Evo jedne preporuke! Vjerojatno ne znate da je tipično piće Barcelone vermut. Dobije se puna čaša, oko 2 decilitra, hladne i vrlo ugodne tekućine koja osvježava.

U nedjelju, drugi dan nakon dolaska, vrijeme je bilo oblačno, a pale su i dvije kapi kiše. Na sreću moglo se proći i s kapom, bez upotrebe kišobrana. Negdje oko 5 popodne smo bili prilično umorni i ja sam odlučio da popijem pivu na glavnom šetalištu. Prepuno turista i lokala njima namijenjenih. Takve lokalne uobičajeno izbjegavamo jer su skupi i loše kvalitete, ali nisam se moga vratiti iz Barcelone i reći prijateljima da nisam popio pivu na Rambli. Uzmem kartu i vidim da pola litre točene pive košta 6,5 eura. Piva od litre ima mali popust: 12 eura, umjesto 13. Naručujem pivu, bez da specificiram koju. Logika mi kaže da je uobičajeno pola litre. Dolazi konobar i nosi onu od litre. Izraz lica i pogled otkrivaju kako mu pokušava smuljati. Deset godina unatrag vjerojatno bih bio i zadovoljan s njegovim izborom, ali budući da sam zašao u mudre godine, ne dam se prevariti. Zovem ga i tražim da mi donese normalnu kriglu. Nije zadovoljan, ali je poslušao. Najskuplja i najgora piva koju sam popio tih dana. Za susjednim stolom dva gosta su ostavila više od pola krigle. Ja sam manje selektivan i popio sam cijelu porciju.



Supruga teška srca priznaje da je umorna i da bi se vratila u sobu. Jedan odmor od sat, dva vremena će nam dobro doći, oboma. Dan je dugačak i noć još duža. Treba ponekad i predahnuti. Uzimamo metro i ja uspijevam promašiti liniju. Pravim extra 6 stanica i jedno dodatno, nepredviđeno presjedanje. Konačno stižemo na našu stanicu. Imamo još 500 metara do boravišta. Supruga se žali da ima problema sa želudcem i da hitno mora u WC. Ja posežem rukom u džep da izvadim ključ... Šok! Nema ključa. Pretražujem po drugim džepovima, po rancu, ali već znam da je to uzaludno. U nekoj prilici, a ne znam gdje i kada, kada sam vadio novčanik ispao mi je ključ. Uz taj novonastali problem, ostaje problem probavnih smetnji moje supruge. Na sreću, na par stotina metara pronalazimo jedan bar. Supruga ulijeće unutra kao raketa; jedva na vrijeme. Ja sjedam i naručujem malu pivu: 1,5 euro. Vlasnik bara je Kinez! Pa neka mi neko nešto kaže protiv žute rase koja će zavladati svijetom. Zovem vlasnika stana i s dubokom isprikom objašnjavam da sam izgubio ključ. Vrlo je ljubezan i kaže da stiže za 30 minuta. Tako je i bilo. Stigao je na motoru. Problem: zaboravio je donijeti rezervni ključ i mora se vratiti doma po njega. Dodatnih pola sata čekanja i konačno odmor u sobi. Ova moja nesmotrenost me je koštala dodatnih 20 eura, ali se nisam žalio. Pošteno je da mi naplati ono što sam mojom krivicom izgubio.

Oprobali smo i gastronomske specijalitete, a doma smo ponijeli i 20 dekagrama famoznog španjolskog pršuta ma skromnoj cijeni od 30 eura. Svinje jedu samo žirove i to košta, pa ako hoćeš da probaš plati! Vidjeli smo i neke čija je cijena 250 eura za kilogram. Vjerujem da su dobri, ali što je pretjerano je pretjerano. Za taj novac jedno afričko pleme se može hraniti mjesec dana.




Post je objavljen 23.04.2018. u 16:16 sati.