Marketing
Stara godina
Čekam da supruga servira ručak. Od jučer su ostale lazanje, što će biti glavo jelo. Danas je napravila francusku salatu, što je za nas neka vrsta tradicije: sprema se samo na današnji dan, zadnji od godine koje sutra više neće biti. Dala mi je da probam: odlična je. Napravljena je s japanskom majonezom koja je tri puta skuplja od obične. Možemo si priuštiti ovakvo razbacivanje para, bar jedno godišnje i to sa zadovoljstvom. Lazanje su ostale od sinoćnje večere i doista su odlične, drukčije nego inače. Lakše, blaže po okusu, ali bez ikakve ograde, odlične! Primijetio sam da s godinama počinjem više cijeniti jela koja nemaju prejaki okus, koja su delikatna. Na primjer, uvijek sam obožavao domaće kobasice koje su obično pune češnjaka. Ima već duže vremena da osjećam da mi teško padaju na želudac. Jučer smo za večeru imali goste. Jedan par s malom curicom koja je ovih dana navršila 9 mjeseci. S njima je bio i njihov pas, koji se zove Kamila. U crvenoj smo zoni, pa je sve jako ograničeno. Policijski sat počinje u 10 uvečer i završava u 5 ujutro. Oni su došli negdje oko 7, i 5 minuta prije policijskog sata su nas napustili. Policija tolerira vrijeme povratka prema vlastitom apartmanu. Tako smo obavili društvene obveze za ovu godinu, a večeras smo doma sami.
Uz francusku, koja je uvijek predjelo, za večeru je predviđena leća; simbolički predstavlja male kovanice i jede se da bi donijela sreću s financijskog gledišta. Uz to ide i pire krumpir i kotekino. Kotekino je posebna vrsta kobasice (možda više sliči na salamu). Kupili smo jedan pravi, koji je napravio naš mesar, a ne one industrijske zamotane u aluminijsku foliju koje je potrebno samo zgrijati u vrućoj vodi. Ovaj zanatski treba za pravo kuhati nekih 90 minuta. Razlika je što kod onih industrijskih osjećaš konzervanse, a kod ovoga okus je pravi, onakav kakav treba biti bez tehnoloških primjesa i kako su ga jeli naši preci (bar se tome nadam, niti mesari nisu uvijek na visini zadatka). Od jučer je ostao i komad odličnog kolača s breskvama. Sve ćemo zaliti s bocom crnog vina, Brunello di Montalcino, jedno od najboljih i najskupljih talijanskih vina, od onih koji se prodaju po normalnim dućanima. Interesira vas koliko košta? Ništa strašno, oko 20 euro. U Italiji već za 5 eura se piju jako dobra vina. U Hrvatskoj možeš samo sanjati da popiješ nešto dobro za 40 kuna. Za ponoć je predviđena i boca pristojnog, pjenušavog vina.
Ja nisam od onih koji bacaju petarde, ali buke sigurno neće nedostajati. Ovdje gdje stanujemo, svake večeri, a ponekada i 2, 3 puta u toku dana, imamo vatromet, bez obzira na doba godine ili blagdane. Pretpostavljam da će večeras rasturati. Vatromet košta, a imam osjećaj da se radi uvijek o istim osobama koji ga organiziraju i nije mi jasno tko ima toliko novaca na bacanje. Jedan prijatelj mi je rekao da se sigurno radi o Napolitancima; i on je sam iz Napulja, pa pretpostavljam da zna o čemu govori. Kaže da oni svaki dan slave nekog sveca, a u tim slučajevima se ne gleda na troškove. Kao da su izašli iz kockarnice, ili su završili igrati u casino online, pa slave veliki dobitak na nekoj slot mašini koji će im promijeniti život.
Ručali smo, popili čašu običnog crnog vina, ono jako dobro smo ostavili za večeras, i izašli van u jednu šetnju. Prije 3 dana je napadalo nekih 20 centimetara snijega. Ceste su brzo očistili, ali na dijelovima pločnika snijeg je ostao, iako bi svi ispred vlastitih zgrada trebali počistiti. U međuvremenu se pretvorio u izrovani led. Tako sam nakon manje od sat vremena hodanja bio fizički iscrpljen. U biti sam bio više mentalno umoran zbog visokog nivoa koncentracije koji svaki korak zahtijeva. Malo nepažnje, zamisliš se o nečemu i noga prokliže, a u mojoj dobi pasti na tur, na hladni i tvrdi led, nije baš najugodnija stvar. Na stranu ovi problemi, obožavam snijeg. Onaj dan kada je padao, proveo sam sigurno pola sata na balkonu i uživao u lepršanju pahulja. Dan nakon tog je izašlo i sunce pa sam napravio par lijepih fotografija. Na balkonu je i bor koji smo okitili za Božić, pa je sve još sugestivnije. Pogotovo je lijepi ugođaj po noći, kada lampice s bora nadopunjuju gradsku rasvjetu.
Ovdje napišem jedno poglavlje pa si uzmem pauzu. Previše sam radio u toku ove 2020., pa ovaj zadnji dan nemam puno volje. Obećao sam si da ću ovdje staviti članak, a ja obećanj poštujem. U toku zadnje, dosta kratke pauze sam pogledao vijesti na televiziji. Ova epidemija izgleda da se ne želi povući. Obavezne maske, policijski sat, zatvaranje barova, restorana i dućana i stvari se ne popravljaju. Daj, kod nas to nije baš nešto posebno čudno jer smo nedisciplinirani, ali gledam Njemačku. I kod njih je ponovo planulo, a to me doista iznenađuje. Koji puta mi prođe kroz glavu da to sve netko regulira, da potpiruje virus ako ovaj počinje biti manje prisutan. Dođe mi i ideja tko bi to mogao biti, ali ostavimo to za neki drugi put.
Post je objavljen 31.12.2020. u 19:25 sati.