Pregled posta

Putovanje u Indiju

Ovo je najduže i najskuplje putovanje koje smo do sada poduzeli. Do prije samo par godina supruga i ja smo imali isti osjećaj prema Indiji: iz nekog čudnog razloga nije privlačila niti nju niti mene. Onda se nešto promijenilo, nisam siguran što. Možda je neka prijateljice od moje drage ispričala kakvu privlačnu priču o indijskom potkontinentu, ili nešto slično, i supruga je odlučila da tamo trebamo u posjetu. Ova godina za nas oboje je na neki način jubilarna po više raznih aspekata, pa se je odlučilo da se tamo provedu 3 tjedna. Morao sam unaprijed informirati mog šefa i tražiti dozvolu za tako dugački godišnji odmor u proljeće, kada je najviše posla. Sve sam mu to servirao kako treba, s puno takta, i dobio sam dozvolu. Sve se je to događalo negdje početkom jeseni prošle godine. Kada smo utvrdili osnovni plan, moja drugarica se je bacila na razrađivanje detalja.

Ona već dugo godina ima dosta interesantan hobi: gađa s lukom i strijelom. U grupi s njom je i jedna gospođa naših godina koja ima jednu malu turističku agenciju i koja je uz ostalo, ma vidi molim te, specijalizirana za putovanja u Indiju. I sama je tamo bila desetak puta i ima odlične veze s lokalnim turističkim agencijama. Trebalo je utvrditi plan putovanja. Krenuli smo s jednim od standardnih tura po Radžastanu, koji je na kraju supruga jako modificirali. Skratili smo put po Radžastanu i dodali 2 druga grada "koji se ne mogu ne posjetiti ako ideš u Indiju", kako je rekla jedna njena poznanica. Bilo je povuci, potegni, jer se neke transportne veze nisu uspijevale složiti. Da bi se sve to vidjelo, trebalo je uzeti i nekoliko lokalnih avionskih letova, ali se ne leti na svim dionicama svaki dan. Na kraju je sve, to jest pripreme, trajalo gotovo 3 mjeseca. Vremena je bilo dovoljno na raspolaganju pa su obje strane, moja supruga i njena prijateljica iz turističke agencije, prilično rastegle stvar. Na kraju ovog tura, predviđen je i pravi odmor na moru, gdje ćemo proslaviti našu godišnjicu braka. Cijeli tjedan na jednom otoku čije obale zapljuskuje Indijski ocean.



Na putovanje smo krenuli 23. ožujka i doma smo se vratili 11. travnja, ove, 2019. godine. Promijenili smo 9 zrakoplova, jedan vlak, 2 trajekta i napravili par tisuća kilometara u osobnom vozilu. Na prvi pogled prilično zahtjevno, ali bez ikakvog forsiranja. Sve je bilo opušteno, svaki dan smo imali na raspolaganju i slobodnog vremena za nešto što smo mi željeli, van službenog programa. Ujutro bi se nakon doručka uputili u razgledanje grada gdje smo prenoćili, u pratnji lokalnog vodiča, ili bi krenuli prema našoj sljedećoj meti. Kako smo se pomicali sa zapada prema istoku, tako su se dani skraćivali. Zanimljivo je da je cijela Indija u jednoj jedinoj vremenskoj zoni, iako bi zemljopisno gledajući trebala imati dvije zone. To utječe na činjenicu da se dan na izgled skraćuje idući na istok; u stvari je dan iste dužine, samo se prije svanjuje i prije zalazi sunce. Puno ljudi ide u Indiju da bi posjetili mjesta poznatih spiritualnih učitelja. Netko je rekao da ljudi idu tamo gdje su prije bili učitelji, a ne tamo gdje su sada. Drugim riječima, dok jedan od njih postane famozan u svijetu, stigne mu i kraj života i ljudi samo posjećuju mjesto gdje je podučavao, a ne uspijevaju pohađati njegove lekcije. Mi smo ovaj aspekt ostavili van našeg programa putovanja.



Zbog zrakoplovne veze prema otoku na kojem ćemo provesti neku vrstu medenog mjeseca, morali smo na kraju tura stići u Kalkutu (sada se zove Kolkata). Stigli smo u rano popodne i imali smo i vremena da bar na kratko posjetimo grad. Naš hotel je bio puno van centra, blizu zrakoplovne luke s koje ćemo sutradan krenuti vrlo rano ujutro (zbog toga su nas smjestili u blizini), pa bi već sam prijevoz do centra dugo trajao. Uz to vani je bila velika sparina (hladnije nego u Radžastanu, ali puno vlažnije i u stvari neugodnije), pa smo odlučili ostati u našem prenoćištu. Šalili smo se da smo se malo odmorili da se pripremimo za odmor koji ćemo imati sljedećih 7 dana.



Kristalno čisto more, plaža s bijelim pijeskom široka nekih 30 metara i dugačka oko kilometar i pol, a u pozadini džungla. To je mjesto gdje ćemo provesti narednih tjedan dana. Uski puteljak, dugačak oko 200 metara, vodi do naše kućice koja se nalazi u samoj džungli. Konstrukcija je od drveta, zidovi ili bolje rečeno stijenke od isprepletene trske i krov je pokriven palminim lišćem. U toku našeg boravka na otoku, kiša nije niti jednom pala pa nismo uspjeli testirati da li krov propušta vodu. Kućica je podignuta nekih metar od tla, na drvenim stupovima, da ne bi ulazile životinje i insekti. Na temeljima, gdje su učvršćeni stupovi formirano je malo udubljenje gdje svaki dan osoblje uspe vodu, preko koje ne mogu mravi i ostale životinjice. U kućici su sve komotnosti koji bi jedan turista očekivao, ili gotovo sve. Na prvom mjestu je air-condition; uzimajući u obzir veliku sparinu, bilo bi vrlo neugodno spavati bez njega. Jedno večer smo probali, ali nakon što sam se počeo znojiti u krevetu, digao sam se i upalio hlađenje. Tu je i mini bar s pivom, što je na cijeni, iako u kompleksu postoji i pravi bar (onaj u sobi je bio nešto jeftiniji jer nema posluge). Nema televizora (koga briga, ionako ne razumijem indijski), niti wi-fi. Ni ovo zadnje me ne uzbuđuje jer nemam mobitel. Supruga je više vezana za ovaj aspekt, ali je Internet veza na raspolaganju u zoni recepcije, pa je i to riješeno.