| < | ožujak, 2017 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Listopad 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Prosinac 2021 (1)
Lipanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Svibanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Ožujak 2017 (1)
Rujan 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
U prolazu
Casino igre online
Kockarnice
Vicevi
Putevi
Zanzibar u srcu
- 16:10 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Krenuli smo s milanskog aerodroma Malpensa (u prijevodu bi se zvao Lošemisli) u 10 navečer. Bio je dan žena. Stigli smo u Stone Town, glavni i jedini grad na otoku, u 8 i pol ujutro. Istu zrakoplovnu liniju smo koristili prije 10 godina, kada smo išli na safari u Keniju. Nakon što smo, tada, sletjeli u Zanzibar, putnici kojima je to bilo odredište su se iskrcali i ukrcali su se oni koji su se trebali vratiti u Milano. Zrakopolov je proslijedio za Mombasu (Kenija) i tamo stigao za nekih pola sata. Tom prilikom smo se tamo iskrcali. Ovaj puta se sve bilo isto osim što smo u Mombasi čekali sat i pol u aerodoromskoj zgradi da bi se letjelici očistila i nakon toga smo proslijedili za Milano. Hajde da se vratimo na temu, to jeste u sadašnjost. Na ulasku u Tanzaniju, Zanzibar je dio te istočnoafričke države, se plaća ulazna viza: 50 dolara po osobi. U Africi smo, ali traže kreditnu karticu, a ja sam želio platiti gotovinom (ne volim ostavljati tragove iza sebe i riskirati da mi neko uzme podatke kartice). Na kraju su oni pobjedili. Zatim su me uslikali, uzeli otiske prstiju i stavili vizu u putovnicu. Potrošio sam nekih sat vremena za ulazne formalnosti. Na povratku će biti malo gore. I za izlazak se plaća, ali ovaj puta s popustom: 49 dolara po osobi. Boravak na ovom otoku je prilično jeftin, ali za jedan par treba predvidjeti fiksni trošak za vize od 200 dolara, što supruzi i meni nije baš bilo najdraže. Ako se čovjek malo stisne, to je iznos koji je dovoljan da bi se tamo provelo 5 dana, pokrivši sve troškove Naše odredište je bilo krajnji sjever otoka gdje su najljepše pješčane plaže. Čekao nas je vozač iz strukture u koju smo išli (30 eura). Nakon sat vremena, malo iza 10 ujutro smo bili na cilju. Pred nama je bio cijeli dan. Zaboravih spomenuti da je vremenska razlika samo dva sata i praktično se ne osjeća; kada je kod nas na snazi legalno, ljetno vrijeme, razlika se povećava na 3 sata. Oni ne mjenjaju vrijeme jer je u toku čitave godine dužina dana, zahvaljujući činjenici da se nalaze na 5 stupnjeva ispod ekvatora, dosta ujednačena. U hladu terase bara sačekali smo da se spremi naša soba koja se nalazila u jednoj kući preko puta bara. Sve na plaži, 30 metara od mora. Prva operacija, skidanje cipela i zavrtanje hlača. Ne samo da je bilo jako vruće, sigurno preko 33 stupnja, nego je i vlaga bila na nezavidno visokom nivou. Nije još bilo podne, ali sam si priuštio jednu pivu.  U podne je soba bila spremna. Biti će naš dom u narednih pet dana. Dva bračna kreveta, minimalni namještaj i pristojna kupaonica. Jedan ventilator na stropu i jedan stojeći će biti vrlo značajni u toku dolazećih noći; bez njih bi bilo gotovo nemoguće spavati. Oblačenje kupaćih kostima i pravac more. Super! Bar 27 stupnjeva, ako nije i 29. Plaža je pješćana i dovoljno je ući u more dvadesetak metara da bi se moglo plivati. Ono što se posebno dopada, pogotovo mojoj supruzi, jeste azurna boja mora. Uz to bijela plaža i kristalno čisto plavo nebo. Idealan ambijent za dobre fotografije. Dnevno smo provodili nekih par sati na plaži ispred sobe dok smo ostatak dana šetali po plaži, obrokovali u raznim, mnogobrojnim restoranima i ponekad popili koju ekstra pivu van obroka. Na južnom dijelu plaže, na nekih 30 minuta hoda, se nalaze turistički kompleksi u kojima je većina turista. Praktično niti ne koriste more, nego se kupaju u bazenima. Otužno! Nalaze se u Africi a praktično je niti ne osjete. Naš smještaj se nalazi na rubu sela, tako da smo u neposrednom kontaktu s njima. Uživanje je gledati malu djecu iz sela kako se igraju i nadvikuju u moru. Oko pet poslijepodne, kada sunce malo popusti, plaža se ispuni s lokalnim nogometnim momčadima; svakih 100 metara se igra jedna zasebna utakmica. U ponekoj momčadi se može pronaći i poneki bjelac, turista, koji se pridružio nogometnoj utakmici. Sve vrvi od živosti i radosti. Zanimljiv je ovdje i jedan drugi aspekt: može se vidjeti i puno bijelih djevojaka u prilično prisnom društvu s obojenim momcima iz sela. Vidjeti suprotnu kombinaciju, crnu curu s bijelim dečkom je praktično nemoguće; Zanzibar ima ogromnu većinu muslimanskog stanovništva. Pa neka kažu sa smo samo mi muškarci oni koji prakticiraju određene vrste turizma.  Na nekih 10 minuta hoda od našeg staništa (kako se čovjek brzo odomaći kada je negdje dobro) se nalazi prirodni bazen s kornjačama. Kornjače često završe u mrežama ribara i nekada su završavale i na njihovim stolovima (bolje su sa rižom nego s krumpirom, tako su mi rekli). Kako ih je sve manje i prijeti im istrijebljenje, jedna dobrotvorna organizacija je otvorila ovaj akvarij da bi spasila kornjače. Za svaku kornjaču koju donesi, ribolovci dobiju malu novčani naknadu, a kako je novac rjeđa stvar nego hrana, sve skupa dobro funkcionira. Di bi isplatili troškove otkupa i održavanja (male kornjače ostanu tamo na neko vrijeme dok ne odrastu i mogu se vratiti samostalnom životu u moru), naplaćuju posjetiocima kupanje s ovim morskim životinjama. Mislim da je zadovoljstvo obostrano.  Drugi dan našeg boravka smo bili na jedinom izletu. Cilj je bio jedan mali otočić na kojem se nalazi restoran The Rock. Slika ove prirodne ljepote obogaćene sa strane čovjeka je prisutna u glavama puno ljudi jer je vrlo proširena na internetu, a često se vidi i na televiziji. Ono što doista vrijedi i što nas je zanimalo je sama panorama, ali već kada smo bili tamo nije nam bilo krivo ni oprobati kuhinju restorana koji okupira malu površinu otočića. Cijena nije bila baš zanzibarska, ali je kulinarski doživljaj bio na visini.  Zadnja dva dana smo proveli u Stone Town-u. To je jako pojednostavilo odlazak u zračnu luku na povratku (nalazi se na 15 minuta vožnje od centra grada), a i sam grad vrijedi pogledati. Ovaj puta smo optirali za malo luksuzniji smještaj u hotelu koji se nalazi u jednoj povijesnoj, ali renoviranoj građevini. Osjećali smo se kao sultani i nije nam bilo žao kojeg ekstra eura koji smo potrošili. Grad je tipičan za centralnu Afriku. Uz većinu oronulih zgrada u jako lošem stanju, pronađe se pokoja obnovljena koja privlači pažnju svojim stilom. U pojedinim dijelovima grada su prisutne i nove građevine. Moderna arhitektura često odudara od povijesnog ambijenta. Na kraju, ako volite Afriku i njene stanovnike (za crnogorce kažu da su to oni afrikanci koji su protjerani jer su previše radili), ako vam nije mrsko znojiti se (to morate uzeti u obzir), ako vam se dopadaju novi mirisi i okusi, i u slučaju da vam je novčanik prilično tanak (ali ne potpuno prazan), mogu vam od srca preporučiti Zanzibar. |
