< prosinac, 2021 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Ožujak 2022 (1)
Prosinac 2021 (1)
Lipanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Svibanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Ožujak 2017 (1)
Rujan 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)

U prolazu
Casino igre online
Kockarnice
Vicevi


Putevi
13.12.2021., ponedjeljak
Gdje nas vode putevi

Gdje nas vode putevi? Hamlet bi to parafrazirao u stići ili ne stići, pitanje je sada. Ja bih na to dodao i upit kako? Putevi i danas postoje, isti kao i oni od pretprošle godine, jedini je problem što ih je teže prijeći, jer su manje prohodni i imaju više zapreka. Sve to mislim doslovno kako je napisano, ali i u određenom prenesenom značenju. Evom ja sjednem i počnem pisati, a žena me zove da joj pomognem. Dragi – kaže ona – hajde mi donesi male ljestve iz spavaće sobe; hoću da operem prozore u dnevnom boravku. Ja se mislim kako sam i ja u tom dnevnom boravku i kako je za pranje prozora potrebno otvoriti prozore; puno su prljaviji izvana nego iznutra. Vani je hladno, prema tome ja ću se smrznuti. Rekao bi čovjek da ovo iz mene govori Kant, njemački (mora sam provjeriti, jer nisam bio siguran da nije Francuz) filozof iz osamnaestog stoljeća. Prethodna izjava bi bio moj odgovor na izreku mislim, dakle jesam. Danas sam baš nešto intelektualno inspiriran; dolaze mi spontano, same od sebe. Kako je otvorila prozor ja sam počeo da kišem. Mene kada uhvati, teško prestaje: bar dvadesetak puta proizvedem onaj praskavi zvuk. Morao sam ići da promijenim maramicu. Nakon dvadesetak korištenja postala je previše mokra, prema tome nekorisna: više je razmazivala nego sušila.

Već ste shvatili da danas nema ništa od fizičkog putovanja. Nije baš da uopće ne putujem. Pretežno obitavam u dnevnoj sobi, ali često prošetam i do kupaonice. U kuhinju rijetko zalazim jer objedujemo u dnevnom boravku. Noć pretežno provodim u spavaćoj, s po koji puta u toku noći skočim i do kupaonice (znate kako je, tu su već i godine...). Ne želim da izigravam patnika, pa moram priznati ponekad izađem i iz stana. Žena je zaboravila da nešto kupim, pa skočim do samoposluge. Kada sam već tu, u blizini je i jedan kafić pa svratim na pivu. Kada se vratim doma, prvo pitanje je uvijek: pa gdje si do sada bio. Znaš draga da je bila velika gužva. Kako gužva? Kada sam ja bila prije pola sata nije bilo nikoga. Naučim lekciju, pa sljedeći put govorim da im se pokvarila blagajna, da je neko nešto ukrao pa su sve pretraživali na izlazu. Ma ne, ovaj puta je u samoposluzi sve išlo lišo, ali sam na izlazu sreo Marinka. Kako koji Marinko? Moj prijatelj iz osnovne škole, onaj s kojim sam zajedno išao u izviđače. Ma da taj! Inzistirao je da me počasti kavom pa smo se malo zadržali. Vidim da ovo usporenje života koje su nam nametnuli, izaziva u meni određeni porast kreativnosti; postajem pravi generator isprika. Primijetio sam da su one apsurdnije bolje prihvaćene od onih normalnijih.



To je valjda karakteristika ovog vremena. Što više izvaljuješ, izgleda vjerodostojnije. Ipak, tu postoji jedno pravilo koje treba poštovati: da bi bilo doista vjerodostojno moraš to izvaliti puno puta. Neka vrsta mantre: ako čuješ stvar deset puta, to postaje činjenica. Neka vrsta religije. Tu se javlja dodatni problem: gluhi telefon. Jedan kaže, a drugi to ponovi. Nisam još proveo naučno istraživanje da li je promjena u mantri slučajna, neka vrsta evolutivne mutacije, ili je namjeran. Ma aj, ja ću povećati broj pa će stvar zvučati još strašnije. Evo, stigli smo do koncepta: ljude treba uplašiti da bi poslušali i vjerovali u ono što kažeš. Rađa mi se jedna ideja u vezi s tim. Moram pogledati u rječnik da vidim da li je ispravna. Provjerena, naravno online. Na dva domaća rječnika, hrvatska, na jednom englesko i jednom talijanskom. Svi su prvi u pretrazi, prema tome su oni službeni. Vidi molim te, svi se slažu oko definicije. Ja ću to okrenuti malo unatrag: izazivanje straha kod drugih ljudi, odnosno izazivanje terora u njihovim glavama, bilo na materijalni ili verbalni način, se zove terorizam! Potvrđena je moja hipoteza. Naši političari i naša medijska sredstva su službeno, prema ovim rječnicima, teroristi. Izazivači terora.

Na početku ovog pandemijskog perioda je bilo malo drukčije. Svi su nešto trubili i često smo slušali kakofoniju. Jedan kaže jedno, a drugi pobija njegovo izlaganje i iznosi svoju viziju problema. Ta kakofonija nije jako dugo trajala jer su naši vrli političari zaključili a će stanovništvo tako izgubiti sluh i neće dobro čuti ono što im se naredi. Zato su zatražili od svih onih koji imaju pristup medijskim sredstvima da nauče puhati u trubu na pravilan način. Tako smo došli do ove ujednačene i harmonične melodije: svi sviraju iste akorde. Ako neko pogriješi, jednostavno mu skinu pisak s trube i njegov koncert je završen. Kada su se neki žalili na to rekli su im, da ih ne uvrijede, da su svi trubači jednaki, ali su neki od njih jednakiji od drugih (Orwell, Životinjska farma). Za kraju, da bi se jednog dana sjetili da se je nekada davno, prije 2020. godine, moglo slobodno putovati, evo jedna fotografija s mog zadnjeg putovanja u Portugal.
- 17:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.