| < | listopad, 2022 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Listopad 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Prosinac 2021 (1)
Lipanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Svibanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Ožujak 2017 (1)
Rujan 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
U prolazu
Casino igre online
Kockarnice
Vicevi
Putevi
Turska
- 13:27 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Prošle godine u razgovoru sa prijateljima, isto tako apasioniranim putnicima kao što sam i ja, se odlučilo da se organizira jedno zajedničko putovanje po sistemu sam svoj majstor, to jeste bez uplitanja turističke agencije. Na kraju dugotrajne razmjene mišljena i dugih pregovora stvorila se grupa od pet osoba i odlučeno je da se ide u Tursku. Kupljene su avionske karte i rezerviran je hotel za prve dvije noći u Istambulu, a sve ostalo je ostavljeno improvizaciji na licu mjesta. Želja nam je bila da istražimo istočni dio Turske, koji je gotovo nepoznat za masovne turiste, a od poznatih ciljeva odlučili smo da uključimo i Cappadocia-u. Dogovoren je i termin putovanja; zadnja dva tjedna u lipnju. Naše putovanje je počelo i završilo u Istambulu, gradu s velikim povijesnim značenjem za našu, a i europsku povijest. Grad je doista ogroman i izgleda dosta moderno, što me je u prvom trenutku lagano razočaralo, jer mi se sviđa vidjeti nešto slikovitije, što ne viđam svaki dan. Šetajući naokolo uspijeli smo pronaći i dijelove grada koje sliče na ono što u našim glavama predstavlja život u Turskoj, uske, prenapučene uličice, žene koje sjede po rubovima pločnika i čakulaju (bosanci bi rekli da divane), bezbroj djece koja jure gore dole, brdo otpadaka od prehrambenih proizvoda na sve strane. Istambul je bez daljnjega europski grad što potvrđuju i cijene koje su relativno visoke. Ono što nas je doista šokiralo je bila cijena benzina; više od 2 eura za litru.  Treći dan smo uzeli zrakoplov koji nas je odveo na drugu stranu Turske, u grad Van koji se nalazi na istoimenom jezeru. Glavna znamenitost je jedna crkva na malom otoku u sred jezera, jedno od bitnih mjesta za razvoj i širenje kršćanstva sa njegovih prvih početaka. Druga famozna stvar je vrsta autohtone mačke koja tamo živi i koja ima dvije posebnosti: da roni i tako lovi ribu (normalne mačke ne vole vodu) i da ima dva oka razne boje. Tamo je na žalost uspijeli tamo vidjeti, ali zadnji dan prije povratka smo u jednom pothodniku Istambula sreli jednog čovjeka koji je u kartonskoj kutiji imao jednu. Bili smo beskrajno sretni zbog te slučajnosti.  U Vanu smo iznajmili auto (otprilike 100 eura na dan, sa neograničenom kilometražom) i uputili se na sjever, prema iranskoj granici, u gradić zvano Dogubayazit, u podnožju planine Ararat. Mjesto koje doziva mitske priče o potopu svijeta, ali i gdje sam vidio najviše tenkova. Radi se o zoni gdje žive Kurdi i turske vlasti se ne odnose baš najbolje prema njima. U razgovoru sa jednim Kurdom sam imao prilike da se osvjedočim koliko je njihov način razmišljanja drukčiji od našega: moji argumenti protiv terorizma su bili potpuno odbačeni sa njegove strane jer su njihove vrijednosti jako različite od naših. Mi smo postali individualisti, dok su kod njih kolektiv i domovina još uvijek ispred svega drugoga. Nije uspio promijeniti moje mišljenje, kao uostalom ni ja njegovo, ali sam bar bolje shvatio neke stvari. Takva kulturna razmjena je jedna od najljepših stvari koja se može donijeti sa putovanja.  Slijedećih dana smo nastavili prema sjeveru, zastavljajući se u raznim gradovima i razgledajući lokalne ljepote, a mogu vam reći da ih ima puno. Došli smo tako do Trabzon-a, na Crnom moru, gdje smo ostavili iznajmljeni auto i autobusom krenuli prema Cappadocia-i. Izuzetno zanimljivo područje sa geološke točke, gdje su stanovnici iskoristili geološke formacije da bi u njima iskopali svoje nastambe; u jednom od takvih, takozvanih vilenjačkih dimnjaka smo i spavali – mnogi od njih su naime pretvoreni u hotele. Nismo propustili ni let u balonu (oko 90 eura po osobi), uz prve zrake jutarnjeg sunca, sa fantastičnim pogled na cijelu pokrajinu. Avion smo se vratili u Istambul, prespavali i vratili se našim domovima, zadovoljni, puni impresija i nestrpljivi da na kompjuteru pogledamo bezbrojne fotografije koje će nas još dugo podsjećati na ovo putovanje. |
