Marketing
Amerika je zemlja daleka
Ponekada ukradem ponešto, ovaj put jedan stih od muzičke grupe Aerodrom koji sam iskoristio za naslov. Prošli mjesec sam bio tamo pa je moja dužnost da to i opišem. Kako je uobičajena postava postala dosadna, odlučio sam da iznesem poneke utiske o ovaj zemlji koji su mi se najdublje utisnuli u toku dvotjednog boravaka. Počet ću od kraja. Imao sam rent-a-car s kojim sam se vratio u zrakoplovnu luku od koji je sve počelo, a tu će i završiti. Stigao sam na vrijeme, bez posebnih problema, ostavi auto i obavio check-in. Zatim sigurnosna kontrola i provjera putovnica. Sve glatko, a ja zadovoljan: do polijetanja ima još dobra dva sata, pa ću negdje sjesti naručiti cugu i uživati. Prvo sam došao do gatea odakle treba krenuti moj zrakoplov. Prolazim pored barova, restorana i gledam; sve mi je nešto neobično. Svi imaju stolice i stolove, a na svim stolovima tablet, ali ne samo jedan; koliko stolica toliko i tableta.
Kada sam na kraju odabrao moj bar, koji je imao i odjel koji je izgledao kao prava pivnica, sjednem za šank. Već sam prije pomislio da su tableti tu da bi se naručilo. Pogledam jedan i pokušam shvatiti kako funkcionira. Očekujem da vidim neki izbornik, da naručim ono što bih htio, jedno hladno točeno, ali... ne funkcionira baš kako ja mislim. Tablet ti pokaže QR kod koji ti trebaš snimiti sa svojim smartphoneom i preko njega naručiš što hoćeš. Da bi platio, treba ti kreditna kartica. Kraj svakog tableta mali uređajčić gdje je provučeš da bi platio ono što si naručio. Bio sam ljut kao pas, kako bi se to nekada bilo reklo. Nekada bi stao za šank, naručio što želiš i platio s gotovinom. E ne može više. U modernim, naprednim zemljama da bi nešto popio moraš imati mobitel i kreditnu karticu. Već sam bio odustao, ali me je želja za osvježenjem potakla da nađem rješenje. Našao sam jedan šank sa živom šankericom i rekao joj što bih htio. Ona mi je počela objašnjavati proceduru. Ja sam joj pružio moj mobitele i umiljato joj se nasmiješio. On je sva obavila, a ja sam samo provukao karticu. Evo moje točene od jedne pinte, oko pola litre. Dobra je. Zatim sam pogledao račun: 15 dolara. Bez komentara.
I tako smo došli do osnovnog dojma koji sam stekao o Americi, to jeste Sjedinjenim Američkim Državama, ili ako hoćete može i United States of America. Tamo je sve skupo. Il gotovo sve. Da počnem od jedine jeftine stvari: benzin. Napravio sam nekih tisuću i nešto milja s autom i potrošio oko 800 kuna. To kod nas ne postoji; praktično je u pola cijene. Druga tekućina, koju sam nešto češće kupovao, je piva. Ona na aerodromu je bila izuzetno skupa, što nije ni čudno jer su i u Europi cijene na poletištima jako visoke. Najjeftinije što sam uspio popiti, jedna mala Stella u boci, je koštala 7 dolara, a inače je cijena od 8 do 10 njihovih novčanih jedinica. Kod nas su pijanci pretežno siromašne osobe, a tamo moraš biti bogatun da bi se dobro nalio. Ni u dućanu nije puno jeftinije, oko 3 dolara malo obično pivo. Ona malo finija idu i do 6 dolara. Ni restorani nisu baš jeftini, a isto vrijedi i za motele i hotele, robu i sve ono što se prodaje.
Sama zemlja i ono što sam vidio mi se je prilično dopalo, uključujući tu i stanovnike. Ono malo njih s kojima sam imao kontakt, su bili natprosječno ljubazni i na raspolaganju za pomoći jadnom turistu koji se ne snalazi najbolje s engleskim, a američki mu je još gori. Engleze dosta dobro razumijem, ali Amerikanci imaju vrlo čudan izgovor i često mi se događalo da nisam razumio niti najjednostavnije rečenice. Na kraju bih shvatio jer su strpljivo ponavljali par puta ono što su imali reći. Proputovao sam mali dio države na njenom sjeveroistoku. Prepuno je šuma i sve je zelenilo. Voziti po autoputu kod njih je prilično odmarajuće. Tome doprinosi i ograničenje brzine; najviše se može ići 65 milja ili 105 kilometara na sat. Uzeo sam pristojan auto, jako stabilan i često mi se je činilo da stojim na mjestu. Ima i onih koji jurcaju, ali ja sam bio discipliniran jer sam čuo da su im kazne za prekoračenje brzine jako visoke. Meni je ionako ovo putovanje bilo preskupo, pa nisam želio da dodatno pogoršam moju novčanu situaciju.
Putovao sam po malo, često se zaustavljajući u malim mjestima da bih doživio i ono drukčiju Ameriku. Velegradi su interesantni, ima se i što vidjeti, ali je velika gužva, puno ljudi, puno automobila i previše svega. Mala mjestašca su opuštajuća. Tamo još uvijek postoje mjesta gdje možeš normalno naručiti cugu i platiti u kešu. Posebno mi se dopadaju njihove kućice, puno drukčije od onoga kako se kod nas gradi. Izgledaju mi bajkovito, a tom utisku doprinosi i činjenica da su gotovo uvijek okružene šumom i bogatom vegetacijom. U svakom slučaju je puno drukčije nego putovati po Europi. Eto, par utisaka ispričanih na moj, nadajmo se zabavan način. Nije mi išlo da pišem dnevnik, gdje sam bio, što sam vidio, s kim sam pričao i o čemu. Nadam se da će ovih par fotografija popraviti ili nadopuniti opći dojam ove stranice.
Post je objavljen 14.10.2022. u 17:57 sati.