Marketing
Japan – neki drugi svijet
Početkom 11. mjeseca sam proveo 12 dana putujući po Japanu. Organizirano putovanje s vodičem i 8 sudionika. Vrijeme je bilo super; sunce i prosječna temperatura od nekih 20 stupnjeva. Više je sličilo na početak nego na kraj jeseni. Uzevši u obzir da je Japan dosta južnije od nas, to u stvari i nije nikakvo iznenađenje. Nalazi se otprilike na visini Cipra. Kažu da su dva najbolja perioda za posjet početak proljeća i kraj jeseni. Po ljeti je izuzetno vruće i vlažno s puno kiše. Opisati gdje smo sve bili i što smo sve vidjeli mi se čini dosadno. Ništa posebno me nije dojmilo. Ono što mi je ostavilo utisak je atmosfera, ljudi i neke navike i običaji koji su različiti od naših, a ponekad i kontradiktorni među sobom, barem na izgled. Počnimo od čistoće ulica.
Ne želim reći da nema niti malo smeća po ulicama, ali smo vrlo blizu granice apsolutne čistoće. Tome je naizgled u kontradikciji činjenica da na ulicama ne postoje koševi za smeće. Jedini izuzetak su peroni na kojima se zaustavljaju vlakovi, gdje se mogu naći kontejneri za otpad; u samim vlakovima ne postoji uobičajeni sandučić za tu svrhu. Objašnjenje je u visokoj svijesti Japanaca. Nose sa sobom doma sve ono što je za baciti. I mi smo se tome prilagodili, pa su na kraju dana koševi u hotelskim sobama bili uvijek punu; u toku dana smo otpatke nosili u rancima, zajedno s ostalim potrepštinama.
Doprinos općoj čistoći jeste i zabrana pušenja na ulici. Zabrane su istaknute na vrlo vidljiv način i naročito u zonama s gustim pješačkim prometom. Koliko su nam objasnili, mjera je donesena više zbog zaštite pješaka, da se međusobno ne opeku s cigaretama, nego zbog čistoće, ali je i ona na tome dobro zaradila. Tu i tamo se može pronaći po neka zona za pušače, ali su prilično rijetke. Da budem iskren, ovog pravila se nisam baš u potpunosti pridržavao. Nakon podužeg hodanja i razgledanja znamenitosti uđete u neki bar ili restoran da se odmorite, nešto pojedete i popijete pivu, kad tamo... U većini lokala pušenje je dozvoljeno. Jedan par koji je putovao s nama nam je ispričao kako su ušli u jedan restoran i bili upitani da li žele stol gdje se može pušiti, ili onaj za nepušače. Izabrali su ovaj drugi jer nitko od njih ne uvlači da se ne bi ugasilo. Za susjednim stolom, bez ikakve pregrade ili neke vrste lokalne ventilacije sjedili su 4 pušača koji su dimili kao iz lokomotive.
Stvar koja me se je prilično dojmila jesu WC školjke. U svim hotelima gdje smo odsjeli i u najvećem dijelu ugostiteljskih objekata, u funkciji su tehnološke školjke. Neke od osnovnih funkcija su grijanje daske i ispiranje intimnih dijelova s mlazom. Toplina sjedišta se može regulirati, a isto tak i mlaz vode koji dolazi odozdol: regulacija topline i snage mlaza, te nagiba ventila iz kojih voda izlazi. Na nekim je bilo i dodatnih funkcija, ali ih nisam sve uspio isprobati. Javni zahodi su jako rašireni, za razliku od europskih gradovi odakle su gotovo nestali. Tamo je sve kako bi čovjek iz naših krajeva i očekivao. U jednoj zgradi sam uspio vidjeti i tradicionalni japanski zahod, ali mi nije potpuno jasno kako se koristi. Možda iz priložene slike vi uspijete to shvatiti. Još jedna zanimljivost: puhanje nosa u maramicu se smatra izuzetno nepristojnim. Pa kako oni to rješavaju, na primjer u restoranu? Ušmrkavaju, i to prilično glasno. Kod nas bi to bilo jako loše viđeno.
Još jedna od zanimljivosti jeste da su pločnici prisutni samo na glavnim ulicama. U onim sporednim, na rubu ceste je označen bijelom trakom prostor za pješake, u razini sa samom ulicom. Šetajući parkovima, razgledajući izloge, švrljajući među policama marketa i gledajući poslužena jela po restoranima, došao sam do zaključka da je njihov estetski nivo na puno većoj razini od našega. Pazi se na svaki detalj. Kada ti pakiraju neku stvar koju si kupio postaješ nervozan jer to dugo traje, ali je rezultat na kraju besprijekoran. U kontrastu s time je užasna mreža električnih kablova koja se isprepleće iznad ulica i stvara strukturu koja nalikuje na paukovu mrežu. Kod nas je to sve ispod zemlje i ne vidi se. Oni preferiraju ovakav način jer je popravak puno lakši i brži zbog jednostavnog pristupa.
Uslužnost i ljubaznost Japanaca se na glasu. Kada vam vraćaju novac to uvijek rade s naklonom a novčanice pružaju s dvije ruke. Bilo mi je posebno zabavno promatrati konduktere u vlakovima. Uđe iz drugog vagona, zaustavi se i nakloni se. Izlazi iz vagona, zaustavi se, okrene se prema putnicima, nakloni se, opet se okrene i izađe. Prave pravcate ceremonije. Mislim da izgube više vremena na njih nego na kontrolu karata. Vlakovi su besprijekorno čisti i savršeno točni; možeš po njima natočniti sat. Jedna od velikih strasti Japanaca su kockarnice.
Zovu ih Pačinko, po istoimenoj igri s kuglicama. Pustiš kuglicu na jednu vertikalnu površinu unutar koje su prepreke. Kuglica izađe na dnu, i ovisno gdje je izašla dobivaš određene bodove, to jeste zarađuješ novac, ili ga gubiš. Casino su vrlo rašireni, kako u centralnim zonama tako i na periferiji gradova. Može se igrati igra s kuglicama ili na modernim slot mašinama. I ja sam htio oprobati moju sreću. Obratio sam se jednom zaposlenom i objasnio na engleskom da bih htio uzeti žetone za tisuću jena, nekih 60 kuna i igrati s kuglicama. Pokušao sam na sve načine, ali ovaj nije govorio engleski. Izvadio sam novčanicu i pokazao prema igraćim aparatima. On je stalno nešto govorio i pokazivao na drugu stranu. Tako je propao moj pokušaj da se okušam u jednoj od japanskih kockarnica.
Post je objavljen 13.11.2017. u 17:04 sati.