Izlet je organizirala ista općinska organizacija s kojom smo prije toga bili na jednotjednim putovanjima na jug Balkana i po Sardiniji. Ovaj puta se radilo o jednodnevnom izletu s polaskom iz Milana. Supruga je već bila odlučila da učestvuje, pa je pitala i mene da li me izlet interesira. Rekla mi je da se ide na sjeverni dio jezera Como i da će se nakon ragledanja ručati u nekom lokalnom restoranu. Rado sam prihvatio da joj se pridružim. Krenuli smo u 7 ujutro s autobusom. Još se nisam sasvim ni probudio kada sam začuo glas Marka, organizatora i vodiča izleta. "Dobro jutro svima! Nadam se da ste svi uzeli osobnu kartu koja će vam trebati na granici sa Švicarskom". Pogledao sam suprugu koja je sjedila do mene s izbeljenim očima. I ona je imala čudan izraz lica: zaboravila mi je spomenuti da će se skočiti i do Švicarske. Tako sam se našao u autobusu s preko 30 ljudi bez ikakvog dokumenta, što mi se često događa, to jeste da ne nosim osobnu iskaznicu. Znam da to nije nikakva ispreka jer dokumete treba uvijek imati sa sobom. Neki od suputnika su me tješili govoreći da na granici u biti nema nikakve kontrole. Najgora varijanta je bila da ću ih čekati na granici do njihovog povratka u Italiju. Radilo se o travnju 2010. godine i u Europi je sve bilo mirno, bez bujice izbjeglica koji nas danas okupiraju.
Cesta je promicala dok smo putovali istočnim dijelom jezera Como. Prolazak kroz brojne tunele, to jeste učestalo nestajanje svjetlosti, mi je pomoglo da utonem u neku vrstu dremeža, ali je to bilo više kao neka noćna mora. Jedna misao se neprestano vrtila po mom mozgu, u raznim varijantama: da li ću uspjeti ući i izaći iz Švice? Kada smo stigli u Chiavenna-u i skrenuli prema zemlji sira i satova, ostalo je još 10 kilometara do rješenja mog problema. Prvo talijanska, a zatim švicarska granica. Bez saustavljanja i bez ikakve kontrole. Evo me ilegalno u jednoj stranoj zemlji. Još je ostalo da vidimo kako će biti na povratku. Tu sam se tješio da me eventualno mogu uhapsiti talijani, a to znači da sam u zatvoru kod kuće, a ne u inozemstvu. Pretpostavljao sam da će biti dovoljno, ako se to dogodi, da supruga donese dokumente od kuće. Da vam skratim ovu pripovjetku, i na povratku je sve proteklo bez problema.
Cesta se uspinjala a na okolnim planinama se vidio snijeg. Brojne serpentine su učinile da se vozač dobro namuči prije nego smo stigli na prijevoj na nešto više od 1800 metara nadmorske visine. Iza toga je praktično planinska zaravan, dolina koja se proteže prema istoku, potpuno pokrivena snijegom. Cesta je bila dobro očišćena i potuno suha, a vrijeme je bilo sunčano, iako ne pretjerano toplo. Naš vodič nam je objašnjavao da se na desnoj strani nalazi jezero Sils, koje je praktično bilo cilj naše ekskurzije. Ma koje jezero, većina nas se je pitala? Nije se razlikovalo od ostatka pejzaža jer je bilo kompletno zaleđeno. Samo svjetlucanje leda na mjestima gdje su trkači sa skijama prošli i očistili površinski snijeg je odavalo njegovo prisustvo. Zamislite ogromno bijelo prostranstvo, po čijim se rubovima nalaze isto tako bijeli vrhovi planina, obasjano s proljetnim suncem čije se zrake reflektiraju s glatke površine. Predivna, bajkovita atmosfera.
Zaustavili smo se u jednom mjestu gdje smo prošetali po snježnom pokrivaču i okrijepili se toplim napicima u jednom baru, a zatim natrag u autobos i povratak u Italiju. Svi su bili dobre volje jer se približavao trenutak ručka; u Italiji su obroci jako cijenjeni. Restoran je bio smješten na obali jezera Como i uz odličnu hranu nudio je i prekrasan pogled. Nakon ručka ukrcali smo se u dvije barke i napravili mali krug po jezeru s posjetom jednom manastiru iz srednjeg vijeka. Manastir je mali i može mu se pristupiti samo s barkom. U njemu se nalaze freske koje su iznenađujuće dobro očuvane nakon stotine godina koje su prošle od njihovih kreacije (nikada nisu bile restaurirane). U predvečer smo se vratili u Milano vrlo zadovoljni s ugodno i drukčije provedenom subotom.
Oznake: alpska jezera Italija Švicarska
|
