Marketing
Selidba u vrijeme korona virusa
Prošle godine smo kupili stan znajući da ćemo morati čekati godinu dana na useljenje. Vrijeme je prolazilo, ni brzo ni polako, već uobičajeno sve do pojave korone. U veljači je sve zastalo, kretanje je svedeno na neophodno šetanje do prve samoposluge, prestali smo viđati prijatelje i praćenje svakodnevnih izvještaja o broju zaraženih i mrtvih osoba postao je glavni izvor diskusije.
Dok još nismo znali što nas čeka i dok je vrijeme na raspolaganju za prodaju stana isticalo, dogodilo se da se pojavio kupac. Bili smo zadovoljni da smo riješili taj problem u pravi čas ili bolje rečeno u zadnji čas. Izgledalo je da će biti sve u redu, upravo onako kako su nas svakodnevno bombardirali s medijskom propagandom; bit će sve u redu. Pjevalo se s balkona, palile su se svijeće, ljudi su se tako međusobno hrabrili jer kako je to jednom lijepo rekla jedna moja prijateljica "u neznanju je spas". Ubrzo se prestalo pjevati i kako su se stvari dalje odvijale svima je poznato. Čovjek se na sve brzo privikne jer mu je to uvjet za preživljavanje. Nekih stvari se teško odrekne, ali kad nemaš izbora nema ti druge.
Koronavirus nije utjecao na moje preseljenje u nekoj značajnijoj mjeri. U stvari nije baš tako: u realnosti me nije puno omeo, a u fiktivnoj sferi mi je pružio mogućnost za jedno neuobičajeno putovanje. Znam da nije ni malo jasno ovo što sam izjavila. Nastojat ću da pojasnim putem sljedeće usporedbe.
Kad je počeo lock down, veliku popularnost je dobio roman "Putovanje po mojoj sobi" od Xavier de Maistre, u kojem on opisuje svoj boravak od četrdeset dana u kućnom pritvoru. Sjetila sam se da sam pročitala tu knjigu i poželjela da je ponovo pročitam u ovom specifičnom trenutku. Nije mi nedostajalo slobodnog vremene jer su sve aktivnosti zamrle. Nismo imali u programu nikakvo putovanje i selidba je postala putovanje u pravom smislu te riječi. Mora da je primjer Xaviera utjecao da preseljenje s jednog dijela grada u drugi dio doživim na taj način. On je putovao po svoj sobi a ja po mom gradu.
Novi stan je na dijametralno suprotnom dijelu grada, dijelu u koji do prije dvije godine nisam nikad zašla. Iz prve mi se svidio i nudio čitav niz pogodnosti a prije svega blizina posla za mog supruga koji sada može pješice otići u ured. Naravno da je ideja preseljenja bila moja a razloga je puno. Nismo imali balkon, pogled je bila susjedna zgrada, vlakovi su često kasnili i štrajkali a oni su nam bili glavna veza s gradom. Moram priznati da je meni dosadilo živjeti već 18 godina na jednom mjestu. Nije bilo više ničeg novog za mene, ništa se nije događalo i počela sam se osjećati "tijesno". Putovanja su efikasno sredstvo za suzbijanje tjeskobe, monotone svakodnevice. Lijepo je vidjeti nešto novo, a i kad nije lijepo interesantno je ako to nisi nikad vidio. Potrebni su mi takvi poticaji da bi se dobro osjećala.
Sam čin preseljenja, koji su mi svi opisali kao teško i traumatično iskustvo, sam doživjela kao jednu ugodnu avanturu. Avanturistički duh je bitan za uspješno savladavanje raznih životnih situacija. Život je avantura u kojoj oni koji vole putovati uvijek nađu razloga za uživanje. S uživanjem sam se oslobodila mnogih nepotrebnih predmeta koje sam poklonila ili bacila, ne žaleći ni za čim. Tek prilikom seljenja vidimo koliko smo zatrpani sa stvarima koje će nam možda jednog dana trebati. Pitanje bi trebalo glasiti: ako mi ovo sada ničem ne služi zašto bi mi jednog dana moglo služiti? Uglavnom se ni ne sjećamo gdje smo stavili to što bi nam jednog dana moglo služiti.
Uskoro će biti mjesec dana kako upoznajem novu okolinu, susrećem nova lica, živim u novom stanu, gledam drugi krajolik i grad iz sasvim druge perspektive. Bila sam u mnogim barovima tipa sky bar ili roof top bar jer mi se sviđaju visine, zadnji katovi na visokim zgradama. Naš stan je na sedamnaestom katu, zadnji kat s terasom i najljepšim kućnim barom. Stavila sam i kauč na terasu da doživljaj bude potpun i čitanje prijatno. Uvečer slušamo glazbu, i uz piće gledamo zalazak sunca, a kasnije i zvjezdano nebo. Osjećam se dobro, lijepo mi je kao kad sam negdje u dalekom svijetu. Često odemo u restoran preko puta zgrade u kojoj stanujemo, a koji vode Egipćani. Kad je jedne večeri konobar donio iz kuhinje veliku rođendansku tortu, sjetili smo se večeri provedenih u Keniji. Doživljaj je bio kao u nekom turističkom naselju. Ove godine s obzirom na situaciju nismo mogli izabrati bolje i prikladnije putovanje. Mogla bih ozbiljno razmisliti o tome da predložim agencijama za prodaju nekretnina ovaj novi oblik turizma. Ili turističkim agencijama da obogate ponudu sa selidbenim turizmom.
Gospodin preko kojeg smo kupili stan nam je ispričao da je poznavao jedan stariji par koji se selio svake godine i redovno kontrolirao da li kroz vrata može proći mrtvački sanduk. Interesantan način suzbijanja monotonije pod stare dane. Uz malo mašte i želje za životom nije teško naći način za ostati zauvijek mlad. Želim ostati zauvijek mlada, u smislu da nikad ne izgubim interes za novim jer tko to sačuva ostaje mlad.
Post je objavljen 19.07.2020. u 10:18 sati.